Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava – Varaždin

IZ ARHIVE Hrvatskog žrtvoslovnog društva 2017. godine

Za čuvare uspomene na žrtve, poginule i nestale, i na progone i stradanja u Drugom svjetskom ratu i poraću

Fra dr. Vinko Škafar

Zahvala blaženom Alojziju Stepincu za prihvat 568 slovenskih svećenika

Kod križa podignutom u spomen na žrtve stradale u prvoj polovini mjeseca lipnja 1945. godine održana je pod pokroviteljstvom Općine Cestica, 11. lipnja 2017. godine tradicionalna komemoracija na grobištu Pancerica kod Otok Virja. Spomen na žrtve poratnih likvidacija započeo je hrvatskom himnom koju je otpjevao zbor župe Križovljan, a potom su položeni vijenci i zapaljene svijeće.

Položeni vijenci i zapaljene svijeće

U ime Ministarstva hrvatskih branitelja vijenac je položila Ivona Paltrinieri iz Uprava za zatočene i nestale Sektor za žrtve Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja, a u ime pokrovitelja vijenac su položili i svijeće zapalili načelnik Mirko Korotaj, zamjenikom mu Žarko Rodeš i predsjednik Vijeća Darko Majhen. Zatim su vijenac položili predstavnici

Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava, Dragica Markan, Vlado Horenec i Ivan Pavlović, za Hrvatsko žrtvoslovno društvo vijenac su položili Ružica Bago, Đuro Knezičić i Josip Frković, a za Udrugu dragovoljaca i veterana domovinskog rata klub Petrijanec vijenac je položilo izaslanstvo na čelu s predsjednikom Stjepanom Jovanom. Iz Društva za obilježavanje grobišta žrtava komunizma Čakovec i Udruge hrvatskih branitelja Mijo Modrić iz Belice tu su bili Josip Kolarić i Josip Sermek, a pridružio im se i Milan Vukina Pavić iz Đurmanca. Kod spomen križa svijeće su zapalili i predstavnici Udruga Hrvatsko domobran Sisak, a vijenac je položilo i izaslanstvo Lovačkog društva Sveti Hubert Cestica na čelu s predsjednikom Zdravkom Pavlovićem.

 Spomen križa na grobištu Pancerica postoji od 1994. godine, a kapela šest godina poslije

U ime organizatora Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava i pokrovitelja komemoracije nazočne je pozdravio Franjo Talan koji je istaknuo da je na području Pancerica, prema izjavama svjedoka, u prvoj polovini mjeseca lipnja ubijeno 172 ljudi koji su pokopani na tri lokacije. Grobište su spomen križem 1. 11. 1994., obilježili lovci LD Sv Hubert Cestica, a o pedesetoj obljetnici stradanja, 1995., misu je predvodio don Anto Baković. Zahvaljujući zauzimanju vlč. Ivana Košića, mještana Otok Virja i vjernika križovljanske župe uz pomoć Općine Cestica nakon toga započinju pripreme za podizanje spomen kapele koju je blagoslovio prvi varaždinski biskup mons Marko Culej 18. lipnja 2000. godine. Spomen na žrtve grobišta Pancerica održava se svake godine na drugu nedjelju mjeseca lipnja, a posljednjih godina misu je za žrtve predvodio jedan od biskupa. Tako je 2014. bio varaždinski biskup, mons. Josip Mrzljak, na 70. obljetnicu biskup mons dr. Vlado Košić, a 12. lipnja 2016. bio je biskup mon. Mile Bogović.

 

 

 

 

 

 

Odavanju počasti žrtvama na grobištu Pancerica znaju se priključiti i predstavnici vlasti i udruga iz drugih mjesta, a u nemogućnosti dolaska na ovogodišnju komemoraciju isprike su poslali. Predsjednica Republika Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović, Ministar hrvatskih branitelja – Tomo Medved, predsjednik Povjerenstva Vlade Republike Hrvatske za istraživanje, uređenje i održavanje vojnih groblja, groblja žrtava Drugog svjetskog rata i groblja poslijeratnog razdoblja, predsjednik Hrvatskog žrtvoslovno društva Ante Beljo, hrvatski eurozastupnici, Tonino Picula, Marijana Petir i Ruža Tomašić, Prof dr. Krešimir Čvrljak iz Zagreba, Antonio Pauletich iz Rovinja, čs Klaudija Đuran – Varaždin, dr. Anto Orlovac iz Banja Luke i drugi.

