ZNAČAJ I POSLJEDICE
1. Moja osveta je oprost
„Miro, spomeni se što si, što postaješ, što ćeš postati. Sjeti se obećanja i dužnosti svojih i onda nećeš zalutati“ napisao je u svoj dnevnik Miroslav Bulešić 10. listopada 1942. godine.
Duhovni dnevnik Bl. Miroslava Bulešića, str. 79
Da bi nakon nepune tri godine, svjestan komunističkog zla koje dolazi iz ljubavi prema čovjeku, poslao poruku svijetu „Moja osveta je oprost“ 23. travnja 1945. godine
Danas je 75 godina kako je Slavko Sanković, nakon krizme u Lanišću zaklao našeg istarskog blaženika Miroslava Bulešića, ali on oprašta.
Oprostiti iz ljubavi prema čovjeku. To je veličina ljudske duše. Ponosna sam što je istarska, hrvatska mati rodila takvog sina!
On je simbol Istre, istarskog mučeništva, stoljećima pod tuđinskom vlasti, a ipak ostao čovjekom. Oprašta zlo koje mu je naneseno, ne žudi za osvetom i prekida spiralu zla.
Za razliku od njegovog ubojice, koji je hladnokrvno otišao oprati krvave ruke i sarkastično rekao „primio sam ti je ja“ kao odgovor na blaženikove zadnje riječi „ Isuse primi dušu moju“
To je ta razlika u ljudskosti čovjeka vjernika, koji vjeruje u Božju ljubav i komunističke zločinačke ideologije koja tu ljubav ubija!
I upravo na primjeru Bl. Miroslava Bulešića očituje se zločinački, pokvareni, lažljivi , licemjerni, podli karakter totalitarne komunističke ideologije.
Ubilački čin Slavka Sankovića, proizvod je te po čovjeka užasne, opake i opasne ideologije koja iza sebe sije samo smrt, a oprost Bl. Miroslava Bulešića dokaz snage Božje ljubavi koju donosi vjera.
Komunistička vlast i Pravosuđe svojim su postupanjem nakon samog ubojstva, potvrdili moje riječi.
Sve događaje opisao je mons. Fabijan Veraja u svojoj knjizi o Miroslavu Bulešiću, pod naslovom „Miroslav Bulešić, svećenik i mučenik, znakoviti lik moderne povijesti Istre“
Kroz mučeničku smrt sluge Božjega Miroslava Bulešića, jasno se očituju razlike između vjere i komunističke ideologije, gdje se ubijanje iz mržnje prema vjeri (in odium fidei) smatra dopuštenim sredstvom klasne borbe za vlast. Komunističkoj ideologiji vjera je konkurencija i zapreka pridobivanje ljudi za osvajanje vlasti i stoga je u „Narodnooslobodilačkoj borbi“ i nakon rata od 1941. – 1949. godine samo u Istri , ubijeno 6 svećenika, 1 sjemeništarac i 1 bogoslov. Svi su ubijeni u ime „naroda“ totalitarne ideologije koja si je umislila da je iza nje stoji cijeli narod, da vladaju u ime naroda.
Nisu ubijani samo hrvatski svećenici, komunistima su smetali svi, pa je tako stradao i drugi istarski blaženik talijanski svećenik Francesco Bonifacio, kojega je OZNA stavila na popis za likvidaciju i koji je nestao 11. rujna 1946. godine.
Hrvatsko žrtvoslovno društvo postavilo je križ na mjestu nestanka, kojega će u subotu 27.kolovoza 2022.godine u 11.sati, blagosloviti biskup u miru mons. Ivan Milovan.
Kakvo je bilo stanje zorno prikazuje Ivan Motika koji je opisao Bulešićevu mladu misu kao otvoreni napad na partizanski pokret, te poručio svećenicima koji su sudjelovali na mladoj misi: „da je to izdaja protiv našeg naroda, te da će izdajice i neprijatelji naroda prije ili kasnije biti nemilosrdno kažnjeni od naroda, koji će im sam suditi.“ Tako je Ivan Motika uvrstio među narodne neprijatelje Antuna Cukerića, Ratimira Baletića i Miroslava Bulešića, ali i narodnjaka Antuna Milovana, koji je na mladoj misi održao govor mladomisniku. Bulešić je mučenički ubijen na krizmi u Lanišću u župnoj kući, nazvanoj „Krvava krizma u Lanišću“ a prije toga nestao je i bačen u fojbu, Antun Milovan otac biskupa u miru Ivana Milovana.
