POVIJEST – ČLANCI IZ HRVATSKOG TJEDNIKA

Pripremio: ANTE BELJO

KOČEVSKI ROG – 25. svibnja do 6. lipnja 1945.

BLEIBURG NAŠ SVAGDAŠNJI

U prvome svjedočenju Branislava Todorovića objavljenom u Hrvatskom tjedniku 13. lipnja 2019. opisan je stravičan masakr nad Hrvatima koje su Britanci na prijevaru izručili Titovim partizanima neposredno poslije izlaska iz željezničkog tunela kroz Karavanke – Rosenbach (slovenski Podrošci) do Jesenica. B. Todorović je tada bio dvadeset trogodišnji student iz Beograda, pripadnik 3. armije, 51. divizije (vojvođanske).

U broju HT od 19. lipnja doneseno je svjedočenje Ivana Gugića iz Vele Luke pripadnika 3. čete 3. bataljuna 11. dalmatinske (Biokovske) brigade o stravičnom pokolju na Kočevskom rogu.

U ovome broju donosimo ispovijest Slovenca Milana Zajeca, jednog od pripadnika slovenskih domobrana koje su Britanci izručili, kao i Hrvate, 29. svib- nja iz izbjegličkog prihvatilišta u logoru Viktring, njih oko 1 200 i svi su poubija- ni na Kočevskom rogu. Milan Zajec je, nakon tjedan dana među mrtvima izišao iz jame, preživio je strahote. Skrivao se po slovenskim šumama, završio ponovno u izbjegličkim prihvatilištima i završio u Clevelandu, SAD.

Zajec je bio sudionik Međunarodnog znanstvenog skupa ‹Bleiburg 1945- 1995.› u Zagrebu 12. i 13. svibnja 1995.

Kada se i čulo njegovo svjedočenje.

Tom prigodom je HTV obavio razgovor s njim u njihovom studiju, ali taj razgovor poslije tog skupa nikada više nije objavljen na HTV-u.

Slijedi njegovo svjedočenje iz Zbornika ‹Bleiburg 1945.-1995.› (str. 120-125)

 

Spomenik žrtvama jugokomunističkog zločina na Kočevskom Rogu podignut u proljeće 2001. godine (iz knjige: Bleiburg momento str. 17, Počasni bleiburški vod, Zagreb, 2009.)

 

 

 

 

 

 

 

 

Pomirbena svečanost na Kočevskom rogu 8. srpnja 1990. godine.

Slovenski nadbiskup Alojzije Šustar služio je veličanstvenu i dobro posjećenu svetu misu. Ovom prigodom izaslanstvo Hrvatskog Državnog Sabora položilo je vijence i zapalilo svijeće (A. Beljo i V. Vukojević). Prikrivena grobišta Hrvata u Republici Sloveniji dr. sc. Mitja Ferenc i Želimir Kužatko, izdavač Počasni bleiburški vod Zagreb, 2007., str. 145 )

 

 

 

KOČEVSKI ROG – 29. svibnja – 6. lipnja 1945.

 

Milan ZAJEC, preživjeli slovenski domobran

Tjedan dana, bez vode i bez hrane, u jami punoj strijeljanih i zaklanih, čekao sam priliku za spas

Svjedočenje o nepojmljivome ubijanju, klanju i mučenju u Kočevskome rogu 1945. godine, s onu stranu ljudskoga uma.

Kad se ovo pročita, jedino pitanje koje se nameće jest koliko i kako netko može biti izopačen i danas još uvijek slaviti partizanski pokret, odnosno bili današnji poštovatelji Titove vojke s jednakim zadovoljstvom pili krv svojih žrtava kao i njihovi uzori

 

 

Jedna od knjiga svjedočanstava preživjelih Slovenaca, autora Tomaža Kovača, izdata u Buenos Airesu 1968. godine.

…”Britanske vojne vlasti u Klagenfurtu uzele su u zaštitu domobrane koji su se u svibnju 1945. nakon prelaska Drave povlačili pred partizanima iz Slovenije u Korušku i smjestile ih u polje kod Vetrinja kod Klagenfurta. Pod izlikom da će ih poslati u Italiju, Englezi su ih predali partizanima; u Jalti je donesena tajna odluka velike trojice da će saveznici nakon rata sve vojne i civilne bjegunce vratiti onome protiv koga su ratovali.

