Ivan John Prcela – rođen 9. ožujka 1922. godine –  preminuo je 21. studenog 2025. u dobi od 103 godine u Clevelandu – Ohao – SAD. Bio je istaknuti hrvatski aktivist, povjesničar i autor, najpoznatiji po svojim knjigama o poslijeratnim pokoljima Hrvata, koje je nazvao “Hrvatski holokaust”.

IVAN JOHN PRCELA (1922. – 2025.)

Misa zadušnica održat će se u subotu, 29. studenog 2025., u Crkvi Presvetog Srca Isusova (Sacred Heart of Jesus Parish in St. Gregory the Great Church), Cleveland, Ohio – SAD.

Život i obrazovanje: Rođen je u Košutama kraj Trilja, u Hrvatskoj. Školovao se u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Sinju, a teologiju je studirao u Makarskoj i Rimu.

Emigracija: Pobjegao je iz komunističke Jugoslavenske armije 10. lipnja 1945. nakon Bleiburške tragedije i poslijeratnih pokolja. Emigrirao je u Sjedinjene Američke Države 1949. godine.

Karijera u SAD-u: U SAD-u je diplomirao englesku književnost i njemački jezik te stekao dva magisterija, iz francuskog jezika i književnosti te iz povijesti. Radio je kao srednjoškolski profesor od 1954. do 1988. godine.

Aktivizam i autorstvo: Od 1957. godine posvetio je svoj život proučavanju i dokumentiranju stradanja Hrvata nakon Drugog svjetskog rata. Suurednik je knjiga sa Stankom Guldescu “Operation Slaughterhouse” (Pothvat Klaonica) i “Hrvatski holokaust”. Drugo izdanje Hrvatski holokaust – uredili su mr. Ivan John Prcela i dr. sc. Dražen Živić (nakladnik: Hrvatsko društvo političkih zatvorenika), a treće dopunjeno i izmijenjeno izdanje hRVATSKI HOLOKAUST ii., izdao je I. John Prcela u nakladi Hrvatskog žrtvoslovnog društva.

Misterij Josipa Pravednika u mome dugom životu…

Ivan John Prcela autor pet knjiga o otajstvu svetog Josipa. 

“Sv. Josipa Pravednika našao sam prije 81 godinu na Marijinu otočicu Visovcu, gdje sam bio 19-godišnji franjevački novak.Tada sam dnevno molio na latinskom: ”Čuvaru djevica i oče, sv. Josipe.” Sv. Terezija Avilska i sv. Terezija od Djeteta Isusa tom istom molitvom dnevno su se utjecale najvećemu svetcu Josipu. Ta molitva mene je nadahnjivala na razmišljanje o djevičanskome očinstvu sv. Josipa. Njegovo očinstvo utjelovljena Božjeg Sina u meni je učvrstilo vjeru u izvornu pravednost sv. Josipa!

Sredinom godine 1942. postao sam član franjevačkog samostana Čudotvorne Gospe Sinjske, gdje je moj duhovni predvoditelj bio fra Jerko Šetka. On mi je u ruke dao i na čitanje preporučio klasično marijansko djelo na francuskom, ”Prava pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji”, iz pera blaženoga Louisa Grignona Montforta. U tome djelu dominira marijanska formula ”Per Mariam ad Jesum” (”Po Mariji k Isusu”). Taj marijanski misterij meni je bio nadahnuće da sebe u svetištu Gospe Sinjske potpuno posvetim Blaženoj Djevici Mariji. To sam učinio točno 8. prosinca 1942., na blagdan Bezgrješnog začeća!

‘Totus tuus” posveta bila je uzrokom pravog preokreta u mome duhovnom životu, pa sam u drugoj polovici srpnja 1944. započeo svoje studije na Franjevačkoj visokoj bogosloviji u Makarskoj, gdje je moj duhovni učitelj bio fra Ante Antić Dobri. Pod njegovim vodstvom pomnjivo sam pročitao josipološku knjigu “Sv. Josip”, koju je napisao svećenik Zagrebačke nadbiskupije, dr. Stjepan Bakšić. Ta njegova josipološka knjiga na mene utječe i dandanas!“

Rakitje – Blaženi Alojzije Stepinac – rad akademskog slikara Miljenka Romića. Slika stvorena i posvećena ideji izlaska knjige Hrvatski holokaust II., (i dragom prijatelju J. Ivanu Prceli) opaska umjetnika gosp. Miljenka Romića), uz želju da jedan dio knjige koji ispovijeda vjeru u blaženstvo Alojzija Stepinca s isinom dopre do srca ljudi.

Knjiga “Hrvatski holokaust II.” smatra se najdokumentiranijim djelom o bleiburškoj tragediji. Prvi put je objavljena 1970. u Philadelphiji pod naslovom Operation Slaughterhouse, a 1995. izlazi i drugo izdanje HRVATSKI HOLOKAUST, Ivan John Prcela i Dražen Živić – Hrvatsko izdanje 2001. je ostavilo uglavnom netaknut čitav sadržaj knjige na engleskom jeziku, proširivši ga novim naslovima iz nedavnih događanja u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Hrvatski holokaust II., tiskano je 2005. godine kao treće izmjenjeno i dopunjeno izdanje.

Iz arhive Hrvatskog žrtvoslovnog društva

ZAGREB – ispred Zagrebačke katedrale – dio sudionika Trećeg Kongresa Hrvatskog žrtvoslovnog društva: prof. Šimun Penava, Ivan John Prcela, prof., Mate Gogić, prof. dr. sc. Hrvoje Kačić, Vera Valčić Belić, pjesnikinja iz Kanade, Majka Kata Šoljić, majka četvorice poginulih branitelja i junakinja Domovinskog rata, počasna predsjednica Hrvatskog žrtvoslovnog društva, mr. fra Nikola Roščić, Karlo Rotim, povjesničar, publicist iz BiH, prof. dr. sc. Zvonimir Šeparović, prof. dr. sc. Ante Vukasović, mr. Ana Tomljenović, Mara Rotim, Malkica Dugač, suvremena hrvatska pjesnikinja, don Ante Baković, Damir Borovčak, publicist i povjesničar, Josip Joja Ricov, hrvatski književnik i professor i prevoditelj, Branka Šeparović, novinarka, dr. sc. Ivan Dujmović, dr. sc. Mate Pavković, Želimir Kužatko, istraživač /Slovenija/, Tuga Tarle, hrvatska diplomatkinja, promotorica hrvatske kulture, osnivačica i prva voditeljica humanitarne udruge Zaklada DORA te književnica i znanstvenica, dr. med. Ružica Ćavar, hrvatska liječnica i katolička aktivistica i Jadranka Lučić, tajnica Hrvatskog žrtvoslovnog društva…

Mr. Ivan John Prcela, SAD[1]

BLEIBURG, KRIŽNI PUTEVI I ŽRTVE KOMUNISTIČKOG TERORA

Hrvatsko žrtvoslovno društvo, 2004.

