HRVATSKO SLOVO – EUROGLEDI – Croatocid
Rummel: “Tito je zločinac, jednako kao Staljin, Mao, Hitler…
5. lipnja 2009.
R. J. RUMMEL, Death by Government New Brunswick, London, 1996., str. 8
Totalitarno vladateljstvo jezika i političke mu lutke na koncu ne samo da prikrivaju dobro im znanu istinu o mnoštvenom megazločinu koji je jugostaljinizam dao počiniti nad nevinim pučanstvom i ratnim zarobljenicima, nego od sveukupne hrvatske javnosti skrivaju i znanstvene spoznaje i pojmove u kojima se, na svjetskoj ljestvici megazločina, sadržajno prikazuju megazločinačke države i diktatori i visoko mjesto totalitarne .Jugoslavije” u tome zločinačkom kontekstu. Iako je democid obavljan nad Hrvatima tijekom gotovo cijeloga XX. stoljeća – da bi se u zločinačkoj svojoj biti pokazao nakon svršetka Drugog pod kapu „avangarde radničke klase” i njezine jugoarmije zatim pod četničkojeneaovska Znamenja srpske vojske i paravojnih postrojbi – na njega je sve do jučer primjenjivan podržavljeni „zakon šutnje”, a iz samoga je megazločina komfašizma nastala „čele-kula” strave i slave, koju duh i dah istine postupno pretvara u prah.
Bezdan je nametnute šutnje toliko dubok da u tu jamu zaborava vladateljstvo, ono koje staje na stranu dubajićevskoga zločina, daje bacati, sada bez fizičkih egzekucija, pojedince i skupine što se drže zakona ljubavi svjedočenjem vlastitoga ustavoljublja i iznošenjem zahtjeva da djeluje pravna i demokratska država jednako u odnosu na sve počinjene teške zločine protiv čovječnosti i nekažnjene zločince. Nad tim se bezdanom neometano nastavljaju orgije vladateljstva i glavnoga im ovdašnjega dojavnika s protuustavnim čini- ma klevetanja i vrijeđanja podanika u njihovu ljudskome dostojanstvu, te onemogućavanja istih da se bez straha za vlastitu egzistenciju koriste zajamčenim im temeljnim pravima i slobodama.
Pjesnikje Nazor, nekoć, u Zagrebu 24. srpnja 1947., pridonoseći „kultu Heroja… Lenjina u Rusiji, Tita kod nas”, u svome dnevniku zapisao da „kult junaka ne će nikad prestati, ma u kakvu se novom obliku bude Heroj pojavljivao” (V. Nazor: Kristali i sjemenke, str. 304., Zagreb, 1949.) Nazorologija bi nam naša mogla napokon rasvijetliti je li Nazor tada, u času dok je ovakve i slične pohvale pisao, išta bitno znao o poslijeratnom krvoločnom pokolju zbiljski golorukoga hrvatskog naroda, ili je (jadničak, na visokoj jugopolitičkoj dužnosti!) živio, poput stotina tisuća nas, u neznanju zločina i croatocida. Iako me neki moj nutarnji glas, kao i doista osobna simpatija za Goran-Nazorov „čamac na Kupi”, nagovora kako su i ova dva znamenita književnika, svojom slobodarskom narodnosnom gestom prijelaza preko rijeke, su-dionicima općehrvatskoga bariaka slobode olujno razvijena nad kraljevskim Kninom, dopuštam si mogućnost da me na neko stvarnije tlo Hrvatske spuste oni knjigoznanci koji bi me, kao poznavatelji Nazorova lika i djela, pokušali uvjeriti da bi veli Nazor, nekoć zahvaćen vrtlogom Velike Laži, možda danas stao uz izmišljotine jugoovisničkoga literarpolitičkoga vladateljstva o ..dogovorenome ratu” i nepostojanju velikosrpske agresije na zemlje i narod Hrvata, toga ratnoga sredstva u izvedbi garašaninovske jugopolitike. Ako bi stao, i svoje bi pjesništvo izdao, „Zvonimirovua svjetskog rata i za vrijeme hrvatskoga Domovinskoga rata, na primjeru, u beogradskim gospodskim ložama razrađenoga, croatocida stavljena prvo bi garašaninovske jugopolitike. Ako bi stao, i svoje bi pjesništvo izdao, „Zvonimirovu lađu” spalio.
Američki je sveučilišni profesor političkih znanosti Rudolph Joseph Rummel (r.1932.), tvorac pojma democid i autor dvadesetak djela posvećenih istraživanju kolektivnoga nasilja, komunističku Jugoslaviju razvrstao (s pravom ili ne, neka se o tome očituju i hrvatski znanstvenici) među deset najzločinačkijih režima dvadesetoga stoljeća, ali se hrvatske strukture moći prave kao da ništa ne znaju, ništa ne čitaju i kao da se naše europske sudbine ne tiče njihov odnos spram vladavine prava hic et nunc. Slovenska su znanstvena istraživanja stotina mnoštvenih grobišta posijanih po susjednoj nam državi potvrdila da su postrojbe partizanske jugovojske tamo pobile oko 200.000 Hrvata, a američki profesor R. J. Rummel, drži da „Tito, je zločinac, jednako kao Staljin, Mao. Hitler, Pol Pot i slični diktatori”. Ima ih među nama koji misle kako je vrijeme za ustanoviti, u svjetlu svih tih otkrića, jesu li oni koji veličaju croatocidne zapovjednike zločina možebitni bolesnici koje je izbezumila „partizanska bolest”, ili pak svjesni promicatelji jednoga od pripravljenih političkih recepata za pritvaranje Hrvatske u serbobalkansku „avliju”. Neke pak puno više zanima fenomen hrvatske šutnje, one u koju je, primjerice, bio potonuo još jedan naš pjesnik i akademik ne izustivši, punih pola stoljeća, ništa u javnosti o ubojstvu hrvatskih fratara na Širokome Brijegu, iako je puno toga, kao (ne)posredni sudionik partizanskoga razbojništva, o počinjenome zločinu znao. Međutim, šutnja se, i opaka smutnja, o zlodjelima nastavlja, dok one posustale na putu svjedočenja istine moraju trgnuti riječi fra Vendelina Karačića: „Šutnja može biti prevelik grijeh, a čini se da ustrajavamo u tom grijehu.”
Pozornost mi na neke izvore šutnje, kao i kulta piramida i pentagrama/petokraka, skreće strpljivi izučavatelj skrivenih rituala one supertajne svjetske družine korjenito proturimskih ideala, koji je pronašao engleski tekst zastrašujuće prisege člana te družbe glede obveze čuvanja tajne, a on glasi: „Prekršim li slučajno makar u najmanjoj mogućoj mjeri svoju prisegu, neka budem zaklan, neka mi budu izvađeni srce, zubi i utroba i bačeni- u morske dubine, a moj pepeo bude rasut da ne ostane ništa od mene i od mojega mišljenja među ljudima i braćom.”
Dok ne razotkrijemo i nama samima i cijelome svijetu sve činjenice o stoljetnoj strategiji croatocida kao democida, i dok vladatelji naši kulturološku istinu o tisućljetnome hrvatstvu uspješno taje, moglo bi se reći kako kroatocid kao memoricid. makar u svom najmanje brutalnome obliku, sveudilj traje.