HRVATSKO SLOVO
ZAGREB – DOGODILO SE NA DANAŠNJI DAN PRIJE 19 GODINA…
Na tribini Hrvatsko slovo uživo 5. svibnja 2005. predstavljena knjiga Ivana Johna Prcele “Hrvatski holokaust II.” Predstavili su je akademik Dubravko Jelčić, prof. dr. sc. Zvonimir Šeparović i fra Hrvatin Gabrijel Jurišić čije izlaganje donosimo
HRVATI NE SMIJU ZABORAVITI
SVOJE HEROJE I MUČENIKE
John IVAN PRCELA
Danas je za hrvatski narod i Hrvatsku državu izvanredno važan spomendan i divna obljetnica. Dana, naime, 7. lipnja davne 879. godine (dakle, prije 1.126 godina) papa Ivan VIII. u Rimu napisao je pet pisama našemu knezu Branimiru, kleru i narodu hrvatskomu. Iz pisma knezu Branimiru evo samo nekoliko riječi: “Kad smo na dan Uzašašća Gospodinova slavili svečanu svetu Misu na oltaru posvećenu blaženomu Petru apostolu, uzdigli smo ruke k nebu i blagoslovili tebe i sav tvoj narod i svu tvoju zemlju, da ovdje i u vječnosti uzmogneš, i tijelom i dušom spašen, sretno i sigurno vladati zemljom, koju posjeduješ, i da bi se, poslije smrti, s Bogom sretno veselio i vječno vladao na nebesima!”

Te su riječi blagoslov Kristova Namjesnika, rimskoga biskupa, hrvatskom vladaru i narodu. To je međunarodno priznanje samostalne i nezavisne Hrvatske. To je ulazak Hrvatske u kršćansku Europu, u društvo kulturnih i civiliziranih naroda.
Toga se danas ponosno i gordo sjećamo i dobromu Bogu zahvaljuje – Deo optimo maximo gatias agamus – za svoju domovinu Hrvatsku, za njezino davno priznanje, za očuvanje hrvatskoga naroda i njegova identiteta kroz duga i krvava stoljeća, na ovim divnim prostorima između Drave i Jadrana, na, u naše dane, ponovno zadobivenoj slobodi i državnoj samostalnosti. I još nešto. Prvi u povijesti sigurni i zajamčeni susret jednoga pape i Hrvata bio je onaj 641. god. kada je Ivan Vili., Dalmatinac, poslao opata Martina u današnje naše krajeve da od poganskih Hrvata i drugih barbara otkupi i prenese u Rim moći sv. dalmatinskih i istarskih mučenika. Dakle, uzrok i razlog prvoga susreta Hrvata s papom bili su grobovi i moći mučenika. Vječit je i rječit svjedok tome i danas, u Rimu, veličanstveni mozaik u krstionici Lateranske bazilike, papine katedrale.
U ovaj dan i vrlo važni narodni i državni jubilej izvrsno se uklapa prezentacija knjige »Hrvatski holokaust II.« našega brata i prijatelja Ivana Prcele, rođena u sjeni zvonika Čudotvorne Gospe Sinjske. Bio je sjemeništarac i učenik Franjevačke klasične gimnazije u Sinju, želeći slijediti stope maloga brata sv. Franje Asiškoga. Vihor II. svjetskoga rata i komunistička agresija na Hrvatsku otjeraše ga preko Atlantika u tuđi svijet. Ivan je iz svoje obitelji i domovine ponio živu vjeru u Svemogućega Boga i žarku ljubav prema domovini Hrvatskoj. Iz te vjere i te ljubavi rodila se jedna vrlo vrijedna i jedinstvena knjiga, koju večeras prezentiramo. Ovo nije samo knjiga, ovo nije samo vrijedna knjiga. Ovo je knjiga dokumenata, originalnih i prvorazrednih svjedočanstava o najvećem pokolju, o strašnom i nezapamćenom genocidu, koji su komunistički zločinci, žedni hrvatske nevine krvi, izvršili nad hrvatskim narodom i državom i zemljom Hrvata.
Ja kao sjemeništarac i gimnazijalac od 1946. do 1954. god. u Sinju i Zagrebu nisam ni čuo za riječ Bleiburg.
Ta je riječ u ondašnjoj tzv. demokratskoj državi, a zapravo »tamnici naroda«, bila proskribirana. Moji odgojitelji i profesori nisu je smjeli i nisu se usudili pred nama izgovoriti. Mi gimnazijalci o blajburškoj tragediji hrvatskoga naroda nismo ništa znali i nismo smjeli znati. Eto, takav su teror nad nama vršili tzv. »demokrati« i tzv. »narodna vlast«, a neki od takvih donedavno komunističkih ideologa i vođa i danas nam pokušavaju nametnuti svoje floskule o »socijalističkoj demokraciji«, o slobodi govora, o tzv. »oslobođenju« Zagreba 8. svibnja 1945. god. (kada su pobijene tisuće njegovih građana) i drugim falsifikatima suvremene povijesti, koju smo svi mi osobno preživjeli.
