Antologijski i nagrađivani hrvatski pjesnik, književnik, urednik i publicist Mile Pešorda dostavio nam je na znanje svoj dopis s prilozima o Sarajevskoj deklaraciji o hrvatskom jeziku iz g. 1971. (Pešordina je knjiga SLUŠAM TVOJ GLAS uvrštena u kanonski Leksikon hrvatske književnosti.) On u dopisu opovrgava kao neistinite novije tvrdnje pjesnika Veselka Koromana, jednog od sedam tadašnjih supotpisnika, o stvarnom autorstvu teksta te deklaracije, koja je u ono doba bila iznimno hrabar čin hrvatskih intelektualaca u Bosni i Hercegovini odnosno u komunističkoj Jugoslaviji, u kojoj je hrvatski jezik bio podvrgavan “srpskohrvatskom”, a isticanje bilo čega posebno hrvatskog po sebi sumnjivo ili izloženo progonima. U skladu s demokratskom otvorenošću i istinoljubivošću, objavljujemo u cijelosti poslani dopis i priloge – jer je riječ o važnom događaju i dokumentu hrvatske samosvijesti i kulture u BiH i općenito unutar hrvatskoga narodnog, kulturnog i književno-jezičnog korpusa. Presliku iz knjige Dubravke Oraić Tolić ne možemo prenijeti iz tehničkih razloga, ali je ključni dio teksta sadržan u ovoj objavi.
Deklaraciju je na kraju ove objave, u prijepisu koji nam je poslao Mile Pešorda.
Poštovani urednici i novinari Otpor-media,
vaš ste članak iz siječnja 2021. o povijestnoj Sarajevskoj deklaraciji o hrvatskom jeziku nadopunili trećejanuariziranom pričicom iliti konfabulacijom iz g.2001.Veselka Koromana, jednoga od sedmorice supodpisnika, kojom se želi destruirati i minimizirati sama bit jednoga povijestnoga hrvatskoproljećarskoga događaja, proiztekla iz duhovnoga zajedništva na slobodarskoj crti obrane hrvatskoga jezika, naroda i nadasve slobode, kao i samih, u svibnju 1970. rođenih, Šimićevih susreta pred planiranim političkim gašenjem.
Držeći da Vam je do istine i do učinkovita otpora organiziranomu zaboravu širenjem istinitih vijesti, podsjećam na činjenicu da je pok. Koroman bio jedan od sedmorice podpisnika, da je do Deklaracije došlo temeljem moga osobnoga poticaja i dogovora s Vitomirom Lukićem i razgovora s Nikolom Martićem, da smo okosnicu teksta Sar.deklaracije sastavili Vitomir Lukić i ja osobno, da je tekst završno sadržajno, stilski i jezično oblikovao Vitomir Lukić, tekst koji je, bez ikoje promjena nakon Lukićeva sastanka s Koromanom, bio objelodanjen u javnim medijima.
Inače, svoju “novu” priču o navodno dvojici suautora (Lukić-Koroman), i još petorici, po Koromanu bezimenih i “nadopisanih” supodpisnika Sarajevske deklaracije o hrvatskom jeziku “demantirao je” sami Koroman davne godine 1992.u razgovoru s književnikom i urednikom Krešimirom Šegom, otiskanom, pod naslovom „Išao sam protiv struje”, u Hercegovačkome tjedniku od 18. srpnja 1992. U tekstu ovoga razgovora, preuzetu u knjizi 3. Koromanovih Sabranih djela, stoji: „Nekako u isto doba, n a s s e d a m hrvatskih književnika n a p i s a l i s m o članak ‘Kad ćemo odgovoriti Grgi Gamulinu’…”(V. Koroman, Sabrana djela, knjiga 3., str.464., Sarajevo-Zagreb, 2016.).
Godine 2001. okreće ploču, i po zagovoru istaknutoga supodpisnika novounitarističko Deklaracije o zajedničkom YU-jeziku g.2017. književnika Željka Ivankovića, piše pismo Srećku Džaji,u pismu se samoproglašujući jednim od dvojice koautora, od kojih da onaj drugi, Vitomir Lukić, navodno još nije dobro ovladao hrvatskim jezikom (!!!), a da su ostalu petoricu tek onako prikvačili.