Biblioteka Documenta Croatica

Dozvolite mi da Vas najprije pozdravim u ime gdje Suzane Brooks Pinčević iz Novog Zelanda. Ova ugledna umjetnica – spisateljica pozdrave Vam šalje, ispričavajući se što joj je bilo nemoguće odazvati se pozivu dr. Šeparovića da i ona danas održi svoje predavanje pred ovim Kongresom. Ona odgađa svoj nastup za svibanj 2005. za 60. godišnjicu Bleiburške tragedije. Gđa Pinčević tada namjerava izići s hrvatskim izdanjem knjige «Britain and the Bleiburg Tragedy». Godine 1998. ja sam joj uvelike pomogao s tom knjigom na engleskom. Istim poletom pomažem joj i ove godine, dok ona priprema hrvatsko izdanje te impresivne knjige. Velike žrtve njezine i moje idu za tim da promičemo povijesnu istinu o NDH i o STOTINAMA TISUĆA hrvatskih mučenika.

Zagreb, 19. lipnja 2004. godine.

NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA – ŽRTVA ONDA I DANAS

Dični hrvatski skupe,

Nakon 59 godina života u istjeranoj Hrvatskoj evo me po četvrti put u deset godina u dragoj mi domovini. Ovdje sam na poziv dr. Zvonimira Šeparovića, osnivača Hrvatskog žrtvoslovnog društva i organizatora ovog Kongresa. Točno pred sedam mjeseci, kada je nama u Clevelandu izlagao smjernice te udruge, dr. Šeparović me je pozvao da danas budem ovdje pred Vama. Odmah sutradan pismom sam mu najavio svoju temu: «NDH i Republika Hrvatska – žrtve onda i danas».

Čitajući u «Hrvatskom slovu» od 23. travnja najavu ovoga Kongresa, zaključio sam da je moja tema u skladu sa smjernicama i Kongresa i same udruge, ali ipak odlučio sam svoje izlaganje usredotočiti na NDH kao žrtvu onda i danas. Svoj izbor smatram logičnim jer sam sve četiri godine NDH po volji Božjoj doživio i preživio u svojim ranim dvadesetim godinama i jer pred ravnih 50 godina objavih svoj prvi u dugome nizu kasnijih članaka i knjiga baš u obranu NDH i mnogobrojnih njezinih branitelja-mučenika.

Ime «Nezavisna Država Hrvatska» niklo je iz mučeničke smrti Stjepana Radića i dvojice hrvatskih zastupnika ubijenih u samoj beogradskoj Skupštini u lipnju 1928. Iz iste krvi nikla je i domoljubna odvažnost dr. Ante Pavelića, zagrebačkog zastupnika u istoj Skupštini. Iz te mučeničke krvi niklo je i Sedamnaest državotvornih ustaških načela. Slijedeći ta načela i Poglavnika dr. Antu Pavelića, hrvatski revolucionari su se na Liparima u Italiji i na Janku Puszti u Mađarskoj pripremali za ostvarenje NDH. Ovaj cilj njih je koštao mnogo žrtava, osobito onda kada su talijanski fašisti i njemački nacisti kao zagovaratelji Jugoslavije njih proganjali. Jugoslavenske vlasti su zatvorile ili ubijale Poglavnikove sljedbenike u domovini. I moj otac je iskusio ta proganjanja i zatvaranja pa su njegove žrtve dragocjene uspomene iz moje rane mladosti.

Nije onda čudo, da su moji roditelji, braća i sestre i ja skupa s njima, te i mnoga rodbina, prijatelji, susjedi i znanci s oduševljenjem dočekali deseti travnja 1941. Tih vazmenih i uskrsnih dana radosno smo klicali: OVO JE DAN ŠTO GA UČINI GOSPODIN, RADUJMO SE I VESELIMO U NJEMU! Slavili smo Kristovo i hrvatsko uskrsnuće. Tako se je slavilo diljem svih hrvatskih pokrajina, o čemu nam najbolje svjedoči pastirsko pismo Nadbiskupa Alojzija V. Stepinca od 28. travnja 1941. i uvodnici svih hrvatskih vjerskih i drugih novina.

To desetotravanjsko veselje pomućeno je bilo najprije četničkim pokoljima hrvatskog pučanstva u istočnoj Bosni i Hercegovini te onda Rimskim ugovorima od sredine svibnja 1941. Ti ugovori su urodili partizanskim ustankom koji, poput četničkih zločina, bijaše uperen na rušenje mlade Države Hrvatske. Upravo zato, žrtve NDH kroz cijelu prvu godinu njezina opstanka plod su četničko-partizanske suradnje. I Antifašistički blagdan, koji ćemo do tri dana održati diljem Hrvatske, svoje korijenje vuče iz toga razdoblja. Datum 22. lipnja nije, dakle, antifašistički nego antihrvatski i prokomunistički blagdan!!

NDH bila je također žrtva nacističkog pritiska, naime, da odmah u početku uvede rasističke zakone o progonu Židova. Svjesni toga pritiska bili su i Nadbiskup Stepinac i drugi naši duhovni pastiri, uključivši i meni dobro poznatoga kanonika don Josipa Batušića. Oni su zaštićivali Židove i sve druge koji su nepravedno bili proganjani. U tome su im pomogli i visoki hrvatski dužnosnici, kao npr. dr. Andrija Artuković, osoblje hrvatskog poslanstva u Berlinu, itd.

