Za čuvare uspomene na hrvatske žrtve i stradanja 

Društvo za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava – Varaždin

posjetu Udruge Hrvatski domobran Omiš sjeveru Hrvatske, 18. svibnja 2024., i odavanju počasti žrtvama grobišta Dravska šuma Varaždin

U sklopu posjeta sjeveru Hrvatske članovi udruge Hrvatski domobran Omiš nakon sudjelovanja na misi za žrtve Bleiburga i križnog puta, a koju je u subotu, 18. svibnja 2024. godine, kod Spomen crkve Muke Isusove u Frukima predvodio pomoćni biskup zagrebački mons. Mijo Gorski (više na https://ika.hkm.hr/novosti/macelj-mons-mijo-gorski-predvodio-misu-za-zrtve-bleiburske-tragedije-i-kriznih-puteva-hrvatskoga-naroda/ opaska ft), paljenjem svijeća i molitvom kod spomen križa na grobištu Dravska šuma Varaždin odali su i počast žrtvama poratnih likvidacija Drugog svjetskog rata pokopanih uz desnu obalu rijeke Drave.

Posjet hodočasnika iz Omiša grobištu Dravska šuma Varaždin realiziran je zahvaljujući Dragici Zeljko Selak koordinatorici  udruge Hrvatski domobran Omiš, a dobrodošlicu gostima iz Dalmacije poželio je Franjo Talan, predsjednik Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava Varaždin. Od strane domaćina susretu je bio prisutan i Ivica Dolenec i Rajko Horvat iz Udruge specijalne jedinice policije PU varaždinske “RODA”.

Iako je do grobišta Dravska šuma Varaždin, nama koji tu živimo jednostavno doći, naše goste s juga Hrvatske pričekali smo na ulasku u Varaždin iz smjera Ivanca, na benzinskoj postaji. Od tu smo Ulicom Braće Radića krenuli prema gradu te se na kružnom toku kod bolnice uputili u Ulicu Ratmira Hercega te smo ubrzo stigli i do semafora na križanju Optujske, Koprivničke i Ulice Eugena Kumičića kojom smo nastavili do spomen križa na grobištu Dravska šuma Varaždin.

U dogovoru s Antom Klarićem[1], predsjednikom Udruge ratnih veterana Hrvatski domobran Omiš prvo smo kod spomen križa zapalili svijeće, a potom je molitvu za žrtve i stradale predvodila Anka Džaja. Naše goste izvijestili smo da je rijeka Drava, tu kod Varaždina, za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, zapravo bila granica između NDH-a i Mađarske (doduše apotekar Teodor Košak je po ulasku njemačke vojske u Međimurje, 7. travnja 1941. u Čakovcu, proglasio hrvatsku državu, u koju je potom 16. travnja ušla mađarska vojska i Međimurje priključila Mađarskoj opaska franjo talan).

Kako su sile osovine postepeno gubile zaposjednuta područja uz dravske obale i s jedne i druge strane rijeke Drave bili su iskapani rovovi, tranšeje, za obranu. S međimurske strane ti rovovi bili su iskapani u protupoplavnom nasipu koji su za obranu naselja Trnovec, Gornji Hrašćan, Pušćina… od izlijevanja rijeke, napravljeni još za vrijeme Austro-ugarske, a s „varaždinske“ strane uz Dravu bile su „tranšeje“ i nekoliko bunkera na njihovoj trasi kojima su pridodani rovovi odmaknuti od prethodnih.

I dok su već njemačke i ostale vojske, a potom i vojne postrojbe NDH-a napustile grad i partizani bili pred Varaždinom, „ključeve“ grada na ulasku predao im je Dragutin Mintas, zamjenik gradonačelnika.

Kako su se pred završetak rata 1945. godine kroz Varaždin prema zapadu povlačile njemačke i ostale vojske, po „oslobođenju“ iz suprotnog smjera stizale su kolone zarobljenika, danas poznatijih pod nazivom „križni put“, a na području grada bili su i brojni „privremeni“ logori i zatvori. Jedan od najpoznatijih je Tivar, a Veška (danas Varteks i Sloboda)… S područja grada po uspostavi partizansko-komunističke vlasti nestali su brojni poznati Varaždinci, a „nestali“ su i ranjeni vojnici koji su se zatekli u nekoj od varaždinskih bolnica. U to vrijeme iz svojih domova, u koje se nisu nikad vratili, brojni su odvedeni na neko od stratišta u okolici Varaždina, a tijela žrtava, usmrćenih u gornjem toku rijeke Drave, mjesecima su tih ljetnih mjeseci 1945, plutala nizvodno, uz Varaždin, u „potrazi“ gdje će im tijela naći svoje posljednje počivalište-grob. Žrtve su odvožene prema rijeci Dravi kod Varaždina, ubijane i pokapane u rovove preostale iz rata, a dok su se ti rovovi popunili i na ostala mjesta. Prema Sloveniji, grobište Pancerica…, prema jugu grobište Drvarićeva šuma Tužno, prema jugoistoku grobište Kolnjak Gornji Kneginec, prema istoku grobište Zamlaka, i prema sjeveru, u Međimurje grobište Sep – Gornji Hrašćan i na ostale lokacije.