Za dostojan pokop svih žrtava u Hrvatskoj je potrebno formirati jedinstveno groblje 

Nakon polaganja vijenaca nazočnima se obratio Josip Frković iz Siska, predsjednik Povjerenstva za obilježavanje prešućivanih stratišta i grobišta Sisačko-moslavačke županije, a potom je predsjednik Društva Franjo Talan rekao da su u Republici Hrvatskoj brojne žrtve ekshumirane ali nisu sve dostojno i sa sprovodom pokopane već su zbrinute na način da im se ne zna gdje im kosti počivaju, bez znaka i spomena i zbog toga u Društvu podržavaju ideju biskupa Mile Bogovića da se u Republici Hrvatskoj formira jedinstveno groblje gdje će se žrtve sa sprovodom dostojanstveno pokopati,  i nad njihovim počivalištem postavi spomen ploča. Smatramo da je za dostojanstveni odnos prema svim žrtvama na nivou EU potrebno osnovati jedan fond koji će u tome pomoći svim državama. U nastojanju dostojnog ukopa svih žrtava u Društvu se nadaju pomoći i hrvatskih euro-zastupnika, ali i kolega im i iz susjednih država i ostalih koji tome mogu doprinijeti.

Prvi dio komemoracije završio je molitvom za sve žrtve ratova i totalitarnih ideologija XX. stoljeća u koju su uključena i djeca umrla u ljetnim mjesecima 1945. godine u dječjem logoru u Ormožu koji je bio smješten u starom gradu, ponad rijeke Drave. .

Misu je predvodio ormoški župnik p. Drago Avsenak, svećenik križarskog reda

Drugi dio komemoracije održan je ispred kapele blaženog Alojzija Stepinca gdje je misu predvodio ormoški župnik p. Drago Avsenak, a u koncelebraciji je sudjelovao i naš križovljanski župnik vlč. Zorislav Šafran i prof. dr. fra Vinko Škafar iz Maribora koji je održao prigodnu propovijed u kojoj se sa zahvalnošću osvrnuo na pomoć hrvatskog blaženika Alojzija Stepinca prognanim slovenskim svećenicima u vrijeme Drugog svjetskog rata.

Razmišljao sam o čemu govoriti na ovom skupu danas na svetkovinu Presvetog Trojstva, a ova kapela blaženog Alojzija Stepinca,  tako blizu Ormožu,  potaknula me da vam kao Slovenac, koji  poštujem sve vas, motivirala me, da zapjevam slavospjev blaženom Alojziju Stepincu,  koji je primio prognane slovenske svećenike za vrijeme Drugog svjetsko rata u svoju Zagrebačku nadbiskupiju.

Drugi svjetski rat duboko je zahvatio i crkveni život u Sloveniji. Okupatori slovenske zemlje, Nijemci, Talijani i Mađari, prema Crkvi i njezinim predstavnicima ponašali su se različito. Dok su Talijani bili prema Crkvi dosta tolerantni te se nisu uplitali u njezino djelovanje, nacisti su mrzili sve, što je bilo slovensko, a Crkvu su gledali kao nositeljicu slovenskih narodnih interesa. Svećenike su smatrali svojim  najvećim protivnicima u provođenju germanizacije.

Katoličku Crkvu i svećenike nacisti su dvostruku mrzili, i to sa ideološkoga i narodnopolitičkog stajališta. Zbog toga su bili svećenici baš među prvima koji su okusili tvrde nacističke mjere progona. Za njih, osim rijetkih iznimaka, uglavnom starijih i umirovljenih svećenika, nije bilo više mjesta na okupiranim područjima od strane Nijemaca. Od prvih dana okupacije, još u travnju 1941. počeli su  ih zatvarati i progoniti u Hrvatsku, a neke su  deportirali u koncentracijske logore, uglavnom u Dachau.