Ali je zato učenik naše sinjske gimnazije, ovdje nazočni Ivan Prcela, daleko od komunističkih noževa, pušaka, vješala, tamnica, mučilišta, križnih putova, gonjen neizmjernom ljubavlju prema Domovini i hrvatskom narodu, oboružan ustrajnom strpljivošću, mar?:- vo istraživao i prikupljao dokumente, pismena i usmena svjedočanstva, i stvorio jedinstvenu knjigu, k : ; bi svaki Hrvat morao ne samo uzeti u ruku, ne sam t pročitati, nego se stalno navraćati na njezine stranice, da bi upoznao povijesnu istinu i najveću tragediju našega hrvatskog naroda, koga su zakleti neprijatelji planirali istrijebiti i uništiti.
Na Krbavskom polju, 9. rujna 1493- poginulo je 13 Da hrvatskih boraca, pao je cvijet hrvatskoga plemstva i pučana. – Tada bi skrb velik na vseh živućih s stranah sih, jakože njest bila ot vremena Tatarov i Gotov i Atile nečastivi – zapisao je ljetopisac.
Doista, 13.000 krbavskih junaka je veliki broj, ali je daleko veći nekoliko stotina tisuća nevinih žrtava bezbožnoga komunizma, koji je mrzio sve što je hrvatsko i kršćansko.
Jednom je Isus uskliknuo: -Veritas liberabit vos – Istina će vas osloboditi!-. Ta Kristova riječ uvijek vrijedi, posebno vrijedi za cijelu hrvatsku povijest, a na osobit način za doba kada su komunisti svojim zločinima najprije izvršili genocid nad hrvatskim narodom, a onda preko pola stoljeća ne samo nisu dali da se o tome iznese istina, nego su strogo kažnjavali svaki i privatni razgovor o toj temi.
Ovu knjigu treba čitati, ne da bismo koga mrzili, ili da bismo se na koga okomili, ili komu osvećivali. Naš je uzor Isus koji je umirući na križu u strašnim mukama molio svoga Nebeskog Oca: »Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!«.
Mi ovu knjigu moramo proučavati, da bismo znali istinu, da bismo poštovali heroje i mučenike koji položiše svoje živote na oltar Domovine, da bismo znali čuvati dom i ognjište koji su nam oni svojom krvlju na- mrli i sačuvali. Davno je mudri Marko Tulije Ciceron postavio načelo: *Pro ariš etfocis – Za vjeru i dom\*. Ako je prije više od dvije tisuće godina jednomu poganskom mudracu to bilo jasno, zar nama, danas, na početku trećega tisućljeća kršćanstva – «tertio millenio ineunte«, rekao bi Ivan Pavao Veliki – zar nama nije jasno ono što je nadahnuto zapisao Petar Preradović: «Rod bo samo koji mrtve štuje na prošlosti budućnost si snuje!«
Na ovim našim hrvatskim prostorima od progona rimskih careva do danas pratimo s dubokim poštovanjem i ljubavlju veliku procesiju, dugu gotovo dva tisućljeća. Na čelu su starokršćanski mučenici: sv. Duje u Solinu (+304.), sv. Mavro u Poreču, sv. Kvirin u Sisku, sv. Euzebij (+258.) i sv. Polion u Vinkovcima, sv. Anastazija i sv. Dimitrij u Srijemskoj Mitrovici (+304.), sv. Petar, Andrija i Lovre na Prevlaci na ulazu u Boku kotorsku (oko + 840.) i bezbroj drugih. U tome velikom i svečanom ophodu stupaju: sv. Nikola Tavelić (+1391.), pročelnik hrvatskih svetaca, sv. Marko Križevčanin (+1616.), Nikola Šubić Zrinski Sigetski (+1566.), 300 branitelja Gvozdansko- ga (+1578.), Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan (+1671.), fra Filip Grabovac (+1749.), Eugen Kvatrenik (1871.), Stjepan Radić (1928.), mučenici Bleiburga (+1945.) pa do kardinala bi. Alojzija Stepinca (+1960.) i svih mučenika i stradalnika Domovinskoga rata. Kad na njih i bezbrojne druge mislim, dolaze mi na pamet riječi sv. liturgije iz Slavlja mučenika u uskrsno doba: “Kćeri jeruzalemske, dođite i vidite mučenike s vijencima kojima ih je ovjenčao Gospodin Bog na dan slavlja i veselja, aleluja!”
Papa Ivan Pavao II. više je puta pozvao kršćane da ne zaborave svojih mučenika, da skupljaju dokumente i pismena svjedočanstva o mučenicima, posebno u XX. stoljeću, a na osobit način u komunističkim zemljama, jer je dobro znao da je komunistička diktatura prisilno nametnula strogu šutnju o mučenicima. Za svoga pontifikata proglasio je 482 sveca, 1.338 blaženika. Pokrenuo je sudbene procese beatifikacije i kanonizacije za više od 1.600 kandidata, od kojih su 80% mučenici.