Imitirajući kolonijalne Britance i nacističke Nijemce, 1941. vlada NDH je osnovala sabirni logor Jasenovac i još nekoliko manjih logora, u koje je slala sudski procesuirane rušitelje Države Hrvatske, bez obzira jesu li oni Hrvati ili ne-Hrvati. Sam general Luburić jednom mi reče, da je u Jasenovcu bilo Hrvata, Srba i Židova i drugih NE zbog njihove nacionalnosti nego zbog njihova rušenja Države Hrvatske. Pred nekoliko godina te riječi sam citirao u svojemu otvorenom pismu dr. Efraimu Zuroffu jer svojom LAŽNOM pričom o košari srpskih očiju na pisaćem stolu dr. Ante Pavelića on mi je dao povoda za to dugo pismo. Dr. Zuroffa sam također upozorio da Jasenovac ima i jugopartizanske dimenzije jer tamo je završila jedna kolona smrti hrvatskih ratnih zarobljenika i tamo su i sa drugih poratnih stratišta partizani kamionima dovozili mrtva tjelesa poubijenih Hrvata da «dokažu» genocidnost ustaša!!

Na teritoriju NDH razvila se široka mreža svakovrsnih rušitelja hrvatske državne samostalnosti. Na ruku su im išli himbeni hrvatski saveznici Talijani, pomažući i četnike i partizane u njihovim pothvatima za obnovu Jugoslavije, tamnice i klaonice hrvatskog naroda. Unatoč golemim poteškoćama, organizirane i izgrađene su Hrvatske oružane snage. One su vodile uspješne bitke, i to najviše na onim prostorima koji danas sačinjavaju Republiku Srpsku. Upravo zato, borbeni moral Hrvatske vojske nije jenjavao nego se povećavao sve dok u godini 1945. nije dosegao vrhunac. Ovo se jasno vidi na do sada najbolje napisanim stranicama o tom razdoblju, koje možete čitati u trećem poglavlju knjige «Operation Slaughterhouse» na engleskom i u istom poglavlju djela «Hrvatski holokaust» na Vašem i mojemu materinskom jeziku. Hrvatska vojska najsjajnije je poglavlje povijesti Nezavisne Države Hrvatske! Hrvatski vojnici mojega naraštaja u samo-obrambenom Prvome domovinskom ratu doprinijeli su nadljudske žrtve u obrani hrvatskoga naroda. U poratnim danima, tjednima, mjesecima i godinama kao anglo-partizanski zarobljenici bili su skupa sa civilima masovno klani na brojim «marševima smrti», u ubijalačkim logorima na više od TISUĆU masovnih stratišta diljem komunističke Jugoslavije. To je zaista GENOCIDNI HRVATSKI HOLOKAUST!

O užasima Hrvatskog holokausta  i na engleskom i na hrvatskom pišem i javno govorim više od 50 godina, crpeći nadahnuće iz života našega besmrtnog Blaženika Alojzija kardinala-mučenika Stepinca. On je, kada se nijedna Zapadna sila niti ijedna osoba političkog autoriteta unutar Jugoslavije nisu osvrnule na masovna ubijanja koja su bila u punom zamahu, digao svoj glas «protiv proganjanja tisuća hrvatskih časnika i stotina tisuća hrvatskih vojnika koji su u najvećoj dobroj vjeri i s mnogo žrtava da služe hrvatskom narodu, ispunjavali svoje dužnosti kao vojnici.» Naš veliki svetac Stepinac slao je Svetoj Stolici i Zapadnim saveznicima čak i detaljne izvještaje o tim strahotama, i to je, po mojemu čvrstome uvjerenju, bio glavni uzrok njegove osude, zatočeništva i mučeništva!

I dr. Giuseppe Masucci, tajnik Vatikanskog poklisara pri Hrvatskom Episkopatu, u svojemu dnevniku «Misija u Hrvatskoj» označuje poratne pokolje hrvatskih vojnika i civila ĐAVOLSKOM politikom komunističkog režima. Da to još više potkrijepi, on tvrdi da «poslije pokolja NEKOLIKO STOTINA TISUĆA hrvatskih vojnika i civila u prvim mjesecima novoga režima vrše se tolika strijeljanja i vješanja da nema nikoga tko ne oplakuje nekoga.»  To se dešavalo najviše u Zagrebu koji se je, pod vrhovnim zapovjednikom Josipom Brozom Titom i njegovom privolom, u danima «oslobođenja» pretvorio u golemo groblje. Unatoč ovim povijesnim činjenicama, Trg maršala Tita i danas «ukrasuje» bijeli grad Zagreb, dok se planovi prave da se u Slunju poruši spomenik legendarnog heroja generala-viteza Jure Francetića!!

Premda su napisane goleme naslage dokumentiranih članaka, studija, knjiga i osobnih iskaza o masovnim pokoljima mojega naraštaja, ipak vlade Ujedinjenog Kraljevstva i SAD-a još i dandanas niječu te pokolje a njihov tisak, u duhu lažne promidžbe iz Drugog svjetskog rata, sustavno ocrnjuje NDH i njezine branitelje-mučenike. Dr. Antu Pavelića, poglavara Države Hrvatske, optužuje se da je krivac i Prvog i Drugog svjetskog rata. Osim toga, šire se kao «povijesni dokumenti» paklenska izmišljotina Curzija Malapartea, da je dr. Pavelić na svojemu pisaćem stolu držao košaru punu srpskih očiju! Bivšega ministra unutarnjih poslova NDH, dr. Andriju Artukovića, uoči njegove službene otmice u Kaliforniji i izručenja NA NOSILIMA hrvatožderskoj Jugoslaviji, prikazalo se na TV ekranima okrunjena nacističkim kukastim križem! Dr. Krunoslava Draganovića poznatog povjesničara, uzor-svećenika, oca proganjanih i hrvatskog državotvornog domoljuba u anglo-saksonskim novinama opisuju kao nacističkoga krvnika!! U istim medijima čitamo prenapuhane brojke čak od DVA MILIJUNA jasenovačkih žrtava!! O hrvatskim ustašama pišu kao da se ničim nisu bavili osim ubijanjem Srba i Židova! Našega kardinala-mučenika Stepinca opisuju kao ratnog zločinca, od čega nisu odustali ni prije ni poslije njegove beatifikacije u Mariji Bistrici 1998.

