Novosti

Mladen Pavković: Brozov režim je zbog neprijateljske propagande osudio 3016 žena!

Mnogi se nadaju da lustracija u Hrvatskoj ne će ostati mrtvo slovo na papiru, bez obzira što razno razni pojedinci i skupine ističu da je to danas, nakon toliko godina od pada komunizma prekasno i bespotrebno. Nu, ako bi i došlo do nečega takvoga, onda tu ne bi trebalo biti iznimaka, jer bi trebalo lustrirati „i jedne i druge“, i lijeve i desne, bez obzira tko je u kojoj političkoj stranci, jer bez takvog stava to će se pretvoriti u „luk i vodu“, odnosno najobičniji cirkus.

Tko je činio zločine treba odgovarati, ali ne na način, kao što se relativno često danas događa u Hrvatskoj, kad su zločini velikosrpskih agresora u pitanju, u – odsutnosti.

Međutim, većina ljudi i ne zna (ili neće znati) kakvi su se strašni zločini događali u vrijeme vladavine Josipa Broza Tita, jer tada se o tome nije smjelo govoriti, a još manje pisati.

Zločinac Broz nije birao. Za njega i njegov politički totalitarni sustav bili su krivi svi za koje se i samo sumnjalo da rade protiv „njegova veličanstva“, pa i nevine žene, o čijim se patnjama, poglavito nakon II. svjetskog rata, malo ili ništa ne zna, pa se valja koji puta i prisjetiti na koji su se način i ti tzv. antifašisti obračunavali sa svojim protivnicima.

Evo tek nekih primjera.

S lijeva: Uručeno priznanje Katici-Kaji Pereković, prof. dr. Zvonimir Šeparović, dr. sc. Ivan Dujmović, gosp. Kovačić, mons. Valentin Pozaić, Franjo Talan, ing., prim. dr. sc. Ivo Kujundžić, Mile Prpa, dipl. pravnik, prim. dr. Ljubomir Radovančević i Jadranka Lučić

Vojni sud komande Grada Zagreba, krajem kolovoza 1945. osudio je Mariju Rončević (r. 1916. u Senju), radnicu, na kaznu smrti vješanjem, trajan gubitak svih političkih i pojedinih građanskih prava i na konfiskaciju njezine imovine, jer je „nagovarala Tomljenović Anku da pronađe ljude koji bi htjeli ići u šumu“. Anka Tomljenović (r. 1913 u selu Javorje, kotar Novi Vinodol), radnica, bila je kriva što je sudjelovala na „sastancima u Katedrali, kod samoborskog podvožnjaka i u crkvi sv. Martina na kojima se raspravljalo o načinu prebacivanja ljudi u šumu“ te je osuđena na kaznu strijeljanja. Smilja Popović (r.1921. u Žumberku), učiteljica, bila je kriva što se „borila protiv nove vlasti i postojećeg poretka“. Kazna – smrt vješanjem! Mariju Vincens (r. 1920. u Levanjskoj Varoši, kraj Đakova),), učiteljicu, također su osudili na smrt strijeljanjem, jer je i ona sudjelovala na sastanku gdje se govorilo o „okupljanju kompromitirajućih ljudi i njihovom prebacivanju u šumu“. Katica-Kaja Pereković (r. 1922. u Gornjim Bogićevcima), završila građevinsku školu, bila je osuđena na kaznu smrti strijeljanjem „što se nakon dolaska iz zarobljeništva u Zagreb, stavila u vezu sa ustaškim poručnikom Stipić Karlom“. Zdenka Dolenčić (r. 1920. u Đurđevcu), đak, bila je kriva  što se družila sa Kajom Pereković i Stipić Karlom te što je htjela „uhvatiti vezu s Bobanom“. Kazna- strijeljanje. Ivanka Pivošević (r. 1914. u Gradcu kraj Makarske), radnica, osuđena je  na kaznu smrti strijeljanjem, jer je također bila na sastanku gdje se govorilo o „pomaganju ljudi u šumi“. Zoru Rajković (r. 1908. u Donjem Pazarištu kod Perušića), tvorničku radnicu, osudili su na strijeljanje,  jer je  „trebala dobaviti 4 propusnice radi prebacivanja ljudi u šumu“. Anku Muhar (r. 1905. u Donjem Pazarištu), podvornicu, također su osudili na smrt strijeljanjem, jer je „nagovarala dr. Modrića (r. u Varaždinu) da rađe ide u šumu nego u partizanski logor“, itd. i tako redom. Ne treba ni reći da su svi osuđeni od strane KOS-a ili Udbe automatski bili osuđeni, kao i Marija Rončević, na trajan gubitak svih političkih i pojedinih građanskih prava i na konfiskaciju imovine. Sve ove navedene Hrvatice, kako piše u obrazloženju, „priznale su djelo“, a Vrhovni sud JNA kasnije je većinu tih kazni preinačio u teške, dugogodišnje  zatvorske kazne. Zanimljivo je da kod tih presuda  ime predsjednika suda nije poznato, jer se – „nečitko  potpisao“, a da sve osuđenice nisu dobile na uvid optužnicu ni presudu!

One koje su imale sreću da ih zbog lažnih i izmišljenih presuda ne osude na smrt već na teške dugogodišnje robijaške dane, kaznu su služile u tamnicama Lepoglave, Stare Gradiške, Požege i drugdje. A sve koje je osudio Titov režim bile su obilježene do kraja života, odnosno do početka stvaranja slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države. One, kao i drugi koje su sudili „antifašisti“ s pozdravom „Smrt fašizmu-sloboda narodu“ u doba Jugoslavije nisu postojali kao ljudi, već kao – brojevi.

Sve to vrlo dobro znaju razni manolići i slični, koji i danas opravdavaju zločine nad nevinim Hrvaticama i Hrvatima. Hoće li ih ikada stići i Božja kazna?

Prema dostupnim podacima Ministarstva pravosuđa Vlade Republike Hrvatske, od 1945. do 1990. ukupno je zbog „neprijateljske propagande i slično“ osuđeno 3.016 ženskih osoba na 12.291 godina ili 4.506.205 dana zatvora!

Stoga, za sve te koji su ih progonili,  sudili i osudili, lustracija je blaga riječ!

Mladen Pavković,

predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)

Odgovori