Za razumijevanje samog događaja kratko pojašnjenje društveno-političkih prilika u Istri.
Po završetku 1. svjetskog rata Istra je Rapallskim ugovorom od 12.studenog 1920. godine između Kraljevine SHS i Kraljevine Italije, pripala Italiji. Nakon toga uslijedila je nasilna talijanizacija svih hrvatskih i slovenskih naziva, toponima, imena i prezimena, pa čak i pokojnika na nadgrobnim spomenicima, zatvorene su sve hrvatske i u slovenskom dijelu Istre, slovenske škole, čitaonice, knjižnice, zabranjen je hrvatski i slovenski tisak, zapaljeni su Narodni domovi u Puli i Trstu sa bogatim fondom knjiga, samo u Puli spaljeno je oko 7 000 knjiga i zabranjeni su hrvatski i slovenski jezici u javnoj komunikaciji „solo la lingua italiana“ (samo talijanski jezik).
Talijanske vlasti protjerale su hrvatske učitelje ili su sami pobjegli pred represijom u Jugoslaviju. Čak su iz pazinskog franjevačkog samostana protjerani hrvatski fratri i zamijenjeni talijanskim franjevcima. Istarsko svećenstvo ostalo je uz narod kao jedina brana toj nasilnoj talijanizaciji.
Italija je kapitulirala 8.rujna 1943.godine, a nakon odlaska Talijana uslijedila je kratkotrajna vlast partizanskih Narodnooslobodilačkih odbora. Istarske rodoljube koji su uputili narodu Istre Proglas o priključenju Istra „hrvatskoj braći“ zamijenili su komunisti koji su se 26.rujna 1943.godine sastali sa istarskim narodnjacima i svećenicima (Zvonimir Brumnić, Josip Pavlišić i Srećko Štifanić) te predstavnicima talijanske manjine i izglasali tzv. „Pazinske odluke“, kojih se komunisti nisu pridržavali. Nedorasli polupismeni NOO i narodni sud, sastavljen od komunista donosio je pojedinačne i masovne smrtne presude pretežno nevinih ljudi koji su prijavljivani zbog raznih privatnih osveta, proglasili bi ih klasnim i narodnim neprijateljima, suradnicima okupatora, špijunima i fašistima, ubijali i punili jame-fojbe. Njihov točan broj neće se nikada utvrditi, a brojke se kreću od 4 000, do 6 000. ubijenih i nestalih.
Od 1.listopada 1943. godine slijedi, njemačka rommelova ofenziva. Veliki broj žrtava prouzročila je njemačka okupacija Istre sve do svibnja 1945.godine, spaljeno je više od 400 sela i zaselaka, a stanovništvo pobijeno i odvedeno u njemačke logore. Drugi svjetski rat u Istri odnio je velik broj žrtava: 17 000 poginulih, 21 508 deportiranih u koncentracijske logore, 5 565 spaljenih i razorenih kuća i gospodarstava.
Partizanski, komunistički čelnici pokušali su za vrijeme rata pridobiti istarsko svećenstvo na svoju stranu, čak su ih podijelili na podobne i nepodobne u četiri skupine. Po pitanju borbe protiv fašizma, nacionalnom oslobođenju i priključenju Istre Hrvatskoj partizanski čelnici imali su potporu svećenstva i oni su im pomagali u organiziranju otpora prema okupatoru.
Međutim na ideološkom planu sukobi su bili neizbježni. Ogromna mržnja koju su komunistima usađivali protiv Katoličke crkve bila je nepremostiva za suradnju.
Nakon vojnog oslobođenje Istre u svibnju 1945. godine, uslijedila je diplomatska bitka. Na temelju Beogradskog sporazuma od 9. lipnja 1945. godine, titova JA morala se povući iz Trsta, Monfalcona, Gorice i Pule na tzv. zonu A po Morganovoj liniji razgraničenja, jer je Tito sa svojom vojskom previše ušao u zonu interesa Zapadnih sila. Ostali dio Istre činio je zonu B i slobodnu zonu Trsta.
