U Donjim Mostima svečano je obilježena 84. obljetnica prvog ratnog zločina na tlu Hrvatske u Drugom svjetskom ratu…
Prije izvještaja o obilježavanju prvih žrtava početkom II. sv. rata u Hrvatskoj, a bili su to Hrvati seljaci, četničke žrtve u selu Donji Mosti kod Bjelovara, reći ću kratak uvod o događajima koji su prethodili i slijedili ovoj tragediji.
Stara, mudra i poučna izreka kaže da je povijest učiteljica života. To je točno. Učiteljica nas uči, opominje, samo đaci ne slušaju.
Kad nam netko kaže ili nam predbacuje što gledamo u nazad, da ne budemo nazadni, čemu spominjati prošlost, bilo pa prošlo, onda se pitajmo tko nam to i zašto govori. I sami znamo da u životu trebamo gledati u budućnost, ali ne smijemo zaboraviti ni prošlost. Po prošlosti smo ono što jesmo i kao pojedinci i kao narod.
Naš hrvatski narod je kroz nedavnu burnu povijest imao izabrane ili nametnute vođe koji su znali više od učiteljice. Tako su još od 1918. godine svi savezi sa Srbima bili kobni za hrvatsku državu kao i za oba naroda. Hrvatski sabornici su još 6. srpnja 1918. u Hrvatskom saboru čuli interpelaciju „Grozote u Odesi“, narodnog zastupnika Aleksandra Horvata, koja je govorila o svjedočenjima o grozotama i pokoljima 1916. nad u Rusiji zarobljenim Austrougarskim vojnicima Hrvatima i Slovencima, koji su usmjeravani u Odesu, da bi se priključili poraženoj srpskoj vojsci u borbi protiv Austro-Ugarske. Oni koji su odbijali da se bore kao srpski vojnici protiv Austro-Ugarske, bili su sa mržnjom na okrutne načine mučeni i ubijani od srpske vojske. To upozorenje o stradanju možda tisuća mladića vojnika i brojnih časnika nije impresioniralo hrvatske sabornike. „Pusti prošlost, gledajmo u budućnost!“
Ali već kod stupanja u savez sa Srbima 1918. Srbi se ponašaju kao osvajači i vlast, kao ratni pobjednici nad Hrvatima, koji su kao članovi Austro-Ugarske izgubili rat. Tu je Srbija vidjela priliku ostvarenja svojih planova stvaranja velike Srbije, računajući na posrbljeni hrvatski pravoslavni živalj i zaleđe evropskih pobjedničkih velesila. Prema Hrvatima i prema Hrvatskoj se nisu ponašali kao ravnopravni partneri, već kao osvajači. Tako su već 1918. u Zagrebu pale hrvatske Prosinačke žrtve, pa u travnju 1920. žrtve u Velikom Trojstvu, u rujnu 1920. u Velikom Grđevcu, 1928. atentat u Beogradskom parlamentu na Stjepana Radića i hrvatske zastupnike, 1935. u veljači sibinjske žrtve, 1937. u svibnju senjske žrtve, pa atentati na Milana Šufflaya (1931.), Milu Budaka (1932.), Ivu Pilara (1933.) i da preskočimo žandarske torture 6. januarsku diktaturu i zabrane rada udrugama sa hrvatskim imenom ili sadržajem, progonom političara i bijeg mnogih u inozemstvo i dolazimo do ratne 1941.
Jugoslavija stupa u savez sa Nijemcima, a onda ga sa srpskim pučem krši i Nijemci bombardiraju Beograd i upadaju sa trupama u Jugoslaviju. Jugoslavenska vojska sa srpskim kadrom se pokušava suprotstaviti, no povlači se i u povlačenju se iskaljuje na nenaoružanim seljacima u Donjim Mostima,.prvim hrvatskim žrtvama u Bjelovarskom kraju. U detaljnijem prikazu događanja u Bjelovaru i okolici, o narodnom otporu srpskom teroru i prvom proglašenju Nezavisne Države Hrvatske 8. travnja, a prije proglašena NDH 10. travnja u Zagrebu, pročitajte u prilogu.
