U Zagrebu je 30. siječnja 2022. umro cijenjeni hrvatski političar i pravnik te bivši rektor Sveučilišta u Zagrebu, profesor emeritus, jedan od utemeljitelja i predsjednika Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta i počasni predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva – Zvonimir Šeparović
Sjećamo ga se kao čovjeka kojem je Hrvatska uvijek bila na prvom mjestu
Među ostalim, obavljao je dužnost i ministra vanjskih poslova 1991. u Vladi nacionalnoga jedinstva pod vodstvom Franje Gregurića, a bio je i ministar pravosuđa 1999. godine. Također ga pamtimo i kao veleposlanika pri Ujedinjenim narodima, suutemeljitelja i predsjednika Svjetskog žrtvoslovnoga društva.
Predavao je na više poslijediplomskih studija u Zagrebu i Rijeci, ali i drugdje.
Njegov doprinos u stvaranju slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države je iznimno veliki. To je čovjek kojeg nismo i ne smijemo zaboraviti.
Često sam s njime imao prilike susretati se i razgovarati….
Dobro se sjećam i jednog od naših posljednjih susreta. Bilo je uz ostalo zanimljivo i njegovo razmišljanje o hrvatskoj vanjskoj politici, odnosno sjećanje na početke stvaranja hrvatske države.
- Nekada je vanjska politika, kao stožerna državna disciplina, bila pobjednička, uspješna, djelotvorna…- rekao je te nastavio: Na početku hrvatske državnosti, u vrijeme prvih kraljeva i knezova, kada nas je papa priznao, i onda kada smo proglašeni predziđem kršćanstva, i vanjska politika Dubrovačke republike, koja je održala svoju samostojnost ne samo debelim zidinama Minčete, već i spretnošću vješte diplomacije između Osmanlija i Mletaka – uspješno i mudro tako da su među prvima priznali nezavisnost SAD-a. Pobjednička je bila i onda kada nas je priznala Europa 15. siječnja 1992. I cijeli svijet 22. svibnja 1992. godine, a nisu nas htjele pravoslavne zemlje, ni nesvrstani, ni Engleska i Francuska, ni Slovenija, jer je Rupel obilazio svijet tražeći da priznaju njih a ne i Hrvatsku jer nismo mi blizanci, i da Hrvatska nema kontrolu teritorija. Nitko osim Svete Stolice i Njemačke nas nije htio, pa smo ipak uspjeli. Ja se nisam držao ofucanog „načela“ da je politika umijeće mogućeg, već sam išao uvijek na više od mogućeg, na cilj usmjerenu politiku koja se pokazuje kao najuspješnija.
Danas hrvatske vanjske politike nema. U Parizu Goldstein meditira pod likom zlikovca Tita, Paro bježi iz Washingtona i ne dočekuje Predsjednicu Republike, premijer se stalno bavi s Ukrajinom, čak u neku misiju šalje i Ožbolticu u Kijev, a lijepo sam ga javno upozorio da je u igri, na drugoj strani, velika Rusija. Merkelica favorizira četnika Vučića, naš prirodni saveznik Orban igra sa Slovenijom protiv Hrvatske, u Zagrebu je prošli nuncije redovito pio kavu s Vesnom Pusić, donedavna američka veleposlanica šalje srpski promidžbeni materijal o vjerskim slobodama, kojih da nema u Hrvatskoj i tako bismo mogli nizati slučajeve promašaja hrvatske diplomacije, koja šuti ili igra na pogrešnu kartu.
Da, tako je uz ostalo govorio dr. Šeparović, a ovakva i slična razmišljanja često su mu donijela i nevolje… To sam mu znao i reći.
- Gledajte, nisam imao nikakvih posebnih nevolja, izvan onoga što je uobičajeno, znao mi je reći na to. Moja sveučilišna karijera profesora ostala je mojom najvažnijom preokupacijom. Kao profesor emeritus i danas se susrećem sa studentima. Moj angažman u svjetskom i nacionalnom žrtvoslovnom pokretu donio mi je brojne susrete i imao sam osjećaj da sam dobro izabrao tu svoju zauzetost – baviti se žrtvama. Ako ste mislili na politiku. Imao sam i pravih uspjeha, priznanja, imao sam zadovoljstvo sudjelovati u važnim svjetskim događajima. Sreo sam dosta istaknutih ljudi. Susret sa Svetim Ocem Ivanom Pavlom Drugim obogatio je moj duhovni život. Sreo sam mnoge šefove država, kraljeva, sve je to donijelo i izvjestan osjećaj da mi život nije prošao uzalud. I da je to bilo dobro i korisno za boljitak hrvatskoga naroda. To su bile moje kapi u Cesarićevoj viziji slapa.
- Što Hrvatska može, a nije učinila po pitanju ratne štete, traganjem za nestalima i slično sa Srbijom, koja je bila agresor na Republiku Hrvatsku? Zanimalo me…
- Kao ministar pravosuđa podnio sam tužbu protiv Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) pred međunarodnim sudom pravde. Sud nije prihvatio da su Srbi počinili genocid, ali je našao elemente genocida. Tobože nije bilo dovoljno mrtvih (!) da bi to bio zločin genocida. Hrvatska ne čini dovoljno da se osudi agresor. I država i pojedinci mogli bi tražiti isplatu ratne štete. Za to postoje i pravni i moralni temelji i zakoni.
- Bili smo u ratu, pobijedili smo, ali nemamo službeno Junaka Domovinskog rata. Kako na to gledate- također sam ga pitao, a on mi reče:
- Vi ste u tome učinili najviše. Odali ste priznanja i napisali monografije o generalu Anti Gotovini, generalu Markaču, Kordiću i još nekima. Vi ste prije svih drugih prepoznali junaštvo i patnju Majke Kate Šoljić, koja je izgubila četiri sina i zeta u Domovinskom ratu i četiri brata u komunističkom međuratnom teroru. Mi smo je u hrvatskom žrtvoslovnom društvu imenovali počasnom predsjednicom. Majka Kata je naša junakinja… – rekao je s ponosom.
Na kraju, možemo još samo dodati: Prof. dr. sc. Zvonimir Šeparović bio je i ostao jedini i – neponovljivi!
Tekst: Mladen PAVKOVIĆ
Fotogreafije: Arhiva HŽD / Jadranka Lučić