Pitanje granice rješavalo se na Pariškoj mirovnoj konferenciji, a Tito svjestan da bi mogao izgubiti Istru poslao je u Trst dva člana Oblasnog NOO za Istru Dušana Diminića i Ivana Motiku na pregovore sa Božom Milanovićem, koji je bio poznat kao borac za nacionalna prava istarskih Hrvata. Tada je sklopljen sporazum po kojem će svećenstvo podržati jugoslavensku komunističku vlast uz uvjet normalnog pastoralnog djelovanja u vjerničkom puku.
Poznata je rečenica Vladimira Bakarića na sjednici biroa CK KPH održanoj 1. svibnja 1946. godine „U popove se ne treba dirati dok se te stvari vani ne svrše“
Miroslav Bulešić je tada 19. lipnja 1945. godine upisao u svoj Dnevnik župe Baderna „Partizani su zauzeli upravu u Istri preko svojih odbora. Na odborima nagomilavanje ljudi, većinom nesposobnih za uredni rad. Rukovodi sve Komunistička partija…“!
Nakon što je zaslugom istarskog svećenstva zaključkom Pariške mirovne konferencije Istra pripala Hrvatskoj odnosno FNRJ, Ivan Motika, sada već javni tužitelj u Labinu pozvao je Božu Milanovića i Tomu Banka na razgovor, odnosno upozorenje „da će vlast nastupiti protiv svećenstva, ako bi u narodu stvaralo neku opozicijsku skupinu“ Tu je dakle najavljen progon istarskog svećenstva, nacionalizacija odnosno oduzimanje crkvene imovine.
Počela je medijska hajka na svećenike, progoni i optužbe za špijunažu, proglašavani su narodnim neprijateljima, razbijanje i rušenje kapelica i križeva krajputaša, podjela svetih sakramenata izvrgnuta je napadima i na kraju Crkvi su oduzete su matične knjige, na osnovu kojih je Istra pripala Hrvatskoj odnosno FNRJ.
1.1 Krvava krizma u Lanišću
U takvoj atmosferi odvijale su se pripreme za krizmu, koje nije bilo u vrijeme rata, pa je bilo puno kandidata. Komunistima je krizma bila trn u oku, jer sa kroz krizmu mladež vezivala za Katoličku crkvu, a ne za njihov komunistički omladinski pokret. Kako svetu potvrdu dijeli biskup, a tršćanski biskup Santini nije mogao u Istru zbog otvorenog neprijateljskog stava komunističkih vlasti, delegirao je mons. Jakoba Ukmara da krizma umjesto njega. Mons. Ukmar smjestio se u pazinskom sjemeništu, od kuda je odlazio krizmati.
U Pazinu i nekoliko obližnjih župa, krizma je prošla bez incidenta uz veliki odaziv krizmanika i naroda, međutim 19.kolovoza 1947.godine mons. Ukmar u pratnji Miroslava Bulešića nije se mogao ni približiti crkvi u Tinjanu. Pred crkvom su seljaci plesali kolo i sa poljoprivrednim alatkama zapriječili svakome prilaz, pa se krizma nije održala. Jedan dio krizmanika je sa roditeljima otišao u obližnju župu Kringu i tamo primio svetu potvrdu, iako su i tu pokušali spriječiti.
Komunisti su pripremali napad na slijedeću krizmu u Buzetu, gdje za vrijeme talijanskih vlasti nije bilo župnika, jer su talijanski fašisti istukli tadašnjeg župnika Flegu i zabranili hrvatski jezik u crkvi.
U Buzet se slilo preko 500 krizmanika, jer Krizme nije bilo od 1940.godine, ali razularena rulja na čelu sa provokatorima, po planu koji je osmislila komunistička aktivistkinja Dina Zlatić ( koja je mnoge obitelji zavila u crno) sa djevojkama i ženama koje su plesale po oltaru i skrnavile ga, okrećući križeve naopako, krizmanici i roditelji su se razbježali, pa je svetu potvrdu bilo nemoguće podijeliti.
