Jučer nas je iznenadila vijest da nas je zauvijek napustio akademik Josip Pečarić.
Do zadnjeg dana bio je aktivan na domoljubnoj sceni. Radio je neumorno, a djela koja je ostavio govore sve o njemu.
Hrvatsko žrtvoslovno društvo izražava iskrenu sućut njegovim kćerima i njihovim obiteljima.
Neka mu je laka hrvatska zemlja koju je toliko volio za koju se borio istinom neumornog istraživača.
Bio je počasni član Hrvatskog žrtvoslovnog društva.
Ante Beljo, predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva
Franjo Talan, dopredsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva
Akademik Josip Pečarić
Rođen 2. rujna 1948. godine u Kotoru, umro u Zagrebu 29. listopada 2026..
U Kotoru je završio osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje, a 1972. diplomirao na Elektrotehničkom fakultetu u Beogradu s radom iz područja nuklearne fizike. Na istom fakultetu je i magistrirao 1975. godine, a 1982. obranio doktorsku disertaciju iz područja matematike s naslovom Jensenove i srodne nejednakosti.
Nakon završenog studija radio je u Geomagnetskom institutu u Grocki te od 1977. kao asistent fizike na Građevinskom fakultetu u Beogradu. Godine 1987. se s obitelji preselio u Zagreb te zaposlio na Tekstilno-tehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu kao izvanredni profesor matematike. Od 1990. radi kao redoviti profesor na istom fakultetu, od 1996. kao redoviti profesor u trajnom zvanju. Umirovljen je 2018. Do početka agresije Rusije na Ukrajinu bio je istraživač Matematičkog instituta Sveučilišta RUDN u Moskvi (Rusija).
Od 2000. godine je redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, od 2016. inostrani je član Dukljanske akademije nauka i umjetnosti
Za doprinos u znanosti je 1996. godine dobio Državnu nagradu za znanost (prirodne znanosti), te je 1999. odlikovan ordenom Reda Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića.
Akademik Josip Pečarić je jedan od vodećih svjetskih stručnjaka u području matematičkih nejednakosti. Jedan je od najproduktivnijih svjetskih matematičara s više od 1300 objavljenih ili prihvaćenih radova za tisak u matematičkim časopisima. Također je i najcitiraniji hrvatski matematičar, a ima preko 230 suradnika iz zemlje i svijeta. Na svjetskim bazama ima:
Google Scholar: publikacija 1713, citata: 25943, H-index: 57;
MathSciNet: publikacija: 1.396, citata: 7.490, H-index: 29;
Scopus: publikacija: 852, citata: 8833 H-index: 41;
WoS: publikacija: 850, citata: 7769, H-index: 37.
Prema istraživanjima sa Sveučilišta Stanford u Kaliforniji (SAD) Pečarić je po broju objavljenih radova na 2434. mjestu njihove liste za cijelu karijeru od 204644 svjetskih znanstvenika, a prvi iz RH je 8046. Na njihovoj listi za 2022. godinu koja ima 210199 znanstvenika Pečarić je po broju objavljenih radova na 2331. mjestu, a prvi iz RH je 9412.
Osim velikog broja članaka u međunarodnim matematičkim časopisima „The Pečarić Journal of Mathematical Inequalities“, autor je ili koautor više od 40 monografija. O jednoj monografiji je u poznatom časopisu Amer. Math. Monthly, July-August 1991, poznati matematičar D. Pedoe objavio je cijeli članak, a izdavačka kuća Element pokrenula je seriju „Monographs in inequalities“ u kojoj je do sada tiskano 22 monografija.
Osnivač je seminara Matematičke nejednakosti i primjene na Matematičkom odjelu Prirodoslovno-matematičkog fakulteta, Sveučilišta u Zagrebu, i s tog je seminara do sada izašlo preko četrdeset doktora matematičkih znanosti. Danas ovaj seminar također ima i svoj dio na Sveučilištu u Splitu. Niz godina gostovao je na Abdus Salam school of mathematical sciences in Lahore pa i u Pakistanu ima niz svojih učenika koji rade po tamošnjim sveučilištima. Akademik Pečarić ima preko 230 suradnika iz cijeloga svijeta.