Inicijativa za podizanje spomen križa za žrtve pogubljene i pokopane uz rijeku Dravu kod Varaždina pokrenuta je potkraj 1998. godine, a nakon brojnih „peripetija“ dozvola za podizanje istog od mjerodavnog Ureda smještenog tada u vodotornju, Vrazova 4, dobivena je nekoliko godina kasnije te je isti napravljen zahvaljujući dobrovoljnim prilozima i blagoslovljen po prvom varaždinskom biskupu mons. Marku Culeju, u subotu 19. lipnja 2004. godine, rekao je Franjo Talan, dopredsjednik HŽD-a, predsjednik Društva za obilježavanje grobišta, i dodao: – Spomen križ na grobištu Dravska šuma Varaždin postavljen je za sve prešućene žrtve grada Varaždina, stradale iz varaždinskih logora i zatvora kao za one čija su tijela nestala u valovima rijeke Drave.

U spomen na žrtve grobišta Dravska šuma Varaždin, pred blagdan Svih Svetih, redovito se održavaju komemoracije, a tom prilikom vijenac položi i izaslanstvo grada Varaždina i Varaždinske županije, Ministarstva hrvatskih branitelja, predstavnici udruga i obitelji žrtava.

Nakon održanog spomen na žrtve grobišta Dravska šuma Varaždin pod topolom uz Dravu održano je druženje, a predstavnici Udruga dotakli su se i mogućnosti zajedničkog susreta kod odavanja počasti žrtvama na jednoj od brojnih lokacija, bilo na sjeveru ili jugu Hrvatske ili gdje drugdje.

Na povratku prema Dalmaciji, u nedjelju, 20. svibnja 2024. godine, članovi udruge Hrvatski domobran Omiš posjetili su naselje Donji Mosti gdje su nakon mise zapalili svijeće za poubijane župljane poubijane na početku Drugog svjetskog rata.

Misu u crkvi Svetog Benedika u Donjim Mostima predvodio je vlč. Miro Denac, a nakon mise i na groblju, u spomen na žrtve.

U ponedjeljak, 20. svibnja 2024. godine zapisao Franjo Talan

Fotografije snimili Ivica Dolenec, Franjo Talan i ostali…

[1] – Zahvaljujući Dragici Zeljko Selak u nastavku su podaci o životu i djelovanju predsjednika Udruge Hrvatski domobran Omiš – ANTE KLARIĆ, rodio se 06. kolovoza 1930. u Jesenicama kraj Omiša. Nakon, četverogodišnje škole, ostavši bez roditelja bio je osuđen na gladno djetinjstvo. S nepunih trinaest godina, uputio se u svijet, u nepoznato. Igrom sudbine, ljeti 1943. našao se u Hrvatskoj vojsci. Željeznička bojna IX. Zdruga u Gabeli. Još nedorastao, prošao je trnoviti i pogibeljan put kroz bitke i svakojake nedaće, od Gabele na Neretvi preko Širokog Brijega, Mostara, Konjica, Bradine, Sarajeva, Banja Luke do Zagreba. Početkom svibnja 1945., s mnogobrojnom vojskom i civilima napušta Zagreb. Kraj Dravograda biva zarobljen, te u četveroredu s mnoštvom hrvatskih vojnika proživljava sve strahote Križnog puta. Da bi preživio, godinu i pol radi kao najamni radnik na gospodarstvu Ivana Francotića u Batincu kraj Bjelovara, a potom četiri godine na tzv. omladinskim radnim akcijama. uvojačen, tri godine u JNA u najtežim uvjetima (desantno pješaštvo) u Boki Kotorskoj. Po odsluženju, zapošljava se u tvornici u Dugom Ratu, gdje uz rad stječe VŠS građevinskog smjera.

U video zapisu Fragmentu vremena koji je Hrvatski povijesni muzej snimio za izložbu Hrvatska ’45’, otvorenu 11. travnja 2016., donose se sjećanja živućih svjedoka vremena i njihovih potomaka pa tako i Klarićevo svjedočanstvo, koji je snimila ravnateljica muzeja Mateja Brstilo Rašetar. Gostovao  je u tv emisiji Bujica, 17. svibnja 2019. godine. Dao je intervju Našim ognjištima, u svibnju 2021., te kratke intervjue za HTV-u, Novu i 24 sata, 13. svibnja 2023. u Macelju. Objavio je autobiografsku knjigu Hod sa smrću, godine koja je doživjela i svoje drugo izdanje. Danas u mirovini, ali još uvijek djelatan u Hrvatskom domobranu – Udruzi ratnih veterana Omiš, kao predsjednik od 1998. godine.