Božićne čestitke članova i prijatelja društva 2025.

Neka radost Isusovog rođenja bude sa svima nama…

Sretan Božić! * * *

BOŽIĆNO SVJETLO

U tami Betlehemske noći

Gospodin je odlučio doći

U štalici na slamici se rodio

Poruku Oca nebeskog je donio

Svjetlom je tamu pobijedio

Od Istočnog grijeha

Nas malene i slabe

Iz okova grijeha je oslobodio

Zato brate i sestro kad ugledaš

Malenog slabog i prljavog čovjeka

Ne okreći glavu na drugu stranu

U Božićnoj noći Isus i njemu će doći

Prostri po kući slamicu

Nek’ miris Božića veseli djecu

Nemoj siromaha se stidit

Uz slamicu tad Božić ćeš vidit

Veseli se i raduj

Znanom i neznanom

Na Božićno jutro

Iskreno se obraduj

Novska – na Badnjak 24. prosinca 2025.

Jozo Klarić Klajo

Tajana Mikac Vidović – tajnica Hrvatskog žrtvoslovnog društva

Dođi maleni Isuse.
Ti me, tek novorođeno, nemoćno, golo i razoružano dijete, baš Ti me spasi! Upravo to treba mojoj oholosti.

Dođi maleni Isuse!
Ti me u siromaštvu malen, bez ičega što svi imamo, spasi! Upravo to treba mojoj gramzivosti. Baš ti me u svojoj bijedi spasi svojim siromaštvom.

Dođi maleni Isuse!
Ti me, skrovito rođeni u zapećku neke spilje, daleko od očiju svih onih čije divljenje mi je važno, u svojoj neuglednosti, spasi! Upravo to treba mojoj taštini.

Tu ću, zagledan u Tvoju materijalnu bijedu: u prostrta dječačića u studenu i na slami – i ja shvatiti da ne moram biti bogat. Daj da uvidim: o kako me moja pohlepa ohrabrena svijetom „prijatelja“ vara kako moram imati sve. A ništa ne moram, jer srce ništa od svijeta ne treba.

Tu ću se, zagledan u Tvoju novorođenačku nemoć, i sam poniziti, jer se – ako se Ti premda Bog, toga ne bojiš – ne trebam bojati ni ja priznati kako sam – posve nemoćan. A jesam, jesam! O, kako mi to treba: jer me izmoriše ohrabrenja i poticaji „prijatelja“ mojih kako moram bit „netko“ da bih bio; da bih tek samo bio!

Tu ću, pored siromašnih smrdljivih pastira, vola i magarca – u tebe zagledan – valjda znati motriti kako ih se ne sramite, Ti i Tvoji sveti roditelji – pa ću se valjda i ja usuditi otkriti istinskog sebe – i kako to treba i ima biti i moje društvo – radi zasluga bijednih mojih: otkriti istinu – ispod svih maski koje navlačim sav život.

O kako baš to sve to treba mojoj duši.

Dođi! Rodi se u meni! Posred svih mojih obmanutosti, rodi se usred mene, tamo gdje jesam istinit: siromašan, nemoćan, i nedostojan bilo kakve slave. Pozovi me, prozovi me, dozovi me, da od početka krenemo. O, daj da se i ja s Tobom, iznova, posve, baš posve malen rodim!

Dođi, Ti kojeg sam žedan svim bićem!
Dođi Ti, svom poviješću svega svijeta u meni žeđani!
Dođi Ti, koji jedini možeš doći krajnje blizu!

Rodi se u meni, da se i ja s Tobom u istini rodim,
Kako bih nanovo rođen u svim istinama o meni,
U istini rastao s Tobom!

pater Ike Mandurić