Prvi hrvatski matematički časopis koji je uvršten na svjetske liste najboljih znanstvenih časopisa bio je Pečarićev časopis Mathematical inequalities and Applications (MIA). Taj časopis je bio i na Q1, a sada je na Q2 listi, kao jedan od dva hrvatska znanstvena časopisa koji su na toj listi Q2 časopisi. Drugi Pečarićev časopis Journal of Mathematical inequalities (JMI) je na Q1 listi kao jedan od dva hrvatska znanstvena časopisa na toj listi koji su Q1 časopisi. Ono što je još impozantnije JMI je top 5 % matematičkih časopisa, tj. 15. od 329 matematičkih časopisa koji se tiskaju u svijetu a imaju impact faktor. Pokrenuo je i časopis „Fractional Differential Calculus“ koji je na Scopus listi.
Krajem godine je zatražio da se njegovo ime izbriše iz uredništava tih časopisa:
- Pečarić, „Pomozi sirotu na svoju sramotu! / Više to nisu moji časopisi” dragovoljac.com, 2024.:
https://www.dragovoljac.com/images/minifp/visetonisumojicasopisi.pdf
Glavni urednik je časopisa „Pakistan Journal of Mathematical Sciences“
Osim toga, član je uredništava ili recenzent brojnih međunarodnih časopisa. Kao pozvani ili plenarni predavač akademik Josip Pečarić je održao mnoga predavanja na međunarodnim konferencijama, a povodom njegovog 60-og rođendana je 2008. godine u Trogiru održana međunarodna konferencija „Mathematical Inequalities and Applications 2008“. Tu konferenciju su slijedile:
Mathematical Inequalities and Applications 2010, Lahore, Pakistan, March 7-13, 2010., Pakistan
Mathematical inequalities and nonlinear functional analysis with applications, July 25-29, 2012, Jinju, South Korea.
U lipnju 2014. godine (22. – 26. lipnja) u Trogiru se pod pokroviteljstvom Razreda za matematičke, fizičke i kemijske znanosti HAZU održala konferencija pod nazivom „Mathematical Inequalities and Applications 2014 – One thousand papers conference“ u čast akademika Josipa Pečarića povodom objavljivanja više od 1000 znanstvenih matematičkih radova,
Slijedeće godine je održana konferencija Mathematical Inequalities and Applications 2015, 11-15 November, Mostar, BiH.
Tri godine kasnije je u Zagrebu održana međunarodna konferencija MIA 2018 povodom njegovog 70-og rođendana.
Zbog njegovih zasluga u matematici, akademiku Pečariću je posvećen jedan broj časopisa „Banach Journal of Mathematical Analysis“, Vol. 2, No.2 (2008). Riječ je o međunarodnom znanstvenom časopisu koji je na SCIE i CC listi, a u tom posebnom broju članke su objavili i posvetili ih akademiku Pečariću mnogobrojni svjetski matematičari. Intervju koji je tamo objavljen (str. 163 – 170) objavljen je i na kineskom u časopisu Mathematics 3 (2012), 245 – 249. Nekim Pečarićevim istraživanjima (inače citiranih i u časopisu “Nature”, a s P.T. Landsbergom objavio je članak u časopisu Phys. Rev., A35 (1987), 4397 – 4403.) posvećen je i članak “Accentuate the negative”, Math. Bohem. 134 (2009), no. 4, 427 – 446. kojeg je napisao Peter Bullen, profesor emeritus sa Sveučilišta u Vancouveru.
SURADNJA I SPOMEN NA VELIKANA
Jedna od bogatog opusa je i ova elektronička publikaciju povjesničara, akademika i svjetski poznatog matematičara dr. Josipa Pečarića knjiga o profesoru “ IVAN JOHN PRCELAU NAŠIM ZAPISIMA“, koju je pripremio skupa s bivšom tajnicom Hrvatskog žrtvoslovnog društva Jadrankom Lučić. Predgovor knjizi napisao je prof. dr. sc. Vinko Grubišić iz Kanade.
