Dugo vremensko razdoblje  trebalo je da EU  i zemlje stare demokracije utvrde zločinački karakter komunističkih režima. Tek padom Berlinskog zida 1989. godine pokreće se pitanje komunističkih zločina.

Zločini komunizma dugo nisu bili podvrgnuti legitimnom i normalnom vrednovanju ni sa povijesnog, ni sa moralnog gledišta. Pogotovo ako se uzme u obzir da je većina tih zločina prešutno na neki način i legalizirana kroz institucije postojećih režima priznatih i na međunarodnoj razini, kada su se vođe tih režima prihvatile u međunarodnoj zajednici. Hrvati imaju primjer J. B. Tita, kojeg je međunarodna zajednica prihvatila unatoč poznatih brojnih poratnih zločina.

Komunizam koji je u konkretnom vremenu nastajao u Rusiji, kada su se “boljševici” prozvali komunistima, da bi učvrstio svoju vlast počeo je” jesti vlastitu djecu”, počeo je sa  represijom, terorom i zločinima. Nadilazeći razinu pojedinačnih zločina , pokolja na pojedinim mjestima i u pojedinim okolnostima, komunistički su režimi, kako bi učvrstili svoju vlast, masovni zločin uzdigli u sustav vladavine. Sa vremenom od nekoliko desetljeća teror je izgubio na snazi, ali je ostalo ” kolektivno sjećanje na teror”, odnosno strah, metode represije,  putem cenzure svih sredstava komuniciranja, nadziranja granice, represivnih tajnih službi i progona disidenata.

Arhivi i brojni otkriveni dokumenti i svjedočanstva pokazuju da je teror bio jedna od temeljnih odrednica komunizma. Komunizam je počinio nebrojeno mnogo zločina, ne samo fizičkog terora protiv slobode čovjeka ( logori, gulazi…), nego i zločine protiv duha čovjeka- preodgoj, ispiranje mozga komunističkom ideologijom, zločine protiv svjetske kulture i nacionalnih kultura. Staljin je dao srušiti stotine crkava, Ceausescu  je uništio povijesnu jezgru Bukurešta da bi izgradio megalomanske socijalističke građevine, Crvene garde su u Kini za vrijeme kulturne revolucije srušile i spalile neprocjenjivo umjetničko blago. Ipak najstravičnije su ljudske  žrtve, pretpostavlja se da je od  komunista pobijeno do 200 milijuna ljudi.

U Europi ne mogu tvrditi da nisu znali za zločinački karakter novog komunističkog poretka u Rusiji, koje je uspostavljeno tzv. Oktobarskom revolucijom, jer je  prvi glas o zločinima komunizma i strahotama staljinističkih  logora , u Europu  donio Hrvat -Istranin dr. Ante Ciliga koji je osobno svjedočio o ruskim  Gulazima. Izlaskom iz Rusije, iz koje se izvukao kao talijanski državljanin, (Istra je tada bila pod Italijom)  u Parizu je 1938. godine objavio knjigu „U zemlji  velike laži“ koja je prevedena  na sve važnije svjetske jezike, čak i na japanski. Ta je knjiga bila prvo svjedočanstvo što se zbiva u Rusiji i kako „ revolucija guta i vlastitu djecu“ i prvo informiranje Europe i svijeta o sovjetskoj „slobodi“.  Novinar u intervjuu s Ciligom piše da se „mnogim diže kosa na glavi“ kad čuju što je proživio Ciliga.

Ciliga je posvjedočio kako su čitave kompozicije seljaka vodili u ropstvo. Očajni su roditelji umiruću djecu pružali kroz prozor da im telegrafski stup smrska glavu. »Onaj koji nije živio u sovjetskim zatvorima, koncentracijskim logorima i izgnanstvu, gdje je živjelo 5 milijuna robova, koji ne pozna najveću kaznionicu u povijesti, gdje ljudi skapavaju kao muhe i ubijaju ih kao pse, gdje čovjeka tjeraju na rad kao psa, taj ne može imati pojma što je Sovjetska Rusija i staljinističko besklasno društvo«, napisao je Ciliga. Britanski povjesničar Conquest, dobar poznavatelj prilika i Rusiji, misli da je samo za Staljinovih čistki ubijeno 20 milijuna ljudi.