Kao hrvatski intelektualac i živući svjedok i rata i poraća ČETRDESETIH godina 20. stoljeća, nisam mogao podnositi te đavolske laži pa evo više od POLA STOLJEĆA riječju i perom ustajem u obranu povijesne istine i svojega poklanog naraštaja. Sve stranice mojih knjiga, svaki članak koji pišem i svaki govor koji održavam odišu duhom moje nepokolebive vjernosti mnogobrojnim legijama hrvatskih mučenika. Stoga, s pravom možete zaključiti da me Sinjski, Visovački i Makarski franjevci-mučenici i njihova subraća u Rimu nisu uzalud odgajali od rujna 1935. pa sve do listopada 1949.

Na poseban se način nadam da nad mnom iz neba bdije veliki mučenik fra Stanko Milanović-Litre koji je, nakon «oslobođenja» Sinja pri koncu listopada 1944., kao ustaški satnik-svećenik herojski gledao smrti u oči, tri puta kličući «Živio Krist Kralj», isto toliko puta «Živila Nezavisna Država Hrvatska» i jedan put «Živio Poglavnik»! Onda, na čelu drugih Sinjskih mučenika, taj moj nezaboravni odgojitelj bi strijeljan nad bujicom Rudušom na domaku povijesne tvrđave Čudotvorne Gospe Sinjske. Pukovnik Jakov Potočnik, zapovjednik branitelj Sinja, i veliki štovatelj Gospe Sinjske i nas njezinih fratara, nakon istih poklika bi obješen u Sinjskom parku, postavši – iako Slovenac – pravim mučenikom za Nezavisnu Državu Hrvatsku.

Nadam se  također da me iz neba štiti i Bl. Alojzije Viktor Stepinac e da, usprkos visokim godinama, do smrti nastavim širiti istinu o STOTINAMA TISUĆA hrvatskih mučenika. On je živio za ideal – NE DATI SE OD NIKOGA NADKRILITI U LJUBAVI ZA HRVATSKI NAROD. Skoro identičan ideal kroz cijeli život nadahnjuje i mene, naime, NE DATI SE OD NIKOGA NADKRILITI U VIJERNOSTI BLEIBURŠKIM ŽRTVAMA.

Dao Bog da i naši hrvatski političari i drugi predvodnici budu štovatelji Bleiburških žrtava mjesto da ih samo službeno sredinom svibnja slave a u stvari ih uvelike vrijeđaju, kriminalizirajući NDH za koju su se oni ne samo borili nego su također zbog vjernosti njoj i masovno U PORAĆU poubijani. Upravo radi ove hrvatske nedosljednosti, Međunarodni sud u Haagu potpuno otpisuje Bleiburške žrtve kao da one i nisu žrtve bivše Jugoslavije!! Nije onda nikakvo čudo, da na tom ispolitiziranom Sudu bolje prolaze zloglasni agresori nego njihove žrtve. Po toj «pravdi» može se desiti da čak i Slobodan Milošević bude proglašen nevinim, dok će hrvatski generali, iako su oni vodili samoobrambeni rat, dugo godina ispaštati po zatvorima.

Suradnja s takvim Međunarodnim sudom i povratak izbjeglica, koji su rušili i nastavit će rušiti Državu Hrvatsku, može dovesti hrvatski narod u novi «Bleiburg» i u ponovni gubitak državne samostalnosti. Bog nas sačuvao od te velike tragedije, nadahnjujući nas da joj se djelotvorno suprotstavljamo! U to ime, HVALA Vam što ste me pozorno slušali. Na koncu, sve Vas od srca pozdravljam s uzvišenim starčevićanskim pozdravom BOG I HRVATI!

[1] Mr. Ivan John Prcela, Cleveland, USA, autor i urednik knjige Hrvatski holokaust II., Zagreb, 2005. koju najprije objavljuje na engleskom jeziku  pod naslovom „Operation Slaughterhouse“. Na Kongresu proglašen počasnim članom Hrvatskog žrtvoslovnog društva. Pribivao na Bleiburgu i u Maceljskoj gori povodom 60. obljetnice komunističkih zločina.

 

ŽRTVA ZNAK VREMENA

ZBORNIK RADOVA PETOG HRVATSKOG ŽRTVOSLOVNOG KONGRESA

održanog 18. i 19. lipnja u Zagrebu

završenog 20. lipnja 2010. u Voćinu

Urednik: Dr. Zvonimir Šeparović

 Zagreb, 2011.

ŽRTVA ZNAK VREMENA

Izdavač:

Hrvatsko žrtvoslovno društvo – Zagreb

Za izdavača: Dr. Zvonimir Šeparović

Recenzent: Mr. Darko Sagrak

Urednik: Dr. Zvonimir Šeparović

Tiskara: Sveučilišna tiskara d.o.o., Zagreb

* * *

Ivan John Prcela: Svećenici u knjizi Hrvatski holokaust

70 OBLJETNICA POKOLJA MOJIH KOŠUĆANA

U ovoj 70. obljetnici mučeničke smrti mojih profesora i onda subraće, fra Rafe Kalinića i fra Milana Lapića, sve Vas od srca pozdravljam. Ovo je također 70. obljetnica preužasne smrti Dušana Šeparovića i dvojice braće Sardelića koje jugopartizani, sredinom srpnja 1943., baciše u jamu Paklenicu kod Blata na Korčuli i time nagovijestiše nadolazeći predug niz jama-grobnica hrvatskih žrtava.

Podsjećam Vas, da je u ovoj godini također 100. obljetnica rođenja najinteligentnijega, najorcnjenijega i, po planu hrvatožderne Udbe, pred 44 godine u Španjolskoj umorenoga generala-viteza Vjekoslava Luburića.

