Poveznica: NEDJELJA Večernji list , 30. ožujka 2025. ljudi – str. 58 i 59.

razgovarao: Hassan Haidar Diab

AMERIČKO-HRVATSKI REDATELJ I PRODUCENT NIKOLA KNEZ DOBITNIK JE BROJNIH FILMSKIH
NAGRADA, A POSLJEDNJU JE OSVOJIO U HOUSTONU ZA FILM O HRVATSKOM PODUZETNIKU

Amerikance je fasciniralo kako je Šafran gradio kapitalizam u socijalizmu

Nikola Knez sa Stjepanom Šafranom: “Okidač za film bila mi je spoznaja da je Šafran podigao malu kapelicu u spomen na bezimenu djecu i siročad koja su desetljećima pokapana na neoznačenom groblju u vinogradu. Time je odao priznanje ‘zaboravljenim ljudskim dušama’ i iskazao duboku humanost, duhovnost i ljubav prema ljudskom biću.”

 

Nikola Knez je američko-hrvatski redatelj i producent čiji dokumentarni filmovi istražuju bogatstvo hrvatske povijesti i kulture. Rođen u Travniku, a odrastao u Međimurju, Knez je svojim filmskim projektima povezivao američku i hrvatsku baštinu, stvarajući sadržaj koji nadilazi granice, kako u umjetničkom tako i u kulturnom smislu. Osnivač filmske tvrtke iFilms LLC i Hrvatskog filmskog instituta, Knez je autor nekoliko zapaženih dokumentaraca, osvojio je brojne nagrade na američkim filmskim festivalima, a njegov najnoviji uspjeh je zlatna nagrada Remi na WorldFest Houstonu za film o hrvatskom poduzetniku Stjepanu , Šafranu. U ovom intervjuu razgovaramo o njegovim motivima, inspiraciji te izazovima s kojima se suočava u industriji.

Nedavno ste osvojili prestižnu zlatnu nagradu Remina WorldFest Houstonu za dokumentarni film “Industrijska proizvodnja u prijelazu s komunizma na kapitalizam” koji prati život hrvatskog poduzetnika Stjepana Šafrana. Koliko vam ta nagrada znači i kakav je bio odjek filma u SAD-u i Hrvatskoj?

 Moram priznati da sam, s obzirom na svoju prezauzetost, pomalo lijen slati filmove okolo po festivalima. U obranu svoje “lijenosti”, napominjem da godišnje proizvodim veliki broj korporativnih i dokumentarnih filmova kao i TV reklama. Čim završim jedan proizvod, već me čeka drugi. Time sam u stalnoj “proizvodnji”, a za film treba dosta energije i kreativnosti, koju ja radosno obavljam, tim prije jer nikad ne kopiram sam sebe – svako je djelo original. Uhodana je praksa poslati film na međunarodni neovisni filmski festival WorldFest Houston, što iz navike, a što iz patriotskog odnosa prema Texasu. Sam festival postoji više od 60 godina, a godišnje na njega pristiže više od 4000 filmova u raznim kategorijama iz više od 70 zemalja svijeta. Mislim da je to pristojna konkurencija. U Americi je važno svoj rad obilježiti “priznanjem kvalitete”, a to predstavlja nagrada na tom festivalu. Ocjenjivački žiri sastoji se od tri neovisne skupine koje vrednuju kvalitetu filmova, a zbroj njihovih ocjena na kraju donosi rezultat. Za film o Stjepanu Šafranu žiri mi je dodijelio Gold Remi Award, više od toga jedino je Platinum. Time sam izuzetno zadovoljan i ponosan jer je priča o Šafranu bila zanimljiva i odlično predstavljena. Tako vrijedna nagrada ujedno je priznanje i kvaliteti mog redateljskog rada. Iako sam u Americi do sada dobio 87 filmskih nagrada s raznih festivala, uvijek se radujem novoj nagradi kao da je prva. Sam film je izazvao veliki interes zbog svoje tematike pa je, između ostaloga, grupa akademika sa Texas A&M Universityja odlučila napisati znanstveni rad koji se temelji na priči filma, a prikazuje nastanak, razvoj, uspon i opstanak privatnog poduzetništva iz jugoslavenskog socijalizma u liberalni kapitalizam hrvatskog modela.

