STOLAC “hrvatski hercegovački Bleiburg”  KOJEM NIKADA HRVATSKA VLAST NIJE ODALA POČAST

 

RADIMLJE: Hrvatsko žrtvoslovno društvo dočekali su  predstavnici Matice Hrvatske Stolac – Mladen Bošković, predsjednik, Anita Martinac, književnica, Stanislav Vukorep, hrvatski bosanskohercegovački istraživač, publicist i novinar… Ante Vujnović Feni, direktor Javne ustanova “Radimlja”

don Rajko Marković – stolački župnik – “…Potkraj Drugog svjetskog rata partizani su zarobljavali brojne hrvatske civile koji nisu izbjegli iz svojih krajeva te ih dovodili u Stolac gdje su ih bez sudskog procesa osuđivali i ubijali. Prema dosadašnjim istraživanjima, njihov se broj penje na oko 10 tisuća žrtava.”

Svjedoci smo ovih dana, kao i svake godine u ovo vrijeme, kad hrvatska delegacija odlazi u Jasenovac gdje se održava – Hrvatska državna komemoracija žrtvama ustaškog logora Jasenovac. Najveći hrvatski državnici ispričavaju se za zločine koje su činile Ustaše i polažu vijence kod Kamenog cvijeta u Jasenovcu, iako je svima poznato, da je Jasenovac bio ratni hotpsot, a logor smrti postaje tek 1945., nakon što ga preuzimaju Titovi koljači, isti oni koji su u Stocu ubili 10 000 nedužnih Hrvata, o kojima, nikada nitko, od službene vlasti, nikada nije odao počast, položio vijenac i o tim zločinima obavijestio svijet. U Stocu i njegovoj okolini, ubijeni su nevini Hrvati, djece, žene, i civili, bez da su imali bilo kakovu krivicu. One Hrvate koje nisu ubili, bili su im besplatno roblje, obezvrijeđeni u svakom pogledu, za svoje nadničenje nisu dobivali naknadu, niti hranu, morali su jesti prije u svojoj kući, a bili su često gladni, preživljavajući jedući travu i praveći kruh od kore sa drveta. O toj patnji i mučeništvu živih i mrtvih, nikada ni jedna hrvatska Vlada nije progovorila. I dok slušamo kako nas Srbi prozivaju i svijetu prikazuju kako smo fašistički narod, jer je u domovinskom ratu stradao i jedan civil, za mučki ubijenih 10.000 Hrvata u Stocu nitko u svijetu i ne zna. Ne znaju ništa o hercegovačkim Hrvatima koji su živjeli kao robovi, gladni i žedni, a preživjeli su jedino uz pomoć Boga i Krunice koja je bila svakodnevna molitva, pa čak i onda kad su padali od umora i gladi, ni onda nisu Krunicu ispuštali iz ruku i gubili nadu u bolje sutra. Nadali su se u božju providnost i bolje sutra za svoju djecu. U svom jadu, ali i srcu koje nikada nije živjelo bez Boga i nade, dočekali su i svoju Gospu Međugorsku, Kraljicu mira, ljubavi i nade. Ona najbolje zna, kakav život su živjeli i kakvo zlo su podnosili Hrvati iz naše lijepe Hercegovine. I onda, i sada, trn u oku su onima, koji svoju Hrvatsku nikada nisu voljeli, pa je ne mogu ni poštivati i zato se mogu sa njom poigravati.