Evo, danas po četvrti put nastupam na kongresima Hrvatskoga žrtvoslovnog društva. Na Trećem kongresu tema mi je bila „NDH žrtva onda i danas”. Na Četvrtom kongresu temeljito sam obradio “Predbleiburške pokolje hrvatskog naroda”. Na Petom kongresu, točno pred tri godine, ukratko sam ocrtao likove Blaženog Alojzija Stepinca i nekoliko uzornih hrvatskih svećenika jer oni su zapaženo prisutni u mojemu djelu “Hrvatski holokaust”. Danas, na Šestome žrtvoslovnom kongresu, po prvi put pred hrvatsku javnost izlazim s temom pokolja mojih Košućana, njih više od 40. Sudbonosne godine 1943., točno 24. rujna, oni potpuno nevini biše od Njemačkih postrojbi KAO TAOCI postrijeljani.

Mjesec rujan 1943. zaista je sudbonosan bio u tadašnjim hrvatskim bojevima za očuvanje Nezavisne Države Hrvatske. NDH u tome mjesecu, padom fašističke Italije i očekivanim pripojenjem otete nam Dalmacije i Hrvatskog Primorja, uvelike se je ojačala. Nažalost, i jugo-partizanski rušitelji Države Hrvatske postali su jači jer Talijani KAO NEPRIJATELJI NDH njima predadoše svoje oružje. U zapletenosti tih apokaliptičkih dana, Njemačke postrojbe su se iz Grčke povlačile prema sjeveru. Tako, 24. rujna 1943., njihova “Prinz Eugen” divizija u kolonama prolazi kroz cetinska mjesta, uključivši Trilj, Košute, Turjake, Kukuzovac, Brnaze, itd. U „Prinz Eugen” diviziji bilo je mnogo vojvođanskih Srba pa tajna nije, zašto je rijeka Cetina tada postala KRVAVA CETINA.

Dne 24. rujna 1943., kada su pripadnici „Prinz Eugen” divizije u podrumu Malbašine gostionice u Brnazama benzinom polili fra Rafu Kalinića, živa ga zapalili i nas fratre u samostanu Gospe Sinjske do skrajnosti ustrašili i rastužili, oni su i moje rodno selo Košute u crno zavili. Po kućama i oranicama kao taoce su pohvatali 40-ak mladih Košućana jer su jugopartizani na njihove prolazeće kolone iz zasjede pucali. Njemačke postrojbe te nevine ljude u obližnjem Kukuzovcu strijeljaše i tu dva dana nezakopane ostaviše. Među ovim jadnicima, bilo je 12 Dodiga, od kojih četvorica su moji bližnji rođaci. Bilo je također 11 žrtava iz širega roda Zolo, 3 Knezovica, 3 žrtve Zuro, 2 žrtve Krnjaca i po jedna žrtva Dadić, Dukić, Gabričević i Marinović. Na spomen-križu usred groblja Presvetog Srca Isusova u Košutama, popisano je samo 36 tih žrtava. No, prema drugim podacima, ČETRDESET I DVA Košućana završiše u Kukuzovačkome pokolju. Na križu su popisani pod potpuno krivim naslovom, „Poginuli na Kukozovcu”, kao da su pali u ratnim okršajima, ali povijesna je činjenica da su ti Košućani bez ikakvih borbi pohvatani i strijeljani.

Dva dana poslije toga pokolja, ucviljene udovice, majke i sestre otišle su na to mjesto užasa te na svojim leđima odnijele ili uprežnim kolima odvele mrtve muževe, odnosno sinove ili braću, na ukop u triljskom groblju Sv. Jeronima. Među tim postrijeljanim Košućanima bio je također Bože Krnjača. Njega posebno ističem jer sam dobro poznavao njegovu udovicu Milku. Ona je kao mlada 24-godišnja žena ostala udovica sa troje malene djece, uključivši i njezinu malu Pericu. Kada je Perica odrasla, udala se je za mojega od mene 10 godina mlađega brata Matu. Perica je, iz pričanja svoje majke-udovice, za mene živa knjiga o nasilnoj smrti oca joj Bože i njegovih sumučenika. Peričina majka ostala je u CRNO ZAVITA udovica sve do svoje smrti pred par godina.

Ističući žrtvu Bože Krnjače i njegove ucviljene udovice, zahvaljujem se mladom ing. Hrvoju Krnjači, što je za Šesti žrtvoslovni kongres snimio fotografije spomen-križa u čast više od 100 nasih Košućana – 36 NE poginulih nego postrijeljanih na Kukuzovcu, 63 tobože „poginulih” u 2. svjetskome ratu i 5 palih u bojevima Domovinskog rata.

Riječ “poginuli” na tome spomen-križu odgovara jugopartizanima, koji sačinjavaju manjinu od te popisane 63 žrtve Drugog svjetskog rata. Međutim, ta riječ “poginuli” uopće ne odgovara većini tih mojih Košućana jer oni su KAO RATNI ZAROBLJENICI pokošeni u „marševima smrti” ili su bačeni u jame-grobnice ili završiše u splitskom groblju Lovrinac, tome najorgaziranijemu ubijalištu državotvornih Hrvata.

Među braniteljima Države Hrvatske, na spomen-križu je 12 Dukića, 7 Odrljina, 6 Čalića, 6 Delonga, 4 Bakića, 3 Dodiga, 4 Klapeža, 3 žrtve prezimena Zupa, 2 Ivišića, 2 Mateljana, 2 Plazibata, 2 moja prijatelja-susjeda roda Prcela, te po jedan Grubišić, Apica, Dadić, Poles, Zolo i Zubac. Većine njih se dobro sjećam jer smo skupa pohađali Pučku školu, punih pet godina u Trilju i školske godine 1933.-1934. u Košutama.

Među tim žrtvama, s najdubljim pijetetom ističem ime ustaškog časnika, Dragutina Delonge, jer on je zapovjednik bio Hrvatske milicije i, točno ispred moje rodne kuće, na Prcelinoj glavici naše selo branio od jugopartizanskih nasrtaja. S istim pijetetom spominjem također Martina Prcelu, mojega kolegu, prijatelja i najbližega susjeda. Riječ “poginuo” njemu savršeno odgovara jer, na radu u Münchenu, on je smrtno nastradao. Međutim, 42 od nabrojenih Košućana, uključivši i nezaboravnog mojega prijatelja i susjeda, Konstantina Prcelu, pripadaju NE mojemu “poginulom” nego mojemu POKLANOM državotvornom naraštaju.