Poveznica na knjigu: https://viktimologija.com.hr/wp/jadranka-lucic-josip-pecaric-ivan-john-prcela-u-nasim-zapisima/poveznica-za-knjigu-2026/
Akademik Pečarić i njegova supruga Ankica bili su kao aktivni sudionici na Drugom hrvatskom žrtvoslovnom kongresu:
DA SE NE ZABORAVI
VUKOVAR 16. i 17. lipnja 2001. godine
Zbornik radova Drugog hrvatskog žrtvoslovnog kongresa
“ANKICA PEČARIĆ, JOSIP PEČARIĆ: Stradanje Hrvata Boke Kotarske u Jugoslavijama”, 2002., str. 254. – 265
Ankica Pečarić[1]
Josip Pečarić[2]
STRADANJA HRVATA BOKE KOTORSKE U JUGOSLAVIJAMA
Hrvatski sabor je 29. listopada 1918. donio zaključak o razrješenju svih državnopravnih odnosa i veza između Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, kojoj pripada i Boka kotorska s jedne strane te Kraljevina Ugarske i Carevine Austrije, s druge strane. Država Slovenaca, Hrvata i Srba se l. prosinca 1918. ujedinjuje sa Srbijom i Crnom Gorom u Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. Novostvorenu državu sjajno opisuju riječi kralja Aleksandra; “…stvor’mo Srbiju velikom, da obuhvati sve Srbe i Jugoslovene, da stvorimo silnu i jaku Jugoslaviju.”[3]
Prva hrvatska zemlja na udaru velikosrpske politike prirodno je bila najjužnija od svih hrvatskih zemalja – Boka kotorska. Na posljednjem austro-ugarskom popisu iz 1910. na području Boke, tj. Kotorskog kotara bilo je 40.582 st., od kojih je 24.791 bilo pravoslavaca (61,0%), 15.245 katolika, jasno mahom Hrvata (37,6%) i ostalih 546 (1,4%). Kotar se dijelio na četiri okruga, od kojih su tri – Budva, Herceg-Novi i Perast, imali pravoslavnu većinu. Pravoslavci su naseljeni u višim, brdskim krajevima, Paštrovićima, Grblju i na poluotoku Luštici. Od većih i poznatijih gradova pravoslavna većina je jedino u Risnu (25% katolika). Ostali gradovi i izraziti kulturni centri imali su katoličku, dakle hrvatsku većinu: Kotor (69%), Perast (73%), Tivat (95%), Dobrota (65%), Herceg Novi (70%), Prčanj (87%), Stoliv (82%) i Budva. Izrazito katolički bili su poluotok Vrmac i južni dio Spiča, od Sutomora do granice prema Crnoj Gori. Ta bokokotorska priobalna naselja, s hrvatskim pučanstvom, bila su žarišta pomorstva, koje je stoljećima bilo pokretač razvoja cijelog tog područja, pa je pučanstvo tih naselja bilo i nositeljem kulture, koja je dosegla zavidnu razinu, pa je sasvim opravdana tvrdnja da je hrvatsko pučanstvo baštinik velike kulturne baštine Boke.
Prvim ustavom nove države – Vidovdanskim ustavom od 28. lipnja 1921. godine uvedeno je unitarističko-centralističko uređenje. Člankom 135. Ustava predviđeno je da prijedlog Zakona o podjeli na oblasti vlada mora podnijeti Skupštini u roku od četiri mjeseca. Ako Skupština nakon toga u roku ne donese zakon, on se treba donijeti skraćenim postupkom, predviđenim za izjednačavanje zakonodavstva. Ako u roku dva mjeseca zakon ne bi bio donesen na taj način, pitanje se moralo regulirati kraljevom uredbom u roku od dva mjeseca. A koliko je sve planski rađeno, i koliko je Boka bila važna stratezima velikosrpske politike pokazuje nastavak č1.135 u kome stoji: “Isto tako, ako se podjela zemlje vrši uredbom, po ovom članku, Crna Gora iz 1913. godine sa kotarom bokokotorskim a bez okruga pljevaljskog i bjelopoljskog važiti će kao oblast i vršiti će funkciju oblasti po ovom Ustavu.” Jasno je odmah, kada se ovako prejudicirala odluka, da pitanje podjele na oblasti nije riješeno ni prema prvom, ni prema drugom postupku već je kralj 26. lipnja 1922. godine donio Uredbu o podjeli zemlje na oblasti i time učinio najvažniji korak u osvajanju Boke kotorske – odvojio je od Dalmacije, a time i od Hrvatske, i pripojio Crnoj Gori. Počinje doseljavanje pravoslavnog življa u Boku, a sav gospodarski, kulturni i prosvjetni život nastoji se vezati uz Crnu Goru.