U nedjelju, 1. veljače 2026. godine, u 80. godini života preminuo je sisački novinar, urednik, i naš član predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva Josip Frković.

JOSIP FRKOVIĆ

(14. ožujak 1946. – 1. veljače 2026.)

Josip Frković, sin Milana i Marije rođ. Hergešić, rođen 14. ožujka 1946. u Sisku, gdje je završio osnovno i srednje obrazovanje. Diplomirao hrvatski jezik s književnošću i povijest na petrinjskoj Pedagoškoj akademiji. Novinarstvom se počeo baviti kao sisački gimnazijalac, šaljući kratke vijesti rubrikama „Večernjega lista“. Godine 1965. počeo surađivati s lokalnim tjednikom „Jedinstvom“ i  informativnim programom Radio-Siska. Kao honorarac otvorio 1968. Prvo dopisništvo „Večernjega lista“ u Vinkovcima. Vrativši se u Sisak, 1969., primljen u stalan radni odnos, obavljajući novinarske reporterske zadaće u listu i programu lokalnoga radija. Jedno je vrijeme obavljao  i dužnost tehničkog urednika lista „Jedinstvo“. Od srpnja 1977. prešao na dužnost voditelja Nakladničke djelatnosti – pomoćnika direktora Tiskare Sisak, u čijem je sastavu s više suradnika lektora i redaktora uređivao uslužne tiskovine i vlastita izdanja. U Informativnom centru Velike Gorice pet godina, do 1984., radio kao novinar-reporter radija, te odgovorni urednik dvotjednika „Velikogoričkoga lista“. Od ožujka 1984. profesionalni  je novinar – dopisnik „Večernjega lista“ iz Siska. Od 1990. do 1994. radi u zagrebačkom uredništvu „Večernjaka“ kao urednik u desku informativno-političke rubrike i  regionalnih izdanja. U tom je razdoblju, kao predsjednik ogranka uredništva, bio član Izvršnoga odbora HND-a. Tijekom Domovinskoga rata, u zapovjedništvima Operativne skupine za Sisak i Banovinu i Zagrebačke operativne zone HV-a obavljao referentske poslove IPD-a, te novinarsko- uredničke zadaće u listu „Hrvatski bojovnik“ i specijaliziranim emisijama lokalne radijske mreže. Osnivanjem 57. brigade „Marijan Celjak“, 1993., više je mjeseci bio pomoćnik zapovjednika Prve bojne Stjepana Grgca za IPD. Razvojačen s pričuvnim činom natporučnika.i nositelja Spomenice Domovinskoga rata 1990.-1992. Po umirovljenju, 2007., Frković je sedam godina za područje Sisačko-moslavačke županije bio dopisnik Informativnoga programa Hrvatskog radija. Komentarima i brojnim drugim novinarskim formama od 2013. autorski djeluje na stupcima elektroničkih novina, internetskih portala.

Frkovićev sin Robert (1973.) kao zaposlenik „Adria-Medije“ Zagreb, obavljao je dužnosti  izvršnoga i glavnog urednika američko-hrvatske revije „Men’s Health“. Na gradskom groblju “Viktorovcu”, u Sisku članovi obitelji i građani Siska oprostili su se u ponedjeljak, 7. rujna 2020. godine od prerano preminuloga Roberta Frkovića (46), bivšega novinara, sisačkoga suradnika “Večernjega lista” i do 2014. glavnoga urednika revije Mens Healtha, koji je 27. kolovoza 2020. od teške bolesti preminuo u njemačkom gradu Ulmu. Roditelji se nisu oporavili od tog strašnog udarca.

Josip Frković je bio član Predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva, aktivan sudionik na našim kongresima.

Supruzi Katici, kćerki Maji i unuci Teni izražavamo iskrenu sućut.

Josipe počivajte u miru Božjem.

Neka Vam je laka hrvatska zemlja koju ste toliko voljeli.

Ante Beljo, predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva

Franjo Talan, dopredsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva

Tajana Mikac Vidović, tajnica društva

Danas samo na vječni počinak tijela i, vjerujemo prema svim zemaljskim zaslugama, u Kraljevstvo nebesko, na gradskom groblju Viktorovac u Sisku,  otpratili poštovanog nam gospodina Josipa Frkovića, domoljuba, branitelja, novinara istine, začetnika postavljanja Bijelih križeva po gradu Sisku, vjernog supruga, oca i djeda.

Nakon ukopa uz sve vjerske i braniteljske počasti, održana je Sveta mise u crkvi  Svetog Kvirina u Sisku, uz tako dirljivu i dojmljivu molitvu biskupa Vlade Košića, svi smo plakali…

Gospon Joža, kako ga je biskup Košić oslovio, jer bili su bliski prijatelji i suradnici, obojica su začetnici “Bijelih križeva istine” u spomen na tisuće pripadnika hrvatskoga domobranstva ubijenih na deset stratišta u srcu Banovine.

Njihov rad je stao, spriječen Josipovom bolešću, koja ga je razdirala od kad mu je sin Robert mlad umro.

To je ujedno bio i biskupov poziv da se uključimo u daljnji rad, istraživanje i daljnja postavljanja križeva po Banovini… gdje su nedužni ubijani i likvidirani 1945.g.

Sve one u Sisku, koji nisu mislili kao oni završili su na stratištu…

Tajana Mikac Vidović, tajnica društva

* * *

Poveznica: https://biskupija-sisak.hr/pokopan-novinar-i-publicist-josip-frkovic/

* * *

Biblioteka Documenta Croatica

PAMĆENJE I POVJESNA ISTINA O ŽRTVAMA

ZBORNIK RADOVA SEDMOG HRVATSKOG ŽRTVOSLOVNOG KONGRESA

održanog 30. rujna 2016. u Zagrebu, 1. listopada u Varaždinu,

završena sjednica Kongresa i komemoracija 2. listopada u Svibovcu Topličkom

Zagreb, 2017., str. 345 – 363

JOSIP FRKOVIĆ

Sisačko-moslavačka županija, najveće stratište i grobište žrtava Titova jugokomunizma

(Sedam desetljeća prešućivana počivališta „Hrvatski domobran“ u Sisku i okolici obilježava „Križem istine“ i spomen-pločama, te medijskim svjedočenjima o partizanskom teroru i masovnim zločinima od 1945. – 1951.)