Selo Košute nije veliko, ali na oltar Vječne Hrvatske ono je dalo velik broj narodnih mučenika. Te hrvatske mučenike Jugoslavija je desetljećima prešućivala, što je bilo za očekivati od te tamnice i klaonice hrvatskog naroda. Ta ista urota šutnje nije se uopće očekivala od Republike Hrvatske. Stoga, žalosno je i sramotno, što je ona Košućke narodne mučenike u zapećak gurnula. Republika Hrvatska, sve od njezina početka do danas, to isto čini i prema meni sinu viteškog sela Košute, premda cijeli svoj dugi život izgaram od ljubavi i neumornog rada na slavu mnogih, mnogih legija poklanih državotvornih Hrvata i Hrvatica.

Duhovni pastiri župe Sv. Mihovila u Trilju, kojoj je Košute sve do pred godinu dana pripadalo, živom su podržavali uspomenu na Košućke žrtve, osobito one pobijene na Kukuzovcu. Za ovo zahvalni moramo biti triljskim župnicima, od pokojnog don Ante Bućana pa sve do živućega don Stipe Ljubasa. Njihov primjer sada slijedi mladi uzor-svećenik don Dario Ćorić, župnik nove župe Presvetog Srca Isusova u Košutama. On i njegovo vjerno stado sigurno će 24. rujna ove godine održati svečane komemoracije i u Košutama i na Kukuzovcu na trajan spomen Košućkih žrtava, poubijanih toga najtužnijega dana u povijesti našega sela.

S ovoga Šestoga žrtvoslovnog kongresa, mi don Darija i njegove vjerne Košućane zato od srca pozdravljamo i želimo im izvanredno velik uspjeh za Dvadesetčetvrti rujna ove godine. Neka nevino prolivena krv naših narodnih mučenika bude trajno nadahnuće njima i nama da ne sustanemo širiti požrtvovnu ljubav i vjernost prema svemogućemu BOGU I VJEČNOJ HRVATSKOJ.

Za BOGA I HRVATSKU vrijedno je živjeti i umrijeti kao što su to činili nebrojeni naši narodni mučenici. Upravo zato, preporučujem našim Košućanima i ostalim hrvatskim domoljubima da se upoznaju s uzrocima i posljedicama apokaliptičkih dana u mjesecu rujnu 1943. godine. U tome će im poslužiti čitanje opsežne knjige Krvava Cetina od Ivana Kozlice. Na dobro će im također doći mnogi članci i knjige dr. fra Petra Bezine, velikog promicatelja kulta mučenika fra Rafe Kalinića. Eto, neka im posluži i ovaj moj, na temelju vlastitog iskustva, duboko proživljeni nagovor o našim POKLANIM Košućanima. U to ime, neka je njima i stotinama tisuća ostalih hrvatskih mučenika vječna slava!

 

HRVATSKO SLOVO – fra Hrvatin Gabrijel Jurišić: HRVATI NE SMIJU ZABORAVITI SVOJE HEROJE I MUČENIKE

Obitelj: Bio je oženjen Amelijom Consuelo Prcela, koja je preminula 2002. godine, i s njom je imao četvero djece: Marija Prcela-Jackson (Michael), Joseph Prcela (Laura), Anita Giusto (Chris) i Teresita Shepherd (Kevin); i voljeni djed Kristine (Kevin), Melysse, Alene, Benjamina, Johna, Lukea, Charlieja i Jesseja… 

HRVATSKI HOLOKAUST II.

Treće izmijenjeno i dopunjeno izdanje – J. Ivan Prcela

Nakladnik: Hrvatsko žrtvoslovno društvo

Recenzent: Dr. Zvonimir Šeparović

Naslovnica: Miljenko Romić, akadem. slikar

str. 583 str.

PREDSLOVO

 

Premda smo dr. Živić i ja već sredinom godine 2002. izmjenjivali misli o drugome izdanju knjige Hrvatski holokaust, o tome sam počeo ozbiljnije razmišljati tek koncem kolovoza 2004. Tada je odlukom Vesne Škare Ožbolt, ministrice pravosuđa Republike Hrvatske, došlo do rušenja spomenika generala Jure Francetića u Slunju i spomen-ploče dr. Mile Budaka u Sv. Roku. Čvrstu odluku o ponovnome objelodanjenju HH stvorio sam nakon uklanjanja skromne spomen-ploče hrvatskim braniteljima mučeničkog sela Otoka i nakon skidanja ploče u čast Sinjskim mučenicima, braniteljima Nezavisne Države Hrvatske. Ploča je skinuta s bivše sudnice u Sinju u kojoj je u mojemu ranom djetinjstvu moj otac ispaštao zatvorsku kaznu zbog javnog isticanja svojega hrvatstva.

General Francetić je svojim herojstvom u Prvome domovinskom ratu (1941. – 1945.) nadahnjivao državotvorne borce mojega naraštaja a u Drugome domovinskom ratu (1991. – 1995.) Hrvatska vojska Republike Hrvatske, bojeve je bila uz zvukove koračnica u njegovu čast. Dr. Mile Budak, u danima nakon «oslobođenja» Hrvatske, najezdom srpskih i ostalih jugo-partizanskih jedinica, bez prava na obranu i bez prava na žalbu, na brzinu je bio «osuđen» na smrt i još većom brzinom je ubijen. Krv mučenika cetinskog sela Otoka i Sinjskih mučenika, među kojima je bilo mojih odgojitelja, za mene je bio najglasniji poziv da opet za domovinske čitatelje objavim svoje životno djelo. Na ovo me je riječima «svaka hrvatska kuća treba imati knjigu HH» najviše potakao makarski franjevac fra Stanko Milanović Litre. Njegov stric potpuno istog imena i prezimena, kao satnik-svećenik, bio je 10. studenoga 1944. strijeljan nad bujicom Rudušom nadomak grada Sinja. Njegove posljednje riječi bili su poklici: «Živio Krist Kralj (tri puta!)», «Živila Nezavisna Država Hrvatska (tri puta!)», «Živio Poglavnik (jedan put)!»

