Kata Šoljić

Ne dajte se, majke, hrabre budite! (…)

Tužni jesmo, našu djecu nitko namiriti ne može. (…)

Ako je Vukovar pao, nije pala Hrvatska. Hrvatsku ne damo. Ako Bog da, i u Vukovar ćemo se vratiti. (…)

Hrabri budite, Bogu se molite! (…)

Neka živi Hrvatska!   

Kata Šoljić rođena je 23. veljače 1922. u siromašnoj obitelji Tikvić u Donjem Vukšiću pokraj Brčkog u Bosni i Hercegovini. Oca je izgubila kada je imala 13 godina, a nju, sestre i braću nastavila je, mukotrpno živeći, podizati majka. Na početku Drugoga svjetskog rata (1941. – 1945.) udala se za Antu Šoljića (1923.) iz susjednog sela Ulica i do 1954. rodila šestero djece. Težak se i nesiguran život Kati nastavio i u ratnim i poratnim godinama. Osim rata, suprug Anto prošao je 1945. strahote Križnoga puta s kojega se, na sreću, vratio živ jer je pokraj Dravograda uspio pobjeći iz kolone smrti. Nakon povratka bio je napadan, proganjan, zatvaran i egzistencijalno ugrožavan jer ga je ondašnja jugoslavenska vlast svrstala među nepodobne zbog nacionalne pripadnosti i zato što se borio na strani domobrana. Kako nije mogao dobiti posao u državnoj službi, obitelj je prehranjivao radeći teške fizičke poslove. Uz sve životne teškoće koje je Kata tada proživljavala, zadesile su je i velike tragedije. U kalvariji hrvatskoga naroda tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata stradala su sva četvorica njezine braće: Ivo, Martin, Ivan i Petar. Majka joj je, prema Katinim riječima, 1946. umrla od tuge, a umrle su joj i dvije sestre.

S nadom u bolji i mirniji život Kata i Anto s djecom su se iz Ulica 1956. preselili u Slavoniju u Srijemske Čakovce gdje su lakše živjeli, ali i dalje uz stalno prisutnu nesnošljivost zbog nacionalne pripadnosti te u nesigurnosti jer su se progoni i egzistencijalna ugroženost nastavili. Unatoč svim nedaćama, uz žrtve i odricanja, djecu su, ne kloneći duhom, nastavili stoički podizati i odgajati u katoličkoj vjeri otaca njegujući u njima svijest o pripadnosti hrvatskom narodu i istinsko rodoljublje. Anto se teško razbolio, a Kata ga je s ljubavlju njegovala do njegove smrti 1981. Od suprugove smrti 1981. do početka Domovinskog rata (1991. – 1995.) živi u Vukovaru s kćeri Anom i njezinom obitelji. Nakon početka rata za neovisnost i cjelovitost hrvatske države u kojemu se Hrvatska branila i borila protiv oružane agresije udruženih velikosrpskih snaga (ekstremista u Hrvatskoj, Jugoslavenske narodne armije, Srbije i Crne Gore) Kata odlazi u prognanstvo u Bosnu pa u Mađarsku, potom u Zagreb te na Brač. U progonstvu strepi za živote svoje djece, njihove obitelji, najbliže i za sudbinu Vukovara i Vukovaraca. Jedna za drugom dolazile su teške i tužne vijesti. Kći Marija sa suprugom i sinom odvedena je u zatočeništvo u Srijemsku Mitrovicu u Srbiji. Jedan za drugim, stradavaju sva četvorica njezinih sinova, pripadnika Hrvatske vojske: Niko, Mijo, Ivo i Mato, a uz njih i zet Ivan ostavljajući za sobom supruge i djecu.

Niko Šoljić (1942.), narednik HV-a, zarobljen je 19. studenoga 1991. tijekom borbi koje su se vodile neposredno nakon pada Vukovara i odveden u koncentracijski logor u Srijemskoj Mitrovici gdje je bio nemilosrdno mučen i ubijen 22. studenoga 1991. udarcem u glavu. Tijelo mu je 2003., nakon dvanaest godina traganja, pronađeno u neoznačenoj grobnici u Srijemskoj Mitrovici i ukopano pokraj posmrtnih ostataka njegove braće. Odlikovan je Redom Nikole Šubića Zrinskog. U Domovinskom ratu sudjelovala su i sva trojica njegovih sinova: Franjo, Anto i Ivo.