Partizani su bez suda pobili jedanaest tisuća tih povratnika… Trojica koji su pobjegli iz masovne grobnice u Kočevskom rogu i izbjegli smrt, potresno nam pričaju kako su na vlastitoj koži proživjeli partizansko divljanje u svibnju i lipnju 1945. godine…”

 

Dana 29. maja (1945.) smo se u Vetrinju (logor Viktring) spremali za odlazak, misleći da ćemo ići u Italiju. Činilo nam se nekako sumnjivo, kada je poručnik Gomiršek na molitvi pred odlazak kazao: ‘Molimo se za sretan put, jer ne znamo kuda idemo!’ Odmicali smo po istom putu kojim smo bili došli, pokraj gomila odloženog oružja. Englezi su nas pratili s oklopnim kolima i džipovima. Preko Drave smo prelazili isti most preko koga smo i došli. Putovali smo od osam ujutro do pet popodne. Usput smo pjevali, premda je raspoloženje bilo tmurno.

IZRUČEN TITOVIM KOMUNISTIMA

 U Podrošćici (Rosenbach, selo na austrijskoj strani) naletjeli smo na Titove partizane, većinom Bosance, koji su bili mobilizirani krajem 1944. godine, kako su nam sami pričali. Nisu nas gleda- li poprijeko – možda zato što smo imali kraljevske kokarde. Rekli su nam da su došli po konje i kola koja smo mi odvezli.

Uskoro je došao vlak koji je stao oko stotinu metara od stanice. Iskočili su partizani i otišli u šumu. Mi smo brzo obavijesti- li našu Komandu koja nam je odgovorila da se ništa ne bojimo jer se nalazimo u engleskom transportu. Međutim, počeli su nas trpati u vagone. I konje su utrpa- li. Budući se Englezima činilo da se ovo ne vrši dovoljno brzo, počeli su nas tući kundacima na okrutan način.

Kad su zatvarali vagone, Englezi su imali puške uperene na gotovs. Tek tada su nam prišli partizani, koji su nam od- mah počeli prijetiti smrću. Vlak je krenuo prema tunelu, gdje se zaustavio na pola sata. Partizani su počeli tek sada otvarati vagone i upadati u njih te nam stali oduzimati silom odjeću, satove, opasače i druge predmete od vrijedno- sti. Gladni, žedni, izmučeni, došli smo u Kočevje točno kad sunce izlazi, oko pet ujutro. Kad su se otvorila vrata vagona, izašli smo što smo brže mogli jer smo znali kakav nas prijam čeka. Na vratima su bili srpski i hrvatski partizani koji su nam se čudili zašto se bojimo. Postrojili su nas četiri po četiri i bilo nas je toliko da su prvi bili već u gradu, dok su dru- gi još stajali na stanici. Računam da nas je bilo oko 1 600. Sa nama su išli istim golgotskim putem četnici i hrvatski domobrani. Tjerali su nas kao stoku u zgradu kočevske gimnazije. Vapili smo za gutljajem vode, a nismo ga dobili. Legli smo tako natrpani da nije bilo praznog mjesta. Još prije toga, sve su nas pretresli do gole kože.

(Slijede opisi batinanja i mučenja u Kranju, zatim ponovna vožnja vlakom do Kočevlja, a sve smo kratili zbog ograničenog prostora).

 PETORO BRAĆE NA PUTU U SMRT

Poslije deset minuta pozovu nas u susjednu sobu za doručak. Na stepenicama sretnem Janeza Lesarja iz Zagorice koji mi kaže da su moja tri brata u gimnazijskom dvorištu. Istina, tamo je bilo oko stotinu domobrana i među njima moja braća Tone, Nace i Stane, dok je brat Janez bio još u zgradi. U prazne konzerve su nam usuli nešto graha i lišća od cikle, nedokuhanog i neslanog. Ali jesti nam nisu dopustili. Još nismo svi ni primili tu juhu, kad dođe zapovijed da se postrojimo četiri po četiri.