Hrvatska ja bila podijeljena na sjevernu Njemačku i južnu Talijansku vojnu interesnu zonu. U toj situaciji hrvatski domoljubi i politički prognanici se vraćaju u Hrvatsku i na opće oduševljenje Hrvata proglašavaju 10. travnja 1941. Nezavisnu Državu Hrvatsku u njenim prirodnim granicama zajedno sa Bosnom i ujedinjavala je Hrvate katolike, pravoslavce i muslimane. No hrvatski pravoslavci koji su bili Vlasi nisu bili oduševljeni sa hrvatskom državom. Iako su Srbi u Srbiji za vrijeme, a i prije i poslije učitelja Vuka Karadžića i velikosrpskih osvajačkih ideja sa visoka gledali na pravoslavne Vlahe i nisu se s njima miješali niti ženili, a u zemljama izvan Srbije su ih proglašavali po pravoslavlju Srbima. Slična stvar se dogodila sa istočnom Hercegovinom, gdje je u Turskom progonu cijela biskupija ostala bez svećenika pa je i Rim pomagao pravoslavlje koje je narod prihvatio, kako bi ostao u kršćanstvu. Neka to danas Hrvat, Hercegovac i književnik Stjepan Šešelj proba reći velikosrbinu Vojislavu Šešelju. A velikosrpska bolesna ideja se nije odnosila samo na štokavce pod ‘Švabom’, već i na Slavene Bugare kao i na Grke. Srbi su posredovali oko hrvatskih pravoslavaca još u doba Austro-Ugarske, a u kraljevini su bili privilegirani, naročito u državnim službama u vojsci i policiji. I dok je država Hrvatima uz kazne plijenila oružje, srbe je naoružala. Ako vam se to čini poznatim, Hrvati ne okrećite se, gledajte naprijed, gledajte u budućnost!
Još prije proglašenja NDH, ne ću reći pravoslavci, pravoslavlje je vjera, a teror ne čini vjera nego nevjera, reći ću naoružani ‘Srbi’ organizirani kao četnici, vrše teror i ubojstva nad Hrvatima, što naročito eskalira nakon proglašenja
NDH – stoljećima priželjkivana Hrvatska država organizira vojsku, iako je rat dolazi do kulturnog preporoda, u vladi su visoko obrazovani ljudi Ali mlada Hrvatska ima i velike ratne probleme. U južnoj talijanskoj zoni nema utjecaja tamo Talijani surađuju sa četnicima. U sjevernoj zoni Nijemci Hrvatima kao i Srbima nameću nemoralne i sramotne rasne zakone. Slijede za sve normalne ljude mučni progoni Židova. Crkva i nadbiskup Stepinac pomažu, štite, savjetuju, opominju i karaju! Naoružani Srbi oružjem i još više mržnjom dižu ustanak protiv hrvatske države i do istrebljenja Hrvata katolika i muslimana: Krnjauša, Boričevac, Prijeboj, Drvar, Vakuf… Četnički pokolji u Hercegovini, Bosni.
Napadom Njemačke na Sovjetski Savez, 22. lipnja 1941., Staljin poziva sve komuniste da u svojim zemljama svim sredstvima započnu revoluciju. Teško se nosila hrvatska država i vojska domobrana i hrvatskih dragovoljaca ustaša sa ujedinjenom srpskom mržnjom, komunističkim diverzijama i partizanskom ratu. I dok je hrvatska vojska za zarobljenike imala neki sud i kazne, partizani i četnici su za zarobljenike imali samo likvidacije.