Zagovarajući zabranjenu istinu o sistemski progonjenoj i prešućivanoj Sarajevskoj deklaracije o hrvatskom jeziku, koju tada nitko nije smio objaviti pod njezinim vlastitim i izvornim imenom (skovanim u sarajevskim razgovorima trojice nas: Lukić, Martić, Pešorda, a Koroman je za to vrijeme živio i radio u Visokom) i budući jednim od dvojice još živih njezinih javnih podpisnika, molim da na vašemu portalu predstavite puninu istine o jednome znamenitom kulturno – političkom demokratskom činu sedmorice hrvatskih književnika u Bosni i Hercegovini.
U privitku, na znanje i primjerenu uporabu za javnost, šaljem svoja dva teksta koji dostatno osvjetljuju ovo pitanje.
Prvi je objavljen 7. veljače 2021.u Velikome specijalu “Večernjega lista” posvećena polustoljetnici Hrvatskoga proljeća, drugi g.2021.u knjizi-zborniku Hrvatsko proljeće u sjećanjima suvremenika, u nakladi Matice hrvatske u Zagrebu, koju je uredila hrvatskoproljećarska poetesa i akademkinja Dubravka Oraić Tolić.
Šaljem u privitku i preslik članka uglednoga novinara “Slobodne Dalmacije” i pubicista Ivice MLIVONČIĆA, rodom iz Vareša, posvećena Sarajevskoj deklaraciji. Objavljen je prvo u “Slobodnoj Dalmaciji” 3. veljače 2000., a zatim i u mjesečniku “Stećak” u Sarajevu. U članku Mlivončić skreće pozornost i na veliki projekt HRVATSKA KNJIŽEVNOST BOSNE I HERCEGOVINE U STO KNJIGA koji vode glavni urednik Mirko Marjanović i zamjenik glavnoga urednika Mile Pešorda. (Zbog ovoga zadnjega poduhvata, kojega sam također bio inicijalnim pokretačem i sutvorcem, izabranim zamjenikom glavnoga urednika edicije, bijah ujesen g.2000., odlukom ministra u “trećejanuarskoj” Vladi RH Tonina Picule, uklonjen s diplomatskoga mjesta savjetnika za kulturu i ravnatelja Hrvatskoga kulturnoga centra pri Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Sarajevu!)
U dobroj vjeri da ne ćete zatvarati vrata istini, bilježim se s poštovanjem i najboljim željama.
Mile Pešorda
inicijator i sutvorac povijestne Sarajevske deklaracije o hrvatskom jeziku
U velikome Specijalu »Večernjega lista« od 7. veljače 2021., Hrvatsko proljeće – 50 godina pokreta koji je navijestio slobodnu Hrvatsku, objavljena je također »Kronologija: najvažniji događaji prije, za vrijeme i nakon Hrvatskoga proljeća« (priredio Žarko Ivković // Večernji list), koja se proteže od 7. prosinca 1964.do 21. veljače 1974. godine, na str. 13. – 18. U Kronologiji je, na str. 15., zabilježena i Sarajevska deklaracija o hrvatskom jeziku, kao jedini iztaknuti preporodni događaj u Bosni i Hercegovini, u tome desetogodišnjem razdoblju:
»28. siječnja 1971. objavljena Sarajevska deklaracija o hrvatskom jeziku. Potaknuo ju je književnik Mile Pešorda, a potpisala sedmorica hrvatskih književnika iz BiH zalažući se za hrvatsku nacionalnu i kulturnu suverenost i jednakopravnost s drugim narodima u BiH.«
Sarajevska deklaracija o hrvatskom jeziku – Zatirana i prešućivana »narodna zahtijevanja«
10. ožujka 2021. hkdnapredak.com
Piše: Mile Pešorda, književnik
Francuski je pjesnik Pierre Albert-Birot napisao: »Koliko bi ljudi moglo dati litru krvi / Ali ni jednu kap poezije«. Tu kap poezije kao suzu radostnicu istine, izlili smo, mi hrvatski književnici u glavnome gradu Bosne i Hercegovine, u životodajni oblik Sarajevske deklaracije o hrvatskom jeziku. Deklaraciju su objavili 28. 1. 1971. središnji dnevni listovi u Jugoslaviji, zagrebački »Vjesnik« te beogradska »Politika« i »Borba«, dan kasnije i sarajevsko »Oslobođenje«, ali niti jedan od tih dnevnika nije ju objavio pod njezinim vlastitim i izvornim imenom, nego pod drugim nazivima. Nastala je u ozračju preporodnoga Hrvatskoga proljeća, kao stvarateljski dijalog s poviješću i suvremenošću, kao čin ljubavi posvećen istinskoj demokratizaciji društva, stvarnoj ravnopravnosti hrvatskoga naroda s drugim dvama narodima u Bosni i Hercegovini, kao zagovor neometana i slobodna života hrvatskoga jezika i kulture u pluralističnoj zajednici i uzajamnoj otvorenosti triju »legalnih nacionalnih kultura«, kao proglas »nacionalne i kulturne suverenosti«, sukladno kojoj bi hrvatske kulturne i političke interese zastupali legitimni narodni predstavnici, a ne »statisti po nacionalnom ključu«.