Zahvalan sam prvenstveno poštovanom gospodinu prof. dr. Zvonimiru Šeparoviću i ostalim uglednicima iz Predsjedništva HŽD-a za pruženu mogućnost nastupa novinaru-istraživaču pred ovim uglednim auditorijem. U ime sisačkog veteransko-domoljubnoga Ogranka „Hrvatskoga domobrana“, počeo bih odavno poznatim istinama o teškoj, stoljećima dugoj povijesti na našim ratnim vjetrometinama Posavine, Pokuplja, Moslavine, Banovine, Pounja, zapadne Slavonije i Turopolja. Podsjećam da među milijunima Hrvata u domovini i iseljeništvu ima jako malo onih  koji u srcu i u dnu duše čitava života ne nose gorak osjećaj nepravde i duboke rane zbog gubitka najmilijih u pravednoj borbi za slobodnu Hrvatsku. Poglavito, za izgubljene živote u domobranskoj odori. I osobno sam ih osjetio za studentskoga boravka u SR Njemačkoj davne 1966., slušajući kazivanja starih emigranata o meni dotad potpuno nepoznatoj temi hrvatske nacionalne tragedije na Bleiburškom polju i križnim putovima. O poglavniku Paveliću, koji je narod napustio i ostavio u klaonici, o junačkim hrvatskim vojskovođama i članovima vlade NDH. Brojni hrvatski emigranti u njemačkom Aachenu, pa i oniski Stipe doseljeničke ličke loze sa stalnim prebivalištem u Radićevoj gornjoj Posavini sisačkoj, nisu ni pomišljali na posjet starom kraju, bojeći se i tada i na njemačkom tlu Udbinih ubojica. Kad se spominjemo hrvatskoga domobranstva, i u mojoj obitelji – po majčinoj i očevoj strani – bilo je dosta vojnika znakovita imena. Počam od djeda, koji je kao mladac sa sedamnaest godina – baš u vrijeme talijanskoga vojnikovanja Alojzija Stepinca – za račun crno-žute monarhije, teško ranjen, živu glavu jedva izvukao s krvave Piave. Za Drugoga svjetskog rata u istoj odori ratovala su mi trojica stričeva, te majčin brat, moj ujak.

U prvom i drugom svjetskom sukobu, osobito iza 1945., najveća nacionalna tragedija zadesila je Hrvate iza 15. svibnja na Bleiburškom polju, kada su 250 000 naših razoružanih vojnika – ne poštujući međunarodne konvencije – britanski rojalisti vratili u ruke brutalnih komunističkih osvetnika. Ali i pola milijuna civila svih uzrasta u zbjegovima na križnim putovima i u poratnim genocidnim likvidacijama. Bio je to genocid udruženih kompartijskih i velikosrpskih četničkih dijelova nove vlasti nad hrvatskim narodom. Iza ratnih djelovanja ostalo je pak na stotine stratišta. Samo u Hrvatskoj preko 940, a najviše, 119, u današnjoj Sisačko-moslavačkoj županiji i Sisačkoj biskupiji s 45 000 pokopanih žrtava nekažnjena zločina. Šesnaest mjeseci iza trijumfalne vojno-redarstvene akcije „Oluje“, kojom je izbrisana velikosrpska fantomska tvorevina na hrvatskom tlu, Županijska skupština sisačko-moslavačka osnovala je 1. prosinca 1996. Radnu grupu za prikupljanje podataka i utvrđivanje činjenica o žrtvama Bleiburga i križnih putova, te masovnih komunističkih zločina od 1945. do 1951.

Njihove su podružnice djelovale u 18 gradskih i općinskih središta koje su zajedno evidentirale 7 200 pojedinačnih smrti i nestanaka žrtava. Čak 65 posto stradalo je u mirnodopsko vrijeme, a 35 posto izravno u ratnim djelovanjima. Ostatak do 45 000 izgubio je život najvjerojatnije u velikim zarobljeničkim logorima Siska, Petrinje i Gline, te u Gornjoj Čemernici. Radna je grupa županije pronašla i kolektivno obišla 44 masovne grobnice, dok je preostalih 65 naknadno detektirala hrvatska policija.„Tako i danas, dok mi nad ovom jamom odajemo počast nevinim žrtvama, tzv. antifašisti orgijaju u šumi Brezovici nad nekoliko tisuća tijela, čija je sudbina jednaka ovima u Jazovki…“ Kazao je to lanjskoga 22. lipnja sudionicima komemoracije na Žumberku, predsjednik Hrvatskoga obrednoga zdruga Jazovke, Boris Prebeg. Ovaj apel sisački su članovi udruge ratnih veterana ubrzo prenijeli u središnjicu „Hrvatskoga domobrana“ u Zagrebu, pa planiranu humanu akciju obilježavanja stratišta i grobišta žrtava jugokomunizma od 1945. do 1951. jednoglasno podupiru i članovi Izvršnoga odbora HD-a s predsjednikom g. Nikolom Matičićem. A kobne 1945. staljinistički okrutno, JBT je svojim partizanskim postrojbama naredio masovna smaknuća 250 000 hrvatskih domobrana i ustaša. „Da svaki hrvatski smrad živi samo toliko koliko traje hod do prve jame…“, kazao je Staljinov gubernator druge Jugoslavije i navodni Hrvat JBT. Vatreno je oružje i u Sisku i okolici, bez sudski dokazane krivnje tzv. narodnih i klasnih neprijatelja, razvojačenih mučenika s križnih putova, danonoćno sijalo smrt. Na području grada Siska, prema „Sisačkom žrtvoslovu“ i nalazu županijske komisije, bilo je 955 žrtava, u općini Sunja 440, Komarevu 144, a u maloj hrvatskoj enklavi usred srpskoga okruženja, Bobovcu, čak 89 ubijenih. Nadalje, u Martinskoj su Vesi, primjerice, bile 272 žrtve i u Lekeniku 150 mučki ubijenih. Od ukupno 1816 žrtava spomenutih mjesta, poginulo je 1 185 vojnika i 630 civila. Od stradalih vojnika preko tisuću je ubijeno nakon ratnih djelovanja. Od 631 civilne žrtve, stotinu i jedna osuđena je na smrt strijeljanjem, počesto uz nazočnost i samih partizanskih zapovjednika. Ali, 530 građana ubijeno je bez ikakva pravorijeka. Sve je bilo u rukama agenata Ozne/Udbe i pripadnika kasnije uniformirane „narodne milicije“. Premda raspolažemo s manjkavim arhivskim podacima, dugo zatomljena svjedočenja preživjelih potvrdila su masovna stradanja, ali i sumnje u brojna skrovita mjesta pokopa žrtava diljem raslinjem zaraslih šuma Brezovice, sisačke Capraške, odnosno Lasinjske šume. I petrinjska Vilusova i Kotar-šuma, Taborište i grabovački Jelik, Biljeg kod Vrginmosta, te zloglasni glinski i topuščanski zarobljenički logori, Šaševa kod Balinca i Gornja Čemernica, bili su mjesta masovnoga umiranja. Onamo su s križnih putova na put bez povratka dovođeni pripadnici hrvatskih oružanih snaga, najčešće domobrani. Jer, partizani su velike i svakako zloglasne zarobljeničke logore – prvenstveno za prihvat hrvatskih i njemačkih gubitnika i uz angažiranje četnički nastrojenih stražara – formirali u Sisku, Petrinji i Glini. Iza likvidacija zarobljenika, u Glini se zna za 31, a na petrinjskom području za 40 jama.