Slijedeće nedjelje bila je krizma u Lanišću, koju su komunisti isto namjeravali spriječiti. Do mons. Ukmara i svećenika došle su otvorene prijetnje „da će krvavo kamenje padati na Lanišće. Vjernici su se pripremili i organizirali stražu. Misa je počela u 8 sati, umjesto u 9 kako je bilo najavljeno, a u crkvi je bilo malo muškaraca, jer su bili vani čuvajući crkvu od napadača. Krizma je održana, sveta potvrda podijeljena, pa su se svećenici povukli u župni stan.
Župnik Lanišća Stjepan Cek svjedočio je što se događalo nakon krizme kada je uslijedio napad na župni stan.
Žrtve uhićene, a ubojice na slobodi
U župni stan provalila je grupa naoružanih ljudi, napali su i izudarali don Mira, bacili ga na pod i Slavko Sanković iz sela Brgudac ( partizansko selo) izvukao je nož i zaklao ga. Krv je šiknula iz rane po zidu i razlijevala se po daskama na podu.
Zatim su napadači našli mons. Ukmara, pretukli ga i ostavili ležati u krvi, a Bulešićev ubojica otišao je okrvavljenih ruku do korita za napajanje stoke i dok je prao ruke ponavljao je „ Isuse primi dušu moju“ i sam sebi odgovarao“ primio sam mu je“.
Nakon što je Slavko Sanković oprao krvave ruke i nož kojim je zaklao don Miroslava Bulešića i „primio njegovu dušu“ kako je ponavljao, svi su se brzo razišli.
Navečer su agenti UDBE počeli po kućama privoditi zamislite ne napadače, nego one koji su branili crkvu od napadača!
Tek tada nastupa pravo lice komunizma u režiji dr. Vladimira Bakarića i Dine Zlatić, što je u svom pismu upućenom Mati Žmaku iz Rijeke, potvrdio Zvane Črnja, kajeći se za svoje pisanje neposredno nakon ubojstva don Miroslava Bulešića.
Ubojstvo svećenika osobito na tako svirep i barbarski način bilo je politički vrlo nezgodno u tom momentu, zbog odjeka u inozemstvu, neposredno nakon potpisivanja Pariškog mirovnog sporazuma i definiranju granice sa Italijom u kojem su presudnu ulogu imali baš istarski svećenici.
Stoga su se komunističke vlasti požurile „smanjiti štetu“, svodeći klanje svećenika na jedan „incident“ za koji je kriva skupina svećenika koja je provocirala narod odan Komunističkoj vlasti. Dr. Vladimir Bakarić je imao pripremljen scenarij, jer je dok su trajali pregovori na Pariškoj mirovnoj konferenciji rekao da se u popove ne dira dok ne završi. Kako je Konferencija završila 10. veljače 1947. godine, moglo se krenuti u obračun sa Katoličkom crkvom.
Sa tom zadaćom je Predsjednik Narodne republike Hrvatske, dr. Vladimir Bakarić dao izjavu novinskoj agenciji TANJUG, u kojem je optužio Katoličku crkvu za zavjeru: „Katolička crkva je već neko vrijeme pripremala nekakvu provokaciju i točnije rečeno sve je bilo pripremljeno u Poreču, u Istri, u nekakvoj crkvi Svetog Pavla za vrijeme jednog vjerskog sastanka“
Baš čudno da OZNA ili tada već UDBA ne bi saznala za takav sastanak nedefiniranog datuma u crkvi koja uopće ne postoji u Poreču!?
Bakarić je izjavio da u Lanišću „ postoji jedna dosta jaka grupa ustaški nastrojenih elemenata, koji su naravno bili odmah spremni da u ovakvoj provokatorskoj akciji sudjeluju i da je i dalje proširuju. Ti su elementi i sačinjavali onu naoružanu „zaštitu“, i nastavio: „Smatram da su rečeni incidenti nepoželjni i nadamo se da se neće više ponoviti, jer ćemo biti prisiljeni suzbiti ih radikalnim sredstvima“
Podla zamjena teza, žrtve se optužuje i još prijeti „radikalnim sredstvima“ Mogu li biti radikalnija sredstva od 1 osobe zaklane, jedne pretučene do umiranja i desetine ranjenih i ozlijeđenih“ A vjernici su samo željeli u Crkvi primiti Svetu potvrdu?!
Koje je to bilo razočaranje u hrvatskom vjerničkom puku u Istri!