Datum 23. kolovoza obilježava se kao spomen na dan kada je 1939. godine potpisan njemačko-sovjetski pakt o nenapadanju, poznat kao ‘Sporazum Molotov – Ribbentrop’. Njime su Staljinov SSSR i Hitlerov Treći Reich postigli sporazum o nenapadanju i tajni sporazum o podjeli interesnih sfera u Istočnoj Europi. Taj Sporazum,  odnosno Pakt Molotov-Ribbentrop,  poručuje da su nacizam i komunizam isti. Među totalitarnim režimima nema bitnih razlika. Likvidacije, teror, strahovlada, diktatura. U slobodnom svijetu na taj dan su se organizirale demonstracije tzv. Dan crne vrpce, s ciljem upoznavanja svijeta o prikrivanju zločina.

EU Rezolucije

Dan sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma proglasio je Europski parlament 23. rujna 2008. godine sa 409 glasova Za. Njegov je cilj spomen na žrtve masovne deportacije i istrebljenja, kao i promicanje demokracije, mira i stabilnosti u Europi. Prva svečana proslava ovog dana organizirana je 2011. godine u Varšavi, pod pokroviteljstvom poljskog predsjedništva. Taj je datum označio usvajanje ‘Varšavske deklaracije’, čiji su potpisnici istaknuli potrebu očuvanja sjećanja na loše posljedice totalitarnih režima i pozvali Europsku uniju da istraži i prikupi dokumentaciju povezanu sa zločinima koji su počinili ti režimi. 

Potvrđen je točkom 15. Rezolucije Europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu od 2. travnja 2008. odlukom o proglašenju dana sjećanja na žrtve staljinizma i nacionalsocijalizma sa 533 glasova (44 protiv i 33 suzdržanih). U završnom dijelu Rezolucije pozvani su parlamenti i vlade svih država članica EU  da ih potpuno jasno osude.

Ravnoteže  radi  službeno se obilježavaju Dani sjećanja na:

• Žrtve holokausta 27. siječnja
• Žrtve komunizma 23. kolovoza

Staljinizam predstavlja sve zemlje u Europi koje su preuzele njegov  model  komunističkog uređenje države, a nacizam predstavlja i fašizam , jer su to dva društvena uređenja  sa istim značajkama.

Pored te Rezolucije Vijeće Europe i EU Parlament  izglasali su:

1. Parlamentarna skupština Vijeća Europe -Rezolucija 1481 (2006)

• Totalitarni komunistički režimi koji su vladali u Srednjoj i Istočnoj Europi u prošlom stoljeću, a koji su još na vlasti u nekoliko zemalja svijeta, bili su, bez iznimke, označeni masivnim povredama ljudskih prava. Povrede su se razlikovale ovisno o kulturi, zemlji i povijesnom periodu i uključivale su pojedinačna i kolektivna ubojstva i smaknuća, smrti u koncentracijskim logorima, izgladnjivanja, deportacije, mučenja, prisilni rad i druge oblike masovnog fizičkog terora; progone na etničkoj i vjerskoj bazi, povredu slobode savjesti, misli i izražavanja, slobode tiska i također nedostatak političkog pluralizma
• Zločini su opravdavani u ime teorije klasne borbe i principa diktature proletarijata. Interpretacija oba principa ozakonila je eliminaciju ljudi koji su smatrani opasnima za izgradnju novog društva i kao takvih, neprijateljima totalitarnog komunističkog režima. Velik broj žrtava u svakoj zemlji su bili državljani te zemlje.

Hrvatski sabor je odmah  2006. godine, kao svojevrsni odjek Rezolucije 1481, donio vlastitu deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990. (dokument objavljen u “Narodnim novinama” br. 76/2006).

Deklaracija o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. – 1990. godine ostala je mrtvo slovo na papiru.

2. Rezolucija Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP)) koja   budući da su sjećanje na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima i priznanje i podizanje svijesti o zajedničkom europskom nasljeđu zločina koje su počinile staljinističke, nacističke i druge diktature od ključne važnosti za jedinstvo Europe i njezinog naroda te za izgradnju otpornosti Europe na današnje vanjske prijetnje;

• podsjeća da su nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije i doveli do nezapamćenih gubitaka života i slobode u 20. stoljeću u dotad neviđenim razmjerima u ljudskoj povijesti; najoštrije osuđuje djela agresije, zločine protiv čovječnosti i masovna kršenja ljudskih prava koje su počinili nacistički, komunistički i drugi totalitarni režimi;
•  napominje da u javnim prostorima nekih država članica (parkovima, trgovima, ulicama itd.) i dalje postoje spomenici kojima se veličaju totalitarni režimi, što otvara put iskrivljivanju povijesnih činjenica o posljedicama Drugog svjetskog rata i propagiranju totalitarnog političkog sustava;

Što čini  Hrvatska kao članica EU u provedbi obje Rezolucije?