Mariborskog biskupa Tomažiča, rodom iz okolice Ormoža,  vlasti su inače ostavile u Mariboru ali je ostao više manje  bez svećenika. Posjete je mogao primati u biskupskoj palači gdje je imao na raspolaganju jednu sobu. Vlasti ga nisu zatvorile ali ga je Gestapo stalno nadgledao. Redovito je služio misu i ispovijedao u katedrali te dijelio sakrament potvrde u katedrali i u nekim župama. Sam je govorio da je postao katedralni kapelan.

Iz Mariborske biskupije u Hrvatsku deportirano 366 svećenika, a iz ostalih dijelova 205

Iz Mariborske biskupije su u Hrvatsku prognali tristo šezdeset i šest svećenika, a iz Posavja i Gorenjske dvjesto pet; zajedno dakle petsto šezdeset i osam.  Tako je u Mariborskoj biskupiji od šesto osam svećenika na početku rata ostalo samo sa njih sto dvadeset i jednim svećenikom!!!.

Zahvala ide vašem blaženom Alojziju Stepincu koji je uspio kod (ustaških) vlasti, da su postali opet slobodni građani. Od države su dobili dozvolu  slobodnog kretanja u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, a nadbiskup dr. Alojzije Stepinac ih je imenovao duhovnim pomoćnicima ili supsidijarima na župama svoje velike nadbiskupije.  Nadbiskup je imao u njih povjerenje, mnoge je slao na župe i kao samostalne upravitelje. Čitavo ratno vrijeme bio im je snažan i brižljiv zaštitnik kome su se mogli obratiti u svakoj potrebi. Bio im je veoma sklon i nije činio razlike među slovenskim i hrvatskim svećenicima. I hrvatski vjernici su ih lijepo primili, naveo je prof Škafar, te istaknuo nekoliko primjera svjedočenja prognanih slovenskih svećenika koji su okupaciju svoje zemlje proveli pod zaštitom zagrebačkog nadbiskupa, Alojzija Stepinca, a među kojima je bio i kasniji mariborski biskup dr. Maksimilijan Držečnik, za vrijeme rata kapelan u župi Visoko kod Novog Marofa.

U homiliji se prof. Škafar podsjetio i na progone kapucina iz Slovenije, a koji su utočište našli u varaždinskom i ostalim samostanima u Hrvatskoj (izlaganje fra dr. Vinka Šakfara o stradanju kapucina Ilirske provincije u Drugom svjetskom ratu i poraću objavljeno je u zbornika 7. kongresa HŽD-a, strana 420-431 opaska franjo talan) i osvrnuo se na stradanje župljana župe Križovljan.

Mi smo ovdje  da očistimo svoje pamćenje i spomenemo se žrtava Križnog puta, a i drugih  žrtava župe Križovljan u Drugom svjetskom ratu i poraću. Za vrijeme  drugog svjetsko rata i poraća poginulo i nestalo je, vojnika i civila iz župe Križovljan i općine Cestica kako sam pročitao, preko 180 ljudi, a brojni su bili i u logorima i zatvorima nakon rata. Po dolasku Nijemaca isti su ubili župnika Ivana Mađarića. Nakon toga župu je preuzeo Josip (Jožef) Bakan, moj zemljak, kojem je nakon progona iz Slovenije pomagao mariborski kanonik i profesor teologije dr. Alojz Osterc. Nakon rata komunisti su kod Bjelovara ubili vlč. Antuna Klasića rođenog u župi Križovljan. Logore i zatvore nakon rata prošlo je preko 30 ljudi  iz župe.