Deklaracijom je, u točki sedmoj ovih svojevrstnih narodnih zahtjevanja, uzeta u obranu, prije nepunih osam mjeseci, 30. – 31. svibnja 1970., u Grudama i Drinovcima prvi puta održana, kulturno-književna manifestacija »Šimićevi susreti«, pred namjeravanim političkim odstrjelom i gašenjem. Uz sami su tekst Sarajevske deklaracije bila otisnuta imena sedmorice hrvatskih književnika »podpisnika«: Vitomir Lukić, Mile Pešorda, Nikola Martić, Veselko Koroman, Mirko Marjanović, Vladimir Pavlović i Stanislav Bašić. Nakon sloma Hrvatskoga proljeća, Sarajevska deklaracija bijaše poklopljena posvemašnjom šutnjom (a njezini sutvorci opkoljeni pričuvnim ušima čuvara), da bi izronila na svjetlo dana nakon velike povijestne i političke promjene, u nas započete s 30.svibnjom 1990.
U vrijeme nastanka Sarajevske deklaracije boravio sam u Sarajevu, kao student treće godine romanistike na Filozofskome fakultetu, s rukopisnom knjigom pjesama ŽIVOT VJEČNI kod izdavačke kuće »Svjetlost« (objavljene u jesen 1971. i nagrađene sljedeće godine). Zajedno sam s Lukićem i Martićem sutvorački sudjelovao u koncipiranju i sastavljanju Deklaracije. Prije toga sam izložio zamisao o potrebi naše Deklaracije, u razgovoru s Vitomirom Lukićem, poslije jedne sjednice Komisije za kulturu Predsjedništva Republičke konferencije SSRN BiH, u radu koje smo obojica sudjelovali. Za nezaborav zapisujem, tako da i Bog upamti , da je završni sadržajni, jezični i stilski pečat Sarajevskoj deklaraciji dao Vitomir Lukić, moj (pokojni) prijatelj, hrvatski pisac europskoga formata.
Uz polustoljetnicu njezine objave, može se reći da je Sarajevska deklaracija o hrvatskom jeziku, makar koliko bila zatirana i prešućivana ili netočno prikazivana, izvršila , i sveudilj vrši, svoje poslanje, jer za povijest ostaje “jednim od najvažnijih dokumenata hrvatskoga jezikoslovlja uopće te možda i najvažnijim i najiskrenijim pozivom na ravnopravnost uporabe hrvatskoga jezika u Bosni i Hercegovini” (dr. sc. Domagoj Vidović: „Vladimir Pavlović i Sarajevska deklaracija o hrvatskom jeziku”, https://bib.irb.hr…pdf). Hrvatski je jezik danas i u Bosni i Hercegovini ustavnom kategorijom, koji takovim opstaje, jezik tisućljetno samosvojan i jedinstven.«
(*str.43., Specijal »Večernjega lista« Hrvatsko proljeće – 50 godina pokreta koji je navijestio slobodnu Hrvatsku -154 str., Zagreb, nedjelja, 7. veljače 2021.)
