Euharistijsko spomen slavlje održano je za pokojnog fra Stjepana Bergovca, OFMCap, graditelja crkve i samostana sv. Leopolda, povodom 3. obljetnice smrti u petak 2. svibnja 2025. godine u Crkvi sv. Leopolda Bogdana Mandića Zagreb – Dubrava. Misi su prisustvovali uz župljane Dubrave i Veterani 145. brigade Dubrava Zagreb te članovi Hrvatskog žrtvoslovnog društva Zagreb.
… Velika zasluga pok. fra Stjepana Bergovca je izgradnja crkve i samostana sv. Leopolda Bogdana Mandića u Zagrebu (Gornja Dubrava)…
Za fra Stjepana Bergovca župljani župe Svetog Leopolda Mandića mogu svjedočiti kako je ostavio veliki i trajni trag u ovoj župi…
Donosimo dio referata i osobnog svjedočenja Ivana Klasića, objavljen u Zborniku radova Hrvatskog žrtvoslovnog društva 2018. godine. U referatu svjedoči o radu i doprinosu vrijednih i hrabrih ljudi, zaposlenika Vojne bolnice u Zagrebu za vrijeme Domovinskog rata. Među njima bio je i fra Štef kako su ga njegovi župljani i prijatelji zvali.
Nakon svete mise Veterani 145. brigade Dubrava, dio župljana i svećenika okupili su se u župnom dvoru te su se podsjetili davnih ratnih godina Domovinskog rata i suradnje s fra Štefom u kojem se krio dinamičan, plodan i dobar čovjek, redovnik i svećenik.
….
ZBORNIK RADOVA SEDMOG HRVATSKOG ŽRTVOSLOVNOG KONGRESA
održanog 30. rujna 2016. u Zagrebu, 1. listopada u Varaždinu, završena sjednica Kongresa i komemoracija 2. listopada u Svibovcu Topličkom
“PAMĆENJE I POVIJESNA ISTINA O ŽRTVAMA”
Zagreb, 2018., Izdavač Hrvatsko žrtvoslovno društvo, tisak Grafički zavod Hrvatske, str. 678 – 696
REFERAT
Ivan Klasić, pričuvni pukovnik HV i član Kriznog stožera za obranu Vojne bolnice Zagreb.
Gradnja Vojne bolnice u Zagrebu i njezina predaja Republici Hrvatskoj
…Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman je na Badnjak 1991. godine primio čitav Krizni štab Vojne bolnice Zagreb. Iskazujući djelatnicima bolnice priznanje, rekao je: „Časno i uspješno ste izvršili zadaću, čineći za domovinu ono, što ste u tom trenutku najbolje mogli učiniti. Tu poruku i zahvalnost Hrvatske prenesite djelatnicima bolnice, koji su u tome sudjelovali”…
* * *
Duhovna skrb poslije preuzimanja Bolnice
Poslije preuzimanja u bolnicu je dogovorno odmah poslije odlaska kontingenta JNA došao kapucin fra Nikola Bašnec, župnik iz Dubrave, u koju je župu spadala bolnica. Na sastanku kod ravnatelja dogovoreno je kako će se provoditi duhovna skrb za bolesnike i ranjenike. Trebala je kapela za služenje mise, kojoj bi prisustvovali bolesnici i slobodno osoblje bolnice. Od građevinske službe dobili smo majstore i pronašli da je najpogodniji prostor pored liftova za kirurgiju. Odobrena je lokacija i ubrzo je kapela bila spremna. Jedna prostorija od mojeg Prijemnog odjela ustupljena je za sakristiju, a iz susjedne prostorije se postavila instalacija za vodu. Oltar je donesen iz Donje Dubrave iz kapucinskog samostana, kao i svetohranište. Postolje za oltar su lako izradili majstori. Tako je počela služba Božja u bolnici, kao i redovite posjete svećenika bolesnicima.
Za bolničkog kapelana određen je bio fra Stjepan Bergovec, kapucin, koji je bio u Gornjoj Dubravi i osnovao novu župu nedaleko bolnice. Pripremao sam sve potrebno za misu koja se služila nedjeljom u 11. sati i ministrirao kod mise.
U bolnicu su počeli stizati ranjenici, Hrvatski vojnici. Jednog dana vidio sam podatak, da je 219 ranjenika smješteno tog dana u bolnici, a većinom su već obrađeni kirurški. Imali smo veliku zalihu materijala i lijekova, jer je JNA imala mogućnost nabave. No to se postepeno potrošilo i pored nabavke, počelo je snabdijevanje od donacija. Primao sam donacije kako su dolazile kamionima i raspoređivao po planu ravnatelja.
Sada su kod ranjenika počeli dolaziti članovi Vlade, generali i zapovjednici ratnih postrojbi, bilo je mnogo posjeta. Po potrebi sam ih pratio do odjela ili upućivao gdje je potrebno. Tako su dolazili i pjevači pa sam u prizemlju organizirao koncerte. Posebno je bilo svečano kad je dolazila Tereza Kesovija. Pripremili smo veliki koncert, kad je pjevala više od jednog sata, pa su ranjenici bili vrlo zadovoljni.
