KOMEMORACIJA NA KOČEVSKOM ROGU POVODOM 79-te GODIŠNJICE TITOVA JUGOKOMUNISTIČKOG POSLIJERATNOG GENOCIDA

KOČEVSKI ROG, 1. lipnja 2024.godine

Pokolj na Kočevskom Rogu počinili su partizani nakon završetka Drugog svjetskog rata u regiji Kočevskog Roga. Bez suđenja masovno su ubijani vojnici i civili, među kojima je bilo najviše slovenskih domobrana te  Hrvata, Srba, Crnogoraca te Talijana i Nijemaca.

Na Svetoj misi bili su neki istaknuti predstavnici političkog života Republike Slovenije, među kojima predsjednik SDS-a Janez Janša i predsjednik NSi-ja Matej Tonin. Počasna garda Slovenske vojske položila je vijenac uz ponor u ime predsjednice Republike Nataše Pirc Musar.

Članovi i prijatelji Hrvatskog žrtvoslovnog društva položili su vijenac i zapalili svijeće za žrtve Kočevskog Roga

Članovi i prijatelji  Hrvatskog žrtvoslovnog društva –  s nama je bio Ladislav Plantić, predsjednik Veterana 145. brigade Dubrava i Željko Glasnović, general u miru i hrvatski političar

Vijenac su položili Ante Beljo i Nikola Madjer /Hrvatsko žrtvoslovno društvo /

Bogomir Martinović, član Hrvatskog žrtvoslovnog društva

Mira Mioković, član Hrvatskog žrtvoslovnog društva

Nikola Madjer, član Hrvatskog žrtvoslovnog društva

Bogomir Martinović i Ladislav Plantić

Ladislav Plantić, Bogomir Martinović, Mira Mioković i Marija

U ime Počasnog bleiburškog voda uz spomen obilježje na Kočevskom Rogu vijenac su položili i svijeće zapalili počasni predsjednik PBV-a Vice Vukojević i zamjenik predsjednika PBV-a Milan Kovač

 

Marinko, Marija, Božica, Jadranka, Bogomir, Ladislav, Željko i Olga

Šimun Dodig, član Hrvatskog žrtvoslovnog društva

Željko Glasnović, general u miru i hrvatski političar

 

 

Propovijed nadbiskupa Stanislava Zoreta na svetoj misi u Kočevskom Rogu

Uvodno se ljubljanski nadbiskup Stanislav Zore prisjetio tisuća i tisuća ubijenih u ponoru ispod Krena, kod ponora ispod Macesnove Gorice i drugdje u Sloveniji na kraju Drugog svjetskog rata. Ukazao je na nužnost prepoznavanja onoga što se dogodilo na kraju rata, te primjerenog ukopa poginulih.

Poštovani dostojanstvenici, draga braćo i sestre.

Od 1990. okupljamo se na svetoj misi pod Krenom u Rogu, na mjestu gdje je nadbiskup Alojzij Šuštar 8. srpnja 1990. predvodio obred, za koji je rekao da je “simboličan kršćanski sprovod domobrana koji su ovdje dočekali svoju smrt”. ili negdje drugdje. Time domobrani ulaze u javnost i ravnopravnost u slovenskom društvu mrtvih i živih. Molitve za poginule upućujemo i za sve druge žrtve rata i poraća, za slovenske partizane koji su pali u borbama, za sve druge žrtve rata.“

Zato srdačno pozdravljam svu rodbinu poginulih, predstavnike Nove slovenske zaveze koja zajedno s kočevskom župom svake godine organizira molitveno i pijetetno sjećanje na one koji su u ovim šumama i u na toliko drugih mjesta i oduzeli im živote. Pozdravljam i predstavnike političkog i društvenog života i sve one koji su spremni učiniti sve što je u njihovoj moći da ova stratišta postanu mjesta susreta nas koji kao narod nastojimo prihvatiti tešku i tešku prošlost, jer inače nećemo se moći istinski osloboditi.