Nikola Knez sa Stjepanom Šafranom: “Okidač za film bila mi je spoznaja da je Šafran podigao malu kapelicu u spomen na bezimenu djecu i siročad koja su desetljećima pokapana na neoznačenom groblju u vinogradu. Time je odao priznanje ‘zaboravljenim ljudskim dušama’ i iskazao duboku humanost, duhovnost i ljubav prema ljudskom biću”

Kako ste došli na ideju snimanja dokumentarnogfilma o Stjepanu Šajranu i što vas je najviše inspiriralo u njegovoj poduzetničkoj priči?

Prilikom posjeta jedne od američkih delegacija Hrvatskoj, predloženo mi je da posjetim tvornicu i obitelj poduzetnika Stjepana Šafrana. Rado sam prihvatio poziv jer do tada nisam imao priliku upoznati tog cijenjenog gospodina. Već pri prvom susretu, supružnici Šafran ostavili su na mene odličan dojam svojom toplinom, neposrednošću i iskrenošću, a njihovo gostoprimstvo stvorilo je jedinstvenu atmosferu. Razumijevajući koliko energije i truda zahtijeva uspješan poslovni sustav, bio sam još više impresioniran vrlinama gospodina Šafrana. Odakle mu toliko strasti prema stvaranju i povezivanju ljudi? On spada u mali postotak ljudi koji uspijevaju ostvariti vidljivog rezultate u privatnom sektoru, a svaki poduzetnik razumije izazove i težinu takvog posla. Bez strasti, upornosti, vizije i predanog rada takav bi uspjeh bio nemoguć. Gospodin Šafran objedinjuje te plemenite i važne karakteristike, a ja sam fasciniran takvim osobama. Tijekom našeg druženja najviše me zanimao njegov poslovni put, kako je započeo i razvijao svoj posao. Posebno impresivan bio je njegov uspjeh jer je poslovanje započeo u komunističkoj Jugoslaviji, gdje su privatni poduzetnici smatrani kapitalistima i ideološkom suprotnosti režimu. Nakon uspostave Republike Hrvatske, Stjepan Šafran iskoristio je slobodne uvjete i naglo razvijao svoj posao, danas izvozeći 80% svojih proizvoda na europska tržišta. Da je riječ o izuzetnom i sposobnom čovjeku, svjedoči i činjenica da je uspio izgraditi impozantnu industrijsku proizvodnju u dva različita politička sustava. Na pitanje zašto sam odlučio snimiti film o Stjepanu Šafranu, mogu reći da je sve dosad izrečeno bio temelj, no pravi okidač za ideju bila je njegova gradnja male kapelice u spomen na bezimenu djecu i siročad. Ta djeca su desetljećima bila pokapana na neoznačenom groblju u vinogradu. Šafran je odlučio podići kapelicu kao trajno mjesto pijeteta, čime je odao priznanje “zaboravljenim ljudskim dušama” i iskazao duboku humanost, duhovnost i ljubav prema ljudskom biću. Taj nesebičan čin dirnuo me, a film o njemu, kao osobi s iznimnim karakterom, zaslužio je biti snimljen. Film govori o gospodinu Šafranu, uspješnom industrijalcu koji je započeo s malom radionicom od 35 m², a danas u dvije tvornice proizvodi više od 2500 različitih proizvoda i zapošljava više od 300 radnika. Osim toga, brine se o njihovoj dobrobiti, ali i o njihovim obiteljima, što ga čini uzorom ne samo u poslovnom nego i u ljudskom smislu.

Možete li usporediti značenje nagrade Remi s drugim filmskim priznanjima? Koliko ona otvara vrata za buduće projekte?

Ako se složimo da je Houston glavni grad kapitalizma, a Texas, kao država, druga najveća američka ekonomija, dobit ćemo sliku koliko je svima nama, koji radimo u filmskoj industriji i koji smo povezani mnogobrojnim poslovima prema velikim korporacijama, važno dobiti priznanje za svoj rad. Upravo potvrda kvalitete predstavlja certifikat za nove poslove širokog spektra. Ovdje se na to gleda kao na kvalitetu neideološkog spektra. Za kvalitativnu opservaciju različitih festivala trebalo bi dosta prostora, no mislim da je ovo osnovna karakteristika razlike.