Život je ondje i posvud malo vrijedio, pa je nasilno skončalo na desetke tisuća uznika. Glinski je logor djelovao na više lokacija, dok je petrinjski postao poznat po masovno umirućim pripadnicima Wehrmachta. Od 186 zarobljenika, u drugoj polovici 1945., zbog neljudskih uvjeta, umrlo je u Petrinji 180 Nijemaca. Šestorica su, dakako od posljedica nehumanog postupanja stražara, preminula prvih dana 1946. Već 6. svibnja zabilježena su brojna uhićenja petrinjskih Hrvata. Već sljedećega dana pobijeni su i bačeni u Kupu. Tijela Branka Hofmana, Augusta Jadera i Antuna Križanića ostala su u plićaku, sahranjeni su na groblju sv. Benedikta. Kad je riječ o gradu Sisku i okolici, najviše je žrtava nestalo u Brezovici. I do šest tisuća. Bili su bez odjeće, tijela išaranih strijelnim ranama. Jedne prilike, rekoše svjedoci, „mitraljeska je paljba neprestance trajala dulje od tri sata“.

I capraška šuma Lasinja bila je mjesto užasa. Oko 3 000 osoba dopremljeno je iz dvaju logora, Teslićeve staklane i „Viktorovca“, pa i zatvora Ozne / Udbe u Ulici kralja Tomislava, 11 ćelija u podrumu Gussove kuće ili pak „Lovačkoga roga“, te smaknuto vatrenim oružjem. Šezdesetak žrtava bilo je bačeno u Kupu. Pripadnici  45. srpske udarne divizije, u narodu zvani “čarapani”, upali su iza lipanjske ponoći u Gradsku bolnicu, tragajući navodno za ranjenim ustašama. Dvojicu su ranjenika „oslobodioci“ usmrtili bacanjem s kata na tlo, dok su 116 domobranskih vojnika pod oružjem otpremili desnom obalom Save nizvodno od Crnca. Usmrtili su 114 nesretnika hicima u zatiljak i tijela bacilli u rijeku. Iako ranjeni, dvojica domobrana umakla su ubojicama u mrklom mraku. Još početkom 1944. partizani su u Kratečkom i susjednoj Mužilovčici zarobili 12 imućnijih seljaka i 6. siječnja 1944. smaknuli ih u Lonjskom polju, odnosno predjelu Kostrinje u šumi Brezovici. Posmrtni ostaci žrtava poznatoga identiteta u dobi između 35 i 45 godina, kasnije su pronađeni i 14. listopada pokopani u zajedničkoj grobnici na mjesnom groblju sv. Roka u Kratečkom. Samo tri tjedna iza zarobljavanja seljaka u Kratečkom, komunistički gerilci s petokrakim zvijezdama na kapama odveli su četvero seljana Gušća u Prepost Lonjskoga polja i ondje ih ubili. Njihova su tijela našla mir u seoskom groblju. Velik se zločin 24. rujna 1944. godine desio u središtu Sunje. Dvadesetak zarobljenih, imenima poznatih hrvatskih vojnika, partizani iz okolnih pravoslavnih sela naočigled mještana su zaklali, a potom nekažnjeni pobjegli u šume. Zapovjednik i glavni partizanski ubojica, doživio je starost i prije smrti  tešku duševnu bolest. Sišao je s uma. Početkom svibnja 1945. iz više sela jasenovačke Posavine i susjedne Lonje partizani su “na sječu ogrjeva” poveli tridesetak seljaka. Umjesto u šumu, otpremljeni su u kutinski zatvor Ozne, da bi 9. svibnja bili zvjerski likvidirani na obali Ilove. Svi su bili unakaženi, među njima i sedmorica mještana Lonje što ih ni potomci nisu prepoznali, zaklani su, a pokopani naknadno na seoskim grobljima. Svjedočili su o tome zločinu Barica Krnic iz Zagreba, te Janica Jednačak, Ljubica Grgić i Luka Nikolić, svi iz Lonje. Tek unovačeni maturanti sisačke Gimnazije, Josip Begović, Zvonko Šimunčić, Ivica Milardović i Antun Crnković su se partizanima predali 7. svibnja 1945. kod velikogoričke Male Bune. Ubijeni su na mjestu samopredaje, a dva dana potom tijela su im dopremljena u Sisak i pokopana u zajednički grob. Prvih dana partizanske vlasti nisu zaobiđeni ni gimnazijski profesori: ravnatelj Ivan Petričević, Zvonimir Škrnjug, Josipa Gojmerac, Adela Škrljac i Mladen Žepić. Prvoga dana ulaska partizanskih postrojbi u grad i njegova iskazana oduševljenja, prof. Žepić – još u domobranskoj odori – uz batine je odvučen iz sobe poznatoga sisačkog Žepićeva obiteljskoga salaša. Užasnim mučenjima završio je život na tzv. željezničkoj grabi. Na improviziranim ručnim kolicima, očevo je tijelo kući odvezao stariji sin Miloš. Mlađi sin prof. Žepića, Boro, sumnja da mu je oca kao simpatizera komunista prokazao netko od sugrađana ili pak policijski pismohran zloglasnoga ustaškog logornika Roka Fageta. Već 15. lipnja 1945., odlukom Vojno-sudskoga vijeća IV. armije JA, pod predsjedanjem i u nazočnosti zapovjednika grada, kapetana S.St., strijeljani su sljedeći Siščani: Mato Kapac, Dragutin Georgijević, Nikola Pavlak, Roko Farkaš, Franjo i Ivan Janušić, Antun Bišćan (sin Krešo rođen 1944. bavi se povrtlarstvom na Zelenom Brijegu), Mato Bolešić, Antun Saler (djed sportaša i ratnoga dragovoljca Milivoja Šarka), Vladimir Wolf, Josip Sertić, Ivan Šepec (čuvar perivoja Viktorovca), Ivan Svolšek, Đuro Raušer, Ivan Savinc, Franjo Marčec i Nikola Vlahinić. Ubijeni su, kako je osam dana kasnije izvijestio „Sisački vjesnik“ „zbog suradnje s okupatorima i drugih ustaških zločina…“ Mjesec dana iza izvršenja smrtne kazne u Lasinji, ubijen je i poznati pekarski obrtnik iz Novoga Siska Josip Brajković, koji je svih godina rata kruhom i pecivom opskrbljivao sugrađane. Pri povlačenju vojske i civila na križnim putovima, Brajković je izgubio i dvojicu sinova, pripadnika domobranstva. Podatke o stradanju Brajkovića nakon uhićenja od agenata Ozne na mitnici odranskoga mosta svojim je potpisom vjerodostojnim učinio Rudolf Gabriel. Istoga nadnevka, ali godinu kasnije, 1946., prijeki je sud na smrt strijeljanjem osudio 27 Siščana, pretežito poznatih galdovačkih prezimena: braća Tomazetići, Draženovići, Stipanec, Lukšić, Komarac, Sabljaki, Malin, Čubrići, Jugovi, Jagodić, Kovačević, Bajs, Komarac, Terzić, Hanzić, Sever, Nemet, Matal, Bičanić, Šulj, Borić. Jesu li spomenuti Siščani ubijeni u intervalu između presude i egzekucije u capraškoj šumi i gdje su im završila tijela može se samo nagađati. Možda u Brezovici, grabovačkom Jeliku ili Pavlovoj kosi. Ondje je 29. rujna 1948. izvršena smrtna presuda Okružnoga suda u Sisku nad Andrijom Dobrenićem (1913.), sinom Franje Dobrenića i majke Kate rođ. Panežić, te ocem jednoga djeteta. Egzekuciji nesretnika, nakon odbijanja pomilovanja Prezidija Skupštine FNRJ, nazočili su kao službene osobe OUP-a, Javnoga tužiteljstva okruga Banije i medicinske službe, Stjepan Pešun, Ratko Sertić i dr. Milan Ključec. Možda su im stratišta i grobišta u Taborištu, Kotar-šumi ili drugim petrinjskim i glinskim stratištima. Od 18 poginulih i nestalih mještana Pešćenice, 8. kolovoza 1944. partizani nasilno odvode petoro Hrvata i 23 dana kasnije ubijaju ih u šumama boljševičkih Lijevih Štefanki. Starije su osobe Ivan Blažinčić (1901.), Ivan Celjak (1891.), te Nikola Perović (1912.), dok je Zora Perović (1920.) bila djevojka. Prema svjedočenju Spomenice župe Pohoda BDM i vlč. Ptičeka, na rubu šume kod Pešćenice grob je od partizana ubijenih osam pripadnika njemačkoga Wehrmachta.