Rat je poguba ljudske naravi, rekao je hrvatski pjesnik Marin Držić. Najveće zlo koje se jednom narodu moglo dogoditi je komunizam. Dok su se jedni hrvati u hrvatskoj vojsci grčevito borili za opstanak hrvatske države, dotle su se drugi kao partizanska vojska vođeni komunistima, zajedno sa pobunjenim Srbima borili protiv Hrvatske države, a za Jugoslaviju. Ginula je mladost na obje strane i hrvatska vojska više ne može sačuvati hrvatska mjesta od pokolja i progona Sveti Rok, Udbinu, Zrin, Španovicu i druga u srpskom okruženju. Hrvati postaju prognanici u vlastitoj zemlji.
Rat se bliži kraju. Ruska vojska nadire sa sjevera. Njemačka vojska se povlači sa Bliskog Istoka i sa Balkana. 18. 10. 1944. partizani ulaze u Dubrovnik i pokazuju Hrvatima kako partizani oslobađaju i što ih čeka. Što mislite, koliko treba truda, brige, ljubavi, neprospavanih noći da se jedno dijete postavi na noge, pa koliko savjeta brige dok se odškoluje, pa završi negdje daleko studije, stekne iskustvo, postane društvu dragocjeno koristan i onda o po noći dođe bradati osloboditelj, izvuče gradonačelnika, svećenika, poštara, doktora iz kuće u pidžami i onda ih preživjeli pronađu među 53 kostura u otkrivenoj grobnici na otočiću Daksi, zvanom Dubrovački Jeruzalem, sa crkvom, samostanom i Križnim putom, kojem je 50 godina bio zabranjen pristup. Na kraju rata, u općem metežu Hrvatska vojska se povlači na zapad, kao i masa civila koji su znali što znači pasti u komunističko zarobljeništvo. No upravo se to događa, kad Englezi zaustavljaju izbjeglice i civile i razoružanu vojsku prepuštaju partizanskoj komunističkoj osveti i od preobučenih četnika provođenje velikosrpskog projekta o istrebljenju Hrvata u od Hrvata prozvanom križnom putu.
Genocid nad genocidom, beskrajna mržnja i neljudskost Slavi se pobjeda nad ubijenom hrvatskom državom i nad pobijenom hrvatskom vojskom, naročito nad hrvatskim dragovoljcima iz 1941., nad ustašama. Samo u Sloveniji 624 masovne grobnice. Spomenimo neke: Tezno, Teharje, Kočevski Rog, Zidani Most…, kako ne spomenuti rudnik Huda Jama Barbarin rov gdje je u dubinu okna živo bačeno možda i 15 000 zarobljenika i za njima ručne bombe. U istom rudniku je pronađeno 1416 osušenih skeleta živo zazidanih zarobljenih muškaraca i žena. Strava i užas. U hrvatskoj označeno 1750 prikrivenih grobišta. U ratu i u poraća komunisti su u hrvatskoj i u BiH pobili 663 katolička svećenika, jer im nije trebao ni Bog niti odgoj.
Ulaskom partizana u nebranjeni Zagreb ‘osloboditelji’ su pobili oko 11 000 građana. Trebalo je osigurati vile i stanove za zaslužne i za heroje. Radilo se po naredbama i spiskovima temeljito. Ranković je nezadovoljan! Pri obilasku Zagreba Titu raportiraju da su sve bolnice očišćene. Svi su zbrinuti dva metra pod zemljom, a neki još dublje, misli se na Jazovku. Prema bolničkim knjigama, samo iz zagrebačkih bolnica je likvidirana 4 791 osoba. Na Sljemenu, u Zagrebu evidentirane je 120 prikrivenih masovnih grobišta. U svakom većem trgovištu, a u Zagrebu na više mjesta organizirani su sabirni logori za regrutiranje sumnjivaca u trinaesti bataljun. Brat gospođe Marije Mrakovčić (živi svjedok 101 god) se kao student (19god) odazvao na proglas da se mladi jave na vojni odsjek i izgubila je brata, a susjed, g. Zenića nije dozvolila odaziv svome sinu, na silu ga je zaključala na tavan i on je preživio.