U velikome Specijalu »Večernjega lista« od 7. veljače 2021., Hrvatsko proljeće – 50 godina pokreta koji je navijestio slobodnu Hrvatsku, objavljena je također »Kronologija: najvažniji događaji prije, za vrijeme i nakon Hrvatskoga proljeća« (priredio Žarko Ivković // Večernji list), koja se proteže od 7. prosinca 1964.do 21. veljače 1974. godine, na str. 13. – 18. U Kronologiji je, na str. 15., zabilježena i Sarajevska deklaracija o hrvatskom jeziku, kao jedini iztaknuti preporodni događaj u Bosni i Hercegovini, u tome desetogodišnjem razdoblju:
»28. siječnja 1971. objavljena Sarajevska deklaracija o hrvatskom jeziku. Potaknuo ju je književnik Mile Pešorda, a potpisala sedmorica hrvatskih književnika iz BiH zalažući se za hrvatsku nacionalnu i kulturnu suverenost i jednakopravnost s drugim narodima u BiH.«
(Specijal »Večernjega lista« Hrvatsko proljeće – 5o godina pokreta koji je navijestio slobodnu Hrvatsku, Zagreb, nedjelja, 7. II. 2021., str. 15.)
Mile Pešorda
Godina 1971.: Sarajevska deklaracija o hrvatskom jeziku i knjiga Život vječni
Znamenitu zagrebačku Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika čak je i Miko Tripalo odmah osudio kao »političku diverziju«, a Stjepan je Mesić podpisnike Deklaracije ocijenio opasnijim od protujugoslavenskih bombaških terorista. Nas to u Sarajevu nije spriječilo,kada su to priilike zahtijevale i vitalni nacionalni interes, oglasiti se našom, Sarajevskom deklaracijom o hrvatskom jeziku. Objavljena je 28.siječnja, ali ne pod svojim vlastitim i izvornim imenom, u središnjim dnevnim listovima- zagrebačkome »Vjesniku« i beogradskoj »Politici« i »Borbi«, a dan kasnije i u sarajevskome »Oslobođenju«. U javnosti se pojavila s imenima sedmorice nas hrvatskih književnika u Bosni i Hercegovini (svi osim Pavlovića, koji je radio u Kuli Norinskoj pokraj Metkovića, s boravkom u Sarajevu): Vitomir Lukić, Mile Pešorda, Nikola Martić, Veselko Koroman, Mirko Marjanović, Stanko Bašić, Vladimir Pavlović. Nastala je na moj poticaj, temeljem prijedloga koji sam iznio Vitomiru Lukiću, u razgovoru koji smo zapodjenuli Lukić i ja, nakon jedne sjednice Komisije za kulturu Predsjedništva Republičke konferencije Socijalističkoga saveza radnoga naroda Bosne i Hercegovine. Na toj sam sjednici uznemirio duhove i poremetio neke tajne planove polemički progovorivši o diskriminiranju hrvatske kulturne komponente u BiH i o namjerama da se onemoguće »Šimićevi susreti«, izbrisani u izvješću Komisije, kojoj je predsjedao Ivan Fogl (što je iztaknuto u točki sedmoj Sarajevske deklaracije). Tekst je naše Deklaracije završno redigirao Vitomir Lukić, da bi ga potom,s imenima podpisnika, uručili medijima: Vitomir Lukić, u sarajevska dopisništva »Vjesnika«, »Politike« i »Borbe«, a Nikola Martić, kulturnoj redakciji »Oslobođenja«. Neki su je naslovili »Kada ćemo odgovoriti Grgi Gamulinu«, a popularno je odmah bila nazivana »Pismom sedmorice«. Međutim i taj je naziv brzo izgubio svaki smisao, jer se Stanko Bašić javno ne samo odricao svoga imena uz Deklaraciju, nego je poslije njezine objave odmah prekinuo prijateljske kontakte s njezinim sutvorcima.