Nadahnut papinim poticajima msgr. Mile Bogović, prvi biskup novoutemeljene Gospićko-senjske biskupije, predložio je Crkvi i narodu Hrvata veličanstvenu ideju – izgraditi crkvu iznad Krbavskog polja, na Udbini, u čast i spomen krbavskim junacima i svima mučenicima, Hrvatima i pripadnicima drugih naroda, koji su na ovim našim prostorima kroz duga stoljeća svojim životom i krvlju svjedočili za Istinu i Pravdu. Pokrovitelji toga svenarodnog pothvata su: Hrvatski sabor, Hrvatska biskupska konferencija i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti.
Zato je ova knjiga došla u pravi trenutak. Navodim samo najvažnije. Ono najvrjednije u njoj je velika zbirka dokumenata i svjedočanstava na gotovo 400 stranice (133- 511). Zatim dokumentirani prikaz šutnje američkih i engleskih sredstava priopćivanja o tome masakru (94-121) i konačno riječ o blajburškoj istini u svjetlu međunarodnoga prava, koga su puna usta onima koji ne daju da istina dođe na vidjelo. Uz druge priloge treba istaknuti i preko 170 bibliografskih jedinica na raznim jezicima o tome strašnom i užasnom događaju.
Ova nas knjiga na temelju izvorne dokumentacije uči istini o blajburškoj tragediji i najstrašnijem i najkrvavijem pokolju u povijesti hrvatskoga naroda, za koji se još nitko i nikada nije ispričao (ni danas još živi članovi Partije), za koji nitko nikada nije optužen, niti je odgovarao pred sudom, niti je osuđen. A svi oni znaju stalno ponavljati, kako zločini ne mogu zastarjeti…
Ovom knjigom pod vrlo ozbiljnim naslovom »Hrvatski holokaust II.» (možda bi bilo bolje zadržati «Blajburška tragedija ili pokolj«) pisac je bezbrojnim hrvatskim mučenicima i žrtvama podigao «monumentum aere perennius – spomenik trajniji od mjedi«, kako se je davno i divno izrazio Kvint Horacije Flak.
I kao što je jednom čuo veliki hiponski biskup sv. Augustin Aurelije onu poznatu riječ: «Tolle et lege – Uzmi i čitaj«, tako bih i ja večeras rado iz svega glasa viknuo svakomu Hrvatu u domovini i u inozemstvu: «Tolle et lege – Uzmi i čitaj ovu knjigu i što te ona nadahne učini!«
Hrvatin Gabrijel JURIŠIĆ
IZVOR: HRVATSKO SLOVO
Petak, 13 svibnja 2005., str. 14. i 15


John Ivan Prcela (Košute, 1922.) – hrvatski povjesničar…
Nakon završene osnovne škole, 1935. godine upisao se na Franjevačku klasičnu gimnaziju – sjemenište u Sinju.
Ivan Prcela maturirao je u srpnju 1944. godine.
U školskoj godini 1944./45. bio je student na Visokoj franjevačkoj bogosloviji u Makarskoj i odatle je mobiliziran je u JNA 3. travnja 1945. godine.
Iz Trsta je 10. lipnja 1945. godine pobjegao u Italiju i uspio se upisati na Papinsko sveučilište Antonianum u Rimu gdje studira dvije godine.
Godine 1947. teško je obolio, prekinuvši treću godinu studija a nakon dugog oporavka istupio je iz Franjevačkog Reda.
Zatim odlazi u Sjedinjene Američke Države prvo u Chicago, a 1951. godine u Cleveland.
Godine 1954. diplomirao je englesku književnost i njemački jezik.
Poslije je stekao još i dva magisterija, iz francuskog jezika i književnosti te iz povijesti.
KNJIGA
John Ivan Prcela: Hrvatski holokaust II. (Dokumenti i svjedočanstva o poratnim pokoljima u Jugoslaviji), treće izmjenjeno i dopunjeno izdanje…
582 str., tvrdi uvez, tiskara Gradus Sesvete 2005., nakladnik Hrvatsko žrtvoslovno društvo, recenzent dr. Zvonimir Šeparović, naslovnica Miljenko Romić, akademski slikar

Knjiga “Hrvatski holokaust II.” smatra se najdokumentiranijim djelom o bleiburškoj tragediji. Prvi put je objavljena 1970. u Philadelphiji pod naslovom Operation Slaughterhouse, a 1995. izlazi i drugo izdanje HRVATSKI HOLOKAUST, Ivan John Prcela i Dražen Živić – Hrvatsko izdanje 2001. je ostavilo uglavnom netaknut čitav sadržaj knjige na engleskom jeziku, proširivši ga novim naslovima iz nedavnih događanja u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Hrvatski holokaust II., tiskano je 2005. godine kao treće izmjenjeno i dopunjeno izdanje.