Dok sam čitao knjigu Franca Pedičeka Razklani čas, posebno me se dojmio odlomak koji bih želio podijeliti s vama: „Ne znam je li Slovenija ikad toliko molila kao u svibnju i lipnju četrdeset pete godine. Pa iz ranjenih i izdanih srca i duša! Molili smo u Vetrinju, posebno kad smo saznali kamo idu tisuće dječaka i muškaraca domobranske vojske. Molilo se na Teharju, danju i noću, tiho i vrišteći, plačući i praštajući. Možemo zamisliti kako su se tisuće i tisuće molile u Rogu prije posljednjeg umiranja. Molilo se u svim slovenskim domovima kojima su nedostajali dragi rođaci. Tri četvrtine Slovenije bila je jedna velika molitvena dvorana, skrivena crkva, preplavljena uplakanim majkama, ženama i djecom. Oko njih pobjeđuje pjesma i vrisak pijanog, osvetoljubivog i proklinjajućeg.

Tko nije doživio Turjak, Vetrinj i Teharij, ne zna što znači moliti. Ne zna da molitva nije prošnja riječi i oblika, nego najdublji razgovor srca i duše s Bogom… Ona je dijalog između života i smrti, samoispitivanje i oprost… to je uspon duha do najvišeg stupnja poniznosti i dobrote, gdje više nema ponižavajućih dana života i međusobnih odnosa, nego mira pomirenog sa samim sobom, sreće, milosti, blaženstva, ravnoteže sa svime izvan i unutar čovjeka“ (F. Pediček). , Razklani čas, 509).

Pedičekove riječi – i sam je prošao kroz Vetrinj i Teharje – potvrđuje i svjedočanstvo Franca Dejaka, jednog od onih koji su se čudom spasili iz ponora pod Macesnovom Goricom, gdje su zapravo pobijeni slovenski domobrani: “Cijeli dan sam gledao kako su mrtvi i mnogi su još živi u jamu pali. Vikali su: ‘Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine.’ Neki su molili glasno, drugi vjerojatno tiho. Svi mi još živi pripremali smo se za zagrobni život. Nije nas bilo malo živih; Mogu reći da je polovica žrtava pala živa u špilju. Neki su živjeli samo kratko vrijeme, drugi, manje ranjeni, ali i više dana” (Franc Dejak, Izbjegli su smrt).

Na ovom mjestu iznimno snažno odjekuju riječi proroka Ezekiela iz današnjeg čitanja: „Gospodin me izveo i smjestio usred doline pune kostima.“ Stojimo usred zemlje koja je puna kostiju. Postavlja nam se i pitanje mogu li se te kosti oživjeti.

Zapravo, ove kosti, ti ljudi nikada nisu stvarno umrli. Oni su živjeli, bili su ovdje i svojom prisutnošću remetili vrijeme i prostor. Nisu učinili ništa da ne samo ostanu mrtvi, nego da uopće ne postoje. U izvješćima o radovima u ponoru ispod Macesnove Gorice čuli smo da je ponor više puta miniran. Da bi oni koji su stradali u ovom ponoru bili što dublje, nepovratno pokopani.

Povrh toga zavladala je naručena tišina. I ako je neko prekinuo ovu šutnju, sam je zakoračio na put šehida. Mnoga, mnoga djeca nisu smjela znati gdje su im očevi, gdje su im stričevi ili gdje su im starija braća ili sestre.

No tri tisuće kubika kamenja koje je srušeno i odneseno u provaliju nije bilo dovoljno da počinitelji mirno žive i spavaju. Cijeli mehanizam zastrašivanja i prisilne šutnje nije mogao opravdati zločin. Zato je sve tisuće i tisuće ubijenih trebalo označiti kao narodne izdajice.

Svih tri tisuće kubika kamenja i zemlje je iskopano i kosti ovih ljudi čekaju dostojanstven grob. Stisak naređene šutnje je slomljen i dotadašnje tihe misli koje su ljudi skrivali od samih sebe kako ih ne bi čule nepozvane uši danas se izgovaraju naglas i zapisuju u knjigama kojih je sve više i podupiru ih svjedočanstva i dokumenti.

No, čekaju nas još dva teška, možda i najteža zadatka. Htio sam reći da se trebaju oprati od ljage izdaje. Znam da ta riječ nije točna. Nije bilo izdaje. Žigosanje ovim činom imalo je istu svrhu kao i miniranje ponora i tišina. Zločin su morali skrivati – možda i više od sebe nego od onih koji su samo u srcu smjeli plakati za svojim žrtvama.