Hrvatske vlasti su pomogle, da su ta masovna ubojstva u zapadnoj Hercegovini prešućena i o ubijenim Hrvatima, mučenicima toga kraja, našim hrabrim Hrvatima, nikada nitko nije odao počast, niti tražio da se za ta masovna ubojstva, pokrene pitanje odgovornosti. Ubijene su cijele jedne generacije mladih muškaraca, u jednoj godini njih 2.500 i tako su sve te mlade djevojke tih godina, ostale neudate, i zamro je život jedne cijele generacije. Ubijani su svećenici, jer su bili mislioci toga vremena i Božji poslanici za svoj narod. Ubijajući svećenike i cijelu generaciju jedne mladosti, bio je neviđeni masakr nad Hrvatima, o čem svi šute, a najbolnije je da šute hrvatske vlasti, koje odaju počasti navodnim srpskim žrtvama, koje nikada nisu dokazane i koje su izmišljene, kako bi se Hrvati proglašavali genocidnim narodom, kao kaznu jer su željeli svoju Nezavisnu državu Hrvatsku. Nakon tih nemilosrdnih ubojstava, Hrvati su bili jako uplašeni, osiromašeni, gladni i jadni, i preživljavali su samo Božjom milošću. Danonoćno ih je pratila Udba i Kos, i za svaku riječ, koja im je bila sumnjiva, ubijali ih. Mnoge Hrvate je progutala noć, a od familije nitko nije smio o tome pričati. I kamen od tuge bi proplakao, ali hrvatske vlasti, do sada to najveće stratište nevinih Hrvata, nikada nisu posjetile i odale počast. U najvećem broju ubijeni su prije 1941. godine, kad nije bilo Ustaša o kojima laži i neistine pričaju do današnjeg dana. Regularnu hrvatsku vojsku Ustaše, prikazuju kao zločince, a svoje četnike sve su abolirali. Sad nam nameću kolektivnu krivnju, za zločine koje su oni činili nad Hrvatima. Hrvati su mučenički narod! Da je tako, vidi se i po Gospi Međugorskoj, koja se ukazala baš tom ispaćenom hrvatskom narodu, koji je od svih zaboravljen i koji je mučenik ovoga vremena. Na leđa Hrvata, stavljeni su svi četnički zločini, i tako ne postoji ni jedno stratište četničko, niti ijedan četnik, kojem je suđeno, niti koji od njih da je preživio rat. Nevjerojatan podatak! Ne postoje podaci, jer su svi četnici prešli u partizane, i tako bili abolirani, i nastavili ubijati Hrvate, a što čine i danas pod okriljem antifašista. Pod njihovim pritiskom, ubijaju se branitelji domovinskog rata, hrabri Hrvati kojima dugujemo našu Hrvatsku državu.

Koliko tuge i žalosti, zaboravljenosti i boli, ima u činjenici, da se nitko od službene hrvatske Vlade, nikada se nije poklonio, žrtvama Zapadne Hercegovine, žrtvama Slavonije i velikom djelu žrtvama u Hrvatskoj, ali se svake godine, službene hrvatske vlasti, klanjaju u Jasenovcu, i ispričavaju za navodne ustaške zločine, iako je svima sad već jasno, da tamo ima više ubijenih Hrvata nego Srba, a što potvrđuje i činjenica, da se Tito,masovni ubojica Hrvata, nikada nije došao pokloniti žrtvama Jasenovca. Znao je on tko su žrtve i mučki ubijeni i čije kosti su u Jasenovcu.

ANDRIJA ARTUKOVIĆ: U Jasenovcu počiva moja vojska. Prekopajte Jasenovac. Naći ćete dugmad s vojničkih bluza. Nisu dugmad sagnjila.“ 

TO SE ISTO MOŽE REĆI I ZA STOLAC GDJE LEŽI 10 000 UBIJENIH HRVATA. AKO NE VJERUJETE, ISKOPAJTE I PROVJERITE

Koliko tuge ima u ovoj činjenici, da se Hrvatska delegacija poklanja svim žrtvama, osim hrvatskim žrtvama, i time prihvaća srpsku priču o ustaškim zločinima. Svako ubojstvo čovjeka, je zločin, i mora se za njega odgovarati, a da bi se to utvrdilo, potrebno je ekshumirati logor Jasenovac i utvrditi istinu, jer nas samo istina može osloboditi. Zašto službena hrvatska vlast to ne želi učiniti i maknuti kolektivnu krivnju nad Hrvatima za zločine, koje su činili četnici diljem Hrvatske i Hercegovine. Zašto? Pitanje je koje žele svi koji istinu ljube i kojima je stalo do istine. Zašto nikada nije hrvatska Vlada položila vijence u Stocu i tako odala počast ubijenim Hrvatima. Zašto? Zašto?