Veliko ništa! U Hrvatskoj su se vladajući potpuno oglušili na sve rezolucije. Ne obaziru se ni na  Deklaraciju  Hrvatskog Sabora o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. – 1990. godine.

Niti jedan proces nije pokrenut za osudu komunističkih zločina i nitko za njih nije osuđen. Za žrtve komunističkog totalitarnog režima nema pravde, već samo sjećanje i obilježavanje koje je nametnula EU. Božica pravde je u ovom slučaju potpuno zakazala. Dogodilo se baš suprotno , da se u Hrvatskoj i dalje obilježavaju komunistički državni blagdani.

Zločini koje su počinili nacisti, fašisti i ustaše uglavnom su kažnjeni u sudskim procesima, a  totalitarne ideologije povijest je jasno i nedvosmisleno osudila.

Međutim, komunistički zločini počinjeni nad desecima tisuća Hrvata nakon završetka Drugog svjetskog rata nikad nisu procesuirani, a kamoli kažnjeni, već  je izvršitelje komunistički režim nagradio visokim položajem u državnoj hijerarhiji i visokim materijalnim statusom.

Upravo ti koji su nagrađeni za komunističke zločine, odnosno njihovi nasljednici,  da bi sačuvali materijalni i društveni status prepreka su osudi i kažnjavanju komunističkih zločina danas.

I nakon 30 godina od nestanka Jugoslavije i njenog komunističkog režima  sa svjetske političke scene, komunizam u raznim varijantama prevladava u političkom životu Hrvatske. Nepriznavanje, odnosno sakrivanje  zločina komunizma, veličanje Josipa Broza Tita kroz nazive ulica, trgova, obala i parkova, sakrivanje iza antifašizma, proglašavanje svakog istraživanja komunističkih zločina revizijom povijesti, sve je to nažalost sastavni dio hrvatske političke scene.

Obilježavanje Dana sjećanja na žrtve totalitarnih režima u Hrvatskoj proteklo je u znaku nemušte komunikacije. Iz govora političara nije se moglo jasno razabrati tko je uzrokovao te žrtve kojih se sjećamo.  Generalizirajući žrtve pod totalitarizmom, zamagljuju se još uvijek  žrtve komunizma. Hrvatsko društvo jasno je osudilo svaki oblik fašizma i nacizma, ali je duboko protkano naslijeđem komunizma.

Svakodnevno se nameće samo pitanje „ Za dom spremni“, kao da će to pitanje riješiti sve prijepore u hrvatskom društvu, a da se ni ne pomišlja pokrenuti pitanje  komunističkih simbola, komunističkih spomenika, komunističkih naziva i pozdrava „Smrt fašizmu, sloboda narodu“ Kojeg li apsurda, komunizam, odnosno lijevi fašizam zaziva smrt fašizmu, ali ne donosi slobodu narodu, nego samo dijelu naroda. Ostalima je bila dobra  Lepoglava ili Goli otok.

Čak se i negira komunistički karakter bivše zajedničke države, već se koriste razne inačice antifašizam  i  socijalizam samo da se izbjegne osuda  komunizma.

U  Zapadnoj Europi  je nakon 2. svjetskog rata uspostavljena demokratska vlast, narod se mogao oporaviti od ratnih trauma, mogao je liječiti i zaliječiti ratne rane, a u Hrvatskoj je nakon  rata uspostavljena komunistička totalitarna vlast, koja je nažalost te ratne traume još produbljivala, progonom i terorom i stvarala nove.

Te dvije mračne i jednako pogubne ideologije imale su za cilj ovladati svijetom ali i ljudskim dušama. Samim time što je imala ambiciju u cijelosti ovladati ljudima i njihovom sviješću te stvoriti od njih klasno-ideološka bića, komunistička totalitarna doktrina nije trpjela takmaca ni na jednom pa niti na duhovnom planu.

Jedna je svoje masovne zločine i istrebljenje ljudi krila iz rasnih, a druga iza klasnih teorija, ali nikakvih suštinskih razlika između njih nije bilo.

Hrvatski narod prošao je kao ni jedan drugi narod tragediju i traume fašizma i komunizma.

