Najnovija e-knjiga Josipa Pečarića i Jadranke Lučić:

IVAN JOHN PRCELA – U NAŠIM ZAPISIMA

Možete je preuzeti na poveznici:

Poveznica na knjigu

 

 

 

PREDGOVOR

prof. dr. Vinko Grubišić[1]

IVAN JOHN PRCELA U NAŠIM ZAPISIMA

Jadranka Lučić i Josip Pečarić

 

Od brojnih zanimljivih elektroničkih publikacija povjesničara, akademika i svjetski poznatog matematičara dr. Josipa Pečarića sigurno posebno značenje ima knjiga o profesoru Ivanu Prceli, koju je pripremio skupa s bivšom tajnicom Hrvatskog žrtvoslovnog društva gospođom Jadrankom Lučić, sada uređuje njihov portal. Ivan John Prcela je već 1945. pobjegao iz Hrvatske, određenije iz Trsta, iz jugoslavenske narodne armije, u kojoj je proveo oko dva mjeseca. Od 1949. je živio u Sjedinjenim američkim državama, gdje je predavao španjolski u srednjoj školi St Edward High School, u Lakewoodu, Cleveland, od 1954. do 1985. Bio je poliglot koji je poznavao, uz hrvatski, španjolski, francuski, njemački i engleski, a dobre je temelje iz latinskog stekao već u sinjskoj klasičnoj gimnaziji. Postigao je magisterij iz francuske književnosti te drugi iz povijesti. Preminuo je 2025. godine u 104. godini života, doživjevši povratak u Hrvatsku, gdje mu je Hrvatsko žrtvoslovno društvo iskazalo dužno priznanje i gdje su njegova djela doživjela nova izdanja. No valja naglasiti da je i prof. Prcela svojim nastupima i predavanjima, pa i zanimljivim susretima s mlađim povjesničarima, znatno doprinio tom društvu.

Kad bismo spomenuli ime profesora Ivana Prcele, čiji je prerano preminuli brat fra Bone bio omiljen i veoma poznat svećenik na zapadu Kanade, u Vancouveru, Britanska Kolumbija, mi koji živimo izvan Hrvatske, odmah bismo pomišljali na djelo koje je priredio skupa s povjesničarom Stankom Guldescuom Operation Sloughterhouse (u prijevodu “Pothvat klaonica”), kojeg je hrvatsko izdanje priredio s povjesničarom dr. Draženom Živićem. Kako rukopisa u informatičko pripremljenom obliku nije više bilo, trebalo je u potpunosti pretipkati knjigu iz tiskanog oblika, a to je učinila gđa Jadranka Lučić, tada tajnica Hrvatskog žrtvoslovnog društva, kako bi djelo ugledalo svjetlost dana u dopunjenom i čitkom izdanju.

Od Prcelinih vjerskih djela posebno je značajno nekoliko naslova o sv. Josipu, djevičanskom zaručniku Blažene Djevice Marije.

U bivšoj državi bilo je opasno i spominjati Bleiburšku tragediju, pa tako i Prcelino djelo, dok je u izbjeglištvu bilo objavljivano više tekstova o toj tragediji, ali uglavnom kao pojedinačne uspomene. Ipak sve što znamo iz prve ruke to je nekoliko tekstova Danijela Crljena, kao “Čimbenik bleiburškog sloma” u Hrvatskoj Reviji 1/20 (1970): 27-51. Prcela je kao povjesničar, a i kao svjedok tog vremena, iznio svjedočanstva s mnogim imenima ljudi i mjesta, iznio je povijesnu istinu o najvećoj tragediji u hrvatskoj povijesti, obično nazivana “Bleiburška tragedija”. No da bi se ova povijesna istina otkrila, koja se tako dugo i ustrajno skrivala od naroda koji je taj istinski holokaust i doživio i pretrpio, pobrinulo se Hrvatsko žrtvoslovno društvo, u okviru kojega je jedinstveno vrijedni, rekao bih mnogostrani hrvatski akademik prof. dr. Josip Pečarić, u suradnji s predsjednikom tog društva Antom Beljom i vrijednom tajnicom tog društva Jadrankom Lučić, uvrštenjem nekoliko tekstova i izlaganja samog profesora Prcele omogućio uvid u Prcelin dugogodišnji rad i u plodove tog rada.

Tu su uvrštene poneke poruke “In memoriam” Ivanu Johnu Prceli, gdje nekoliko prijatelja, zatim suradnika i njegovih učenika, iskazuju sućut brojnoj Prcelinoj obitelji i ističu odanost tog čovjeka ljudskim, intelektualnim, kršćanskim i nacionalnim vrijednostima.

