PREKO 1. rujna 2024., umro je Budimir Lončar, nekadašnji diplomat. Preminuo je u 101. godini, pronašli ga mrtvog u moru…

…Iz ARHIVE Hrvatskog žrtvoslovnog društva

Prof. dr. sc. Zvonimir Šeparović

„Međunarodno priznanje Hrvatske“ (522 str.)  – Zagreb, 2019., 

…Imali smo i ljutih protivnika

Imali smo, na žalost i mnogo protivnika ne samo Miloševića, Šešelja i Adžića, notorne četnike sa cijelom JNA na raspolaganju, već i one koji su u diplomatskim službama radili protiv Hrvatske, kao što su bili Budimir Lončar, Jirí Dienstbier i Carl Bild, Dmitrij Rupel, slovenski ministar vanjskih poslova, Pérez de Cuéllar, glavni tajnik UN, Lawrence Eagelburge, državni tajnik SAD, Lord Carrington, mirovni posrednik Europske Unije, i cijeli niz drugih koji su ometali naš put prema suverenosti.

Budimir Lončar Jugoslaven koji je razoružao Hrvatsku  (str. 142 – 146)

Budimir Lončar je elementarna nepogoda moderne Hrvatske. Cijelog je života služio jugoslavenskim tajnim službama i komunističkom sustavu. On je među najžešćim protivnicima samostalne Republike Hrvatske, koji ne može prežaliti raspad Jugoslavije i uspostavu samostalne Hrvatske. Ostat će zapamćen po uvođenju embarga na naoružavanje Hrvatske tijekom srbijanske agresije 91. godine.

Budimir Lončar je jedan od najžešćih protivnika osamostaljenja hrvatske države. On je još u ljeto i jesen 1991. branio integritet SFRJ u međunarodnoj javnosti, iako se Jugoslavija tada već raspadala. Nije podržao odcjepljenje Slovenije i Hrvatske od Beograda. Tako je na sastanku Konferencije za Europsku sigurnost i suradnju u lipnju 1991. u Berlinu, govorio o mogućnosti raspada SFRJ: „Što bi se dogodilo u slučaju raspada Jugoslavije? Osnovna hipoteza je da bi nastale države koje bi bile ne samo u stalnom međusobnom konfliktu, već bi svaka od njih bila etnički potrošena. Svaka bi bila onesposobljena da bude istinski demokratska i europski kvalificirana. Sve zajedno bile bi tempirana bomba u srcu Europe, ako već prije toga ne bi pokrenule lančanu reakciju na kontinentu na kojem već tinja 46 potencijalno opasnih etničkih sukoba. Treba očuvati cjelovitost Jugoslavije, jer je to preduslov demokratskog razvoja, u istoj mjeri u kojoj je demokracija imperativ cjelovitosti“. Nakon tih je riječi koje su u Hrvatskoj, gdje se upravo donosila Saborska deklaracija o državnoj neovisnosti, postalo jasno kako je Lončar među onim „kadrovima“ koji su beskompromisno za očuvanje Jugoslavije. Dakle u društvu s Veljkom Kadijevićem, tadašnjim saveznim ministrom obrane, ili Zvonimirom Jurjevićem, zapovjednikom Jugoslavenskog ratnog zrakoplovstva. Da se nije zabunio potvrdio je Lončar 27. lipnja 1991. u intervjuu Borbi kada je ustvrdio kako „ne odstupa niti od jedne svoje riječi. Deklaracija Sabora nikako ne može dovesti u pitanje međunarodni subjektivitet i suverenitet Jugoslavije“. Budimir Lončar na traženje da se kao i drugi hrvatski kadrovi u saveznim organima vrati u Hrvatsku odbio je rekavši: „Ja sam za Jugoslaviju, a ne za Hrvatsku.“

Najteži grijeh prema narodu iz kojeg je potekao bilo je Lončarevo sudjelovanje za uvođenjem embarga na oružje. Zbog embarga, kojeg je ishodio Lončar, Hrvatska je krvarila. Engleska povjesničarka Carol Hodge u knjizi: „Britain and the Balkans“ / „Britanija i Balkan“ navodi da se Budimir Lončar zalagao za embargo na uvoz oružja u doba kada je agresorska JNA imala ogroman arsenal oružja, čemu se Hrvatska tada zbog nedostatne opremljenosti nije mogla oduprijeti. Tada je uveden embargo na isporuku oružja kao jedna od glavnih poluga politike međunarodne zajednice i onemogućen svaki značajniji pokušaj Hrvatske kao i BiH na pravo na samoobranu. Rezolucija broj 713 Vijeća sigurnosti UN-a od 25. rujna 1991. donosi odluku o embargu na oružje za područje SFRJ. Argumentacija te odluke temelji se na „činjenici da je Jugoslavija pozdravila namjeru Vijeća sigurnosti, u pismu upućenom od njezina predstavnika i nakon što je saslušana izjava ministra vanjskih poslova Jugoslavije.“ U arhivu UN-a, dakle, ostalo je zapisano da je Budimir Lončar, tadašnji ministar vanjskih poslova Jugoslavije, presudno utjecao da se uvede embargo na nabavu oružja, u trenutku kad je Hrvatska bila u najgoroj vojnoj situaciji. Zbog toga Hrvatska nije mogla nabavljati oružje na legalan način. Međunarodna je politika, predvođena SAD-om (G. Bush stariji protivio se raspadu SFRJ) i Britanijom, računala da će Tuđmanova Hrvatska ubrzo biti prisiljena na kapitulaciju. Administracija predsjednika Clintona izmijenila je američku politiku, zaključuje kako je embargo na oružje Hrvatima i Muslimanima nepošten i počinje gledati kroz prste. Bivši američki veleposlanik u Hrvatskoj Peter Galbriht izjavio je kao svjedok pred Haaškim tribunalom da je to bio štetan postupak UN-a i složio se s tvrdnjom Slobodana Praljka da je taj čin bio fašistički.