Od osamostaljenja i formiranja slobodne i samostalne Republike Hrvatske svjedoci smo neprestanog nametanja i stigmatiziranja  hrvatskog naroda ustaštvom. U posljednje vrijeme posebno je jak medijski i politički pritisak, počevši od Izvještaja Pučke pravobraniteljice, pisma kvazi Hrvatice iz Australije, Apela Milorada Pupovca, Veljka Kajtazija, Ognjena Krausa, Franje Habulina i zabrane Julien Bušić da održi predavanje srednjoškolskim učenicima, pa do zahtjeva IDS-a da se zatvorskom kaznom, kažnjava sve što podsjeća na ustaštvo., većinom su to predstavnici  nacionalnih manjina, koje sebi uzimaju za pravo nametati Hrvatima svoja politička opredjeljenja.

Mnogo je tekstova napisano, mnogo puta objašnjavano da sadašnja Hrvatska nije sljednica NDH. Mnogo je riječi potrošeno u raznim TV i radijskim emisijama, da bi dokazivali citiranjem Ustava, da Hrvati nisu ustaški – fašistički narod. Uzalud. Nametanje i stigmatizacija ne prestaje. U svim tim pamfletima piše se samo o ustaštvu, ne spominje se komunizam, a ako se i spomene, onda je to samo deklarativno, bez nedvosmislene osude, osuđuje  se samo ustaštvo.

Stalnim medijskim forsiranjem i prozivanjem za ustaštvo, komunisti zamagljuju i ne dopuštaju prozivanje za komunističke zločine. Kako su pored državnih institucija i većinski tzv mainstream mediji u njihovom vlasništvu, komunistički zločini se sakrivaju ili marginaliziraju.

Srpsko narodno vijeće neprekidno stalnim  komemoracijama vodi podli politikantski, medijski rat protiv Hrvatske države i nas Hrvata. Kada bi Hrvati komemoracijama obilježavali stradanja Hrvata iz 2. svjetskog rata i Domovinskog rata ni tri komemoracije dnevno ne bi bilo dovoljno. Titova komunistička partija posijala je sjeme zla u narodu, mržnjom pokrenula spiralu zla, podijelila hrvatsko nacionalno biće, koje je ostalo podijeljeno do danas.

Bez javne i nedvosmislene osude komunizma-titoizma  u Hrvatskoj neće završiti 2. svjetski rat i nema mira. Tek tada će ustaše i partizani moći počivati u miru povijesti, a hrvatski narod krenuti graditi bolju budućnost.

Komunizam kao antifašizam

Komunisti su se lukavo dosjetili preobraziti se u antifašiste.  Nikakvih reakcija na Rezolucije EU Parlamenta evo već drugu godinu od izglasavanja  nema,  službena politika u Hrvatskoj se potpuno oglušila. Prešutjela je Vlada RH, premijer Plenković, veliki europejac i to u vrijeme kada Hrvatska predsjeda Vijećem EU! Prešutio je i aktualni saziv Hrvatskog Sabora, nije donio nikakav zaključak po tom pitanju unatoč reakciji nekih zastupnika!

Jedini koji su se usprotivili, i ne priznali zločine,  su SAAB-ovci, oni su se  brzo organizirali i sazvali Međunarodnu konferenciju kao odgovor na Rezoluciju EU Parlamenta! Osjetili su se prozvani kao krivci za zločine, mada nitko od njih ne priznaje zločine. SAAB Istre ipak priznaje oko 350 žrtava fojbi, a prema različitim izvorima brojka se kreće od 4 000 do 6 000 bačenih u fojbe-jame.

Veoma upitna je njihova vjerodostojnost! Predsjednik SAAB-a Franjo Habulin je rođen dvanaest godina nakon rata, 1957. godine,  a njegov zamjenik Josip Milat, koji proziva crkvu za fašizam rođen 1938. godine, imao je tri godine kada je rat počeo, a sedam kada je rat završio. Još je apsurdnije   i nepojmljivo da je njihova  protukandidatkinja Iva Marčetić, koja se kandidirala uz Habulina i Milata, rođena 1982. godine! To su doista vjerodostojni borci NOB-a u 2. svjetskom ratu. Bilo bi smiješno da nije stvarno apsurdno i nakaradno.