 Mi se danas opet ovdje spominjemo svih ljudi koji su prošli Križni put, osobito onih koji su završili svoj život. Danas se ja zahvaljujem blaženom Alojziju Stepincu, koji je sa očinskom ljubavlju primio u svoju biskupiju tako veliko broj prognanih slovenskih svećenika. Sa vama solidariziram zbog zla koje je bilo načinjenu u Drugom svjetskom ratu i poraću te Gospodina molim da se nešto slično ne bi nikada ponovilo. Mučenicima se preporučimo a Bogu izručimo sve one koji su bili žrtve rata i poraća neka vječno žive  u jedinstvo i zajedništvo Boga Oca i Sina i Duha Svetoga. Božje milosrđe zazovimo i na one, koji su zbog sljepoće ili ideologija totalitarnih režima komunizma, nacizma i fašizma ili drugih razloga, ubijali, neka se i njima Bog smiluje.

Profesor Škafar homiliju je završio mislima đakovačkog nadbiskupa Đure Hranića izrečenih na Bleiburgu ove godine.

Na kraju mise svima je na dolasku zahvalio vlč. Zorislav Šafran 

Na kraju mise zahvalu slovenskim svećenicima i svima koji su se došli pokloniti žrtvama Drugog svjetskog rata i poraća na grobištu Pancerica uputio je križovljanski župnik vlč. Zorislav Šafran, a potom je pred kapelom snimljena i zajednička fotografija.

Za sve goste i sudionike potom je u društvenom domu Otok Virje priređen domjenak koji su zajedno pripremili mještani Otok Virja i lovci LD Sveti Hubert Cestica. Za uspomenu na boravak u Općini Cestica načelnik Mirko Korotaj predao je prigodni poklon slovenskim svećenicima, a Štefica Juršić, predsjednica Mjesnog odbora Otok Virje predala je na poklon prof. Škafaru iz Maribora staklenku rakije na kojem je motiv kapele Blaženog Alojzija Stepinca.

Predstavnici Društva za obilježavanje grobišta prisutni na komemoraciji

Dragica Markan iz Kotoribe, Barbara Turk iz Vratišinca, Josip Kolarić iz Nove Vesi, Franjo Črep i Josip Kocijan iz Varaždina, Ivo Ivanović iz Jalkovca kraj Varaždina, Vlado Horenec župa Sveti Ilija, Stjepan Jovan, dopredsjednik Društva – Nova Ves Petrijanečka, Stjepan Borak, Ivan Pavlović, Boris Veselnik i Franjo Talan iz općine Cestica te Dragutin Šafarić, iz Velenja, predsjednik Povjerenstva Društva za Republiku Sloveniju urednik i voditelj projekta Pieteta.

* * *

Biblioteka Documenta Croatica

Zbornik radova Sedmog hrvatskog žrtvoslovnog kongresa

PAMĆENJE I POVIJESNA ISTINA O ŽRTVAMA

održanog 30. rujna 2016. u Zagrebu, 1. listopada u Varaždinu, završena sjednica Kongresa i komemoracija 2. listopada u Svibovcu Topličkom

Urednik: Dr. Zvonimir Šeparović, Zagreb, 2018., str. 420-431., op. Franjo Talan

fra Vinko Škafar*

Stradanje i progoni pripadnika Ilirske kapucinske provincije u Drugom svjetskom ratu i poraću

Bog je dopustio, da su poslije prvog svjetskog rata hrvatski kapucini izgubili samostan na Rijeci, a slovenski samostane Vipavski Križ, Gorica i Klagenfurt, gdje su studirali slovenski kapucinski bogoslovi. Zbog gubitka hrvatskih i slovenskih kapucinskih samostana i zbog drugih okolnosti su hrvatski i slovenski kapucini bili 11.10.1921., sjedinjeni u jednu provinciju koja se je zvala Ilirska kapucinska provincija. Tako su se hrvatski i slovenski kapucini između dva svjetska rata ne samo upoznali nego su si i pomagali. Imali su zajedničko srednje školstvo, novicijat i studentat.

U početku drugog svjetskog rata imali su slovenski kapucini samostane u Mariboru, Ptuju, Škofjoj Loki, Celju i Krškom. Sve imenovane samostane zauzeli su nacisti, koji su kapucine prognali iz Slovenije: iz Ptuja 24. travnja 1941, iz Maribora 2. svibnja, iz Celja 28. lipnja, iz Škofje Loke 23. lipnja i Krškog.

