Goli otok je bio otočni zatvor kroz koji je prema nekim podacima prošlo 16.400 ljudi. Danas je to samo otok s kojim, čini se, nadležni ne znaju što bi učinili… i ne čine… 

U paru zavezani lancima i provedeni direktno iz istražnih zatvora širom cijele Jugoslavije u stočne vagone, čija je posljednja stanica bila Bakar, odvojak pruge Zagreb – Rijeka, tisuće zatvorenika pod okriljem noći bacano je u tovarne utrobe brodova za koje nisu znali gdje idu.

Sve je počelo u srpnju 1949. godine, nešto više od godinu nakon kada je tadašnji Sovjetski savez objavio Rezoluciju Informbiroa kako bi se smijenilo političko vodstvo Jugoslavije poslije raskola Josipa Broza Tita s Jozefom Staljinom.

Na Goli su ljudi prevoženi brodom iz Bakra u koji je stizao teretni vlak ‘natovaren’ kažnjenicima vezanima u lance. Kompoziciju se sastavljalo u Zagrebu, gdje su vagoni dolazili iz svih dijelova bivše Jugoslavije. U tom ‘vlaku bez voznog reda’ vezani ljudi nisu znali ni kamo idu ni što će s njima biti. Vlak je u Bakar stizao noću. Kada bi se vlak zaustavio, ljudima su skidani lanci i izbacivali su ih u mrak. Tu već čeka špalir ljudi koji tuku od vagona do broda, a trebalo je prijeći petnaest metara.

U logoru na Golom i Grguru ubijao se čovjek u čovjeku.

Na otok su dovoženi zatvorenici Inforbirovci, kasnije su se ondje zatvarali i drugi politički neistomišljenici (uglavnom na temelju administrativnih odluka, a manje na osnovi sudskih presuda). Poznat je po surovim kažnjeničkim uvjetima, torturama i teškome prisilnom radu. Broj ubijenih i umrlih nije točno nikada službeno utvrđen. Postao je zatvor 1956., a naknadno je pretvoren u kazneno–popravni dom za maloljetnike. Ukinut je 1988. godine.

Na Golom otoku između toliko broja političkih zatvorenika bio je i tada mladi Joja Ricov, radi se o intelektualcu koji je još kao mladić imao sreću da ga veliki Tin Ujević primi u svoje posvećeno literarno društvo. O tome sjajno svjedoči prof. Ricov u knjizi „Moj antifašizam: autobiografija”, objavljenoj 2006. godine. Talijanski okupatori su ga progonili jer nije želio talijanizirati svoje ime i prezime, njemački okupatori su ga držali u logoru Musapstan, a komunisti, premda je bio partizan još kao maloljetnik, na njemu su se iživljavali, od onemogućavanja bilo kakve socijalne promocije, sputavanja u umjetničkom razvoju, nedavanju zaposlenja, pa do bacanja u logor na otoku Sveti Grgur, uz prethodni martirij u zatvoru koji se nalazi u Zagrebu u Savskoj cesti. Što je to onda kod titoista izazivalo toliki bijes kada je riječ o Joji Ricovu da su ga bacali u logor? Odgovor je začuđujuće jednostavan: imao je snažnu nacionalnu historijsku svijest i naglašeno rodoljublje koje nisu mogli slomiti, osim da ga ubiju. Joja Ricov,prof., platio je veliku cijenu: logorom, zatvorima, onemogućavanjima u socijalnoj promociji, sputavanjem u stručnom usavršavanju, zabranom izdavanja knjiga, prisiljavanjem na emigraciju, neimaštinom, obiteljskom singularnošću, itd.  Osam godina nije mogao naći posao i bio je beskućnik.

MOJ GOVOR PRED ZORU

… Ja ustajem u ime milijunâ ljudi i kažem:

Na svijetu ima samo jedan zakon, samo jedno

htijenje, samo jedna strast: živjeti

slobodno, bez granica i bez stega, na

bezgranično slobodnoj Zemlji, a jauk

ove istine ponavlja čovjek od pamtivijeka i biva

predmet lomače na trgovima, sjekire

krvave na pladnju, žrtva

grobomračnih ćelija. Bubri u njemu prapočetna

srdžba krvoloka, stranična golotinja biološke jedinke surovih

zakona života.

