Novosti

In memoriam – prof. dr. Nikola Debelić

U nedjelju, 28. lipnja 2020. u 86. godini života preminuo je naš dugogodišnji član predsjedništva Hrvatskog žrtvoslovnog društva Nikola Debelić, dirigent, sveučilišni profesor i diplomat.

Prof. dr. Nikola Debelić bio je aktivan sudionik svih naših aktivnosti,  autor je članaka na našim hrvatskim žrtvoslovnim kongresima.

Suprugi Katarini i sinovima Berislavu Šimunu i Ivanu Stanislavu te njihovim obiteljima izražavamo našu iskrenu sućut, a pokojnom Nikoli neka je laka hrvatska zemlja koju je neizmjerno ljubio i za koju se cijeloga života toliko žrtvovao.

Ispraćaj će biti na Krematoriju na zagrebačkom Mirogoju u četvrtak 2. srpnja 2020. u 12 sati.

Ante Beljo, predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva
U Zagrebu, 30. lipnja 2020.
 

Nikola Debelić i Dražen Žanko
Zorica Gregurić, Božidar Alić, prof. Zvonimir Šeparović, prof. Nikola Debelić
Šimun Penava, prof., mr. Ivan Debeljak, Slavica Sakoman, Duška Salečić Crmarić, prof. Zvonimir Šeparović, Joja Ricov, prof. Nikola Debelić, Mate Gogić, prof. Vjenceslav Topalović i Jadranka Lučić
Krug za trg – prof. Nikola Debelić i Anto Kovačević
Sjednica HNES-a - Zdravko Vladanović, prof. Zvonimir Šeparović, Marko Franović, prof. Nikola Debelić, Ante Beljo.
Sjednica HNES-a – Zdravko Vladanović, prof. Zvonimir Šeparović, Marko Franović, prof. Nikola Debelić, Ante Beljo…
prof. Zvonimir Šeparović / Zmaj korčulanski IV i Zvonimir Zorić  Zorko / Zmaj od plitvičkih jezera
prof. Zvonimir Šeparović / Zmaj korčulanski IV i Zvonimir Zorić Zorko / Zmaj od plitvičkih jezera

DIO OBJAVLJENIH RADOVA prof. Debelića

RECENZIJA SEDMOG ZBORNIKA RADOVA HRVATSKOG ŽRTVOSLOVNOG DRUŠTVA

Prof. dr. dr. h. c. Nikola Debelić*

Zbornik radova Sedmog hrvatskog žrtvoslovnog kongresa

PAMĆENJE I POVIJESNA ISTINA O ŽRTVAMA

Biblioteka Documenta Croatica, Hrvatskog žrtvoslovnog društva

Pred nama je Zbornik radova Sedmog hrvatskog žrtvoslovnog kongresa održanog u Zagrebu (svečano otvorenje) i Varaždinu i Svibovcu Topličkom u vremenu od 30. rujna do 3. listopada 2016. godine. Radi se o tipičnom zborniku radova poslije jednog kongresa koji je imao 78 aktivnih sudionika s brojnim dokumentima i dokazima o žrtvama, hrvatskim žrtvama, onim žrtvama kojim je obilježena najnovija povijest Hrvatske. Radi se o vrlo vrijednoj biblioteci pod nazivom Biblioteka Documenta Croatica u kojoj su objavljeni ne samo zbornici radova prethodnih šest kongresa već i niz monografija o stradanjima i žrtvama u Hrvatskoj. Radi se o opsežnoj dokumentaciji u kojoj ima više od osam tisuća stranica tiskanog teksta. To je za Hrvatsku povjesnicu vrijedan dokumentacijski materijal o najnovijoj povijesti stradanja Hrvata i ljudi u Hrvatskoj. Jedna od tih knjiga je ona o silovanju kao ratnom zločinu u odnosu na stradanju žena u srpskoj agresiji. U Biblioteci Documenta Croatica objavljene su knjige kao što je ona sada pokojnog Josipa Joze Sutona: Posuški žrtvoslov i niz drugih monografija.

Ovaj rukopis ima povijesnu vrijednost i veliko značenje za povijesnu istinu o žrtvama. Organizator ovoga Kongresa prof. Zvonimir Šeparović dugogodišnji predsjednik Hrvatskog i Svjetskog žrtvoslovnog (viktimološkog) društva.