[4] Međutim, treba napomenuti da dr. Franko Mirošević naglašava da su bokokotorski radikali uz pomoć tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova S. Pribićevića već 1920. godine uspjeli administrativno odvojiti Boku kotorsku od Dalmacije.[5]
Za konačno odvajanje Boke kotorske od Dalmacije, a time i od Hrvatske, dakle ono s kraja Drugog svjetskog rata, vjerojatno je presudnu ulogu odigrala partijska organizacija Boke kotorske. Ona je do 1922. godine bila sastavni dio partijske organizacije u Dalmaciji. Na čelu organizacije SRPJ(k) u Kotoru u 1919-oj godini bio je Adolf Muk, konobar iz Kotora. Muk je rođen u Kotoru 1893 . godine. Otac mu je bio poštanski službenik, doseljen iz Tirola, a majka domaćica iz sela Releze u Crnoj Gori. Kao delegat iz Kotora Muk je prisustvovao IV. kongresu Socijaldemokratske stranke i Opšteg radničkog saveza za Dalmaciju, održanom u Splitu 25. ožujka 1919. godine. Od 20. do 23. travnja 1919. godine u Beogradu je održan Kongres ujedinjenja, a dalmatinski delegat bio je i Adolf Muk. Tada je Muk postavio pitanje ujedinjenja radničkog pokreta u Boki sa pokretom u Crnoj Gori. Početkom svibnja 1920. god. na Kongresu u Vukovaru ponovo je postavljeno pitanje ujedinjenja partijskih organizacija Boke i Crne Gore. Tada je taj prijedlog i prihvaćen, ali je realiziran tek 1922. godine. Ovo povezivanje dovelo je do toga da se tijekom Drugog svjetskog rata u NOP-u govori o Crnoj Gori i Boki kotorskoj, da bi se na kraju rata ono “i Boka kotorska” jednostavno eliminiralo.
Kroz sve kasnije teritorijalne promjene u monarhijskoj Jugoslaviji Boka kotorska se vezivala sa crnogorskim zaleđem.
Na hrvatstvo Boke kotorske atakira se kroz sve vrijeme postojanja prve Jugoslavije. Ing. Heliodor Prelesnik (Slobodna Dalmacija, l4. rujna 1991.) navodi kako su školske godine 1928129. još imali hrvatske udžbenike da bi ih već slijedeće sve zamijenili srpskim, uvedena je “istočna varijanta `srpsko-hrvatskog jezika”‘; a “sve više se postavljaju profesori iz Srbije i Crne Gore kojima zapadna varijanta jezika smeta, historija Srba se uči opširno, a hrvatska povijest sasvim reducirano, itd. Nije bolja situacija ni sa književnošću.”[6]
O tome pok. profesor Luka Brajnović[7] kaže:
– Kad sam polazio peti razred gimnazije, izdavao sam ilegalni mjesečnik “Hrvatski graničar”, koji je čitala sva mladež i preko kojega smo htjeli održati hrvatsku svijest medu mladima. Već onda su se u Boku naseljavali Crnogorci i Srbi, pa smo htjeli sačuvati naš hrvatski identitet. Radi toga sam bio proganjan iz gimnazije. Od izgona spasio me prof. Stjepan Alfirević, brat pjesnika Frane Alfirevića, koji je i sam bio proganjan kao Hrvat.
Kandidat Boke kotorske na Mačekovoj listi na izborima iz 1938. bio je Andelo Marković, trgovac iz Donje Lastve. 0 njegovoj sudbini piše Ilija Perušina[8]: “Nakon takozvanog oslobođenja Boke Kotorske ponovno je uhićen, i to po komunistima, koji ga u pomanjkanju dokaza krivice podlo ubiše u kotorskom zatvoru, objavivši samoubistvo kao razlog njegove smrti”.