Podatke donosim iz Šematizma Kapucinske ilirske provincije iz početka godine 1942. Iz tog popisa proizlazi da su u jesen 1941 godine slovenski prognani kapucini dobili u Ljubljani, Štepanja vas, privatnu kuću za privremeni boravak, blizu crkve sv. Štefana, gdje su na početku godine 1942. živjela trojica svećenika: p. Jakob Vučina, p. Dionizije Pristovnik i p. Fidelis Kraner i četvorica braće pomoćnika br. Agatangel Sikošek, Emanuel Kavčič, Justin Pristovnik i Juniper Lesjak.

Svi drugi kapucini iz područja Slovenije bili su prognani. Veći dio ih je otišao u samostane hrvatskih kapucina, koji su pripadala istoj Ilirskoj kapucinskoj provincijio, drugi u samostane Venecijanske kapucinske provincije, a trojica braće, rodom iz Prekomurja (p. Boleslav Ritlop Polanski, p. Engelbert Bojnec i p. Kerubin Salaj) u Madžarsku kapucinsku provinciju.

Izvan samostanu – po Šematizmu – na početku godine 1942. živjeli su: dva svećenika (p. Erhard Pečar /Krško/ i p. Hugolin Prah), jedan klerik /fr. Peter Krmelj/ bio je u ratu, koji je bio zaređen za svećenika 1946. u Dubrovniku/) i devet braće pomoćnika (br. Bernard Šipoš /Maribor/, Benvenut Inkret /Krško/, Tarcizij Brunčič /Maribor/, Barnaba Bogataj /Javorje/, Ciprijan Boljtežar (Beč), Hortulan Kalamar /Škofja Loka/, Ciril Zupančič /Maribor’/ i Teofil Žugman.

Treba napomenuti da su kapucini Slovenci bili i do tada u Osijeku jer je osječki samostan u vrijeme uspostave Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca pripao slovenskom dijelu dotadašnje Štajerske provincije, njemački dio pa je pripao pod Bečku kapucinsku provinciju. Zato nas toliko ne intersira osiječki kapucinski samostan, nego više drugi hrvatski kapucinski samostani: Varaždin, Split, Karlobag i Dubrovnik.

Na razna područja iz samostana Slovenije protjerano je 67 kapucina (Split – 3, Varaždin -7, Osijek – 11, Dubrovnik – 6, Karlobag – 5, ostalo Italija – 27, izvan samostana – 10)

U SPLITU živjeli su kapucini Slovenci (3)

1. Mavricij Teraš, provincijal iz Celja,
2. Aleksandar Šegula iz Ptuja,
3. Krišpin Kos

U VARAŽDINU (7)

1. Ivan Reberc (iz Maribora),
2. Inocenc Narobe (iz Ptuja),
3. Albin Klanjšek (iz Škofje Loke),
4. David Tarča (iz Celje),
5. Silvester Šušteršič (iz Celje),
6. Luka Gornjak,
7. Ladislav Hazemali (iz Ptuja), bio je kapelan u Mariji Bistrici

U OSIJEKU (11)

1. Joakim Ferk (gvardijan u Celju),
2. Ivan Damascen Lorenčič, vikar,
3. Eugen Merše,
4. Egidij Golob (iz Ptuja),
5. Bonaventura Savec (iz Celja),
6. Leopold Grbavac (iz Celje) (Hrvat),
7. Rudolf Štrucl,
8. Bogdan Škofič (iz Maribora),
9. Kazimir Škrabelj (iz Celjea),
10. Melhior Golob,
11. Matija Jezernik

Tu moramo napomenuti, da je madžarko-bečki samostan u Osijeku poslije prvog svjetskog rata pripao najprije, prije Ilirske provincije, slovenskom dijelu Štrajerske provincije.