Dakle SAAB piše: ”Savez organizira Međunarodnu konferenciju radi suprotstavljanja jačanju ekstremne desnice, otvoreno profašističke, i njezinom sve agresivnijem napadu na tekovine i vrijednosti antifašističke borbe i antifašističkih vrijednosti, koje su i najviše demokratske vrijednosti današnje Europe.

Pobjeda nad fašizmom likvidirala je fašističke režime koji su izazvali Drugi svjetski rat, ali fašizam nažalost nije nestao s povijesne scene već se javlja u rafiniranim oblicima.

Za budućnost Europe naša se sjećanja moraju temeljiti na objektivnoj povijesnoj istini i iznad svega na socijalnoj pravednosti, a politička stabilnost i uspješno poželjno zajedništvo ne može se graditi na socijalnim nepravdama i povijesnom revizionizmu, rasizmu i ksenofobiji, koji su obilno zastupljeni u današnjem svijetu.”

Ma zamislite koje su to parole, manipuliranje poviješću, kao da se nisu našli jasni dokazi, te civilizacijske i demokratske norme očituju se u antifašizmu demokratskih država Europe, međutim komunizam iako je bio na strani pobjednika fašizma u 2. svjetskom ratu, pogazio je sve te antifašističke norme i počeo se ponašati isto kao i fašizam. Komunističke vlasti obilato su koristile sudjelovanje u ratu na strani pobjednika i komunizam izjednačili sa antifašizmom, što nije nikako odgovaralo istini i stvarnom načinu i metodama vladavine. Dakle komunizam je samo u ratu bio antifašizam, dok se u poraću i kasnije svojim načinom vladanja pretvorio u fašizam. Mada je i taj dio antifašizma dvojben, jer je NOB bila istovremeno i  socijalistička revolucija za promjenu društvenog uređenja sa jasnim ciljem koga treba sve likvidirati. Sudjelovanje u 2. svjetskom  ratu na strani pobjednika, nikako ih ne amnestira za zločine počinjene tijekom i poslije završetka rata.

Na Dan Antifašističke borbe  obilježava se događaj koji je povijesno sporan, kojeg je nametnula Komunistička partija Jugoslavije, a Hrvatska je raskinula 8. listopada 1991. godine sve državno-pravne sveze sa Jugoslavijom. Događaj od 22. lipnja 1941. godine, koji nema u kontinuitetu nikakvu  povezanosti sa sadašnjom Hrvatskom!

Dan antifašističke borbe pretvorio se u veličanje Narodno oslobodilačke borbe pod vodstvom Komunističke partije Jugoslavije kojoj  je predsjednik bio Josip Broz Tito.

Ovaj dokument zorno prikazuje zločinački karakter NOB. Naređenje za smaknuća svih nepodobnih komunističkoj revoluciji, jer je KPJ iskoristila borbu protiv fašizma u 2. svj. ratu za komunističku revolucionarnu promjenu društvenog sistema vladanja državom.

»Strogo povjerljivo!
Samo za partijska tijela!
16. rujan 1941.
Deklaracija CK – KPS
Na poziv KPJ CK (Komunistička partija Jugoslavije Centralni komitet) je zauzeo sljedeće stajalište:
CK se obvezuje i naglašava da je u sadašnjoj političkoj situaciji nastupilo vrijeme za izvršenje socijalističke revolucije.
CK se dalje obvezuje da u predvečerje revolucije mora prestati sa svakim oblikom druženja s građanskim elementima u OF (Osvobodilna fronta), jer su to isključivo samo proturevolucionarni elementi koji su iz koristoljublja prodali svoje uvjerenje, i streme za materijalnim u novoj kapitalističkoj državi i oni koji nemaju nikakvoga razumijevanja za radničku klasu.
U pravom spoznavanju sadašnje revolucionarne situacije CK zaključuje da se provedu sljedeće nužne mjere, koje su potrebne da se pobjednički izvede revolucija:

1. Svi rukovoditelji v OF-u, koji pripadaju bilo kojem građanskom usmjerenju moraju se likvidirati.
2. Svi veleposjednici, kapitalisti, industrijalci i kulaci moraju se likvidirati.
3. Svi čelnici i funkcionari građanskih stranaka, koji nisu u OF-u ili u NOV-u (Narodnooslobodilačka vojska) i koji ne budu likvidirani tamo, moraju se likvidirati.
4. Svi čelnici Bele garde mora se likvidirati.
5. Svi čelnici Plave garde mora se likvidirati.
6. Sve SS-ovce i gestapovce mora se likvidirati.
7. Sve intelektualce, studente i kavanske političare mora se likvidirati.
8. Sve svećenike, koji su se izjasnili protiv radništva mora se likvidirati.
9. Sve bivše jugoslavenske oficire, također i one koji su pri NOV-a, mora se zatvoriti.
10. Sve svećenike mora se zatvoriti. Neka crkve ostanu zatvorene, iste se ne smije rušiti. Represalije se smiju provoditi samo na drugim crkvenim imanjima i posjedima.
11. Sva vojna poslanstva kapitalističkih država, koja se nalaze pri NOV-u mora se prisiliti da otputuju. Svaki daljnji razgovor je zabranjen.
12. Sve osobe, koje se protive našem oslobodilačkom ratu mora se odmah tajno odvesti i predati NOV-u. Iste se mora likvidirati samo u slučaju ako to situacija ili pak vanjski položaj zahtijeva.
13. Svi građanski časopisi ne smiju izlaziti. Radioaparate se mora također oduzeti.
14. Svi javni uredi i sve životno važne ustanove, poput prometnih sredstava, mora se također oduzeti i predati odjelima NOV-a.
15. Sve se te mjere moraju provesti onoga dana kada to bude naređeno.
16. Sve likvidacije moraju izvršiti posebni odjeli partije.
Partijske organizacije na terenu i u odjelima NOV-a moraju to provesti u najvećoj tajnosti prema naredbama. Samo najvažniji stari članovi, funkcionari partije, smiju znati za te naredbe, i samo su oni određeni za odabir krivaca.
Živjela socijalistička revolucija!
Živio Staljin, vođa cjelokupnoga radnog naroda!
Za CK – KPS (Komunistička partija Slovenije):
(potpis) Boris Kidrič«
Original na slovenskome jeziku
»Strogo zaupno!
Samo za organizacije partije!
16. IX. 1941.
Boris Kidrič

U samom početku NOB 1941. godine već je bilo određeno koga sve treba likvidirati. Je li to antifašizam?

Pravi antifašizam, kakav je bio u zemljama Zapadne Europe i u SAD ne poznaje masovna ubijanja ili likvidacije  bez suda. Pravi antifašizam se razvio u demokraciju, u poštivanje ljudskih prava, a komunizam u totalitarizam, nasilje i gaženje ljudskih prava u svim zemljama gdje je osvojio vlast. Zato i je podlo  i pokvareno  nametati zlo kao  vrijednost življenja..

„Pretvaranje u sektu, svojatanje i rezerviranje antifašizma samo za komuniste, postkomuniste i ljevičare lukava je smicalica ljevičarske ortodoksije i potkupljivih intelektualaca. Antifašizam nije i ne smije biti alibi za zločine komunističkih režima.“ Akademik Davorin Rudolf.

Nakon toga u Hrvatskoj se po tom pitanju nije ništa učinilo, ništa baš ništa za osudu komunističkog režima.

Čak suprotno od toga, pojačali su se napadi na Hrvatsku i hrvatski narod za fašizaciju i za ustaštvo. Istraživanja komunističke lažirane povijesti proglašavaju  se revizionizmom, traži se kažnjavanje, na djelu je prava medijska i politička hajka protiv HOS-a. Proganja se zbog simbola, pozdrava i pjesama, a šuti i uopće ne spominju komunistički simboli. Čak se  i Vijeće za suočavanje s prošlošću u svojem Dokumentu dijaloga od 28. veljače 2018. godine, stranica 28, točka c. izjasnilo da crvenu zvijezdu ne smatra spornom, pa je osvanula na vrhu Riječkog nebodera iako su  pod crvenom zvijezdom počinjeni  masovni zločini. Koja su to dvostruka mjerila?

Hitlerova svastika, iako je stari indijski znak, upotrebom u 2. svjetskom ratu trajno kompromitirala. Zar se isto tako i crvena zvijezda s komunističkim zločinima nije kompromitirala???

Imena ulica i trgova po nazivima iz propale Yugo-države,  nisu  samo u Zagrebu, nego i po mnogim hrvatskim gradovima! Osobito prednjače istarski gradovi, gdje IDS stranka na vlasti u Istri provodi neokomunističku politiku nepodobnosti svih koji osuđuju totalitarni komunistički režim, a sve zaogrnuto pod plaštom antifašizma.