Uz zanimljive tekstove o križnim putovima pojedinaca i grupa, svećenika, časnih sestara, vojnika i civila, istaknute su i žalosne činjenice o “predbleiburškom pokolju hrvatskoga naroda.”

Nije mi poznato može li se naći i u jednoj državi ono što su prakticirali žandari kraljevske Jugoslavije: kad bi, npr. bez suđenja i bez ikakva dokaza ubili mlade ljude, njihovim roditeljima bi dostavljali račun za kugle kojima su njihova djeca, ili članovi njihove obitelji, bili usmrćeni. Nečuvena okrutnost!

Sam osnivač i prvi predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva dr. Zvonimir Šeparović izgubio je starijeg brata Dušana (r. 1919.), koji je ubijen 1943. s još dvojicom njegovih prijatelja, nedužnih mladih ljudi, bačenih u jamu Paklenica, jednu od mnogih jama stratišta na Korčuli. Tek 2012. godine ekshumirani su i dostojno sahranjeni u Blatu na otoku Korčuli. Tomislav (r. 1925.), kojeg su Nijemci smrtno ranili 1943., na Pelješcu, umro je 16. studenoga 1943. na rukama majke u svom školskom razredu (koji je pretvoren u ambulantu). Dušanove posmrtne ostatke, nakon identifikacije, pokopani su u obiteljskoj grobnici na groblju Svetog Križa, u Blatu na Korčuli, na šezdesetu obljetnicu njegove mučeničke smrti, na Svetoga Roka 2013. godine. Molitvu i svetu Misu zadušnicu predvodio je dubrovački biskup mons. Mate Uzinić.

Među predbleiburškim žrtvama najviše je onih koji su ubijeni u vrijeme Drugog svjetskog rata, posebno tokom 1943. i 1944. godine. Spomenute su makarske žrtve i glasovita Daksa kod Dubrovnika. “U predbleiburške žrtve ubrajamo i oko DEVET TISUĆA (nagl. I.P.) sinjskih, livanjskih i imotskih mučenika pobacanih u Husinu jamu na Kamešnici.” (str. 34). Zorno je opisao i ubojstva ljudi u svojem rodnom selu Košutama kod Trilja. Njih četrdeset i dvojica su ubijeni u tzv. “kukuzovčkom pokolju”, gdje su ti ljudi u svojim kućama jednostavno uhvaćeni i strijeljani. Kad su se talijanski fašisti, nakon kapitulacije Italije i smrti “Ducea” Mussolinija, poznatiji po zločinima nego li po hrabrosti, razilazili, bez suda kamo kuda, predali su oružje svojim saveznicima četnicima, koji su se najvećim dijelom već 1943. pridruživali partizanima. Tada su počinjeni užasni zločini u onim dijelovima Hrvatske koji su bili pod talijanskom vlasti te u Hercegovini i dijelovima Bosne. Prcela spominje i zločine u Cetinskoj krajini, o čemu čitatelj može naći pojedinosti u knjizi Ivana Kozlice “Krvava Cetina” (Hrvatski centar za ratne zločine, 2012) te zločine koji su se dogodili 24. rujna 1943., kada su pripadnici ‘Prinz Eugen’ divizije’ u podrumu Malbašine gostionice u Brnazama benzinom polili fra Rafu Kalinića, “živa ga zapalili i nas fratre u samostanu Gospe Sinjske do krajnosti ustrašili i rastužili, oni su i moje rodno selo Košute u crno zavili. Po kućama i oranicama kao taoce su pohvatali 40-ak mladih Košućana jer su jugopartizani na njihove prolazeće kolone iz zasjede pucali. Njemačke postrojbe te nevine ljude u obližnjem Kukuzovcu strijeljaše i tu dva dana nezakopane ostaviše.” (Str. 53).

Prcela je prikupljao dokumente na različite načine, najvećma od očevidaca, a pri prikupljanju gradiva pomagali su mu svećenici, među inima Vlč. Vilim Cecelja, fra Vendelin Vasilj, fra Lovro Juraj Globan, Franjo Hijacint Eterović OP, Jerko  Eterović OP i posebno vlč. dr. Krunoslav Draganović, koji je bio prikupio značajnu dokumentaciju o stradalim Hrvatima, prije nego ga je UDBA ugrabila i odvela na silu u Jugoslaviju 1967. godine.