Kao nacija morat ćemo priznati da je kuga počela mnogo prije nego što su ljudi koji su iz noći u noć drhtali za život odlučili da neće dopustiti da budu maltretirani, pljačkani i ubijani. Može li izdajica biti onaj tko brani ženu i djecu, tko brani okućnicu? Fabrice Adjadje, francuski filozof koji je rođen u židovskim roditeljima tuniškog podrijetla, a zatim postao katolik, napisao je nešto ovako (citiram po sjećanju): “Isus kaže u Evanđelju: Onome tko te udari po jednom obrazu, okreni se drugi.” To je moguće i prihvatljivo sve dok se tiče mene, mog lica, mog života. Ali kad netko prijeti mojoj ženi i mojoj djeci, nemam ih pravo ne štititi i braniti; da ne bi zaustavio napadača.” A upravo su to učinili oni kojih se danas sjećamo i za koje se molimo.

Snažne su riječi pape Franje: „Istina je neodvojiva družica pravde i milosrđa“. Zajedno, sva tri su bitna za učvršćivanje mira, ali s druge strane, jedna sprječava drugu da probije. (…) Istina zapravo ne bi trebala dovesti do osvete, nego do pomirenja i oprosta. Istina je reći obiteljima koje se utapaju u tuzi što se dogodilo njihovim nestalim rođacima… Svako nasilje nad osobom je rana u tijelu čovječanstva; svaka nasilna smrt ‘umanjuje’ našu ljudskost” (All Brothers, 227). A koliko je tu bilo nasilnih smrti. Previše, puno previše! I zašto – u ime revolucije i preuzimanja vlasti.

“Danas ljudi brzo podlegnu iskušenju da se okrenu i kažu: ‘Prošlo je puno vremena, trebamo gledati naprijed’. Zaboga, ne! Bez sjećanja ne možemo naprijed, bez potpunog i čistog sjećanja nema rasta” (249). Papa nas potiče da ne bježimo od istine, jer će nas ona prije ili kasnije uhvatiti; jer laž ima kratke noge i istina je uvijek sustigne. „Istina nikada ne pobjeđuje, ali njeni protivnici ginu“, kaže Zorko Simčič.

Kada ćemo kao narod, a prije svega odgovorni u našoj zemlji, stati pred sve te žrtve, pred sve ove kosti, da se poslužim Ezekielovim riječima, i pozvati ih: “Braćo i sestre, dođite van. Izađi iz ponora i tenkovskih jaraka, izađi iz rudarskih okana i svih skrivenih mjesta gdje si bačen, izađi ispod raznesenog kamenja i iz tvorničke kanalizacije, a prije svega izađi iz svih onih riječi kojima htjeli su vam uprljati živote i vašu ljubav prema svom narodu i prema svojoj zemlji. Sve dok budemo šutjeli pred bahatošću pojedinaca koji sebe stavljaju iznad ljudskosti i pravde, dotle će lijepe riječi zvoniti uzalud. Tek kada im nađemo odgovarajuće grobno mjesto, a ja sam, zajedno s drugima, uvjeren da je to na Ljubljanskim Žalama, naš će ih narod istinski primiti u svoju srijedu. Tada ćemo zapravo zakoračiti na put pomirbe i budućnosti.

Žiga Turk je u knjizi Festivali napisao: „Kad su Izraelci bježali iz Egipta, nosili su sa sobom kosti Josipa, prvog vođe Izraelaca u Egiptu. Putovanje Izraelaca iz Egipta ujedno je i njegova pogrebna povorka da bude pokopan u rodnoj zemlji. Kako još uvijek moramo pokopati naše žrtve revolucije, još nemamo obećanu zemlju gdje bismo to mogli učiniti, jer ovdje je još uvijek dijelom Egipat!” “Praznici, 202).

Daj Bože da bi to mogli i htjeli. Tada će ovo i sva druga slična mjesta diljem Slovenije postati mjesta sjećanja, molitve i oprosta. Amen!

Poveznica: https://katoliska-cerkev.si/pridiga-nadskofa-stanislava-zoreta-pri-sveti-masi-v-kocevskem-rogu2024

 

Tekst priredila za portal: Jadranka Lučić

Fotografije: Jadranka Lučić