Na taj podatak „Hrvatski domobran“ upozorio je nedavno trenutni župnik vlč. Branimir Motočić. I posavsko selo Mahovo pamti krvoproliće partizana. Bilo je to 10. kolovoza 1944., kad su u podmuklom napadu moslavačkih partizana stradala 24 domobrana. Nerijetko su zajedno ginuli očevi, sinovi i djedovi ovoga Radićeva kraja. Osim domobrana, iz toga malog sela poginulo je od zločinačke partizanske ruke još 30 osoba. Njihova su imena taksativno pobrojena na mramornoj spomen-ploči pročelja školske zgrade i u „Sisačkom žrtvoslovu“. Sugovornica HD-a Milka Šaranić (77), čiji je otac Ivan Frankol kao ustaša nestao na križnom putu, svjedoči o divljačkim naletima partizana, kada je potpuno razorena i spaljena jednokatna školska zgrada. Učiteljica u Mahovu Marija Domitrović ubijena je 4. prosinca 1943., dok je Franjo Matleković život izgubio 15. rujna 1942., a domobrani Imbro Mihordin i Imbro Pavun 3. kolovoza 1943. Čak je i sisački povjesničar Hrvoje Klasić, gorljivi zaštitnik Titova imena i djela, na ovogodišnjoj tribini gradske udruge o antifašizmu, dva dana uoči državnoga praznika antifašizma, ustvrdio kako su komunistički zločini najveća tamna mrlja NOP na povijesnoj pozornici KPJ.