Kako se može protumačiti naziv Kino Valli u Puli, kada se zna da je Alida Valli,  iako rođena Puljanka bila bliska sa Benitom Mussolinijem, čiji je fašizam nanio puno zla u Istri?  A još k tome IDS-ovci se busaju u prsa da su veliki antifašisti? Bizarno!

Za njih i njihove sljedbenike J. B. Tito nije zločinac ,koji je izravno naređivao masovne progone i ubojstva i koji je  na listi najvećih svjetskih zločinaca! Upravo ti njegovi sljedbenici  sebe nazivaju antifašistima ,misleći time skinuti odgovornost za masovne progone, masovne likvidacije, torture, zatočeničke logore bez suda i suđenja i veliku represiju prema neistomišljenicima.

Primjer novinarke Židovke zorno prikazuje svu brutalnost i nečovječnost komunizma:

Mlada novinarka,  Židovka iz Beograda, 22-godišnja  Jenna Lebl (1927-2009) preživjela je nacistički logor i u miru i slobodi, završila u komunističkom  logoru  na dvoipolgodišnjoj robiji na Golom otoku. Kada je  ispričala vic u redakciji, po Jennu Lebl dolaze dva udbaša jer je, rekoše, govorila protiv Tita i nije prijavila narodnog neprijatelja od kojeg je čula spornu šalu. Vic je govorio kako je Jugoslavija pobijedila na međunarodnom takmičenju u uzgoju cvijeća jer je uzgojila  ljubičicu bijelu od 100 kila. Odveli su  je u zatvor UDB Glavnjača, potom u logor Ramski rit, pa u Zabelu, Goli otok i Grgur (Grgur je bio ženski otok-zatvor). U pet zatvora, gdje je bila od travnja 1949. do kolovoza 1951., od nje su tražili da promijeni mišljenje i prizna krivnju. Ispisana je potom i iz Udruženja novinara. Po puštanju iz zatvora odmah je iselila u Izrael. Kada se Jugoslavija raspala, Jenna Lebl je objavila knjigu Ljubičica bijela, u kojoj je opisala strahote iz zatvora, i koja je  u Izraelu postala bestseler. Mnogi do tada nisu znali da je na Golom otoku bilo i žena.

„Bile smo okružene morem, a žedne do ludila. Spoznale smo kako je komplicirano iščupati stijenu iz njenog prirodnog okruženja. Tada naučite da kamen ima žile kucavice, i gdje ga trebate rastvoriti. Čupale smo temelje stijena koje su tamo bile stoljećima, mijenjale smo prirodu. Djevojke su pretvarane u starice, otpadali su im zubi, obolijevale su dok su im stizale vijesti da su ih se odrekli djeca, majke i muževi jer su postale narodni neprijatelji“ opisala je Jenna u knjizi sve strahote koje je proživjela.

Titovo ime nose samo u Istri, središnji trg u labinskom Starom gradu, u obližnjem Rapcu Obala, a u Raši ulica s imenom Maršala Tita. Titovo ime nose i ulice i trgovi u Fažani, Poreču, Rapcu, Opatiji. Veli Lošinj imaju Obalu maršala Tita, u Lovranu je šetalište sa Titovim imenom. Trg maršala Tita imaju Rijeka, Buzet, Lovran, Matulji i Rovinj.

Što će bivši istarski župan, a sada EU parlamentarac Valter Flego koji je izjavio” “Istra se nikad neće odreći svoje prošlosti i antifašističkih spomenika, trgova i ulica ljudi koji su tu prošlost obilježili, a posebno lika i dijela Josipa Broza Tita”? a glasao je za Rezoluciju kojom se komunizam izjednačava sa fašizmom?

Što li će sada IDS koji se zalaže za europske vrijednosti sa Titovim Parkom u Puli i crvenom zvijezdom? Koji li su to apsurdne i kontradiktorne situacije u kojima se političari nikako ne snalaze, a nemaju hrabrosti i političke i ljudske mudrosti presjeći prošlost!

Iz svega navedenog nameće se zaključak da je javna i nedvosmislena osuda fašizma i komunizma prijeko potrebna. U Hrvatskoj  odlučnog i beskompromisnog političara koji bi osudio oba totalitarna režima NEMA! Predsjednik Vlade Andrej Plenković nije imao tu hrabrost i odlučnost, pa je prebacio odgovornost na Vijeće za suočavanje s prošlošću. Čak se ni dr. Franjo Tuđman nije usudio tako nešto javno i odlučno izjaviti, naime zadržao je i bistu Josipa Broza Tita na Pantovčaku.