2. DIO – Ivan John Prcela u Pečarićevim knjigama donosi napomene M. Kovačevića i J. Pečarića o mogućoj zabrani koncerta Marka Perkovića Thompsona („Nemojmo dopustiti zabranu pjesme”), iz 2008. godine, gdje se tom zahtjevu pridružilo mnoštvo hrvatskih potpisnika. Zanimljivo je kako se stvari glede zabrane nastupa tog pjevača preinačile u odnosu na ovaj apel iz 2008. godine, ali ujedno nam nameće misli o tomu koliko je još uvijek jada, zlobe, neznanja i zlonamjernosti u vodstvu glavnog hrvatskog grada.

Slijedi tekst Za ponosnu Hrvatsku, a riječ je o referendumu za rješenje graničnog spora sa Slovenijom, gdje je dr. Miroslav Tuđman dobio potpise stotina istomišljenika da se granični spor sa Slovenijom riješi na Međunarodnom sudu pravde.

Novo otvoreno pismo hrvatskoj televiziji  reakcija je na neodgovoreno pismo i negiranje pitanja iza kojega stoje tisuće Hrvata zašto hrvatska priopćajna sredstva, a posebno televizija, izbjegavaju baš ona najbitnija pitanja, kao što su programi pojedinih stranaka pred izbore. Za hrvatsku televiziju se konstatira da nije “katedrala već tamnica hrvatskog duha”, a reklo bi se da se danas više ne postavlja toliko pitanje “zašto” nego “do kada”?

Kao što su se strane države, tzv. “strane sile“ odnosile prema agresiji na Hrvatsku, nakon te agresije najočitije je Haaški sud, nastojao, prikazati agresora i žrtve podjednako odgovornim pa se u tom dopisu Rasizam svjetskih moćnika razložno i opravdano traži da budu oslobođeni hrvatski branitelji koji bijahu osuđeni bez ikakve krivnje i bez ikakvih valjanih dokaza, što se kasnije i pokazalo, no mnogi su bili godinama pritvoreni bez razloga, ali bez ikakve materijalne nadoknade, nakon što su proglašeni nedužnima.

Sasvim u skladu s Prcelinim istraživanjima predbleiburških i bleiburških žrtava je tekst Stjepe Miovića Kočana, Prešućivano najveće stratište Hrvata – to jest Zapisi o knjizi Romana Leljaka, Maribor: najveće stratište Hrvata (Društvo za raziskovanje zgodovine, Maribor, 2017). Tu se napominju Titovi zločini, koje je on i sam ponekad priznavao te njegove pohvale Trećoj armiji koja se posebno isticala u likvidaciji hrvatskih vojnika i civila. To je priznao i sam nekadašnji bliski Titov suradnik Milovan Đilas kad reče “Maršal je dao pobiti više od pola milijuna svojih sunarodnjaka.” Dodajmo da je u londonskom Encounteru (prosinac, 1979: 10-42) u razgovoru s Georgeom Urbanom, Đilas, uz Titove zločine spomenuo i odgovornost Britanaca te da je teško shvatiti kako se sve to drži toliko dugo u tajnosti, ne samo u totalitarističkim nego i u demokratskim zemljama.

U trećem dijelu knjige pod naslovom Moja Ankica riječ je o smrti supruge Josipa Pečarića, koja je svojem mužu bila glavna potpora, draga i voljena osoba od sviju koji su je poznavali, a to se vidi iz suosjećanja upućenih prigodom mnogih dirljivih sućuti. Ako je istina, a jest, da iza svakog uspješnog muškarca stoji čvrsta i energična poduzetna i mudra žena, onda to još više vrijedi da iza svakog vrhunskog znanstvenika, ili čovjeka koji se, bez osobnih interesa, brine za nacionalne probitke, stoji izuzetna supruga. To je dobro izrazio poznavatelj bračnog para Pečarića, Franjo Talan, dopredsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva: “Uvijek je bila velika podrška svome suprugu, vjerna prijateljica, supruga, majka i baka… Ne postoji konferencija ili znanstveno putovanje na kojemu je akademik Josip Pečarić bio bez svoje supruge Ankice…”(str. 270).