Išli smo korakom kroz grad, gdje je vrvjelo od partizana kao od mrava. Civila nije bilo nigdje vidjeti; samo jedna djevojka stajala je za željezničkom postajom, te je žalosna pogleda gledala naš sprovod. Koračali smo po glavnoj ulici, preko Rinžo, pokraj crkve i tvrđave u Radnički dom. Pred domom je bila neka baraka u kojoj smo vidjeli hrpe vojničke odjeće, nabacane i sa krvavim mrljama. ‘Pogledaj’, reče netko, ali nitko nije htio reći drugome što to znači. Idemo u zgradu i ja ulazim u prvu sobu desno. Preko puta je bila druga soba u kojoj je bila gomila bodljikave žice, izrezane već na komade od kojeg svaki komad nije bio veći od tri pedlja. Slobodno mogu reći daje hrpa bila visoka jedan metar. U zgradu su ušla i moja tri brata.

Ubrzo su postavili stražare pokraj vrata, koji su se počeli okrutno, da ne kažem životinjski, ponašati. Ponovo su nas pretresli i morali smo predati već ionako prazne rančeve. U isto vrijeme su nas počeli vezivati dva po dva. Ja sam imao kod sebe paketić cigareta „Morava“ i molio sam partizana da mi ih ostavi. Kada me je zavezao, oduzeo mi ih je rekavši: „Sada idete u engleski logor, gdje ćete imati svega dovoljno“. Začuli su se kamioni i odmah su nas počeli trpati u njih.

PUT NA GUBILIŠTE

Svakoga su zavezali žicom tako da su ruke bile na leđima, dok se žica usjekla u meso. Laktove su nam stisnuli skupa, da je uistinu boljelo. Ja sam se jednako izmicao, tako da sam u mojoj sobi bio posljednji vezan. Svezan sam bio zajedno s redovnikom Tonetom Hočevarjem iz Ambrusa, a za mnom je bio Tone Gagar iz Dobrega Polja. Kad smo bili svezani, tukli su nas, te nam prijetili strijeljanjem i repetirali mašinke. Jedino što mi je ostalo bila je sveta sličica Majke Božje i Srca Isusovog koju sam prikvačio na džep košulje. Preporučio sam se Majci Božjoj da me sačuva. Kamion je došao do ulaza u zgradu, tako da nitko nije mogao skrenuti na drugu stranu, već ravno u kamion. Pri utovarivanju pomogli su nam vikanjem, prijetnjama i tučom. Ja sam bio natovaren u drugi kamion; u dvorištu ih je bilo šest. Na svakom kamionu bila su četiri partizana, koji su nas primali i redali volujskom žilom. Bilo je to neljudski: po dva su morala sjesti, druga dva leći na trbuh i tako su napunili jedan red za drugim kao drva.

 

 

 

 

 

 

Spust kroz uski otvor između pećina kroz koji se spasio Milan Zajec i kosturi unutar jame (Iz iste knjige – Prikrivena grobišta… str. 147.)

Zatim su pomaknuli auto na stranu zato da bi mogli natovariti druge. Ja sam želio vidjeti još svoju braću i opazio sam ih. Blizanci, Tone i Nace, bili su vezani zajedno, a Stane je bio vezan sa Lojzetom Križnikom, rodom iz Kostanjevice.

Mene su braća također opazila, jer sam se propeo u kamionu kolikogod sam više mogao. Njih su natovarili na četvrti kamion. Sa osmijehom su mi rekli sve što su htjeli: da budem miran, jer ćemo se vidjeti na drugom svijetu, gdje će biti bolje… Brata Jožeta nisam vidio. Bio je u grupi za nama i u Kočevskom rogu pao je u istu jamu kao ja i braća – mi prije podne, a on popodne.