Zbog citiranja gornjih poklika iz mučeničkih usta mojega odgojitelja, i zbog točnoga imenovanja jedinica Hrvatskih oružanih snaga NDH-a, mene se tereti da idem za afirmacijom ustaštva i NDH-a. Iznoseći te i mnoge druge činjenice o mučenicima mojega poklanog naraštaja, odlučno se perom borim ZA AFIRMACIJU POVIJESNE ISTINE, koju sam proživljavao, koju cijeli život ex professo proučavam, koju sam neumorno opisivao čak i onda kada je UDBA vrebala na moj život i koju, poput Bl. Alojzija Stepinca i mnogih drugih naših «Stepinaca», želim braniti do posljednjega svojega daha.

Od kada sam pred 45 godina u tome duhu počeo javno nastupati i pisati, pa sve do današnjih dana, onako s visoka pripisuju mi se emocionalnost, nametanje, samovolja, nedemokratičnost, neznanstvenost, opsjednutost, ustaštvo, partizanština (jer sam 69 dana služio u Jugoslavenskoj Armiji), itd. Sve u namjeri da me se spriječi u mojemu hrvatskom DRŽAVOTVORNOM djelovanju! Unatoč raznovrsnim objedama, godine 1973. sam u Clevelandu organizirao prvi znanstveni dvodnevni simpozij o Bleiburškoj tragediji i na njemu bio jedan od zapaženih predavača. Operation Slaughterhouse od 1970. i 1995., Hrvatski holokaust od 2001., i evo u ovoj 60. godišnjici najveće tragedije čitave hrvatske povijesti Hrvatski holokaust II. najbolji su dokaz moje čvrste volje izgrađene od Sinjskih, Visovačkih i Makarskih franjevaca-mučenika. Što se tiče «neznanstvenosti» spomenute knjige, i u njoj navađanja mnogobrojnih izvora koji sami po sebi jasno i glasno govore, oni potiču POZVANIJE autoritete da oni iziđu sa još znanstvenijim, solidnijim i dokumentarnijim djelom o NEIZMJERNOSTI genocidnog Hrvatskog holokausta.

Hrvatski holokaust jezgrovito sam opisao i DEFINIRAO već u prvome izdanju knjige na hrvatskom. To doslovno objavljujem u Predgovoru koji slijedi iza ovoga Predslova i više nije potrebno tumačiti ni «holokaust» uopće ni «Hrvatski holokaust» napose. Naš Hrvatski holokaust potvrđen je mnoštvom detalja na svim stranicama ove knjige. Više od 1.300 dokazanih sveukupnih masovnih stratišta diljem Titove Jugoslavije, ukazuje na POVIJESNU činjenicu, da je Josip Broz Tito najveći krvnik hrvatskoga naroda, pa je sramota da se na najljepšem trgu u Zagrebu nalazi njegov spomenik, dok se skidaju čak i najskromnije ploče u spomen hrvatskih državotvornih mučenika. Maršalove zločine nad Hrvatima u vrijeme njegove STRAHOVLADE možemo u svijetlu bezbrojnih dokumenata s pravom zvati GENOCIDNIM HRVATSKIM HOLOKAUSTOM.

To preužasno poglavlje hrvatske povijesti, Melkior Mašina, predsjednik Hrvatske katoličke zajednice u SAD-u i ja, pred četiri smo godine snivali ovjekovječiti MUZEJOM HRVATSKOG HOLO-KAUSTA. O njemu smo pisali u hrvatskim novinama; o njemu se je raspravljalo i na, u tu svrhu sazvanim, skupovima u Zagrebu. Plan nam je bio taj Muzej otvoriti za ovogodišnju 60. obljetnicu Bleiburške tragedije. Mr. Anti Šušnjaru Antunoviću povjerili smo zadatak da on kao arhitekt-umjetnik izradi svoju «Viziju Hrvatskog holokausta». On ju je spremno i stručno svojim kistom izradio i ona je trebala postati središnjim spomenikom samoga Muzeja. Međutim, rušenje čak i skromnih ploča u spomen hrvatskih mučenika, koje smo namjeravali u tome Muzeju proslaviti, uvjerilo nas je da je u Republici Hrvatskoj s današnjim političkim vjetrovima taj naš veličanstveni plan NEPOŽELJAN I NEOSTVARIV. Upravo zato, odluka je stvorena graditi skroz drukčiji spomenik – objelodaniti knjigu Hrvatski holokaust II. i u nju uvrstiti sliku Ante Šušnjara Antunovića. Njegovom “Vizijom” želimo podsjećati mučenički hrvatski narod da će Muzej Hrvatskog holokausta jednom postati stvarnost.

Umjetniku Anti Šušnjar Antunović čestitamo na njegovu djelu i zahvaljujemo mu što je pristao da ono bude uvršteno u ovu knjigu.

Dr. Zvonimiru Šeparoviću, predsjedniku Hrvatskog žrtvoslovnog društva (HŽD), od srca se zahvaljujem što su se on i drugi članovi Predsjedništva HŽD-a prihvatili časne dužnosti izdavača-pokrovitelja HH II. Dr. Šeparović je također napisao Predgovor ovom izdanju i na njemu svojstven način duboko-misaoni poseban prilog (6. poglavlje) kao krunu ovoga novoga izdanja i za svoj stručni rad ne traži honorara. Ni ja ne tražim za sebe nikakva honorara niti ikakve materijalne dobiti od svojega životnog djela, ali očekujem da mi se od prodaje knjige nadoknade troškovi pripremanja i tiskanja ovog novog izdanja. Sve drugo, osim te nadoknade i Copyrighta stavljam na raspolaganje HŽD-a, kojemu kao član i ja pripadam.