Budući da je medijsko spominjanje S. St., prvoga zapovjednika grada i potpisnika smrtnih presuda Vojno-sudskoga vijeća iz 1945. I kasnijih godina, izazvalo veliko zanimanje sugrađana koji ga se iz razdoblja druge Jugoslavije sjećaju kao komunističkoga moćnika, bitno je spomenuti da je i neke poznate sugrađane autoritetom partizanskoga vojnoga čina i prijetnjom vatrenoga oružja poslao u pakao križnoga puta. Jedan od njih bio je kasniji priznati likovni umjetnik Slavo Striegl. Vraćajući se iz Marije Bistrice, gdje je radio na obnovi fresaka svetišta, zaiskao je propusnicu za povratak u rodni grad. Popratno pismo s propusnicom svoga školskoga kolege na visokoj dužnosti zapovjednika grada Zagreba, Marijana Cvetkovića, međutim, negdašnji pučkoškolski kolega S. St. jednostavno je – poderao. Premda ga je Cvetković upozorio da se ne vraća u rodni grad, Striegl je otišao do sisačke Gimnazije. Odatle je sproveden u logor „Viktorovac“ i potom bosonogim pješačenjem preko Fruške gore stigao do Vršca i Rumunjske. Talentirani sisački slikar završio je na križnom putu mučenika, ali se poslije svega ipak sretno  vratio na obale svoje omiljene Kupe. Sličnu je sudbinu imao i poznati profesor povijesti umjetnosti Stjepan Vrbanović, kasniji cijenjeni ravnatelj Muzeja Siska. Teške trenutke proživjela je i obitelj trgovca Vladimira Wolfa iz folksdojčerske obitelji  u capraškoj Školskoj ulici 15, koji je svibanjskih dana 1941., zajedno sa spomenutim S. St. , polagao prisegu lojalnosti novom ustaškom režimu. Na svoju nesreću, kasnije se zaposlio kao administrativni službenik policije. Prošavši kroz logor Jasenovac, S. St. je četiri godine kasnije postao kapetan i prvi partizanski zapovjednik Siska, da bi 15. lipnja 1945. na procesu pod njegovim predsjedanjem Vojno-sudsko vijeće IV. vojne oblasti  JA  40-godišnjega Vladimira Wolfa i dvadesetak ostalih domoljuba izreklo smrtnu kaznu strijeljanjem. Sin pok. Vladimira, Emilijan Wolf, do danas je sačuvao tekst smrtne presude, te potresni sadržaj tajno pisanih i prenesenih poruka iz zatvora Ozne što ih je nekoliko sati pred pogubljenje njegov otac upućivao supruzi Emici. Bio je to početak masovnih politički montiranih sudskih procesa, noćnih odvođenja ljudi bez ikakvih dokaza krivnje i pogubljenja neistomišljenika, odnosno protivnika komunizma na prikrivenim mjestima. Među tisućama ratnih zarobljenika varaždinskoga logora, u svibnju 1945., našao se i domobranski časnik iz Siska, Božidar Weiss (stric poznatog javnoga radnika Darka Weissa). Ondje službujući partizanski oficir iz Galdova M.B. pozvao je jednoga dana sve zarobljene Siščane da se izdvoje u zasebnu skupinu. Učinili su to s nadom da će ih sugrađanin povesti u slobodu i rodni grad. Kamionima su, međutim, odvedeni na strijeljanje, svjedočio je o tome jedan jedini  sretnik što je pod okriljem noći uspio izbjeći okrutan kraj. I smrt Vjekoslava Ocvareka (1909.) obavijena je velom tajnosti. Suđen je navodno 15. lipnja, a strijeljan 13 dana kasnije. Njegov sin Vladimir, radnik „Elektre“, do osamostaljenja Hrvatske, cijeli život čuvao je veliku tajnu. Njegova oca ubio je u domu Ocvarekovih iz pištolja vrbinski susjed i bivši partizan M.T., kasniji komunistički moćnik. Zaprijetio je tada 13-godišnjemu Vladi da o tome pod prijetnjom oružja mora šutjeti. Ocvarekovi na groblju „Viktorovcu“ imaju obiteljsku grobnicu. Dodatna mramorna ploča ispod glavnoga natpisa, napominje „Grob nepoznat“. Uglavnom, Vjekoslav Ocvarek ubijen je s 36 godina života… U sudskim se vijećima spominje i više uglednih Siščana, kao što je F.M. Od Petrinjaca, na politički montiranim sudskim procesima okružnoga suda, kao neumoljivi tužitelj za smrtne osude Hrvata, zapamćen je P.M., kasniji direktor u „Gavriloviću“.

Nesumnjivo među najteže zločine spada onaj nad 2 000 hrvatskih i njemačkih vojnika u šumi Biljegu kod zaseoka Sučevića (Vrginmost). Poput slovenske Hude Jame i Barbarina rova, žrtve toga ubojstva bile su obostrano zazidane u tunelu šumske uskotračne željeznice. Pokopane su u 30-ak i danas vidljivih jama ispred ulaza. U Gornjoj Čemernici, 300 metara od sela i 1500 metara od regionalne ceste Glina-Gvozd, nalazio se zarobljenički logor. Iz njega je u dva paralelna rova pokopano 4 000 do 15 000 vojnika NDH. Kojega li užasa, na jamama su iza 1945. uzgajani  malinjaci…

U spomen na 40 hrvatskih vojnika i civila, pogubljenih 5./6. svibnja 1945. od pripadnika 21. srpsko-crnogorske divizije iz sastava “oslobodilačke” Prve armije JA zloglasnoga Titova generala Koste Nađa, 5. svibnja ove godine na karmelu samostana u Kloštru Ivaniću otkrivena je spomen-ploča, a u vrtu blagoslovljen prvi biskupijski “Križ istine”. I danas živući Kloštranin Marijan Lopec, Kata Horvat i Marica Novosel rođ. Ipšin svjedočile su za ovogodišnje komemoracije o užasnom događaju. – Jedan je crnogorski partizan razdvajao zarobljenike, od kojih je dio zadržao u podrumu Šprajčaka, a drugi vezao žicom. Sat iza ponoći iz samostanskoga su se vrta uza zapomaganja i jecaje čuli pucnji. Domobrani i civili ostali su nepomični u vrtu podno crkve. Ondje im je grob sve do danas. Ali, iz Kutine i okolnih sela dolazili su na zapregama tijekom vrućih mjeseci srpnja i kolovoza članovi obitelji ubijenih, želeći im tijela otpremiti doma. Otkopavali su trupla međusobno vezana žicom, ali su nakon uložena truda i muke zbog silnoga smrada i bojazni od zaraze morali odustati…

Budući da su masovne grobnice i pojedinačni grobovi za 45 godina trajanja i represije režima druge Jugoslavije bili naprosto prešućeni, kršćanska nam je i građanska dužnost u Godini svetoga Božjeg milosrđa obilježiti mjesta počivališta. Skromno, možda likovno stiliziranim hrastovim križem i natpisom „žrtvama jugokomunizma“, uz neku sporednu cestu, rođaci bi mogli upaliti svijeće i uza stručak cvijeća pomoliti se za duše najmilijih, rođake i znance. Tako smo razmišljali u udruzi. Prvotnu smo ideju u Ogranku „Hrvatskoga domobrana“ ubrzo napustili, koristeći martirološka iskustva fra Drage Brgleza iz memorijala na obroncima Maceljske gore u Đurmancu. Ondje, u Hrvatskom zagorju, pri obilježavanju jugokomunističkih zločina postavljani su simbolični bijeli inoks-plastificirani križevi nevinosti. Simbol kršćanstva izrađen je u kloštarskoj obrtničko-uslužnoj radionici „Izometala“. U kontekstu „orgija u navodnoj partizanskoj Brezovici“, sličnoj jezovitoj žumberačkoj Jazovki, taj je komunistički mit u potpunosti  razotkriven svjedočenjem našeg vrijednoga povjesničara i živućega svjedoka zbivanja Lojze Buturca. Vitalni je 95-godišnji domoljub zapamtio i prenio vjerodostojna kazivanja vođe sisačkih komunista Vlade Janića Cape i tako razobličio mit o prvom partizanskom odredu, odnosno sisačkim komunistima koji su se na vijest o početku vojnoga napada Hitlera na SSSR skrivali u Žabenskoj šumi Šikari i Brezovici. Navodni odred nije bio prvi ni jedini u Europi, a poslije priključivanja sisačkih Hrvata komunista tadašnjim banovinskim četnicima Vasilju Gaćeši i Nikoli Demonji, kasnijim Titovim narodnim herojima, odreda naposljetku uopće nije ni bilo. Gaćeša i Demonja očito nisu imali povjerenja u Hrvate, pa se spontano okupljena družba navodnih ustanika iza 28. rujna 1941. i tzv. prve partizanske zakletve na Zrinskoj gori i Čavića brdu ubrzo raspala.