Kao predsjednik Hrvatskog filmskog instituta, što mislite koliko je važno promovirati hrvatske filmske projekte na međunarodnoj sceni i s kojim se izazovima suočavate?

Hrvatski filmski institut jedina je organizacija u cijelom svijetu koja već desetak godina proizvodi filmove o hrvatskim temama na hrvatskom i američkom engleskom jeziku. Kad sam se tim projektom počeo baviti, a napominjem da to radim u slobodno vrijeme, pro bono i iz hobija, bilo mi je važno govoriti o Hrvatskoj, jer je bilo mnogo upita, a jako malo materijala o našoj zemlji – prezentnih, povijesnih, kulturnih. U kratkom smo vremenu uspjeli putem filma ući u veliki broj akademskih i političkih institucija, prikazati filmove diljem svijeta, uglavnom preko digitalnih platformi. Sa svojih više od milijun posjetitelja, uz činjenicu da nemamo nijedan “social tool”, dobili smo status povjerenja kao najbolji, kvalitetan i istinit provider koji sve izneseno temelji na činjenicama. Zbog toga smo svoje filmove prikazivali u američkom Kongresu u Washingtonu, u sjedištu Crvenog križa u Ženevi, u vojnim i diplomatskim ustanovama, a pozivani smo na bezbrojne konferencije, od Fulbrighta nadalje. Sve su to važna mjesta na kojima se riječ o Hrvatskoj sa zanimanjem prima i širi dalje. Spoznaja da se o Hrvatskoj zna malo, bez obzira na to što je interes velik, bila je zanimljiva, a s druge strane i žalosna, jer je već prošlo 35 godina od uspostave Republike Hrvatske, a u promociju se ne ulaže gotovo ništa. Vjerojatno se ulaže u ideološke filmove, kojima se udovoljava “fashion nuova”, no koji zapravo samo štete ugledu cijele nacije. Ovdje bih želio podijeliti misli sa svima koji se bave filmom, promocijom i marketingom. Važno je napraviti proizvode koji odišu kvalitetom i originalnošću, a ne kopirati tuđe trendove, oponašati ‘fashion’ misleći da je to karta za uspjeh. Taj je pristup krucijalno važan, jer na sce- upravo ta kvaliteta otvara vrata kroz koja je onda moguće predstaviti, prenijeti i opisati hrvatske teme na međunarodnoj sceni. Ta će kvaliteta biti sve važnija i na većoj cijeni s razvojem i primjenom AI, jer će upravo AI raditi stvari kakve sada radi ogroman broj “filmskih umjetnika”.

 Kakav je vaš stav o trenutačnom položaju dokumentarnih filmova u Hollywoodu i može li hrvatska kinematografija pronaći veći prostorna američkom tržištu?

Hrvatska kinematografija prije svega treba naučiti razmišljati američki, pa tek odatle početi proizvoditi filmove koje će američka publika razumjeti. Bez tog razumijevanja umjetničkog izričaja nema prijenosa ideje ni poruke, pa je stoga neophodna veza davatelja i primatelja, koja inače ne postoji. I kako onda naći prostor za hrvatski film na američkom tržištu? Važno je također znati da američko tržište nije više tako veliko, odnosno ljudi ne troše toliko na filmove kao nekada. Postoje mnogo veća tržišta, no njihova je karakteristika nacionalna. Ona se njeguju kao kulturna baština, time se osnažuje vjera u vlastite narode i sprečava utjecaj vanjskih ideja. Ostalo je globalno tržište dostupno putem digitalnih medija.

Činjenica je da sve više ljudi gleda upravo dokumentarne filmove jer žele znati, naučiti, vidjeti drukčije,’ žele spoznati nove okolnosti iz raznih krajeva svijeta, bez ideoloških i hollywoodskih poruka kaosa i terora. Vjerujem da svaki proizvod u kojem vrijedi pravilo originalnosti, kvalitete i istinitog prikaza može naći svoj prostor na tržištu i u tome će uspjeti.