U istom dijelu knjige dolazi i predstavljanje u  Donjoj Lastvi djela književnika Đure Vidmarovića, Hrvati Boke Kotorske kroz povijest – sjećanja i zaboravi, o kojoj su govorili poznati hrvatski intelektualci iz Crne Gore, Zvonimir Deković, Miomir Abović te profesor Adrijan Vuksanović. Knjiga je posebno važna kao dokaz autohtonosti Hrvata u Crnoj Gori, posebno u Boki Kotorskoj, a ujedno i kao istinski odgovor negatorima te autohtonosti u toj državi. Negatorstvo Hrvata u Crnoj Gori, kao i općenito negiranje Hrvatske, Hrvata i hrvatstva nimalo ne začuđuje, jer Hrvatska je valjda jedina zemlja na svijetu koja nema ni jednog jedinog četvornog centimetra koji joj netko od susjeda ne bi u nekom povijesnom razdoblju nijekao. I prisvajao. No usprkos svima i svemu – Hrvatska neovisna i slobodna država – tu je!

Kao što vidjesmo, zahvaljujući najvećma Hrvatskom žrtvoslovnom društvu, u Hrvatskoj su mladi i stariji mogli upoznati djela Ivana Johna Prcele, koja se desetljećima nisu smjela ni spominjati. Istina, on je kao i toliki koji nakon desetljećâ dođoše u Hrvatsku, morao biti istovremeno radostan i djelomično razočaran. Sasvim opravdana i dobra zamisao o Muzeju hrvatskog Holokausta u Hrvatskoj, ali ostala je tek ideja, no valja imati na umu da je sve poteklo od ideje pa možda jednog dana ta ideja Melkiora Mašine (brata glasovitog mučenika Ive Mašine) i Ivana Johna Prce bude ostvarena.

Četvrti dio knjige donosi životopise njenih autora: Jadranke Lučić i Josipa Pečarića. Prateći Jadrankinu preciznost u grafičkom uređenju, korekturama i pripravu za tisak dvadeset i sedam knjiga mogli smo pomišljati da je ona negdje (eto saznasmo, u Bugojnu) stekla diplomu iz precizne mehanike, a uz to se u raznim modernim tehnikama i elektronici usavršavala u stručnim institucijama i na raznim radnim mjestima, a najvećma iz vlastite radoznalosti, pa je njen doprinos i u ovoj elektroničkoj knjizi ogroman, kao i drugih dvadesetak prethodnih knjiga.

Znanstvenik i akademik dr. Josip Pečarić porijeklom iz Kotora, jedan je od najpoznatijih i najpriznatijih svjetskih matematičara. Radio je kao sveučilišni profesor matematike, istraživač koji je objavio preko tisuću i dvjesto značajnih radova, znanstvenik koji se već odavno uspeo u sam vrh znanosti, ali je u isto vrijeme ostao povezan s Hrvatskom, s njenom sudbinom. Istovremeno je član HAZU i Dukljanske akademje, ostajući duboko povezan sa svojim porijeklom i s rodnim krajem. Kao znanstvenik dobio je brojna priznanja, među inima odlikovan je i ordenom Danice s likom Ruđera Boškovića, kojemu je kao znanstvenik na neki način veoma sličan. Uz impozantnih broj publikacija s područja matematike, posebno  matematičkih nejednakosti. Pečarić je objavio 220 publicističkih knjiga, od kojih vidjesmo ovdje jednu od zadnjih ali sigurno ne i posljednjih. Bez njih bi poznavanje hrvatske suvremene političke situacije i nedavne prošlosti bilo sigurno daleko siromašnije. U hrvatskoj politici i publicistici ustrajno s bori za pobjedu pravde i istine, što bi trebalo biti temelj hrvatske budućnosti.

Prof. dr. sc. Vinko Grubišić

[1] Prof. dr. sc. Vinko Grubišić, filolog, književnik i prevoditelj rođen je 5. travnja 1943. u Posuškom Gradcu u Bosni i Hercegovini. Desetljećima živi u Kanadi, gdje se afirmirao kao znanstvenik i profesor na Katedri hrvatskog jezika i kulture Sveučilišta Waterloo te kao jedan od najistaknutijih promicatelja hrvatskoga jezika, povijesti i kulture u anglofonom okružju Sjeverne Amerike, i to u sklopu obrazovne iseljeničke organizacije Hrvatskih izvandomovinskih škola u Americi i Kanadi (HIŠAK) te prestižne strukovne organizacije American Association for the Advancement of Slavic Studies (AAASS) u čijem udruženju slavista od 1978. djeluje i Association for Croatian Studies. Među pionirima je i hrvatskih jezičnih informacijsko-komunikacijskih tehnologija pa bilježimo da je na tom sveučilištu 2007. pokrenuo internetski tečaj hrvatskog jezika, dopisni je član HAZU – Razred za književnost od 2016. godine.