O svemu što smo naumili, postigli smo suglasje i spremnost na potporu sisačkoga biskupa mons. dr. Vlade Košića, koji je dvije godine ranije spomen-pločama na pročeljima crkvi i župnih ureda podsjetio na 22 partizanska ubojstva katoličkih svećenika Sisačke biskupije koji su tu rođeni ili su pak u župama obavljali službu Božju. Otac biskup nas još kao župnik od Hrastovice, Petrinje i Mošćenice godinama neustrašivo poticao k istinskom domoljublju. Imali smo i potporu župana sisačko-moslavačkoga dipl. ing. arh. Ive Žinića. Svojom odlukom, Žinić je 18. svibnja 2016. – u ime triju partnera humane akcije – imenovao  Povjerenstvo za obilježavanje prešućivanih masovnih stratišta i grobišta žrtava jugokomunizma u Sisačkoj biskupiji i županiji. Ono što su 1999. po ljudskoj savjesti i vjerničkoj obvezi obilježavanja bezbrojnih prešućivanih zločina, stratišta i masovnih grobišta bivših pripadnika regularne domovinske vojske i civilnih domoljuba ubijenih u šest godina poraća naumili domobrani Siska 1999., ostvarit će se – vjerujemo – kroz četiri godine na cijelom području Sisačke biskupije i Sisačko-moslavačke županije. Ostvarit će to članovi sisačkoga i ogranaka “Hrvatskoga domobrana” u Sunji, Petrinji, Glini, Gvozdu, Hrvatskoj Kostajnici i Dubici, Novskoj, Jasenovcu, Kutini, Popovači, Martinskoj Vesi i Lekeniku. Proizlazi to iz moralno-etičkih osjećaja poštovanja čovjeka, ljudske osobe i svake žrtve, čija zašikarena počivališta bez imena i križa treba temeljito forenzički istražiti. Spomenutim skupom prije 17 godina predsjedao je agilni bivši časnik hrvatskoga domobranstva, pok. Josip Bulimbašić, a sudjelovali su i brojni do danas preminuli razvojačeni ratni veterani gubitničkih vojnih postrojbi. Namjeravali su tada članovi HD-a, među ostalim, postaviti spomen-ploču žrtvama zloglasnoga zarobljeničkog partizanskoga logora “Viktorovca” i učinili su to 2002. godine na pročelju zgrade Metalurškoga fakulteta. Bilo je u planu i obilježje na Gradskom groblju i u Capraškoj šumi. Među sudionicima davne skupštine bio je početkom prosinca 1996. imenovani predsjednik  županijske Radne grupe za prikupljanje podataka i utvrđivanje činjenica o žrtvama Bleiburga i bezdušnih partizanskih križnih putova, Adam Zahirović. Osim njega, ostali članovi te radne skupine bili su Karlo Lipak, Stjepan Radić, Branko Butković, Mirko Putrić, Bartol Biličić, Zoran Ilić, Damjan Perić i Josip Bjelicki. Odluku o formiranje komisije, u prvom mandatu najdugovječnijega župana, pok. generala Đure Brodarca, potpisao je predsjednik Županijske skupštine Ivan Šantek, ratni zamjenik zapovjednika Policijske postaje Glina i od 26. lipnja 1991., nakon okršaja s četnicima, zarobljenik velikosrpske okupacijske vlasti u Kninu, te dugogodišnji hrvatski parlamentarac.

Zahirovićev sin Darko, dragovoljni hrvatski branitelj, prikupio je kasnije podatke i objavio “Sisački žrtvoslov Domovinskoga rata”. Kako doznajemo iz arhivskih dokumenata, u sisačkom Ogranku “Hrvatskoga domobrana” 1999. bilo je 1 820 ratnih veterana Drugoga svjetskoga rata. U isto vrijeme na području cijele Hrvatske djelovala su 53 ogranka s 26 000 članova. Sada ih je 39 s 18 000 ratnih veterana Drugoga svjetskog i Domovinskoga rata, te domoljubnih poštovatelja viteške vojničke i ratničke tradicije Hrvata. Hrvatska policija je nakon komisijskoga nalaza Zahirovićeve radne grupe i obilaska 44 masovne grobnice, dodatno istražila i evidentirala ukupno 119 grobišta – najviše u Hrvatskoj. Te je podatke na Šestom kongresu Hrvatskoga žrtvoslovnoga društva, 2013. godine u Zagrebu i Sisku, obznanio prof. dr. Zvonimir Šeparović.  Kompletnu dokumentaciju o žrtvama Bleiburga i križnih putova u roditeljskoj kući na sisačkom Pogorelcu sačuvao je Darko Zahirović, sin pok. Adama Zahirovića. Na temelju rezultata desetljetnoga terenskoga rada članova Zahirovićeve radne grupe, znat će se još više i potpunije o događajima na području grada i okolice. U drugom dijelu ove humane akcije – kao i u slučaju Maceljske gore – ekshumacijama i forenzičkim istraživanjima dosadašnjih nalaza i spoznaja zaokružit će se puna istina o žrtvama i počiniteljima zločina tijekom šest godina jugokomunističke vlasti. Na gradskom području i okolici, članovi povjerenstva evidentirali su mjesta zločina u šumi Brezovici, u capraškoj šumi Lasinji, na obali Save u Crncu, u Mahovu, Galdovu, Lonji, Kratečkom, Preloščici, Sunji, sisačkoj Komunalnoj zoni… Zanimajući se za sudbinu 17 kostura pokopanih 1945., a pronađenih jesenskih dana 2007. na gradilištu OBI-jeva trgovačkoga objekta uza Zagrebačku cestu, županijska državna odvjetnica u Sisku Jadranka Huskić dopisom je izvijestila „Hrvatski domobran“ da su sudskom odlukom neidentificirani zemni ostaci nepoznatih Siščana pospremljeni u kosturnicu groblja „Viktorovac“. Kao i obično, u sporovoznoj hrvatskoj pravosudnoj praksi,„policija provodi izvide utvrđivanja okolnosti stradavanja žrtava i otkrivanja dosad nepoznatoga počinitelja ratnoga zločina…“ Uzalud je starina Ivan Čaušević (83) iz Sela kod Siska ovoga proljeća novinaru internetskoga portala otkrio ime ubijenoga Ivana Dobranića Crnoga, ali i dvojice svjedoka, braće Petrac iz Grede koji su u zatvoru Ozne obavljali poslove stražara-ključara. Prije postavljanja spomen-obilježja u Brezovici, dodajmo i to, imali smo i sasvim nepotrebnih i neočekivanih, deplasiranih pitanja SDP-ove gradske uprave, odnosno inspekcije. Zamislite, pitali su: tko proizvodi „Križ istine“ i tko stoji iza svega, imamo li suglasnost agencije za korištenje državne parcele i policijsku dopusnicu za održavanje javnoga skupa koji to zapravo i nije. A sve, valjda, stoga što se za pet dana pripremala, komunistički  intonirana državna proslava Dana antifašističke borbe, dernek tzv. antifa profitera, uz partizanski poklič „Smrt fašizmu – sloboda narodu!“