I to su vam bili antifašisti. Na izborima birajmo njihove unuke. Antifašiste, jugonostalgičare, i orjunaše s uvjerenjem i pedigreom . Čuvajte se samo onih ‘za dom spremnih’ tzv. domoljuba. To su vam Hrvati, a ako su Hrvati onda su i ustaše. Ako mi ne vjerujete pitajte heroje, pitajte g. predsjednika ili premijera g. Plenkovića, a zna i ministrica g. Koržinek! Oni su nezamjenjivi hrvatski domoljubi sa pedigreom!
Pazite se samo dr. TOMISLAVA JONJIĆA, naročito u 1 100. obljetnici krunidbe kralja Tomislava što Hrvati jako štuju!
Slijedi 45 godina krivotvorene povijesti, odnarođivanja i nametnute i prihvaćene hrvatske krivnje i hrvatskog zaborava.
I kad su prikriveni velikosrpski planovi postali otvoreni i javni, probudili su Hrvate. Predvođeni karizmatičnim davnim pokajnikom i obraćenikom, koji je shvatio svoju i Hrvatsku zabludu i naučio povijesnu lekciju, sa dr. Franjom Tuđmanom Hrvatska se plebiscitom odvojila kao samostalna država. Ali, nenaučena povijest se ponavlja. Hrvatski Vlasi, davno pretvoreni u srpske srbe, a ne u hrvatske pravoslavce, poneseni velikosrpskom idejom ponovo protiv Hrvatske države dižu oružani ustanak, u koji se protiv Hrvatske uključuje Jugo armija. Čuvenom Tuđmanovom Hrvatskom pomirbom Hrvati su sa slogom i s mudrom vojnom strategijom i žrtvom branitelja obranili državu Hrvatsku.
Sada su Hrvatskoj 34 godine. Kratak je to period za državu, ali to je pola čovjekovog vijeka! I ono malo što smo od učiteljice Povijesti naučili zaboravljamo. Tuđmanova državotvorna stranka HDZ je već duže vrijeme zbog držanja na vlasti u koaliciji sa hrvatskim Srbima koji nisu promijenili ćud, još su gori Hrvati koji mijenjaju hrvatske interese za jugo privilegije. Na visoke državničke dužnosti su postavljeni anacionalni i podobni dužnosnici gdje se ističe ministrica kulture, a ministre znamo, postavlja premijer!
Ipak, najvažnija činjenica je da imamo svoju Hrvatsku državu!
No, vratimo se današnjoj temi, komemoraciji u Donjim Mostima…
Tko je bio prva žrtva domovinskog rata znamo. Bio je to hrvatski redarstvenik Josip Jović, koji je poginuo u akciji protiv oružane pobune hrvatskih Srba, koji su se digli protiv uspostave države Hrvatske. Na Plitvičkim jezerima, na krvavi Uskrs 31. ožujka 1991. Josip Jović je bio od pobunjenika smrtno ranjen.
Desetljećima se je do Domovinskog rata moralo šutjeti o komunističkim zločinima počinjenim nad 71 civilom iz Bilogorskih sela, Donji, Srednji i Gornji Mosti.
A o tome tko su bile, gdje su, zašto i od koga pale prve hrvatske žrtve početkom II. sv. rata, reći ćemo riječju i slikom u osvrtu na komemoraciju održanu u Donjim Mostima kod Bjelovara, 10. travnja 2025. kod spomenika hrvatskim žrtvama. Na komemoraciji je sudjelovalo i Hrvatsko žrtvoslovno društvo. Na komemoraciji su govorili župan Marko Marušić, načelnik Općine Kapela Danijel Kovačec, potpredsjednik bjelovarskog Ogranka Matice hrvatske Silvestar Štefović te Damir Borovčak, potpredsjednik Udruge Macelj 1945. Gospodin Damir Borovčak je održao mirno i staloženo zapažen argumentiran govor s konkretnim zahtjevom. Uz počasni vod Hrvatske vojske, zapaljene su svijeće, položeni vijenci, izrečeni kraći govori i molitva, a u župnoj crkvi sveta Misa za sve žrtve poginule, poubijane i nestale u svim ratovima za domovinu Hrvatsku.