Iz mnogih katoličkih obitelji u Istri mladi su otišli u partizane u želji za oslobođenjem od talijanskog fašizma i njemačkog nacizma, bilo je i svećenika simpatizera partizanskog pokreta.
A kad ono nova narodna vlast napada vjernike i katoličke svećenike, koji su bili istinski antifašisti, progoni ih i naziva državnim neprijateljima. Mnoge je to zbunilo i prisililo da se moraju opredijeliti, ili za Crkvu, ili za Partiju.
Istra je kroz povijest uvijek bila pod tuđinskom vlašću.
Istarski čovjek, Istranin ili Istrijan, kako se tko osjećao služio je tuđincu, od Venecije-Mletačke republike, Austro-ugarske do Italije. Namjerno ne spominjem posebno Hrvate, a posebno Talijane, jer su žrtve bili i jedni i drugi, ovisi o tome tko je bio na vlasti.
Kada je kapitulirala Italija Istrani su se proglasom od 13.rujna 1943.godine opredijelili za priključenje „matici zemlji Hrvatskoj, odnosno svojoj hrvatskoj braći“
Ali „narodna vlast“ kada je konačno došla u vidu Narodnooslobodilačkih odbora, nije donijela ni slobodu, ni jednakost, ni pravdu.
Upravo suprotno, donijela je teror tih Narodnooslobodilačkih odbora, donijela je nejednakost, nepodobnost, totalitarizam i nepravdu.
Tako se istarskom čovjeku nastavljaju progoni samo po drugoj osnovi. Fašistički totalitarni režim ga je progonio po nacionalnoj osnovi, po hrvatskom jeziku, njegovoj tradiciji i identitetu, a komunistički po idejnoj, vjerskoj osnovi i opredjeljenju.
Mnogi koji su preživjeli fašističke i nacističke progone, ali nisu preživjeli komunističke progone.
Iza tih totalitarnih režima ostale su žrtve, kojih se treba prisjetiti i koje bi trebale biti poduka da se više nikada ne ponove.
Međutim po svemu što se događa, čemu svjedočimo, ljudska narav je takva da brzo zaboravlja, ponavlja iste pogreške i događaju mu se ista ili slična stradavanja.
Tek u slobodnoj Hrvatskoj, čemu je stremio Proglas od 13. rujna 1943. godine došla je sloboda i demokracija, pravda malo sporije zbog nelustriranog Pravosuđa, a jednakost još sporije zbog IDS-ovog totalitarizma i političke podobnosti!
Novinar Zvane Črnja bio je zadužen opisati „incident“ u pravom agitpropovskom stilu upirući pri tome na organizatore kao krivce, kasnije se odrekao tih svojih riječi, jer je shvatio da su bile lažne i montirane.
„Provokatori“ incidenta, potom su osuđeni, nevini na montiranom i lakrdijaškom procesu u Pazinu.
Treba posebno napomenuti za one koji ne poznaju licemjerje , lažljivost i podmuklost komunističke ideologije da komunisti sve događaje tumače iz svoje perspektiva, svoga načina gledanja i svog svjetonazora! Sebe smatraju avangardom, naprednim pokretom, jedinim predstavnicima naroda, jer narod nema što misliti svojom glavom, kada ima njih „avangardu“ komuniste koji umjesto njega misle i u njegovo ime vladaju.
A svi koji ih ne podržavaju, narodni su neprijatelji, izdajice, špijuni, imperjalistički agenti, reakcionari i naravno ustaše! E to je retorika koju i dan danas koriste komunisti, proizvodeći ustaše da sami pred sobom imaju opravdanje za svoju nečistu savjest. Znači za njih je krizma bila ustaška pobuna, a ne vjerski čin?! Na taj način, čim spomenu ustaše komunisti imaju opravdanje za svoje postupke, jer tada smatraju da im je sve dopušteno.
Retorika je to još i danas na portalu čuvara komunističke i titoističke ideologije https://sabh.hr/
Na tom portalu za popis žrtava komunističkog terora pišu bez imalo suosjećanja, pijeteta i kajanja da je to“ kobasičasti tekst, ispisujući imena i prezimena velikog broj osoba koja su nastradala pod jugoslavenskom vlašću, to izmrcvari čitatelje“
„Izmrcvari čitatelja“ popis ljudi koje su komunisti pobili! Treba li komentar?