Sam naslov i tema ovog Sedmog kongresa govori o pamćenju i povijesnoj istini o žrtvama. O tome je podnio uvodni referat prof. Šeparović u kojem je dao teoretske temelje za raspravu o ovoj osjetljivoj i aktualnoj temi. Istina je u pitanju zato i Kongres ima veliki zadatak govoriti o toj istini.

Hrvatsko žrtvoslovno društvo istraživalo je problem stradanja ljudi u cijeloj Hrvatskoj posebno na prvom Kongresu koji je održan 1998. godine pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana. Na nekim od sljedećih Kongresa posebno su obrađivani problemi žrtava pojedinih krajeva, tako je već Drugi Kongres Hrvatskog žrtvoslovnog društva održan 2001. godine u Vukovaru, pod naslovom Da se ne zaboravi. Treći Kongres održan je u Zagrebu 2004., da bi se već na Četvrtom Kongresu 2007. godine održao Kongres u Zagrebu sa završnom sjednicom u Škabrnji. Peti Kongres 2010. godine održan je dijelom i u Voćinu, Šesti Kongres održan je u Sisku i Baćinu pod visokim pokroviteljstvom mons. Vlade Košića. Ovi „odlasci“ žrtvoslovnih Kongresa u mjesta najvećih stradanja kao što su Vukovar, Škabrnja, Voćin i Baćin pomogli su da se o tim mjestima o tim lokalitetima teških stradanja Hrvata u borbi protiv velikosrpske agresije ostavili su duboki trag.

Ovaj, Sedmi Kongres pod visokim pokroviteljstvom biskupa varaždinskog mons. Josipa Mrzljaka rasvijetlio je posebno u povijesti relativno zapostavljene lokalitete prikrivenih grobišta u sjevernoj Hrvatskoj. Posebno u Varaždinu i Svibovcu Topličkom. Zato je najveći dio referata održan u Varaždinu ali i govori o stradanjima ljudi u sjevernoj Hrvatskoj. Pokrovitelj mons. Josip Mrzljak na otvaranju kongresa u Zagrebu sjetio se svih žrtava pa i onih u njegovoj obitelji u Vukovaru ’45. godine: „Ja sam ostao bez svojega oca kojega se i ne sjećam, imao sam svega godinu i tri mjeseca. To su sigurno događaji koji se pamte i koji se nikako ne mogu zaboraviti… Tada je nastala 45-godišnja diktatura komunizma koja je ubijala ljude, ali ubijala je i dušu. Oni su ubijali dušu, jer se nije smjelo misliti, odnosno smjelo se misliti samo ono što su nam oni govorili i učili. To ubijanje duše trajalo je dugo, i osjeća se to kod mnogih generacija pa i danas da su mnogi izgubili tu svijest nacionalnu i vjersku. Podsjetio je da je križni put počeo u Bleiburgu i da je išao preko Slovenske granice kroz Varaždin, Ludbreg, Đurđevac i Pitomaču. Preko 100 kilometara prolazio je kroz varaždinsku biskupiju. Sjetio se i zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, danas blaženika na putu svetosti kojeg je on bio nećak. Podsjetio je da je blaženi Alojzije Stepinac rekao da svaki narod na zemlji ima pravo na slobodu i samostalnost i da to isto pravo ima i hrvatski narod.

U znaku tih riječi održan je uspješan Kongres. Rezultat rasprava koje su vođene je ovdje sakupljen u ovom vrijednom Zborniku radova. Ovo je knjiga o žrtvama o potrebi uspomene i pamćenja stradanja ljudi o nevoljama kroz koje je prolazio i u najnovijoj povijesti mučenički hrvatski narod.

To se najbolje vidjelo i na izboru mjesta gdje je održan Kongres: stradanje Hrvata u Svibovcu Topličkom. S obzirom na broj pučanstva, možemo slobodno reći da je jedan od teže pogođenih mjesta stradanja Hrvata koji su život dali za slobodnu Hrvatsku.

Toplo preporučam ovu knjigu da bude objavljena kao Zbornik radova značajnog skupa koji je bio po učesnicima i dijelom međunarodni, jer je bilo sudionika iz Njemačke i Slovenije.