Sporazum Cvetković-Maček je doveo do stvaranja Banovine Hrvatske. Tom prigodom je pitanje hrvatskih zemalja koje nisu ušle u sastav Banovine ostalo otvoreno. Boka kotorska je ostala izvan Banovine. 0 raspoloženju Hrvata u Boki u tom vremenu svjedoči nam prof. Luka Brajnović[9]: “Kad je bila osnovana takozvana Banovina Hrvatska, razočaranje bokeljskih Hrvata bilo je potpuno. Održavani su protesti, poslani su i pismeni protesti u Zagreb s potpisima više od 900 Bokelja, skupljenih na poziv velečasnoga Gracijana Sablića. Velečasnoga Sablića poslije su partizani odveli u Cetinje na “sud”. Međutim, bio je ubijen prije nego što je stigao u Cetinje”. Do korekcija granica međutim nije došlo.
Ne samo da Boka nije ušla u Banovinu Hrvatsku – ona nije ušla ni u Nezavisnu državu Hrvatsku. Poznato je da je ona Rimskim ugovorima pripala Italiji. Jedan od najbližih Pavelićevih suradnika bio je i jedan Bokelj – general Ante Moškov. Postoji svjedočenje o tome kako je on doživio Rimske ugovore (Drina, God. XV., Br. 1-2, Madrid, 1965., str. 132-185.) “Bio je sasma svjestan da ćemo morati izabirati između dva ili više zala! I za jednog Bokelja, unaprijed, postojalo je jedno zlo više. Italija je već gospodarila u Albaniji. Jedan pogled na mapu, zatim pitanje Crne Gore (Kraljica, supruga Kralja Emanuela III., bila je kćerka zadnjeg Crnogorskog Kralja), dalo nam je znati, da će pitanje Boke biti bolno! A Moškov je znao perfektno govoriti talijanski, čitao je marljivo sve do čega je došao za vrijeme internacije u Italiji, (…) Kada se hrvatsko predstavništvo vraćalo sa potpisa Rimskih Ugovora nas dva smo organizirali sigurnost unutar hrvatskog teritorija. Budili smo i proveli noć, kao i toliko puta, u razgovorima o našoj sudbini. Na licima potpisnika čitali smo sve što nas je zanimalo. Njegove su oči bile pune suza. Poglavnik nas je odmah pozvao k sebi i ponudio nam čašicu rakije. Govorili smo o mjerama sigurnosti i kalkulirali posljedice. Prokleto je ipak vojničko zanimanje, gdje se mirno, hladno i matematički mora kalkulirati s osjećajima, s krvlju, – i s poviješću, koja će jednom svima nama suditi. Majka Ante Moškova ostala je, kao i većina naših patničkih majka, na ognjištu. Anti Moškovu su Srbi ubili oca, kao i meni. Prošao je svoje. On i majka mu. A to je ono, što se ne zaboravlja, iako se nekada oprašta. Ponekad je dobivao od majke vijesti. One su uvijek bile pune čemera, ali i vjere u budućnost. Kako su te naše majke znale trpjeti, bodriti i vjerovati. Bokelji su uvijek odlazili na more da love ribu i da trguju, plove, bore se. Ali su majke ostajale na ognjištu, da nekada dočekaju sigurnu starost ili da, kao majka Ante Moškova, bodri sina, da ne zaboravi da je i Boka Hrvatska! Da su tamo grobovi otaca, da su tamo svetinje i da se treba vraćati.”