Nakon sv. Mise, domaćini su u vatrogasnom domu priredili zakusku.
Naša mala grupa na čelu sa g. Damirom Borovčakom, njegovom gospođom, Marinkom Kostićem, g. Milanom Zanoškim, koji nas je vozio, imala je čast biti dodatno okrijepljena uz ugodan razgovor, počašćena u župnom stanu kod župnika vlč. M. Denca.
Na povratku smo razgledali vojni spomen muzej na Barutani kod Bjelovara…
DODATAK:
Na spomeniku na groblju Donji Mosti, ispod velikog Hrvatskog grba piše:
„Ovo je jedan od spomenika tragične Hrvatske povijesti 20. stoljeća. Spomenik zahvalnosti i trajnog sjećanja na Hrvatske mučenike iz sela Donji, Srednji i Gornji Mosti, podižu ga 2005. g Bjelovarsko Bilogorska županija, s povjerenstvom za podizanje spomenika u D. Mostima, – Matica Hrvatska ogranak Bjelovar, – grad Bjelovar, – općina Kapela. Inicijatori za izgradnju ovog spomenika su Blažeković Martin, Cvrtila Ivan, Ištvanović Franjo.“
Zatim piše: „6. travnja 1941. počinje 2. svjetski rat na prostoru Jugoslavije. Petog dana rata 10. travnja 1941. II. konjički puk jugovojske ‘Car Dušan silni’ iz Virovitice, krećući napasti grad Bjelovar u kojem je ustankom od 8. travnja uspostavljena hrvatska vlast. Došavši u selo Donji Mosti i na područje općine Kapela čini prvi ratni zločin ubivši na surov način 11 nevinih nenaoružanih Hrvatskih seljaka.“
Na spomeniku su uklesana 11 imena, a dodano je i dvanaesto ime, od četnika zaklane žrtve u Zrinskoj.
Na tri velike odvojene mramorne ploče, ispod hrvatskog trolista su odvojeno ispisana imena žrtava Donjih, Srednjih i Gornjih Mosti, odvojeno po uzrocima pogibije. Na srednjoj ploči je ispod znaka Hrvatskog domobranskog trolista napisano:
„OVDJE SE SVJEDOČI ISTINA O HRVATSKIM ŽRTVAMA II. SVJETSKOG RATA I PORAĆA PREŠUĆIVANIM DO 1990. KOJE SU PODNJELI ŽITELJI SVA TRI SELA MOSTI“
Nadalje pišu imena za SREDNJI MOSTI:
Poginuli i nestali kao hrvatski vojnici u borbi
I. sa partizanima: petorica, nestao jedan
II. Žrtve Jugo boljševičkog komunizma: a) Odvedeni od kuće i ubijeni poljodjelci: četvero b) zaklan na srijemskom frontu: jedan; c) Ubijeni na križnom putu nakon rata 1945. od Maribora do Apatina: petorica
Popis na srednjoj ploči završava riječima: „GOSPODINE PODARI IM MIR U NJIHOVIM ZNANIM I NEZNANIM GROBOVIMA, A NJIHOVE DUŠE PRIDRUŽI VOJSCI DUŠA POGINULIH ZA DOMOVINU HRVATSKU.
Sjećanje na 11 nevinih žrtava – Komemoracija u Donjim Mostima podsjetnik na prvi ratni zločin u Drugom svjetskom ratu
Tekst i fotografije: Josip Horvat – IBM