Ovdje je sigurno mnogo rečeno što je vrijedno pamćenja i što predstavlja doprinos utvrđenju istine o stradanjima ljudi, ovoga našega naroda.

dr. Nikola Debelić

* Prof. dr.dr.h.c. Nikola Debelić, rođen 24. studenog 1934.g. u Zagrebu. Sin je veterinarskog stručnjaka, mikrobiologa iz Prkovaca Šime Debelića i pijanistice Vlaste r. Lorković. Prvi veleposlanik RH u Rumunjskoj (1992 – 1996); generalni konzul RH u Zapadnoj Australiji (1997 – 2000); prvi počasni doktor Muzičke Akademije u Bukureštu; počasni doktor Muzičke Akademije u Cluj – Napoci; počasni građanin grada Cluj – Napoca i hrvatskih općina Karašova i Lupac; za svoje zasluge u razvijanju gospodarskih veza primio od ministra vanjskih poslova Rumunjske ‘Kristalni Globus’; predsjednik Nadzornog odbora Hrvatskog diplomatskog kluba od osnutka 2001 do 2010 g.; redoviti član Viteškog reda Sv. Lazara Jeruzalemskog, Družbe “Braća Hrvatskoga Zmaja”, Hrvatske Paneuropske unije i dr.; nositelj odličja Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića, Reda hrvatskog trolista i Spomenice domovinske zahvalnosti. Dugogodišnji član predsjedništva HŽD-a, aktivan sudionik na našim Kongresima. Dopredsjednik i jedan od utemeljitelja Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta (HNES-a)

Suicidalna demonizacija NDH i oslobodilačkog ustaškog pokreta

Uvod   – Demonizacija

Po Lexiconu Prolexis, pod demonizacijom razumijemo snažno ocrnjivanje nekoga, čin blizak klevetanju. Kome je demonizacija, kao relikt totalitarizma, ikada donijela dobro?

Više od 70 godina, od svibnja 1945. do danas, upućuju se iz političkih i medijskih izvora najteže pogrde kao zločinački, genocidni, fašistički i mnogi drugi na ustaški pokret, NDH i na cjelokupno hrvatstvo (akad. D. Jelčić), bez da iza toga stoje vjerodostojni znanstveni nalazi. Trajna demonizacija kroz više od dvije trećine stoljeća upućenih na NDH i ustaše, uz masovne likvidacije zarobljenika i civila, imala je poguban, samoubilački utjecaj na narod, njegovu homogenost, nacionalni identitet, samosvijest i brojnost. Kakvi su izgledi za život i razvoj djeteta, čovjeka ili naroda koji je stalno udaran, vrijeđan i demoniziran? Nikakvi. Narod trajno izložen demonizaciji nestaje i pretapa se u nešto drugo, moguće upravo u subjekt svog demonizatora?! Primjera ima i previše. Tako i hrvatski narod kao da je stavljen u neki laboratorij na testiranje dokle može izdržati stalna vrijeđanja prije nego što jednostavno nestane?!

Hrvatska državnost i nasilje u monarhističkoj Jugoslaviji

Nakon hrvatskog kraljevstva pod narodnom dinastijom, Hrvatska je i u uniji s Mađarima zadržala status kraljevine, a u zajednici s Habsburzima status Trojedine kraljevine. Završetkom I. svj rata Hrvatska je nametnutom odlukom grupe sabornika na čelu sa Svetozarom Pribičevićem i bez odluke Sabora, 01. prosinca 1918. u Beogradu ušla u državnu zajednicu sa Srbijom čime je izgubljena svaka hrvatska državnost, Sabor je raspušten, jedinstvena nacionalnost je postala jugoslavenska, a Hrvati su postali pleme.

Velikosrpsko ubijanje Hrvata-dobrovoljaca započelo je već 1916. u Odesi o čemu Miroslav Krleža kaže: „Tamo su pucale lubanje, tamo su se lomile kosti“. Nastavljeno je državnim i žandarskim nasiljem u Jugoslaviji, što potvrđuje akad. Dubravko Jelčić: „žandari ubijaju koga i kada hoće. Prođe malo koji dan da nije ubijen neki hrvatski seljak, a vrhunac je cinizma kada se obitelji ubijenoga pošalje račun za potrošeni metak kojim je ubijen njihov otac, brat…“. Sve maske su pale državnim ubojstvom Stjepana Radića i drugova u beogradskoj Skupštini lipnja 1928., a kada dr. Ante Trumbić, dr. Ante Pavelić i dužnosnici HSS-a, u diplomatskoj misiji za smirivanje velikosrpskog nasilja nisu dobili podršku velesila, postalo je jasno da je jedini način za opstanak hrvatskog naroda samoorganiziranje, borba za oslobođanje od nasilja beogradskog režima i uspostava samostalne hrvatske države.