Svatko koji barem malo zna povijest Istre, zna da ustaša u Istri nije bilo. Istra je bila pod talijanskom vlasti od 12.studenog 1921.godine do 8. rujna 1943. godine. Potom su došli Nijemci-rommelova ofanziva i ostali na vlasti do 15. svibnja 1943. godine, kada su ih pobili titovi partizani. Ustaše nisu bili nikada vlast u Istri!
Kao pozadinu „incidenta“ Vladimir Bakarić smatrao je odluku Zbora svećenika Sv. Pavla da kumovi na krizmi ne mogu biti borci iz NOB-a, a niti omladinci koji su u osnovi ateisti i ne idu u Crkvu. Bulešiću su prilijepili povezanost za tršćanskim biskupom Santinijem kao dokaz njegove suradnje sa „narodnim neprijateljem“, a on je ustvari bio njegov nadređeni! Čak i danas znaju napisati u komentarima da je ubijen jer nije htio vjenčati mladi par partizana!?
A ubijen je iz mržnje prema vjeri, in odium fidei, jer komunisti nisu vjerovanje u njihovu Partiju uspjeli nametnuti kao zamjenu za vjeru u Boga! I nakon 45 godina vladavine, Partija nije uspjela zamijeniti Boga!
Spis o događaju u Lanišću o kojem se vodio krivični postupak pod brojem K-65/47 je nestao! Ostala je samo presuda Okružnog suda za Istru od 2. listopada 1947. godine.
Optužnicu je sastavio i potpisao kao javni tužitelj Andrija Grbac, tajnik Okružnog suda za Istru, Dragutin Peheim kao zapisničar, Božo Bonifačić i Blaž Črneka kao suci porotnici i Ivan Matika kao predsjednik Okružnog suda i kao predsjednik Sudskog vijeća.
Andrija Grbac, bivši radnik, koji je nakon ubrzanog šestmjesečnog tečaja savladao svo gradivo potrebno za mjesto javnog tužitelja, potpisao je optužnicu protiv svećenika Ceka i Ukmara, protiv sedam župljana Lanišća i protiv trojice napadača i konačno ubojice Slavka Sankovića.
- Svećenik Stjepan Cek osuđen je na 6 godina zatvora uz prisilni rad, a kaznu je u cijelosti odslužio,
- Ukmar osuđen je na 1 mjesec zatvora, a u kaznu se uračunava i vrijeme provedeno u pritvoru ili istražnom zatvoru,
- Grbac Ivan na 10 mjeseci zatvora uz prisilan rad,
- Žmak Josip na 8 mjeseci zatvora uz prisilan rad,
- Grbac Joakim na 8 mjeseci zatvora uz prisilan rad,
- Grbac Anton na 7 mjeseci zatvor uz prisilan rad,
- Žmak Petar, na 7 mjeseci zatvora uz prisilan rad,
- Krizmaničć Josip na 8 mjeseci zatvora uz prisilan rad,
- Grbac Ivan na 6 mjeseci zatvora uz prisilan rad,
- Sanković Slavko, na 5 mjeseci zatvora uz prisilan rad
- Medica Elvio na 5 mjeseci zatvora uz prisilan rad
- Božić Josip, na 3 mjeseca zatvora uz prisilan rad
- Brajković Srećko na 3 mjeseca uz prisilan rad
Sanković Slavko oslobođen je optužbe da je ubio Miroslava Bulešića, jer se u sveopćoj gužvi nije moglo utvrditi tko je zadao smrtni ubod nožem.
Optužbe prema svećenicima i vjernicima bile su teške, prikazani su kao državni neprijatelji, koji rade protiv tekovina NOB-a, koji su Krizmom provocirali dio naroda koji je bio na liniji KPJ, koja je bila na vlasti. Tužitelj Andrija Grbac teretio ih je čak i za ugrožavanje vojne, obrambene i teritorijalne sposobnosti države.
A sve za to da prikriju i umanje svirepi zločin klanja svećenika Miroslava Bulešića, nanošenja teških po život opasnih povreda mons. Ukmaru, te devastaciju i razbijanje inventara u Crkvi i Župnom stanu. Za ubojstvo don Miroslava Bulešića po presudi nitko nije proglašen krivim, ubojice nema.
Lili Benčik/hrvatskepravice