S nemalim iznenađenjem negdje pročitah kako se jednoga od supodpisnika, Veselka Koromana, danas predstavlja jednim od dvojice autora teksta Deklaracije, što nije istina, već je to naknadnim i neutemeljenim nadopisom povijesti. Konačni je tekst Deklaracije Vitomir Lukić odnio na sastanak s Koromanom, da dobije Koromanov pristanak. Koroman je pristao biti supodpisnikom, a sami je tekst nakon njihova sastanka ostao nepromijenjen, točnije rečeno, Koroman uopće nije sudjelovao u pokretanju i sastavljanju teksta Deklaracije, navodno zato što ga još nije bila prošla ljutnja na Lukića (člana tročlanoga žirija) i Martića zbog toga što na prvim »Šimićevim susretima« nije bila nagrađena njegova pjesma, koju je u kinodvorani u Grudama pročitao, nego pjesma Nikole Martića »Bogumilska bajka«. U razgovoru s Anom Havel u sarajevskoj »Hrvatskoj riječi« (br. 147., str.12 – 13, 24. svibnja 1997.) rekao sam da su u preporoditeljskome krugu u Saraje vu smatrali da je »Vitomir Lukić mozak, Mile Pešorda srce, Nikola Martić duša« povijestne Sarajevske deklaracije o hrvatskom jeziku.
Iz totalne dvadesetogodišnje šutnje i zabrane izvukao sam Sarajevsku deklaraciju o hrvatskom jeziku objavljujući je u Hrvatskom narodnom kalendaru »Napredak« za g.1992., a potom je odkrivajući medijima. Usuprot naputku udbaškoga „Ministarstva istine” da se pridavi ili krivotvori istina o Sarajevskoj deklaraciji o hrvatskom jeziku (o ŠIMIĆEVIM SUSRETIMA također), ona je dobila pravo javnosti (iako strogo nadzirano), a cijenjeni ju je hrvatski jezikoslovac, u času bacanja novih regionarsko-srbizirajućih mreža na hrvatski jezik i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, cjelovito sagledavši njezin tekst i kontekst, nazvao “jednim od najvažnijih dokumenata hrvatskoga jezikoslovlja uopće te možda i najvažnijim i najiskrenijim pozivom na ravnopravnost uporabe hrvatskoga jezika u Bosni i Hercegovini” (dr. sc. Domagoj Vidović: „Vladimir Pavlović i Sarajevska deklaracija o hrvatskom jeziku”, https://bib.irb.hr...pdf)
Ujesen 1971., u Trebinju, čestitali su mi na nagradi za najbolju prvu pjesničku knjigu u Bosni i Hercegovini, koju da je dobila moja knjiga ŽIVOT VJEČNI, netom iz tiskare pristigla na natječaj. Proširio se glas do onih iza, koji su se uzbunili, učinivši da se ponovno sastane žiri. Nakon toga, nije ništa bilo od moje nagrade, koju je dobio drugi pjesnik, Josip Osti, jedan od „momaka iz Karadžićeve čete” (kako je Anđelko Vuletić, godina 1990-ih, nazvao tu jednu borbenu sarajevsku političko-pjesničku družinu). Bili su čak zahtjevi da se knjiga zabrani, tojest uništi, zatim su odlučili da iz otisnute knjige mehanički, žiletom, izbrišu naslov moje pjesme „U”. Zašto? Zato da bi to isto ozloglašeno slovo mogli meni nabijati na čelo.
Pjesnik je Stojan Vučićević tada također bio u Trebinju, u času kada se raširio glas da sam ja dobitnikom nagrade. Nu, tu nije bio u času preokreta, pa je u „Hrvatskome tjedniku” br. 32., predposljednjemu broju prije konačne zabrane tjednika i sloma Hrvatskoga proljeća, objavio izvrstan miniesej kao osvrt na moj Život vječni, u eseju spomenuvši i ovaj podatak o autoru: „Dobitnik je prošlogodišnje nagrade Šimićevih susreta, a nagrađen je i na nedavnim ”Trebinjskim večerima poezije” (Hrvatski tjednik br. 32., str. 18., Zagreb, 26. studenoga 1971.).