Prosvjed intelektualaca

Protiv represije u Jugoslaviji, tamnici naroda, digli su svoj glas Albert Einstein, Ande Gide, R. Schumann i mnogi drugi, uzalud, diktatura se pojačavala. Miroslav Krleža piše: „U prvih deset godina Jugoslavije… 600 političkih ubojstava, 30.000 hapšenja i tri tisuće političkih emigranata“. Kardinal  Alojzije Stepinac na suđenju u Zagrebu 1946. izjavljuje „hrvatski je narod u Jugoslaviji bio rob“.

Narodni otpor i ustaški oslobodilački pokret, uspostava NDH

Pristaše samostalnosti osnivaju Hrvatski revolucionarni pokret – Ustaša, kojeg podržavaju i komunisti proglasom: “CKKPJ pozdravlja ustaški pokret ličkih i dalmatinskih seljaka i stavlja se potpuno na njihovu stranu“. Uz neaktivnost vodstva HSS-a, narod je predvođen ustašama i HSS-ovom Građanskom i Seljačkom zaštitom od 08. do 10. travnja 1941. samoinicijativno i skoro bez otpora oslobodio Zagreb i preuzeo  vlast o čemu akad. Dušan Bilandžić, partizanski general i prvoborac kaže: „Proglašenje NDH u koju je uvrštena i BiH izazvalo je gotovo euforično oduševljenje većine hrvatskog naroda.“ A kard. Alojzije Stepinac na suđenju u Zagrebu izjavljuje: „hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za vlastitu državu i ja bih bio ništarija kad ne bih osjetio bilo svog naroda“. Čak je Stjepan Mesić 1991. izjavljivao da je „uspostava NDH 10. travnja 1941. bila hrvatska pobjeda, jer smo time dobili priznanje Sila Osovine“. Kard. Stepinac je već u travnju 1941. služio u zagrebačkoj katedrali misu za NDH što je pred kraj života priznao i Tito.

Mišljenja stranih stručnjaka – Revolucija od 10. travnja 1941. bila je demokratska

Dr. Georges Desbons, vodeći francuski pravnik piše: “Bilo je logično da Hrvati zgrabe jedinstvenu priliku i proglase svoju nezavisnost. To se slagalo s nacionalnim imperativom“. Francuski pisac Christophe Dolbeau, autor brojnih radova o NDH, navodi američku Deklaraciju o neovisnosti iz 1776. i zaključuje: “Hrvati su 1941. samo primijenili ta stara načela te je u tom smislu ustaška revolucija od 10. travnja bila demokratska.“ Britanski konzul u Zagrebu Thomas Rapp kazao je kiparu Ivanu Meštroviću 12. travnja 1941. prolazeći kroz Split: „Hrvatska država je tu i narod je za nju“ (I. Meštrović, Uspomene…). Mnogi autori ističu da je preuzimanje vlasti od strane ustaša i HSS-ove Građanske i Seljačke zaštite 09. i 10. travnja 1941. proteklo mirno, bez žrtava, što se nameće kao znakovita usporedba s krvavim partizanskim preuzimanjem vlasti u svibnju 1945. Suprotno tome jugoslavenska vojska je pri povlačenju 1941. obilato naoružavala srpski živalj, a još prije stvarnog ustroja NDH počinjeni su brojni zločini nad Hrvatima u Bjelovaru, Cimu, Ilićima kod Mostara i drugdje.

Ciljevi i načela

Temeljni cilj ustaškog pokreta je bio uspostava hrvatske države, što je ostvareno uz plebiscitarnu podršku naroda. Sasvim je netočno da je ikakvo etničko čišćenje, na pr. Srba ili Židova bilo cilj ustaškog pokreta, o čemu svjedoči i činjenica da je u Hrvatskim oružanim snagama djelovalo 28 generala Židova i 13 generala Srba, među kojima možda i najvažniji gen. Đuro Grujić, Srbin, zapovjednik Tjelesnog zdruga dr. Ante Pavelića. Predsjednik vlade i neki ministri bili su islamske vjeroispovijesti, a u Saboru je zastupnik Srbin dr. Savo Besarović. Nacionalna, moralna i etička, obrazovna i kulturna sastavnica NDH, nisu ni približno znanstveno obrađene.