Šesto poglavlje: Documenta Croatica: Bleiburška tragedija i Hrvatski križni putovi napisao je profesor Zvonimir Šeparović, na čemu mu se i na ovaj način posebno zahvaljujem. Pisao je o onome čime se čitav život bavio – problemom žrtava. Kao utemeljitelj i predsjednik Svjetskog žrtvoslovnog društva (World Society of Victimology), kao utemeljitelj i predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva znatno je doprinio da se u svijetu i u nas razvije nova društvena humana znanost i pokret Viktimologija odnosno Žrtvoslovlje, da se istražuju i unapređuju prava žrtava u ratu i miru, da se izgrade mehanizmi zaštite i pomoći žrtvama zločina i zlouporabe moći, da se znanstveno proučava rizik stradanja ljudi i da se zajamče ljudska prava i dostojanstvo žrtve. Zapamćeno je da je u svom vatrenom govoru pri promociji moje knjige u Hotelu Opera 2001. godine između ostaloga tražio da se ustane narodnom tužbom (Actio popularis) protiv Vlade Velike Britanije zbog zločina izdaje 1945. godine kad su, svjesno kršeći sve norme međunarodnog prava, himbeno predali hrvatske vojnike i civile jugoslavenskim komunističkim partizanskim snagama. Bio sam počašćen njegovim pozivom na Treći hrvatski žrtvoslovni kongres održan u lipnju 2004. godine u Zagrebu, na kojem mi je uručeno i laskavo priznanje za moj publicistički rad za istraživanje istine Hrvata moga naraštaja izginulih na Bleiburgu i na Hrvatskim križnim putovima.

Jadranka Lučić, uvijek radina i plemenita tajnica HŽD-a, unijela je čitav tekst knjige u kompjutorski medij, podržavala je kontakt s tiskarom, bila je u vezi s grafičkim uredom i bdjela je nada mnom piscem-urednikom da, uređujući knjigu iz daleke Amerike, ne posrnem u ovome zahtjevnom i teškom radu. Ona mi je u ovome odgovornome poslu bila tako dobra suradnica da ju u neku ruku smatram svojom suurednicom. Čestitam joj na prvorazrednoj stručnosti i iskrena joj HVALA! Veliku pomoć u prijepisu i korekturi imala je u sestri Đurđi Cecelja.

Po broju stranica knjiga HH II., je nešto manja od prvog izdanja. Razlog tome je, što je dr. Živić, davši nam «zeleno svjetlo» da s novim izdanjem možemo ići na svijetlo dana, zatražio da njegovo poglavlje izostavimo. On je također, nakon dosta godina uske suradnje sa mnom, odbio biti mojim suurednikom na ovogodišnjem izdanju. Unatoč toj odluci, pečat dr. Dražena Živića, pečat dr. Josipa Jurčevića i pečat Hrvatskog društva političkih zatvorenika NEIZBRISIVI su u knjizi HH i tako ostaju čak i u HH II.

Knjiga nije mnogo promijenjena. Novo je moje Predslovo, Predgovor dr. Šeparovića u ime izdavača i njegov poseban prilog 6. poglavlje knjige: Documenta Croatica.

U sekciji «Prilozi» novi je prilog slika Bl. Alojzije Stepinca od akademskog slikara Miljenka Romića. Ova je slika bila središnja točka Romićeve izložbe «Bleiburških slika» koju sam ja, u spomen 60. obljetnice «Bleiburga», imao čast otvoriti. Upravo zato, ta umjetnička slika Miljenka Romića ušla je u ovo novo izdanje.

Knjigu HH II., kao i godine 2001, posvećujem svojoj supruzi Ameliji C. Mir Prcela, koja je 6. srpnja 2002., nakon teške bolesti raka, blago u Gospodinu preminula. Ona je kroz 38 i pol godina zajedničkog života sa mnom bila najbolji svjedok mnogih, mnogih žrtava koje smo ona i ja podnosili, dok sam ja svom zauzetošću provodio «bleiburšku» akciju. Unatoč svemu, ta divna kćerka mučeničke Španjolske meni je do smrti ostala tako vjerna, da mi je uoči svoje spokojne smrti čestitala na ustrajnome radu na slavu naših velikih hrvatskih mučenika, preporučivši mi ujedno, da s istim elanom počnem pisati o Sv. Josipu, Zaštitniku njezine Španjolske i moje Hrvatske. Eto, s ovim mislima završavam svoje Predslovo, moleći se Sv. Josipu, Bl. Alojziju kardinalu-mučeniku Stepincu i mnogim legijama naših hrvatskih mučenika, da od Boga i Majke Božje, uvijek vjerne hrvatske Odvjetnice, isprose veliki blagoslov na ovu knjigu i na sve Hrvate i Hrvatice koji je budu čitali. Neka taj blagoslov hrvatskom narodu donese da nitko drugi njim ne vlada, osim BOG I HRVATI!

Ivan John Prcela, pisac – urednik

Cleveland, Ohio

Na blagdan Bl. Alojzija Stepinca 2005.

MACELJ – 1992. godine je iz 23 masovne grobnice ekshumirano 1.163 žrtve pokolja, koji su svečano pokopani 2005. godine., a 2020. su iskopali jos 84 žrtava.

Na Macelju je 22. listopada 2005. godine održan je najveći mnoštveni pokop ikada zabilježen u hrvatskoj povijesti. Pokop je predvodio zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić i pokojni biskup varaždinski mons. Marko Culej. Hrvatski su mediji taj najveći hrvatski zajednički povijesni pokop posve ignorirali.

Do danas od strane hrvatskog pravosuđa nisu pokrenute istrage, optužnice ili sudski postupci protiv odgovornih osoba i zločinaca koji žive u Republici Hrvatskoj, i od kojih su neki sami govorili o svojem sudjelovanju u zločinima.

Maceljska šuma mjesto je strašnoga zločina koji se dogodio početkom lipnja 1945. godine. Prema nekim procjenama u Maceljskoj šumi ubijeno je oko 13 000 ljudi. 

Poštovana obitelji Prcela,

Hrvatsko žrtvoslovno društvo izražava iskrenu sućut cijeloj obitelji.

Počivaj u miru Božjem Ivane!

Ante Beljo, predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva

Franjo Talan, dopredsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva

 

Tekst priredila: Jadranka Lučić, adm. portala

Fotografije: Đurđa Cecelja, Jadranka Lučić, obiteljska arhiva Prcela