 

Zašto se ne otvore sve jame, u koje su mučki zakopani ubijeni Hrvati. Zašto im se ne oda dužna počast? Zašto? Jedini odgovor je, jer se ne želi znati istina, a samo nas istina može osloboditi. Dok se to ne dogodi, dok se ne pruži dostojanstvo žrtvama, i dok ih se dostojanstveno ne sahrani, Hrvatska neće imati mira niti napretka. I dok se veliki novci izdvajaju za raznovrsne udruge, koje šire laži i rovare protiv naše Hrvatske, i dok se taj novac ne usmjeri u utvrđivanje povijesne istine, Hrvatska kao država ne postoji, ona je tek mrtvo slovo na papiru.

Zašto se ne prizna Nezavisna država Hrvatska i njena službena vojska Ustaše. Ustaše su bile regularna vojska Nezavisne države Hrvatske, a njihova težnja i želja bila je Nezavisna država Hrvatska. Borba za nezavisnu državu, svugdje u svijetu nastala je u ratu, a u ratu se vodi borba čovjeka i čovjeka. Bez žrtava nije nastala ni jedna država, pa nije mogla nastati ni NDH. Samo u Hrvatskoj se sudi hrvatskoj regularnoj vojsci i aboliraju četnici i agresori, a što je ponovljeno i u domovinskom ratu. Samo Hrvati ne pokopavaju svoje mrtve i boje se progovoriti o svim jamama u kojima se nalaze hrvatske kosti diljem Hrvatske, Slovenije i Hercegovine. Odgovor je jasan! I danas, nakon 70 godina od pokolja nad nevinim Hrvatima, čija krivnja je jedino ta što su htjeli imati svoju državu Hrvatsku, vlada onaj isti strah, od istih, koji su ih ubijali prije rata, za vrijeme rata i poslije rata, a nastavili i u domovinskom ratu. Hrvatska nema budućnosti sa prešućenoj prošlosti o masovnom egzodusu nad Hrvatima i povijesnom istinom koju trebaju pisati Hrvati, a ne agresori, kako to čine sve vrijeme pa i danas, nakon pobjedonosnog i oslobađajućeg domovinskog rata.

Ni nakon domovinskog oslobodilačkog rata nisu sankcionirani oni, koji su ubijali i palili hrvatska sela, a sada govore da je to bio građanski rat. Nemaju savjesti ni žaljenja za nevinim žrtvama, nego se nakon pobjede u nametnutom ratu od strane agresora Srbije, ismijavaju sa našim braniteljima, a naše hrvatske generale pobjedničke vojske, proglašavaju luđacima i to u najvećem državnom tijelu, Hrvatskom Saboru. Sve to ukazuje, da Hrvatska nije slobodna, i sve Vlade, nakon našega pokojnoga predsjednika Franje Tuđmana,da su podaničke Vlade.

Krajnje je vrijeme, da se hrvatski povjesničari odluče da li je NDH bila hrvatska država. Ako je bila hrvatska država onda su Ustaše i Domobrani bili regularna vojska koja se borila za samostalnu i nezavisnu državu Hrvatsku i moramo se oduprijeti svim napadima, jer u svakom ratu postoje žrtve, pa tako i u ratu za Nezavisnu državu Hrvatsku koja je bila i ostala san svakoga Hrvata.

Ukoliko NDH, nije bila hrvatska država, ni ustaše i domobrani naši vojnici, onda nismo za njihova loša djela niti odgovorni. Tada ne trebamo dopustiti da nas se proziva za tuđu krivnju. Narod bez svoje povijesti, je čovjek bez glave i zato luta jer ne vidi kuda poći treba. Presudno je pitanje za sve Hrvate diljem svijeta, za sve žive ali i mrtve, da se konačno utvrde povijesne činjenice, onako kako su se događale, onako kako to Hrvati vide i da to bude temelj naše Hrvatske, u koje nitko više nikada neće moći dirati i nekažnjeno proći. Mrtve moramo dostojno pokopati, istinu o njima usvojiti i s Bogom, kao katolička država graditi budućnost naše Hrvatske, koja je prijestolnica za sve prisilno iseljene Hrvate, i Hrvate koji stoljećima žive na svojoj zemlji u Bosni i Hercegovini.

Tekst: Slavica Vučko

• 

• 

•  

• 

• 

• 

• 

•