Dana 2. lipnja 1945. bilo je tako divno proljetno jutro kakvo ja nikad dotada nisam doživio. Kamioni su se svrstali tako da su sada oni koji su bili posljednji bili prvi. Vozili smo se kroz Kočevje, Rudnik, Zalne, pa zatim po cesti Kočevje-Črnomelj. Vožnja je trajala približno 30 do 40 minuta. Za vrijeme vožnje su nas tukli i morali smo pjevati. Posljednja pjesma koju su slovenski domobrani pjevali na putu u smrt bila je: ‹Blagoslovljena da si, Marijo, tvoj anđeoski se čuje glas; kad dođe posljednji čas, Marijo, dođi po nas!› Ova pjesma krvnicima nije bila po volji. Oni su željeli da pjevamo ‹Naoštrimo kose› ili ‹Triglav, moj dom›. Te pjesme nismo htjeli pjevati…

Kamioni nisu vozili nekom naročitom brzinom. Kad smo došli iz ravnice u šumu, kamion bi se nekoliko puta po par minuta zaustavio. To je bilo stoga što put nije bio dovoljno širok, a susretali smo se sa drugim kamionima koji su se vraćali. U njima sam opazio odjeću već pobijenih domobrana. Kad smo se približili streljalištu, čuli smo pucanje iz mitraljeza i pušaka i praskanje bombi, a što smo dolazili bliže, čuli smo i divlje uzvike krvnika i na kraju vapaj ranjenih domobrana, koji su molili za pomoć.

Klicali su Bogu i Mariji, jer nitko drugi im ne bi mogao više pomoći niti ih čuti, jer je sva šuma bila gusto načičkana najpovjerljivijim komunistima. Uzdisali su čak i oni koji su ležali na podu kamiona i morali snositi težinu onih koji su bili nabacani preko njih. Tada se oglasio domobran rodom iz Notranjih goric kod Brezovice, otac petoro djece, tješeći nas da budemo mirni i pribrani, iako idemo u smrt, jer i on sam sve to snosi smireno.

Za sebe mogu reći da se smrti nisam bojao, već sam se bojao mučenja od strane komunista.

Sve se ovo događalo, u prvu subotu, 2. lipnja 1945. godine. Zato je već spomenuti Tone Hočevar kazao: ‘Nekada smo prve subote išli na pričest, a danas će nas pričestiti sama Majka Božja Marija’.

Čak i partizani su se poslije ovih riječi utišali, suzdržavajući se od bilo kakve primjedbe…

NA GUBILIŠTU

Partizani su bili bez bluza, sa zavrnutim rukavima. U rukama su jedni imali velike mesarske noževe, a drugi su imali kolčeve s puškom ili mašinkom preko ramena. Prolazili smo kroz takav stroj partizana koji su nas tukli. Imali su dugačku kosu i divlji pogled. Govorili su južnjački, srpski ili hrvatski. Krive noževe imali su nasađene na prilično dugačka drške! Oficiri su ih tjerali da nas što bezdušnije muče. S ceste smo krenuli na lijevo. Putem smo morali sjedati pa opet ustajati, korak natrag, korak naprijed i urlati na komandu: ‘Kopa, jama, seno, slama!’ Zašto je ovo bilo, još ni dan danas ne znam. Pratili su nas raspoređeni u dva reda, a u šumi je ionako bilo puno

Neki među nama došli su do jame već upola onesviješteni.

Oko 30 metara pred jamom odriješili su nas i svaki od nas je morao brzo svući odijelo, ali su poneki ipak uspjeli sačuvati po koji dio odjeće na sebi. Kad smo već bili potpuno goli, opet su nam zavezali ruke na leđa. Zatim su nam partizani noževima i batinama pokazivali put ka grobu. Ja sam se svukao do gola, zadržavši ipak košulju. Poneki od nas su dotrčali izmesareni i bez očiju, jer su ih partizani velikim noževima boli čak u glavu, a kad su nož zaboli u meso, vrtili su oštricom tamo – amo, tako da su nekima glave bile potpuno obezobličene. Takve, napola mrtve, smo mi morali vući sa sobom do jame.

Put do jame napravili su tako, da su posjekli grmlje koje je raslo oko jame, ostavljajući polomljene boce, tako da smo isjekli noge kad smo prilazili jami. Kakav će biti grob, jošte nisam ja imao predodžbu; samo sam čuo strijeljanje. Kad su me natjerali da trčim, požurio sam što sam brže mogao, jer su me tukli sa obje strane. Kad sam dotrčao do jame zapazio sam grupu partizana, koji su strijeljali u jamu još napola žive domobrane i bacali bombe, da je sijevalo i grmjelo kao da je oluja.