Drugi svjetski rat iskorišten je za konačno pripajanje Boke Kotorske Crnoj Gori. Naime, Štab narodnooslobodilačkih gerilskih (partizanskih) odreda za Crnu Goru , Boku i Sandžak preimenovan je 25. listopada 1941. u Glavni štab NOP za Crnu Goru i Boku, a Narodnooslobodilački odbor Crne Gore i Boke osnovan je 8. veljače 1942. Na skupštini održanoj u Kolašinu 15.11.1943. osnovan je ZAVNO Crne Gore i Boke. Drugo zasjedanje održano je u veljači 1944., a treće, koje je bilo i presudno za pripajanje Boke Crnoj Gori, održano je od 13 do 15. srpnja 1944. Njemu je prisustvovao 151 delegat, od čega 13 iz kotorskoga i 11 iz hercegnovskoga kotara. Uvodni referat “Slobodna Crna Gora u Demokratskoj Federativnoj Jugoslaviji” podnio je Veljko Zeković, u kome predlaže donošenje odluke o pretvaranju ZAVNO Crne Gore i Boke u Crnogorsku antifašističku skupštinu narodnog oslobođenja jer: “Crna Gora uživa pravo posebne slobodne federalne jedinice u demokratskoj Jugoslaviji. Narodu Boke treba ostaviti ‘da se slobodno odluči s kim će i kako da živi u Federativnoj Jugoslaviji…” Naravno, već se znalo kako će se “narod” tj. prisutni vijećnici iz Boke izjasniti. Evo kako to komentira Z. Lakić[10]: “Upadljiva je izmjena u nazivu najvišeg organa vlasti. To više nije Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Crne Gore i Boke, već Crnogorska antifašistička skupština narodnog oslobođenja. Razlika nije samo u izmjeni reda riječi. Suština je u tome što je u novom nazivu ispuštena riječ Boka, što se može smatrati izrazom raspoloženja vijećnika iz Boke Kotorske da se već na ovom zasjedanju izjasne da se pod crnogorskom teritorijem podrazumijeva i teritorija Boke. Ovo je utoliko značajnije što su svi drugi politički organi u svom imenu i dalje zadržali riječ Boka: Pokrajinski komitet KPJ Narodnooslobodilački front, Antifašistički front žena, Ujedinjeni savez antifašističke omladine itd. itd. Inače, u formalnopravnom smislu Narodnooslobodilački odbor za Boku Kotorsku izjasnio se, poput Skupštine ZAVNO-a Sanđaka, da dobrovoljno ulazi u sastav Crne Gore, tek neposredno uoči Četvrtog zasjedanja CASNO-a u aprilu 1945. godine.” I dok u tom citatu govori o raspoloženju vijećnika iz Boke, malo kasnije kaže da je u ime naroda Boke govorio Luka Matković, i daje slijedeći citat iz tog govora: “Narod Boke, i srpski i hrvatski, tokom svoje istorije bio je uvijek sudbinski vezan za crnogorski narod (…). Žrtve koje smo dali za slobodu biće garancija da će demokratske težnje naroda Boke doći do izražaja u slobodnoj Jugoslaviji zajedno sa bratskim narodom Crne Gore…” Ljubo Boban[11] kaže da je možda prvo određenije spominjanje unutrašnjih granica Jugoslavije vezano za sjednicu Predsjedništva AVNOJ-a 24. veljače 1945. Na toj se sjednici, naime, raspravljalo o utvrđivanju proporcionalnog zastupstva federalnih jedinica u AVNOJ-u. U stavu, koji je iznio sekretar Predsjedništva Mile Peruničić, dani su teritoriji koji će pripadati pojedinim republikama, a za Crnu Goru je rečeno da će biti u granicama prije Balkanskog rata sa Beranskim i Kotorskim srezom, Plavom i Gusinjem. “Razgraničenje s Crnom Gorom konstatira Boban – vraćeno je na stanje kakvo je bilo pri osnivanju oblasti 1922. godine, odnosno kakvo je bilo u vrijeme Banovine Hrvatske. U usporedbi sa stanjem iz 1918. godine hrvatski teritorij skraćen je za područje Boke kotorske i dalje na jugoistok.” Drugim riječima, ono što je velikosrpska politika počela ostvarivati 1922., komunisti su nastavili kraj em Drugog svjetskog rata.[12]
Tzv. “Oslobođenje” narod je dočekao sa strahom. I, zaista, tada i u godinama poslije rata stradali su mnogi ugledniji građani hrvatske nacionalnosti. Krešimir Crvelin[13], navodi iz Hercegnovskog okružja Karla Belšaka, brijača, koji je umro pod nerazjašnjenim okolnostima u Kotorskom zatvoru, iz Kotorskog okružja: don Iva Brajnovića, župnika iz Skaljara, ubijenog u Dubrovniku 1994/45., don Graciju Sablića, svećenika i vjeroučitelja, ubijenog na Trojici 1994/45., Berta Stipčevića, službenika, ubijenog u Kotoru, 1944/45 ., Tripa Vukovića, vlasnika kina, suđenog i strijeljanog u Kotoru 1944145., Franja Lakatoša, studenta, ubijenog V/45 u Markuševcu, Petra Miloševića, trgovca, ubijenog u Dubrovniku 1944/45., a iz Tivatskog okružja don Đura Perušinu, svećenika ubijenog 1944/45., Andela Markovića, nar. Zastupnika HSSa, strijeljanog 1944145. i Vilka Lepeša, ljekarnika, strijeljanog 1944/45. Ilija Perušina[14] piše kako je don Ivo Brajnović ubijen na Daksi kod Dubrovnika, don Gracija Sablić, tajnik kotorskog Biskupa, na lovćenskim hridinama, Vilko Lepeš na Vrmcu, don Đuro Perušina iz Donje Lastve, u vlastitoj kući, a među ubijenima navodi pored Andela Markovića, i Iliju Abovića, namještenika Pomorskog Arsenala iz Gornje Lastve. On kazuje da je ubijenih bilo mnogo više.
