Po vrućem ljetnom danu, 4. kolovoza, 2026. godine, ispratili smo na groblju u Cestici tijelo pokojne Terezije Talan, koja nas je s puno životnih titula napustila u svojoj 95. godini

Na ispraćaju se okupio velik broj ljudi, žena i muškaraca, koji su došli ožalošćenoj rodbini izraziti sućut i podijeliti s njima tugu, a naročito svojim ispraćajem izraziti pokojnici poštovanje i zahvalnost za njenu dobrotu i dobar primjer, za njeno poštenje, skromnost i značaj za obitelj, za mjesto i župu, za njenu ljubav prema Bogu, Čovjeku i prema Domovini.

 

Svečani pogrebni obred je vodio župnik s još sedam svećenika iz okolnih župa počevši sa znakom križa i s molitvom:

Gospodin s vama!
Pomolimo se!
Prikloni Gospodine svoje uho našim molitvama. Smjerno molimo Tvoje milosrđe.
Ti si svojoj službenici Tereziji zapovjedio preseliti se s ovoga svijeta.
Uvedi je u prostranstvo svjetlosti i mira i pozovi ju u društvo svojih svetih.
To te molimo po Gospodinu našemu Isusu Kristu. …

Poslije čitanja prigodnog sv. Evanđelja, župnik Zorislav Šafran se obratio prisutnima s riječima:

„Draga braćo i sestre, dragi ukućani, draga obitelji i rodbino,

mi danas ovdje okupljeni oko lijesa naše drage pokojne sestre Terezije dijelimo vjeru i zato imamo razloga za zahvaljivanje. To nam ne može danas uzeti našu bol, tugu, koju kao ljudi osjećamo, ali možda našoj žalosti može dati utjehu i unutarnji mir koji nam je sada potreban. Onaj, tko poput naše pokojne Terezije vjeruje u novi i vječni život, za njega smijemo reći da mu je život na zemlji uspio. Ona je vjerovala u Boga i u Boga uložila svoje nade. Zbog toga ona nam je primjer i putokaz u ovom trenutku. Vjera i nada označavaju kršćanina. On vidi svijet u kojem živi, a i svoj vlastiti život drugačijim očima. On ne vidi samo prolazne stvari. On gleda dublje na onoga koji je sakriven iza vidljivoga, on gleda u živoga Boga koji mu se očituje.

Vjerovati znači uzdati se u Božju riječ, ravnati se po Božjoj riječi. Vjerovati znači nadati se da postoji budućnost, da postoji vječna domovina. Bog u kojeg vjerujemo, prema poslanici Rimljanima, Bog je nade. Nadati se znači ići prema istinskoj domovini, usprkos životnim poteškoćama. Nadati se znači radovati se novom danu. Zato apostol Pavao piše, u nadi se naime spasismo, a nada koju vidim nije nada. Jer što tko gleda, kako da se tomu i nada?

Jedna od odlika naše pokojne sestre Terezije, u njenim posljednjim mjesecima i danima, a i cijeloga života jest vjera, a pogotovo neugasiva nada. Nada koja ju je držala do posljednjeg trenutka. Ne samo nada da će pobijediti bolest, već nada u susret sa svemogućim Stvoriteljem. U najtežim trenutcima boli i patnje, nikada nije gubila  tu nadu ni prestala vjerovati. To ju je ohrabrivalo i tješilo u vremenu bolesti, ali na žalost i skore smrti.

Kada na kraju života stoji smrt, kada gubimo ljude koji su nam prirasli k srcu, tada se u nama javlja pitanje, što zapravo ostaje. Takvo pitanje postavljamo u brizi, u strahu za sebe i za one koji su nam bili dragi. Na  pitanje što dolazi nakon smrti, odgovor zna jedna osoba koja od danas živi s one strane ljudske granice. Osoba, koju moramo pokopati, a to je naša pokojna sestra Terezija. Ona nam želi reći da onaj tko u svom životu daje mjesta Bogu, tko u njega vjeruje, tko se Bogu nada, tome će Bog pripremiti stan i dati mu mjesto, uzet će ga u svoju ljubav i vječni život. Koliko li su samo utješne ove riječi?

Biblija nam veli, ‘tko će naći ženu vrsnu?’. Evo je pred nama. Pred nama stoji mirna, jednostavna, plemenita žena. Bez posebne naobrazbe, ali mudra. Nikada nije dopustila da netko uzdrma njezino uvjerenje i njezinu ljubav prema Bogu, prema crkvi, prema svećenicima i domovini. U svim žrtvama, koje nisu bile malene, crpila je snagu na izvorima vjere u Isusa Krista i kojoj je živjela do posljednjeg trenutka. Ona je bila spremna za odlazak i zaspala je s Gospodinom, čvrsto držeći jedno oružje s kojim se služila u svojoj bolesti i u svom krevetu molitvi krunice. Nju je neprestano namjenjivala za svoje najbliže. Reče mi u bolnici, jedino je krunica i molitva ostalo oruđe s kojim se borim i molim u ovim trenutcima.

Iako smo duboko uvjereni da je ušla u bolji i smireniji život, suza u očima je znak da smo ju ljubili. Kako je i Krist plakao nad otvorenim Lazarovim grobom jer ga je ljubio, onda je sasvim razumljivo da nam je žao žene koja je izgarala u ljubavi prema svima bližnjima i koja je ljubila crkvu i svećenike i koja je sve svoje žrtve poput biblijskog patnika Joba prikazivala za dobrobit svojih najbližih. Zato vam draga Terezija – Trezika velika hvala

Hvala u ime šestero djece, na žalost dvoje pokojnih, dvadeset jednog unučeta, jednog također pokojnog, trideset jednog praunuka i četiri prapraunuka.

Njima izražavam i izražavamo iskrenu sućut u bolima u kojima ste se našli, pa ju zapamtite i slijedite uvijek primjer naše dobre i drage Terezije.“

AMEN

Nakon Svete mise zadušnice obitelji i prijatelji okupili smo se na karminama u kojem svaki pojedinac preuzima dio tereta i olakšava bol obitelji kroz razgovor ili šutnju, riječima ohrabrenja uz jelo i piće te smo odali počast pok. Tereziji. Onako kako je za života okupljala obitelj tako je i zadnji put okupila sve svoje – obitelj i prijatelje u zajedništvu…

Počivala u miru Božjem!

 

 Tekst i fotografije: Josip Horvat – IBM – Predsjednik Nadzornog odbora Hrvatskog žrtvoslovnog društva