ŽIV U GROBU

U jami nas je ostalo osamnaest živih. Ležali smo u sporednom rovu, svi na okupu, jer nam je bilo hladno, tako da smo zubima cvokotali iako je bio mjesec lipanj. Uz to smo još bili i bez odjeće, žedni i gladni. Jama je bila na vrhu uska, znatno uža nego na dnu. Na dnu je ležalo deblo, približno 80 cm u promjeru. Mi, koji smo još imali malo snage, svakog ubijenog koji je imao još nešto na sebi svukli smo i sami se obukli, a ranjene smo previli. Svakome smo ruke odriješili ako se moglo; samo onima u sredini jame nismo to mogli jer tamo su partizani strijeljali sa mitraljezima i bacali bombe. Bilo je među nama vojnih svećenika koji su pjevali pogrebne pjesme i molitve, tako da je bilo stravično slušati te glasove na slovenskom i latinskom jeziku. Mnogi od onih koji su umirali, molili su na sav glas: „Oprosti im Bože, jer ne znaju što čine!“ Nijedna psovka nije se čula u jami. Strijeljanje je trajalo 2. lipnja i u nedjelju 3. lipnja, cijeli dan, a u ponedjeljak samo prije podne… Ždrijelo jame partizani su čuvali i danju i noću. Čak i preko noći su pucali u jamu mitraljezima i bacali bombe. Zapomaganje umirućih bilo je neopisivo. Dana 5. lipnja nastala je izvan jame potpuna tišina. Nas petorica, koji smo bili lakše ranjeni i koji smo mogli hodati, čekali smo trenutak kad bi mogli izaći iz jame. Trećeg dana smo pronašli još jedan sporedni rov, dugačak otprilike 10 metara, ali iz njega nije bilo izlaza.

Nekome između nas uspjelo je dovući se do ruba jame, gdje su ga zgrabila tri partizana, te ga pitali: ‹Šta si ti? Rupnikovac ili nedićevac?› Odgovorio je: ‹Domobran sam›! Poslije 10 minuta je bez pucnja pao u jamu mrtav. Zaklali su ga. Tako smo ostali još nas četvorica, koji smo mogli hodati.

 ZAJEDNIČKI GROB MINIRAJU

S Vinkom Mravljetom smo napravili sklonište oko stijene od stalagmita tako da smo naprijed smjestili pet – šest mrtvih domobrana da bi nas štitili. Mi, koji smo još bili živi u jami, mogli smo dobro vidjeti komuniste, jer im je sunce svijetlilo u lice, a mi smo bili u tami. Nismo previše gledali u njih jer smo se bojali da nas ne primijete. Povukli smo se natrag u rov i čekali smo što će biti na kraju. Nismo mnogo pričali, već smo razmišljali. Čak nam se nije dalo ni moliti; samo smo, s vremena na vrijeme, molili zajedno molitvu: ‘Sjeti se nas, premila Djevo Marija…’

Malo posle toga, kad su bacili u jamu zaklanog domobrana, čulo se izvana kopanje i sve je govorilo da će rub jame minirati. Nije prošlo ni pola sata, a već je grmjelo i u jamu su padale velike stijene i kamenje na umiruće domobrane. Ovo se ponovilo još četiri puta, jer ukupno je bilo pet detonacija. Nekome između nas pukao je bubnjić zbog zračnog pritiska. Ovo se događalo 5. lipnja i prije podne. Naš rov nije bio potpuno zasut, jer je jama bila na dnu dosta široka. Tijela su bila pokrivena kamenjem, ali ne sasvim potpuno i još uvijek se mogao čuti hropac umirućih. Potom su još pobacali bombe, koje su toliko zadimile, da se uopće ništa nije moglo vidjeti.