U potrazi za mnogim ljudskim nesretnim sudbinama i njihovim sačuvanim tragovima, svjedočenjima, fotografijama i dokumentima, objavili smo posljednje pisane poruke osuđenika na smrt Vladimira Wolfa iz capraške Školske ulice. Zvonimir Laktašić, bobovački Siščanin sa Zelenoga Brijega, ispričao je novinaru o Bleiburgu, krvavim križnim putovima i nestancima 89 Hrvata Bobovca kod Sunje iza 1945. godine. Njegov je pok. otac Ivan komisijama za jugokomunističke zločine predočio mnogo biografskih pojedinosti bivših hrvatskih domobrana stradalih na cijelom području bivše NDH. On sam, spašavajući goli život poslije vojničkoga prijestupa, nosio je nakon početne domobranske još i ustašku, te partizansku vojničku odoru. Nakon rasapa NDH, kao zarobljenik u Osijeku postaje član partizanske limene glazbe i u njoj do potpuna razvojačenja provodi gotovo godinu i pol…Podjednako teška bila je i poratna sudbina Siščanina Ive Poljanca (1923.). On je bio učenik zagrebačke Sjemenišne i Klasične gimnazije. Sa 20 godina unovačen je u hrvatsko domobranstvo, u kojem završava dočasničku i časničku školu ( Ilica 242, Zastavnička domobranska akademija ), stekavši prvi časnički čin zastavnika. Službovao je u Čapljini i Zagrebu, dok se u uzmaku hrvatskih snaga prema Sloveniji i Austriji cijela njegova postrojba predala partizanima u Oroslavju. S ostalima je bio zatočen u Bedekovčini, a potom krenuo na križni put kroz Podravinu, Slavoniju, Srijem, Bačku i Banat. U logoru ratnih zarobljenika u Kovinu dočekao je otpust na slobodu i vraća se doma. Željan znanja, upisao je studij ekonomije, ali je Udba ubrzo, listopada 1946., namontirala njegovu “križarsku”, mirnodopsku sudbinu. Postao je jedan od 16 optuženika na najpoznatijem sudskom politički montiranom procesu u Sisku koji je potrajao pet dana veljače 1947. godine. Za susreta sa članovima komisije za evidentiranje žrtava jugokomunizma, kazao je kako optužnicu u tančine zna napamet, a posebno je upečatljiva konstatacija priučenih istražitelja i tužitelja JA kako je kao domobranski časnik sudjelovao u izviđanjima i borbama protiv partizana oko Čazme. Za izmišljene i udbaški montirane optužbe dobio je pet godina robije s prisilnim radom. Uvijek je, pa i za narušena zdravlja, ponavljao kako ne zna što je zapravo bio kriv tom troličnom komunističkom režimu. I u ratu i u miru…

Prvi “Križ istine” u županiji postavljen je u petak, 17. lipnja, kraj društvenoga doma Novoga Sela Palanječkoga, na rubu Brezovice. Nazočio mu je veći broj članova „Hrvatskoga domobrana“, te političkih, javnih i kulturnih djelatnika sa županom Ivom Žinićem i suradnicima. Predsjednik Ogranka „Hrvatskoga domobrana“ i županijskoga