Tek kada se pojavi hrabar i beskompromisan političar kojemu je dobrobit Hrvatske na prvom mjestu, iznad svih drugih interesa, iznad svih stranačkih i grupacijskih interesa i osudi jednako oba totalitarizma, fašizam i komunizam, u Hrvatskoj će zavladati mir i napokon završiti 2. svjetski rat.

I  na kraju ZAŠTO?                                                                                                                   

Zašto se komunizam, koji se pojavio 1917. godine,  gotovo odmah pretvorio u krvavu diktaturu, a potom u zločinački režim? Jesu li se njegovi ciljevi mogli ostvariti i bez krajnjeg nasilja? Kako objasniti da je komunistička vlast zločin prihvatila i primjenjivala kao svakodnevnu, normalnu i običnu mjeru desetljećima?

Činjenica da je taj obrazac od samog početka imao zločinačku dimenziju iznenađuje još više, jer proturječi razvitku socijalističke ideje o humanom društvu.

Teror je imao korijene još iz Francuske revolucije i borbi između frakcija koje je vodio Robespierre. On je izjavio ” Kako bi se kaznili neprijatelji domovine, dovoljno je ustanoviti tko su oni. Ne radi se po tome da se oni kazne nego da se unište” Ideju je preuzeo Lenjin još iz Internacionale i ona je ubrzo postala metoda stvaranja i jačanja vlasti i moći.

Kultura nasilja potječe od raslojavanja u ljudskoj povijesti. Robovlasništvo i feudalizam mogli su se održati samo nasiljem. Pobune robova i kmetova zaustavljale su se samo ubijanjem. Okrutnost pri samom ubijanju je osobito zapanjujuća. U čemu i gdje su korijeni ljudske okrutnosti? Da su ti činovi okrutnosti bili pojedinačni, onda bi se mogli tumačiti kao izopačenu psihologiju pojedinca, ali u svim totalitarnim režimima okrutnost je grupna.  Možda je odgovor u 1. svjetskom ratu, izrazito brutalnom u rovovima, sa stotinama tisuća poginulih vojnika. Rat ozakonjuje nasilje, briše pojedinca i oživljava kulturu ropstva, rat je borba protiv neprijatelja!

Kako se definira neprijatelj?  Uvijek je onaj protivnik neprijatelj. Neprijatelj je veliko opravdanje terora, totalitarna vlast ne može bez neprijatelja. Ponestane li ih, izmisle se novi, a čim se identificiraju novi, oni automatski prestaju zasluživati svaku milost… Biti neprijatelj, neizlječiva je i sramotna bolest, neprijatelj se izopćuje iz društva. Komunističke partije kao škart odbacuju neprijatelje, to su oni koji se ne uklapaju u sliku društva i države koju oni stvaraju, a potom ideologijom eliminiranja neprijatelja sa ciljem učvršćivanja vlasti, istrebljenjem svih nečistih elemenata iz društva logički dolazimo do zločina protiv čovječnosti!

Nije ta metoda obnašanja  vlasti i moći karakteristična samo za komunizam, već za sve totalitarne režime. Svi totalitarni režimi temelje se na teroru, represiji i zločinu kao načinu  učvršćivanja i očuvanja vlasti i moći. I ne samo za totalitarne režime, nego i za demokratske. Sve što  doživljavamo sada u ovo vrijeme tzv. pandemije ukazuje nam  kako vlast lako klizne u diktaturu, represiju, diskriminaciju i na kraju teror! Vidimo kako vlast mijenja ljude, u svakom vladajućem čuči mali diktator.

 Po odlukama tzv. Stožera, paradržavnog tijela suspendiraju se  ljudskih prava na slobodu kretanja, na slobodu izbora, zabranjuju se javna okupljanja, zatvaraju škole, zatvaraju domovi umirovljenika, domovi za stare i nemoćne, jadni starci umiru bez ikoga svoga, zbog nemogućnosti posjeta , zabrane, zabrane, zabrane…

A sa cijepljenjem se uvodi i  diskriminacija! Stoljeća i stoljeća ljudski rod borio se protiv svakog vida diskriminacije da bi se opet uvela diskriminacija po cijepljenju. Cijepljeni, mogu s Covid-putovnicom  svugdje, a necijepljeni nigdje! Apsurdno jer zakonske obveze za cijepljenje nema!

Povijest nas ničemu naučila nije!

Lili Benčik