U Hrvatskoj je takvo ponašanje Budimira Lončara osuđeno od strane Vlade koja je ustanovila da Budimir Lončar „kontinuirano zastupa politiku izjednačavanja agresora Srbiju i JNA i napadnutu Republiku Hrvatsku“, Vlada odriče pravo Budimiru Lončaru, saveznom sekretaru za vanjske poslove, da „djeluje i nastupa u ime Republike Hrvatske. Budimir Lončar je propustio izraziti lojalnost Republici Hrvatskoj, za razliku od drugih ministara iz Hrvatske, čime se stavio na stranu protivnika mirnog demokratskog i pravednog rješenja jugoslavenske političke krize. Neprihvatljivo je i žalosno da stanje u Jugoslaviji i napadnutoj Hrvatskoj bolje od Budimira Lončara poznaju, razumiju i tumače diplomati stranih zemalja, što je posebno došlo do izražaja u nastupu američkog državnog sekretara Jamesa Bakera na sjednici Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija”, rečeno je, između ostalog, u izjavi Vlade RH od 27. rujna 1991. godine.

Hrvatski centar za istraživanje komunističkih zločina zahtijevao je trenutnu lustraciju Budimira Lončara „koji je Republiku Hrvatsku 1991. osudio na smrti“.

Najbolji sud o Lončaru dali su njegovu sumještani iz Preka potpisivanjem od 1. do 3. kolovoza 1991., godinu peticiju u kojoj između ostalog stoji:

Zastupajući interese velikosrpske Miloševićeve politike, Budimir Lončar izdao je interese svog hrvatskog naroda iz kojega je poniknuo, a time i volju pučanstva Preka. Poradi tih činjenica izjavljujemo da Budimir Lončar svojim djelovanjem šteti svome rodnom mjestu i čitavoj Hrvatskoj te je kao takva osoba nepoželjan u svom rodnom Preku“.

Etičko optužno vijeće Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta u sastavu: Zvonimir Šeparović, predsjednik, Zdravko Vladanović, tajnik, Ante Beljo, Nikola Debelić, Vladimir lljkić, Josip Jurčević, Zvonimir Hodak, Nevenka Nekić, Željko Olujić, Josip Pečarić, Zdravko Tomac, Đuro Vidmarović, nakon provedenog istraživanja, jednoglasno je donijelo:

ETIČKU OPTUŽBU ZA VELEIZDAJU

protiv Budimira Lončara, rođenog 1. travnja 1924. u Preku, posljednjeg ministra vanjskih poslova Jugoslavije, predsjednika Savjeta za vanjsku politiku predsjednika Stjepana Mesića (2000. – 2010.) i Ive Josipovića (2010. – 2015.),

ETIČKI JE ODGOVORAN

što je na poziv Domovine 1991. godine izjavio „Ja sam za Jugoslaviju, a ne za Hrvatsku“ , što je njegovo građansko pravo, ali je pokazao veleizdajnički odnos prema zemlji u kojoj je rođen i opredijelio se za Jugoslaviju i onda kada je tu zemlju vodio Milošević i ostao mu je služiti sve do razaranja Vukovara, Dubrovnika i Škabrnje;

što je u spojim istupima zagovarao cjelovitu Jugoslaviju, a protiv samostalnosti Hrvatske, Slovenije i drugih republika, što je u svojoj „Izjavi o Jugoslaviji“ proglasio te republike „nesposobnim za demokraciju i bilo kakav civilizacijski pomak“.

što je 25. rujna 1991. na poticaj britanske vlade, za vrijeme najžešće agresije Srbije, Crne Gore i JNA na Hrvatsku, ishodio da Vijeće sigurnosti UN donese Rezoluciju 713, o embargu na oružje za Jugoslaviju, koji je štetio isključivo Hrvatskoj.

Iz rukopisa prof. dr. sc. Zvonimira Šeparovića – knjiga koja nažalost nije tiskana „Međunarodno priznanje Hrvatske”, 2019. godine

 

 Zagreb, 1. rujna 2024. godine – Tomislav Jonjić, Facebook:

“POHVALA IZDAJICAMA – Očekivano, sva jugoslavenska klatež – ona stvarno na vlasti i ona prividno u oporbi – složila se u žalopojkama za Budimirom Lončarom, istaknutim pripadnikom Jugoslavenske armije, čovjekom koji je iza sebe ostavio krvav protuhrvatski trag i kao vojnik i kao obavještajac i kao diplomat. A najdirljivija su naknadna opravdanja njegova zalaganja za embargo na uvoz oružja koji je tako teško pogodio naše pravo na samoobranu, slobodu i državnost. Nadmeću se u tim opravdanjima oni koji su mu po svemu slični: dezerteri, izdajice i zločinci. A one 1991. Lončar je svoje ponašanje objasnio izjavom koji je u srpnju 1991. prenio i hrvatski i svjetski tisak: neovisna bi hrvatska država bila tempirana bomba u srcu Europe! Tako je govorio Lončar, poručujući da Hrvatsku ne treba priznati ni po koju cijenu. Sada ga slave oni koji bi bili sretniji da ona i nije priznata. Do kada ćemo to trpjeti?!”