Povjerenstva za obilježavanje stratišta i grobišta žrtava jugokomunističkoga režima, Josip Frković, među ostalim, je rekao: – U Godini Božjega milosrđa, evo, došlo je na red i konačno moralno-etičko suočavanje s počinjenim zločinima i predugo prešućivanim žrtvama jugokomunizma za prvih šest godina njegove vlasti. Iz vremena kada je jedan zloćudni režim zamijenjen novim, u suštini totalitarnom staljinističkom “narodnom vlašću”. Iza te vlasti – od Bleiburga i križnih putova, terora i masovnih smaknuća, bez ikakve sudski dokazane krivnje ubijenih – ostalo je diljem hrvatske domovine 940 stratišta i grobišta. Sve te tragične događaje gotovo cijelo jedno desetljeće istraživala je županijska radna grupa sastavljena od devet članova, a 2006. ukoričila je spoznaje u vrijednu “Sisačkom žrtvoslovu”. Predstoje, dakle, otkopavanja grobnica i forenzičko-viktimološka istraživanja posljednjih počivališta prešućivanih Hrvata. Od 1945. do 1951., doista, zbivala se najveća tragedija u povijesti hrvatskoga naroda, nad kojim je izvršen nepobitan genocid jugokomunizma sa stotinama tisuća žrtava. Na crnoj listi masovnih stradanja bilo je i naše područje vječitih ratnih vjetrometina, područje današnje Sisačko-moslavačke županije i Sisačke biskupije. Ovdje je evidentirano i policijski potvrđeno 119 masovnih grobnica na sisačkom, petrinjskom, glinskom, topuščanskom i gvožđanskom području, te u Kutini i Novskoj, s 45 000 tijela bešćutno ubijenih osoba. Razvojačenih vojnika hrvatskoga domobranstva i drugih dijelova OSNDH, te komunističkoj vlasti nepoćudnih domoljubnih civila. Bilo je tako, osobito tijekom svibnja i lipnja 1945., te šest godina kasnije, i u našoj Brezovici, kamo su agenti Ozne, odnosno Udbe odvodili građane i gdje su se u gluho doba noći čuli rafali automatskoga oružja. Na kilometar i pol dugu stratištu, šumskoj cesti koja danas od „žute brklje“ vodi prema sjeveru gospodarskih odjela hrasta, svjedoci su policijskim istražiteljima potvrdili “poslije noćnih egzekucija, pronalaske golih tijela i neprekidnu trosatnu rafalnu paljbu strojnica…” U Brezovici je tako ubijeno oko šest tisuća ljudi, ali nije ubijena istina o počiniteljima zločina i onima koji se i u demokratskoj RH diče profiterskim antifašizmom, počesto ga parolaški zlorabljujući, a počinjene bjelodane zločine ne žele priznati. Nema sumnje, antifašizam je u minulih 25 ljeta bio i ostao maska zločinačkoga komunizma. U spomen i trajno sjećanje na ratno-poratne žrtve komunizma, sisački Ogranak “Hrvatskoga domobrana”, uz pomoć tvrtke GME Davora Vrbaneka, postavlja ovaj bijeli križ, simbol istine i nedužnosti, kako bi se pod njim potomci i drugi bliski rođaci ubijenih, ili putnici i namjernici, mogli pomoliti, položiti stručak cvijeća i zapaliti svijeću. Kampanju ćemo sasvim sigurno nastaviti. Ubijenima od zločinačke komunističke ruke, neka je vječita slava i zahvala hrvatskoga puka i naše Hrvatske. Neka nam živi jedina i vječna domovina. Za Hrvatsku – uvijek!

 „Križ istine“ blagoslovio je sisački biskup mons. dr. Vlado Košić, koji je potom svetu misu zadušnicu za žrtve komunističkoga poraća u zajedništvu s domaćim župnikom vlč. Krešimirom Bulićem služio u župnoj crkvi bl. kardinala Alojzija Stepinca u Budaševu. U homiliji  sisački biskup je kazao: – Oni koji su došli na vlast ubijanjem i nasiljem, otići će s vlasti i morat će za to odgovarati. Gospodin Isus je rekao: „Tko se mača laća, od mača i gine“. Kod nas je u 20. stoljeću nasilna vlast nad našim narodom uspostavljena 1918. i trajala je 23 godine, pa druga 1941. koja je trajala pet godina, dok je treća nasilno uspostavljena vlast trajala 45 godina. Na žalost se još ni danas nismo oslobodili tih gospodara koji doduše pod drugim imenom još uvijek povlače konce sudbine našega naroda. I jedini i drugi i treća morali su otići. Ipak, ovi zadnji počinili su tolike masovne zločine da ih ni u dugo vrijeme 45-godišnje vladavine nisu uspjeli sakriti i premda su utjerali strah u kosti svjedocima i čitavom narodu. Narod je to trajno zapamtio i zato smo mi danas učinili samo mali doprinos tome da se ti zločini ne zaborave: poklonili smo se žrtvama i za njih se pomolili, podigli smo križ blizu mjesta mnogih zločina i stavili spomen-ploču s natpisom o tome što se dogodilo, a sada slavimo svetu misu koju prikazujemo za žrtve. Nisu nama u prvom planu zločincu negoli žrtve, za njih se molimo i želimo da se ne zaborave nepravedno ubijeni. Jer, oni su ljudi, djeca Božja, bez obzira na kojoj su strani ratovali, tko ih je, bilo milom ili silom, unovačio. Oni su žrtve, naglasio je biskup i spomenuo bulu pape sv. Ivana Pavla II. „Otajstvo Utjelovljenja“, u kojoj on progovara o mučenicima za vjeru zbog nacizma, komunizma i važnosti čuvanja njihova spomena. Upozorio je mons. dr. Košić i na mržnju onih koji su olako ubijali. – Ako je mržnja vladala njihovim srcima, kako mogu plodovi biti dobri i trajni? Zločini su se željeli zataškati, mislili su počinitelji, ako su žrtve skrivene od očiju, da su daleko i od srca, no majke, žene, djeca, unuci tih žrtava nosili su i nose ih u svojim srcima i mole se za njih. Zato se i mi pridružujemo toj molitvi i poručujemo svima: Svaki je čovjek Božje dijete, bilo koje vjere, nacije , rase, političke stranke , vojske ili skupine bio i njegova su prava čovjeka  koja su neotuđiva i dostojanstvo mu je dostojanstvo djece Božje. Zato nijedan čovjek nema pravo gaziti druge ljude. I pravo na grob spada u ta prava. To stoga nije nikakva rehabilitacija nikakve ideologije, nikakvih vojski i političkih skupina. Jednostavno je to poštivanje, kršćansko poštivanje čovjeka, kad je već izostao ljudski pijetet prema pokojnima, rekao je mons. Košić.

Literatura:

Adam Zahirović: Sisački žrtvoslov, Nakladnik: “Merkur”, Sisak, 2006. godine

Vrijeme žrtve, zbornik radova Hrvatskoga žrtvoslovnog društva, Zagreb, 2015. godine

Josip Jurčević: Stogodišnji teror jugoslavenstva i komunizma u Hrvatskoj, Nakladnik: Dokumentacijsko-informacijsko središte, Zagreb, 2015. godine

Lojzo Buturac: Ratne i poratne žrtve Drugoga svjetskog rata na području Sisačke biskupije, Nakladnik: Sisačka biskupija, Sisak, 2013. godine

Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944. – 1946. / Zagreb i središnja Hrvatska, Nakladnici: Hrvatski institut za povijest i Podružnica Slavonije, Srijema i Baranje, Slavonski Brod, Zagreb, 2008. godine

Lojzo Buturac: Sisak s okolicom prije 70 godina (rukopis), Sisak, 2016. godine

Super-kolekcija “Večernjega lista”: Ratni zločini i masovne grobnice (svezak 4), Zagreb, 2010. godine

Josip Frković: Sjećanja građana na komunistički teror i zločine iza 1945./ Autorski tekstovi internetskog portala “tjedno.hr”, Zagreb, 2013. do 2016. godine

Fotografije: Đurđa Cecelja, Franjo Talan

Tekst priredila: Jadranka Lučić, Tajana Mikac Vidović