Što vas najviše motivira u radu na dokumentarnim filmovima i koje su ključne poruke koje želite prenijeti svojim projektima?

Najviše me zanima govoriti o istini, o pravdi, o povijesti činjenica, o zastupanju ljudskih vrijednosti i očuvanju života. Drugo polje mog interesa je znanost i prirodno okruženje ovog svijeta.

 Kako gledate na budućnost dokumentarnog jilma – koje teme danas najviše zanimaju publiku i koliko je teško pronaći financiranje za ovakve projekte?

Vidljivo je, bez daljnjega, da ljude najviše zanima čovjek. Dakle, on sam, u okruženju koje je narativ njegova opstanka. Kao što vidite, sve je manje filmova koji zorno opisuju ljudsku zajednicu, a sve više tehnoloških robotiziranih svjetova bez emocija, mirisa i okusa. Riječ je o kaotičnim, apokaliptičnim vizijama budućnosti koje negiraju čovjeka i njegove vrijednosti. Danas je lakše dobiti novac za projekte o rušenju svjetova, odlasku na puste planete poput Marsa i slične iluzije nego za pošteni film o ljudskim emocijama, prikazu uzdignuća i kvalitete ljudskog razvoja. Upravo ta negacija i promocija “tamne strane Mjeseca” ljude odvraća od velikih promotora narušenih apokalipsa i njihovih djela, što otvara prostor za budućnost dokumentarnog filma, koja je već prisutna i bit će u budućnosti sve jača i izraženija.

Koliko je digitalna distribucija promijenila način na koji publika konzumira dokumentarne filmove i može li to pomoći manjim produkcijama da dođu do šire publike?

Otpor ljudi prema negativnim narativima promijenio je i iz medijskog stroja gotovo izbacio novine, kinematografiju, televiziju. Primjerice, najjače TV postaje u Americi u prosjeku imaju gledanost od oko 1,5 milijuna, naspram 20 milijuna prije desetak godina. Najveći novinski izdavač i ikona novinarstva New York Times već se godinama dijeli besplatno, kina su poluprazna, što zbog slabe kvalitete filmova, što zbog pandemije. Ukratko, nisu li spomenuti mediji potpomognuti državnim subvencijama, sve im je teže opstati samostalno na tržištu. Digitalna distribucija je brza, pristupačna i dotiče velike mase ljudi. To je, u ovim uvjetima, jedan od najboljih načina za neovisne produkcijske kuće da predstave svoje proizvode i prodaju ih na svjetskom tržištu.

Možete li nam otkriti nešto o svojim budućim filmskim projektima? Planirate li nove suradnje putem iFilms LLC-ja i Hrvatskog filmskog instituta?

Sad je kraj ožujka, a upravo sam završio svoj šesti dokumentarac. Obećao sam sebi da ću ih proizvesti desetak do kraja godine. Moglo bi se reći da mi je koeficijent produktivnosti dobar. S obzirom na to da su svi moji dokumentarci posebna i originalna djela uz veliku tehničku podršku iFilms Texas studija, veseli me da je naša suradnja stabilna. Posebno me raduje njihov tehnološki upgrade, koji se ogleda u novom studiju, a novu tehnologiju upravo nastojimo savladati kako bismo počeli proizvoditi dokumentarne filmove na potpuno novoj umjetničkoj razini. Potajno priželjkujem i nadam se da ćemo biti prvi u Texasu, vjerojatno i u Americi, a nikad se ne zna, možda i u svijetu, s novim izgledom dokumentarnog filma koji će cijelu priču dignuti na novu razinu i novi kvalitativni standard. Imati takve alate koji će, bez tehničkih ograničenja, omogućiti materijaliziranje vizija i ideja, moj je umjetnički san. Tome se iskreno radujem.

Sve više ljudi gleda dokumentarne filmove žele znati, naučiti, vidjeti drukčije, žele spoznati nove okolnosti iz raznih krajeva svijeta, bez ideoloških hollywoodskih poruka kaosa i terora

​