Malo vremena prije političkoga glavosijeka nad nacionalnodemokratskim preporodom, objavio sam u Listu studenata Bosne i Hercegovine Naši dani br. 369./370., novembar/studeni 1971., na cijelom stupcu, tekst pod naslovom „Moj prosvjed” , s nadnevkom „Sarajevo, 19. istopada 1971.”, s mottom, da „Istina je sve ono što čovjek osjeća da je neuputno izgovoriti” (Miroslav Krleža).
Tekst sam osobno predao i uredništvu hrvatskoga Studentskoga lista u Zagrebu, koji je tamo i objavljen 25. 10. 1971. na str. 5., u broju 22., ali tako grubo okljaštren da sam se toga njihova teksta odmah odrekao. U svome sam se prosvjedu, kao obrazloženju zašto napuštam urednički rad u Redakciji „Naših dana”, ogradio od objeda na štetu istine i zagrebačkih sveučilištaraca, na štetu Grada Zagreba i Hrvatske te hrvatskih studenata podrijetlom iz Zapadne Hercegovine, na štetu Matice hrvatske i hercegovačkih franjevaca, a koje su objede sadržane u nekim člancima objavljenim u Našim danima.
Sve sam to činio s ljubavlju prema istini, bez koje nema slobode, i prema civilizacijskomu redu stvari i svim ljudima dobre volje. Naravski, i prema Gradu Sarajevu, koje je bilo mojim „izabranim Gradom”.
(ulomak iz cjeline ”Moja hrvatskoproljećarska ljeta”, objavljene g.2021. u knjizi zborniku Matice hrvatske u Zagrebu Hrvatsko proljeće u sjećanjima suvremenika. koju je uredila hrvatskoproljećarka i akademkinja Dubravka Oraić Tolić).
Sadržaj ove izjave treba shvatiti kao sažet odgovor na pitanje koje je na nedavnom plenumu Udruženja književnika BiH postavio Lazar Amidžić, funkcioner Republičke konferencije SSRN BiH. Pitanje, samo po sebi, možda ne bi trebalo uzeti kao provokaciju, jer je upućeno s govornice jednog eminentnog kulturnog skupa, da ono nije bilo izneseno na erupciji optužbi za “laži” i najnižu vrstu političkog i kulturnog doušništva protiv “grupe hrvatskih pisaca” iz ove republike koji, po mišljenju Lazara Amidžića, snose odgovornost za nepovoljnu deskripciju ovdašnjih kulturnih prilika u članku Grge Gamulina objavljenom u dvanaestom broju “Kritike”…
Čak da je ovakvo pitanje imalo čist upitni oblik, inspiriran intelektualnom radoznalošću i dobrom voljom da se istini pogleda u oči, odgovor na njega zahtijevao bi određene pretpostavke…
Nema nikakve sumnje da treba odgovoriti na sva pitanja zainteresiranih promatrača sa strane, ali prije svega na ona otvorena i alarmantna što ih postavlja naša zbilja. Stoga ćemo mi s punom sviješću intelektualne književničke i ideološke obaveze odgovoriti Grgi Gamulinu tek:
- kada se između kulture i politike ne bude stvarala barijera koja onemogućuje otvorenu, iskrenu i argumentiranu razmjenu mišljenja sa jasno deklariranih pozicija legalne nacionalno-kulturne pripadnosti;
- kada neki predstavnici hrvatskog dijela kulture u političkim tijelima ne budu statisti po “nacionalnom ključu”, nego javni povjerenici iza čije uloge stoji određeni kulturni program;
- kada se kadrovska struktura u kulturnim institucijama, izdavačkim kućama i glasilima javne komunikacije uskladi prema izbalansiranim nacionalnim interesima;
- kada se takve pozicije ne budu koristile za naivno motivirane oblike kulturne diskriminacije (kao što je pokazala publikacija “Književni razgovori” u redakciji Izeta Sarajlića i s pogovorom Ivana Fogla);
- kada se u jezičnoj praksi osjeti prisutnost zaključaka simpozija o jezičkoj toleranciji, a lektori prestanu vršiti masakr nad zapadnom varijantom hrvatskosrpskog jezika i konačno započne razgovor o našem jezičnom standardu;
