Dana 13.11. u 18 sati imao sam čast sudjelovat u jednoj domoljubnu večeri, u kojoj su pjesnikinje i pjesnici čitali stihove o stazama rata i krvavoj agresije na Hrvatski narod i Hrvatsku državu od strane države Srbije.
Mogu samo zahvaliti glavnom i odgovornom za ovu večer poezije bratu po oružju Mati Buljubašiću da mi je ukazao čast da uvrsti moje dvije pjesme u 10-ti Zbornik posvećen Vukovaru i Škabrnji.
Atmosfera je domoljubna prepuna emocija koje i danas ćutimo kao ratnih 90-ih. Neću uzalud trošiti riječi samo ću kazati kako su ovi stihovi toliko duboki, u tako u malo riječi stanu teške rane, strahote, boli i siječnja na teške dane.
Hvala još jednom hrvatskom časniku gospodinu Mati Buljubašiću koji vuče ovu pjesničko poetsku lokomotivu. Još ni propala Hrvatska dok mi živimo.
Jedna poruka onima koji primanja ostvaruju na račun svojih radnih mjesta pri kulturi.
Gospodo ako volite ovu Hrvatsku zemlju i poštujete hrvatski narod tada pomozite gospodinu Buljubašiću i mnogim drugim koji volonterski obavljaju ovakve večeri domoljubne poezije.
Umjesto šturo nabacanih redaka o stvaranja Hrvatske države i rata u Hrvatskoj Ovakva jedna večer bi zasigurno pobudila zanimanje naše djece više od fraza datuma i nejasnih tekstova koji su posloženi da djeca što manje žele znati i učiti o svom narodu i Domovinskom ratu.
Zato gospodo dozvolite da iskažem kritički osvrt u kojem mi nije nakana nikoga prozivati i pozivati na odgovornost. Naprotiv želja mi je da potaknem na promišljanje one kojima je Domovina u srcu a mogu po tom utjecati
Da stvore okvir i kojem bi naša djeca zbilja uživala i s poštovanjem slušala hrvatske branitelje. Jednog dana bi s takvim temeljima zasigurno bili spremni i odlučno kazati bilo kome ,
Stop to ne možete raditi, ovo je moja domovina za koji su mnogi živote položili. Ako vam se ne sviđa idite tražiti svoju domovinu u kojoj ćete moći što vam se prohtije raditi.
Kada se počnu približavati dani sjećanja na žrtve Srbijanske agresije na herojski grad Vukovar imam osjećaj da mnogi u nutrini svoje duše osjećaju grižnju savjesti što su nakon 30 godina zaboravili na žrtve ratnika i patnika , poniženih i posramljenih.
Kada dođu dani sjećanja na tu krvlju natopljene priču mnogi žele dotaknuti preostale ratnike zagrliti ih i za uspomenu imati fotografiju s herojima obrane Vukovara.. Ipak kada prođu ti vukovarski dani tužni i prepuni bola, uspomene i selfije spreme u ladice i okreću se prema budućnosti.
Ne razmišlja više o toj. Vukovarskoj drami, o tim nadasve hrabrim i ponosnim ratnicima koji su sve samo ne prilika za fotku za uspomenu na Vukovar. Dani sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje jesu dani kada se od srca trebamo pokloniti žrtvi i boli , mučenicima i nestalim ratnicima, teškim mučenjima i zlostavljanjima, ubijanjima na najsvirepiji način.
To su ujedno i dani ponosa koje trebamo gledati i slaviti kao najveću bitku u Domovinskom ratu koji su hrvatski ratnici dobili. Tu što su položili oružje ništa ne oduzima na važnosti te pobjede jer su položili oružje bez streljiva. Trebamo stati i iza pripadnika HOS-a koje danas mnogi razapinju ka Isusa Krista na križu, a mnogi im okreću leđa.
To su odvažni i hrabri hrvatski sinovi koji su branili Škabrnju 43 dana.
80 pripadnika 9. bojne HOS-A Rafael vitez Boban je branila i obranila Škabrnju od nasrtaja ogromne sile držeći liniju obrane dugu 5 kilometar.
Domovini vjerni i za obranu doma svog spremni ponosni hrvatski sinovi i kćeri koji ste položili živote u obrani Vukovara i Škabrnje počivajte u miru s Gospodinom.
A sada hrabri hrvatski ratnici, mučenici Vukovara i Škabrnje u miru i tišini odmarajte u Gospodinu.
S ponosom vas se sjećamo, pjesme vama pjevamo. Hvala vam što ste Domovini i slobodi živote i mladost za žrtvu prinjeli.
Jozo Klarić Klajo