BROJ ŽIVIH JE SVE MANJI

Prisluškivali smo iz rova da bi doznali postoji li još kakva mogućnost za spas ili ne. Kada nam se pričinilo da se spušta noć, počeli smo se pripremati da izađemo iz jame, uvjereni da je to posljednja noć kada se još možemo spasti. Bili smo suviše iscrpljeni. Usprkos svemu, nismo se suviše uznemiravali. Mogu reći, da smo bili potpuno mirni, iako smo bili svjesni da možemo tu ostati potpuno zakopani.

Znam da sam te večeri pokušao izaći iz jame, ali čim sam se malo pomakao, pao sam u nesvijest. Probudio sam se tek sljedećeg dana. Bio sam uvjeren da su se drugi spasili i da sam ostao među mrtvima, pa se zbog toga nisam uznemirivao. Počeo sam i rukama i nogama ići naprijed i dosta brzo sam došao na svjetlo. Usput sam naišao na mrtvog Vinka Mravljeta, a za njim drugog, pa zatim trećeg, svi mrtvi. Jedan rodom iz Rudnika kod Ljubljane – imena mu ne znam, jer u jami smo ga zvali „Rudnik“- bio je još živ i čekao pokraj otvora kako bi mogao izaći van. Kad me je vidio, začudi se, jer je bio uvjeren da sam umro. Kazao mi je da je vani još uvijek straža i da s vremena na vrijeme još uvijek bacaju bombe u jamu. To isto jutro su bacili u jamu još tri ranjenika.

SPAŠEN

Dan je protekao u čekanju da bi se spasili iz jame. Žeđ smo gasili tako, što smo lizali stalagmite, a usta smo vlažili našom vlastitom mokraćom. Glad smo utolili s malo mesa od mrtvih domobrana.

Kad se počela spuštati noć, nagovorio sam ‘Rudnika“ da pokušamo izaći. Nije mogao, jer se osjećao sasvim slab. Ja sam se popeo na drvo, koje je bilo palo u jamu. Bila je već tama kada sam se izvukao iz jame. Pri izlazu je bilo toliko mnogo muha da sam imao osjećaj kao da me žele gurnuti natrag u grob – tako su se zalijetali u mene. Čuo nisam ništa, jer mi je sve bilo uzavrelo u glavi. Pred jamom bio je netko obješen za noge u grmu. Izbjegao sam ga spuštajući se niz dolinu. Ne da se reći kako sam udisao svježi zrak. Išao sam prečicom po šumi srećući divlju prasad koja me nije uznemirivala. A nisam ih se ni bojao, već sam samo od komunista imao strah.

Drugi dan popodne između 4 i 5 sati došao sam u selo Koblere. Usput sam gasio žeđ rosom, a hranio sam se kiseljakom. U Kobleru blizu Kočevja bilo je puno komunista. Pričekao sam da padne noć i u mraku sam se približio selu. U jednoj kući sam dobio vodu, jaje i krumpir. Odatle sam otišao prema selu Otavice, gdje sam stigao oko dva sata po ponoći. Primila me je vrlo dobra obitelji gdje sam se pet dana odmarao i oporavljao.

Iz jame sam izašao 6. lipnja oko 9 sati navečer. Potom sam se krio po dolenjskim šumama do 1. travnja 1946. godine. Tada sam preko Ljubljane, Brezovice, Vrhnike i Horjula otišao u Trnovsku šumu. Granicu sam prešao između Sv.  Gabrijela i Sv. Mihaela i došao u Goricu 4. travnja 1946. godine.

. . .

(Ovo je svjedočenje Milana Zajeca, objavljeno u srpskom listu ‘Iskra’ iz Münchena, u brojevima 578 i 580 (svibanj i lipanj 1975.). Njegov prilog smo preveli sekavice na ijekavicu, te u njemu zamijenili srbizme. Napominjemo da je prvi put prilog objavljen u slovenskim novinama ‘Ameriška domovina’ (br. 3 od 13. ožujka 1975.), u povodu 30. obljetnice tragedije u Bleiburgu, u kojoj je ubijeno i 12.000 slovenskih domobrana. Kasnije je svjedočenje objavljeno također u knjizi Vinka Nikolića ‘Bleiburška tragedija hrvatskog naroda’, te u mnogim drugim publikacijama).

 Priredio: ANTE BELJO, predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva

HRVATSKI TJEDNIK – str. 156 – 161