- kada u otkrivanju kulturnog nasljeđa Bosne i Hercegovine prevlada sistematski, programski i eruditivan stil rada, otvoren čitavoj kulturnoj javnosti, i kada se energije i novčana sredstva tog poduhvata ne budu trošili na djela lišena programskog opravdanja te ugledne fundacije, ili stručno promašena, umjesto da se angažiraju stručnjaci za još neistražena područja svih kultura naroda ove republike na ravnopravnoj osnovi;
- kada Ivan Fogl, koji po nacionalnom paritetu predsjedava zajedno s vama skupovima u Republičkoj konferenciji Socijalističkog saveza, gdje se rješavaju sudbinska pitanja kulture, bude barem po profesionalnoj političkoj obavezi, ako ne po savjesti, odgovorio mladom hercegovačkom pjesniku Mili Pešordi zašto u materijalima za jedan službeni skup, izrađenim u vašoj instituciji, nisu, pored ostalih sličnih manifestacija, ni spomenuti Šimićevi susreti (znači li to da su oni diskvalificirani?);
- kada ovoj kulturnoj javnosti prestanu dijeliti lekcije savjesti u kojima unitaristička psihologija poprima oblik agonije, koje se već na više skupova pojavljuju nepozvane i “kao gosti” zloupotrebljavaju gostoprimstvo, da bi ovo područje, otvoreno za demokratski slobodan razgovor o vlastitim problemima, pretvorile u poligon obračuna protiv jedne nacionalne i kulturne suverenosti s pozicija druge, u ulozi njenog eksponenta;
- kada vi i vaši istomišljenici ustanete protiv nepravdi što su činjene istoj onoj kulturi, i istim tim ljudima koje ste optužili kao huškače i doušnike Grge Gamulina;
- kada se u kulturi prestane nastupati u stilu arogantnog policijskog dušobrižništva, kako ste vi učinili u nekoliko navrata, sistematski, uporno mjereći dubinu javnog strpljenja;
- kada bude sasvim jasno u čije ime vi govorite, jer se ova sredina ionako uz velike napore odupire pokušajima kulturne kolonizacije sa raznih strana, pa mora vjerovati u vlastite snage za izlaz iz vlastite krize. Nije potrebno da vas uvjeravamo da ona ima dovoljno intelektualnih i moralnih kapaciteta i da bi sasvim mogla bez usluga kakve su joj ponudili vaši istupi:
- kada se desi (što bi možda bilo daleko bolje) da se pored Hasana Grapčanovića, javi neki političar koji bi vam u ime napadnotog dijela hrvatske kulture odgovorio za javnom tribinom. Nama bi, u tom slučaju bilo daleko jednostavnije, jer bi to ostao dijalog političara koji izrazito, i valjda legalno, predstavljaju interese triju legalnih nacionalnih kultura. Na žalost, ta treća reakcija nije uslijedila, i mi se prihvaćamo političkog rizika da popunimo jedno beznadežno prazno mjesto u javnom predstavljanju vlastitih kulturnih interesa, ako je već neko drugi, a ne mi sami, morao da nas, razumije se u svrhe optužbe, podvede pod taj tako usputno određujući naziv “grupe hrvatskih pisaca”;
- kada bi ovakvi istupi bili barem javni i samo verbalni, jer ako oni dolaze od čovjeka političkog zvanja i utjecaja, bojimo se da je to mnogo opasnije zato što je on još uvijek u stanju da uradi više o gore od onoga što je rekao.
U tom slučaju i Grgi Gamulinu, i samoj javnosti mnoge stvari bile bi jasnije.
Kada ove pretpostavke budu ispunjene, onda ćemo mi s osjećajem zadovoljene pravde i dobrom osnovom za međusobno povjerenje raditi na vlastitim kulturama i onom što nas u njima povezuje kao ljude koji su svojim bićem i svojom poviješću duboko ukorijenjeni u ovo tlo.
I tek tada ćemo moći da odgovorimo Grgi Gamulinu – ako on dotle bude živ.
(28. 1.1971.)
Mile Pešorda/Hrvatsko nebo