Koliko je u vrlo brutalnom ratu bilo moguće (četnički i partizanski pokolji istočna Lika, Bosna, Dalmacija i njihova odiranja kože, nabijanje na kolac itd.), NDH je pokušala održati razinu pravne i socijalne države o čemu bi također bilo dobro otvoriti raspravu temeljenu na činjenicama. Djeca s Kozare su zbrinuta vjerojatno najbolje što se u onim uvjetima moglo, kod časnih sestara i hrvatskih obitelji, suprotno sramotnim krivotvorinama bivšeg sustava i njegovim glasnogovornicima. Hrvatska vlast je bila naročito oštra u kažnjavanju, pa i smrtnom kaznom, prijestupa samih pripadnika hrvatske vojnice koji su se ogriješili o stegovna pravila. Od strane dosadašnjih vlasti prešućena je, između ostaloga i ta usporedba, a zloglasni partizanski general Kosta Nađ kaže: „Sto pedeset hiljada protivnika vlasti palo je u naše ruke i ‘prirodno’, na kraju smo ih sve likvidirali. Odmah sam izvestio Tita o ovomu ‘uspehu’.“ („Reporter“ Beograd, 13. siječnja 1985.)

„Pokolj kakav je počinjen nad Hrvatima europskoj je civilizaciji nepoznat“ (M. Đilas, Wartime, 1977., New York).

Titov jugokomunističko/partizanski režim počinio je od 1941. do 1951. (1945. – 1951. komunističke likvidacije, Jasenovac) nad Hrvatima genocid kojeg su stotine tisuća žrtava bačene u skupna grobišta i jame kojih je broj za sada zaustavljen na 1700, ali stalno se otkrivaju nova stratišta, kao na pr. rudnik Pečovnik-Košnica sa 12.000 zabetoniranih  Hrvata, kako izvještavaju istraživač Roman Leljak i zastupnica u Saboru mr. Bruna Esih.

Do danas nijedna hrvatska vlast nije jasno osudila ni partizanski genocid ni njegove počinitelje, naprotiv, nagrađeni su najvišim položajima i punih 71 godinu obnašaju oni, njihovi sinovi i sljedbenici najviše političke i upravne dužnosti. Nitko od počinitelja genocida nije kažnjen, moralno osuđen ni izložen na stup srama. Tu se izdvaja važan znanstveni doprinos toj temi, knjiga pod naslovom „Etička osuda Tita i njegovih sljedbenika“ Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta, rad grupe autora. Knjiga je predstavljena u veličanstvenom ozračju u prepunoj Velikoj Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski dana 31. listopada 2015.

Pitamo: Zašto je NDH, o čijim navodnim nedjelima ne postoje vjerodostojni podaci ni uvjerljivi materijalni pokazatelji, stalno demonizirana kao zločinačka, a veliča se počinitelje najvećeg europskog pokolja civila i jugokomunističkog genocida, pa ime J. B. Tita, najodgovornijeg za genocid i jednog od najvećih svjetskih zločinaca 20. stoljeća, još uvijek nagrđuje najljepši trg u Zagrebu?

Zašto do sada nije znanstveno istražena povijest NDH i poraća i provedena otvorena demokratska rasprava o tom sudbonosnom razdoblju?

Ubijanje povijesti jednog naroda znači ubijanje tog naroda. Narod bez povjesnice praktički ne postoji, on je fikcija, mit, prostor otvoren za krivotvorine, za sakrivanje zločinaca i počinitelja genocida. Bivši je titoistički režim stavio zabranu na znanstvena istraživanja u strahu od istine, a umjesto znanosti uvedena je totalitaristička dogma da ustaše ne mogu biti predmet rasprave, kao ni njihovi domoljubni ideali za koje se patilo i umiralo, jer oni su, po komunističkoj mantri, samo oličenje krajnjeg, apsolutnog zla, a toj ubilačkoj dogmi ne trebaju ni istraživanja ni povijesne istine. Sprječavanje istraživanja povjesnice 20. stoljeća, posebno II. svj rata i poraća  i odsustvo dijaloga jedan je od bitnih propusta dosadašnjih hrvatskih vlasti, uključivo sadašnju. Je li to izbjegavanje faktografije i borbe mišljenja daje nekome pravo na demonizaciju bilo koje društvene grupe, od religijske do političke? Zašto sene otvore rasprave o ustaškom pokretu temeljem postojećih saznanja, koliko god bila nepotpuna?