Broj 9, 29, 31, 1, rođen u Hrvatskoj, na jednom otoku sjevernoga

Sredozemlja, sred pitomih uvala Jadranskoga mora.

Volim domovinu mojih izigranih očeva, njen

/gordi/ narod, Adamovo potomstvo silom poniženih prometeja.

Biju me kandžijom a ja im vraćam ljubav…

                                                                                    Josip Joja Ricov

Od srpnja 1959. do travnja 1961. zatočenik je u konclogoru „Grgur“ do Golog otoka zbog „kontrarevolucionarne“ poezije Marabunte (1956. godine).

Uz prof. Joju Ricova na Golom otoku bio je i Ive Livljanić. Prof. Ive Livljanić, veleposlanik u miru, rođen je 1. veljače 1938. godine u Mrljanama na otoku Pašmanu. Pripada skupini zadarskih intelektualaca, koji su bili osuđeni na robiju na otoku Sv. Grgur, koji je uz Goli otok bio jedan od simbola zločina i represije komunističkog sustava.

Dužnost predsjednika Skupštine općine Zadar obnašao je od 1990. do 19. ožujka 1992. U svibnju 1992. bio je imenovan za prvog veleposlanika Republike Hrvatske u Vatikanu. Na tom iznimno važnom diplomatskom mjestu Livljanić je ostao sve do 1998., a od 1999., pa sve do umirovljenja 2003., boravio je na dužnosti veleposlanika u Čileu, te veleposlanik Perua i Bolovije. Na Golom otoku puno je zadarskih intelektualaca robijalo.

Među logorašima je bio i gosp. Želimir Kužatko. Kao dijete preživio Križni put, iz Slovenije prebačen u Zagreb, a zatim u Vukovar. U rodno Sarajevo vratio se 1951. godine, gdje završava s odličnim uspjehom Trgovačku školu. Višu trgovačku upisao je 1957. godine, no u proljeće 1959. godine je uhićen pod optužbom da je “širio neprijateljsku propagandu protiv komunističkog režima i jugoslavenske države”. Osuđen je na dvije godine zatvora koje je odrobijao u koncentracijskom logoru na otoku Sveti Grgur.

Po izlasku iz zatvora ne prestaju progoni, te napušta Sarajevo, napokon pronalazi mir s obitelji u Ljubljani. U Sloveniji dočekao je mirovinu i raspad Jugoslavije nakon čega se posvećije istraživanju masovnih grobnica Hrvata u Sloveniji koji su ubijeni 1945. godine na Križnim putovima. U suradnji s prof. povijesti Mitjom Ferencom objavio je foto-monografiju Prikrivena hrvatska grobišta u Sloveniji. Napisao j knjigeu “Otok Sveti Grgur hrvatski Gulag” te knjigu “Od Bleiburga do hrvatskoga Gulaga” – dokumenti i svjedočanstva, Dugi niz godina surađivao je sa Hrvatskim žrtvoslovnim društvom iz Zagreba.

Među zatvorenicima bio je i veliki pjesnik Stojan Vučičević…

Veterani 145. brigade Dubrave, Udruga veterana dragovoljaca PZO Dubrava te pridruženi članovi drugih Udruga među kojima je bila i članica Hrvatskog žrtvoslovnog društva iz Zagreba gđa Mira Mioković uputili su se iz Zagreba na hodočašće i posjet ovom zloglasnom otoku i bivšem logoru gdje su godinama zatvorenici u teškim uvjetima preživljavali strašne torture pogotovo na samom početku osnutka ovog zloglasnog logora. Danas zapušten, devastiran ostaje samo kao spomen na neka druga teška olovna vremena.

Preporučujemo video zapis Mladena Cetinje

FOTO ALBUM

Fotografije Mire Mioković i Veterani 145. brigade Dubrava