Jedne nedjelje organizirali smo svečanu misu koju je predvodio vojni ordinarij – biskup Jezerinac. Misa je bila kod liftova za kirurgiju, gdje je najširi dio prizemlja. Pripremili smo stolice i klupe za ranjenike i bolesnike. Došlo je dosta osoblja bolnice. Oltar je bio iz kapele. Prije mise biskupu je predan prigodni poklon. S biskupom sam bio u još dva navrata glede organizacije posjeta i razgovora o skrbi, dok je duhovnu skrb kompletno provodio fra Stjepan Bergovec.
Na dan preuzimanja od Republike Hrvatske bolnica je imala 700 bolesničkih kreveta i 1 248 zaposlenih. Postepeno se počeo smanjivati broj zaposlenih osoba, a posla je bilo sve više. Ukazom Predsjednika Republike 31. listopada 1992. godine postrojba Nove bolnice je rasformirana, a njeni članovi prevedeni u pričuvu, s tim da nastave rad u bolnici. Ne znam tko je donio odluku o rasformiranju postrojbe, jer nisam vidio pisanih tragova.
Pored posla u bolnici imali smo i pripremu vojnika za ratne bolničare. Nastava je bila najprije u Garnizonskoj ambulanti na Borongaju u Zagrebu. Zatim se na terenu uvježbavao postupak na ratištu: prilaz ranjeniku pod neprijateljskom vatrom, pružanje pomoći, izvlačenje u zaklon i transport. Pored prve pomoći bolničari su učili o popravljanju vode, dezinfekciji i ostalim zadacima na bojišnici.
Kad je Hrvatska vojska poduzela akciju „Bljesak” bili smo u pripremi, pa smo dolaskom ranjenika odmah poduzeli mjere da se što hitnije zbrinu. U vojnoredarstvenoj akciji „OLUJA” imali smo pripremljen heliodrom u punoj funkciji, pa smo zbog dobre opreme bili uključeni u kompletnu službu prihvata povrijeđenih, kojih je srećom došlo malo.
U to vrijeme već su počele borbe za položaj i vlast. Dio mojih suradnika tražio je oružje namijenjeno za obranu bolnice, pa je ing. Šaić odbio jer su imali svoje osobno naoružanje. Isto tako bio je pritisak da se smjeni ministar obrane RH Gojko Šušak, te Ministar zdravstva dr. Andrija Hebrang. Neki su već vidjeli sebe na nekim funkcijama u zdravstvu i u bolnici. Predsjednik Tuđman je odbio o tome razgovarati. To je bio jedan od razloga što bolnica nije dugo postala klinika, a i kasnije se malo zaposlenika postavilo na dužnosti u bolnici.
Kako sam imao godine starosti (Ivan Klasić, op. J.L.) i dovoljno radnog staža, od mene se tražilo da ponovno polažem državni ispit, koji sam već davno položio. Nisu to priznali. Zbog svega toga zatražio sam sporazumni prekid radnog odnosa i odlazak u mirovinu krajem 1994. godine.
Evo što o svemu kaže Josip Perković uoči svog izručenja Njemačkoj. Izjavu je dao Večernjem listu 2. 1. 2014. Autori: Zdravko Milinović i Davor Ivanković te Goran Ogurlić:
“… Uspostavio sam obavještajnu mrežu unutar bolnice, a zadaća svih ljudi bila je da, pokaže li se potreba, bolnicu nasilno zauzeti. Oružje sama već unio u bolnicu i trebao sam je zauzeti iznutra s neznatnom pomoći nekoliko naših specijalaca, koji bi ušli u bolnicu kao pacijenti. Sve je bilo spremno i čekalo se samo odobrenje predsjednika Tuđmana. On je dao do znanja da se akcija ne može pokrenuti bez njega. Cilj je bio spriječiti devastaciju i odvoženje opreme iz bolnice. Jednog jutra javili su mi da je general Rašeta izdao nalog da se zlato pripremi i prebaci u Beograd. To se dogodilo u studenom 1991. kao je pao Vukovar. Bila je grozna atmosfera. Imali smo nekoliko sati na raspolaganju. Zlato smo uspješno prebacili u moju kasu i šutjeli….”
“… u bolnici Dubrava podijeljena su odlikovanja za zasluge u Domovinskom ratu. Odlikovanja su dobili neki koji ih nisu trebali dobiti, a neki pojedinci, koji su se istakli – pa i u ovoj akciji nisu bili na popisu za odlikovanja. Šteta. Žao mi je što se sa mnom nisu konzultirali o podjeli odlikovanja…”
Ako je g. Perković kriv za svoje postupke prije 1991. godine, mišljenja sam da je u ratu dao svoj puni doprinos izgradnji mlade Hrvatske države. Svoj posao, kao pomoćnik ministra obrane RH odradio je dobro.
Za desetgodišnjicu sam došao u bolnicu na proslavu. Nisu me pustili na mjesto određeno za Krizni stožer, već me fizički spriječili i smjestili u zadnji red. Nisam ostao do kraja. Otišao sam i od tada više nemam kontakt s ostalim članovima stožera, koji su vidjeli sve to. Kroz par godina napustio sam Hrvatsku i otišao u Australiju.
Ivan Klasić, Perth – Western Australia – 12. rujna 2016.
Tekst pripremila: Jadranka Lučić
Fotografije: Ivan Klasić, Jadranka Lučić, Marta Slezak Martinko