Homo sovieticus       

Kakvi su izgledi za život, razvoj i uspjeh djeteta, čovjeka ili nekog naroda koji je stalno udaran, kažnjavan i vrijeđan. Nikakvi. Narod desetljećima zatiran i progonjen – nestaje. Svih ovih desetljeća od 1945. iz zemlje su iseljavali i spašavali glavu prvenstveno domoljubni Hrvati koji, uz nasilje i siromaštvo, nisu mogli trpjeti stalna ispiranje mozga, dok „djeci komunizma“, moćnoj i bogatoj, ne pada na pamet napuštati svoj feud. Naprotiv, iseljavanje ili suptilno protjerivanje nezaposlene djece prohrvatskih nepodobnika opterećenih stigmom ustaša, dobro dođe djeci tajkunskih novokomunista jer se odlaskom nepodobnih istovremeno smanjuje i broj prohrvatskih glasača koji su se usudili izabrati Kolindu, a ne njihovog crvenog Ivu, Plenkia a ne Zokia! Sve je brojnija političko-novčarska vladajuća klasa kojoj je ova,od crvenih predaka naslijeđena država zlatni rudnik ioni čvrsto ostaju na njoj. Inozemstvo je dobro za oploditi imovinu i pohraniti utržak, sve drugo je ovdje za njih bajkovito i višestruko bolje, a vama uzalud trud i sretan put, svirači!

Na onoj drugoj, manje sretnoj strani, usporedo s demonizacijom vršen je preodgoj čovjeka, usađivanje straha, pranje mozga i lomljenje ličnosti u svrhu stvaranja homo sovieticusa, jednog pristojnog, krajnje poslušnog zombia. U kombinaciji s agitpropskom demonizacijom hrvatstva taj je proces u Hrvata prodro duboko i danas je i predobro vidljiv kroz endemsku hrvatsku šutnju i plašljivi oportunizam velikog dijela intelektualaca.

Mr.sc. Bruna Esih: „Nužna je potreba za utvrđivanjem pune istine“      

O Jasenovcu i drugim lokacijama navodnih zločina NDH napisane su u prošlom režimu tisuće tona knjiga što sve skupa akad. Dušan Bilandžić naziva „smećem“. A kakova je bila ta povijesna znanost u jugokomunističkoj Jugoslaviji piše akad. Dubravko Jelčić: „jugokomunistička je historiografija imala jedini sveti cilj, a to je diskreditirati pred europskom i svjetskom javnošću Hrvatsku, svaku Hrvatsku i svako hrvatstvo“. Upravo to sustavno zatiranje hrvatstva traži najodlučniju akciju nove hrvatske vlasti. Zastupnica u Saboru i izaslanica Predsjednice Republike Bruna Esih kaže: „Nužna je potreba za utvrđivanjem pune istine. Otvorimo arhive i ne dopustimo da šačica onih nečiste savjesti upravlja našim društvom. Bez istine o povijesti u Hrvatskoj ne će biti pravde. Državna vlast treba donijeti političku odluku o suočavanju s prošlošću što traži i Rezolucija Vijeća Europe, da se znanstvenicima i istraživačima omogući cjelovit uvid u povijesnu građu i izvore… i nastavlja: kod protivnika istraživanja prošlosti prisutan je strah od gubitka pozicija moći i stoga im odgovara širenje poluistina i neistina. Protivnicima suočavanja s prošlošću odgovara neznanje, jer u njemu se krije čitava njihova moć.“ Kraj navoda.

Demonizacija sukladna velikosrpskim nazorima

Žalosna je činjenica da se i u toj sastavnici hrvatska vlast odmah od ’45. povinovala optužbama iz Beograda, a i danas se vidi suglasnost u tim stavovima, pa čak i planiranje novih napadi na hrvatstvo na međunarodnom planu (pripremanje izložbe u UN, širenje četništva).

Zaključak:

  1. Pozivamo vlasti da se bez odlaganja priđe organiziranom znanstvenom i multidisciplinarnom istraživanju hrvatske bliže povijesti od strane vjerodostojnih stručnjaka. Najviše je zanemareno razdoblje II. svjetskog rata i poraća, izloženo brojnim kontroverzama i krivotvorinama.
  2. Da se odmah prekine s pogubnim i hrvatskog naroda nedostojnim demonizacijama ideoloških protivnika i
  3. da se o svoj problematici omogući rasprava i dubinska analiza na širokom tematskom i stručnom planu. Tek kada cijeli narod bude doveden na razinu općeprihvaćenog, demokratskog, na činjenicama utemeljenog i domoljubnog razmišljanja, s pravom ćemo kazati Još Hrvatska ni propala.

Odgovori