DUBROVNIK (6)

1. Kamil Požar (iz Celja),
2. Gustav Mavrič,
3. Alfonz Kšela,
4. Ivo Ferlič (iz Ptuja)

klerici

1. Hilarij Felicijan,
2. Stanislav Pečovnik

KARLOBAG (5)

1. Franc Lončar (iz Ptuja, gvardijan),
2. Vilibald Novak (iz Celja),
3. Štefan Lesjak,
4. Bartolomej Dvornik (iz Ptuja),
5. Gervazij Bukovšek

Drugi slovenski kapucini su bili u početku godine 1942. (27)

U Rimu na studiju (dvojica), U Veneciji (3 svećenika i 4 braća laici), Padova (dva svećenika i dva brata laika), Bassano (jedan svećenik i tri brata laika), Udine (jedan svećenik i dva brata laika), Rovigo (jedan svećenik i jedan brat laik), Rijeka (jedan svećenik), Trst (jedan svećenik)

Kopar (jedan svećenik), Verona (jedan brat laik), Tienne –Vicenza (jedan brat laik), Castelmonte (jedan svećenik), Loreto (jedan svećenik)

Izvan samostana (10)

Izvan samostana su na početku godine 1942., kao što piše u Šematizmu, živjeli slovenski kapucini: dva svećenika i dva klerika i sedam braće laika.

Kao što su nekoji vanjski svećenici i drugi redovnici za vrijeme drugog rata bili uzorni svećenici, isto možemo kazati i za slovenske kapucine. Nekadašnji zagrebački dekan, u koji dekanat spada i Zagrebačka Dubrava mi je prije desetak godina kazao da je dobio duhovno zvanje uz svećenika Slovenca Matija Neudauerja, koji mu je bilo župnik za vrijeme rata. Umirovljeni gospičko-senjski biskup dr. Mile Bogović je više puta javno kazao, da je već kao dijete želio postati ono što je bio njegov župnik velečasni Stanko (trapist p. Kanizij) Kompare, Slovenac. I Tomislav Šagi-Bunić napisao je, da mu je mnogo pomogao, da je (p)ostao svećenik slovenski kapucin p. Ivan Reberc. Tako je Bog preko slovenskih prognanika činio i dobro za Crkvu u Hrvata.

Zaključak

Na kraju bi se rado zahvalio Bogu i hrvatskim kapucinima za bratsku i ljubaznu gostoprimstvu naše slovenske braće koju su hrvatski kapucini prihvatili za vrijeme Drugog svjetskog rata kao prognanike u svojim samostanima i pomogli im, da su preživjeli Drugi svjetski rat. Mladim slovenskim kapucinima, koji su studirali u Dubrovniku, su možda spasili i život jer im nije bilo trebalo ići u rat.

Hvala vam, braća hrvatski kapucini, u ime naše pokojne slovenske braće.

* Fra Vinko Avguštin Škafar –  se je rodil leta 1939 v Beltincih. V kapucinski red je stopil 1957, študiral teologijo v Zagrebu in Ljubljani, kjer je diplomiral 1967. V duhovnika je bil posvečen leta 1966. Podiplomski študij je nadaljeval v Rimu, kjer je doktoriral leta 1974 z disertacijo Skupno duhovništvo kot temelj za družinsko duhovnost v luči 2. vatikanskega cerkvenega zbora. Od leta 1983 je predavatelj na Teološki fakulteti. V letih 1990–1996 je bil provincial Slovenske kapucinske province. Ves čas je bil vključen tudi v pastoralno dejavnost: dolga leta kot kaplan v Celju in na Ptuju, v letih 1979–1990 je bil dekan ptujske dekanije, sedaj je župnik pri Sv. Jožefu v Mariboru. Urednik Družinske priloge (Naše družine) pri tedniku Družina je bil od leta 1981. do 2008.

* * *

Fotografije: Dragutin Šafarić,  Darijan Vinter,  Franjo i Marko Talan  

Izvješće pripremio Franjo Talan, dopredsjednik HŽD-a, predsjednik Društva

Za objavu na portalu pripremila Jadranka Lučić