Evo što prof. Luka Brajnović[15], kaže o smrti svog brata:
– Ne bih znao kazati što me je više ražalostilo, sama smrt moga brata Iva ili šutnja naše javnosti o njegovoj tragediji i o toliko drugih hrvatskih mučenika. Prvu vijest o njegovoj smrti pročitao sam u vatikanskom izdanju “Martirium Croatiae” (Rim,1946.) u kojoj se kaže da je bio strijeljan na otoku Daksi, zajedno s p. Petrom Perićem D. I. i sa dva franjevca – a to su p. Toma Tomasić i p. Marijan Blažić, te s nekoliko dubrovačkih intelektualaca. Bio je uhićen i bez ikakvoga suda ubijen. To mi je bila prva, užasna vijest, jako teška jer je moj brat – za kojega sam mislio da je zarobljen i negdje živ – već bio pretrpio jedan strašan napad na svoj život. Dakle, jednoga hladnog jutra 1943. godine napao ga je partizan po imenu Maslovar, u crkvi, u Skaljarima, baš kada je izlazio iz sakristije da slavi sv. misu. Maslovar mu se približio s izlikom da mu preda pismo župnika iz Bogdašića, pa kada je to pismo uzeo, Maslovar ga je napao bodežom. U crkvi nije bilo nikoga, osim jedne žene koja je htjela prisustvovati misi. Mome bratu je spasila život medalja, koju je nosio na prsima, jer je napadač imao namjeru da mu probode srce. Ja sam u to vrijeme boravio u Zagrebu pa mi je majka opisala atentat u pismu. Talijani, koji su bili okupirali Boku, uhvatili su Maslovara (koga su tražili i za neke druge zločine), i pozvali Iva da ga identificira kao napadača, ali Ivo ga nije htio prepoznati niti optužiti, tako da je zapravo spasio život svome napadaču. Kako se Ivino zdravlje bilo pogoršalo radi atentata, biskup ga je nakon toga poslao u Dubrovnik da se oporavi. Tamo su ga partizani uhvatili, kako sam rekao, i ubili. Kada je Maslovar čuo da je Ivo uhvaćen u Dubrovniku, otišao je do moje majke da joj se ponudi ako išta može učiniti za moga brata, jer mu je bio dužan za život. Međutim, onda je već, izgleda, bilo kasno. Zašto je Ivo nastradao? Jer je bio katolički svećenik i Hrvat, samo zato. Prije godinu dana primio sam knjigu “Svećenici, žrtve rata i poraće” (Ante Baković, Zagreb, 1994.) u kojoj se spominje ime Ive Brajnovića i kako je poginuo. Moj dragi brat imao je 33 godine kada je krenuo iz Škaljara u Dubrovnik i oprostio se po zadnji put od mame.[16]
Padom Italije Boka je postala dijelom NDH. Međutim, Hrvatska vojska nikad nije ušla u Boku, tako da je razlog njihovog stradavanja bilo njihovo hrvatstvo.
S druge strane, četnika je u Boki bilo, i njihova zlodjela su se prikrivala. U tom razdoblju mnogo ljudi je moralo napustiti Boku, a medu njima i kotorski biskup, hrvatski povjesnik Pavao Butorac. Spasio je glavu – i postao dubrovački biskup! Mnogo ljudi je zatvarano. Među njima i više svećenika. Između ostalih i don Ivo Stjepčević, poznati hrvatski povjesnik. Ukinuta su sva hrvatska kulturna društva.[17]
Ali nije ostalo samo na pritiscima i zatvorima. Jedan od hrvatskih zatvorenika u tom periodu – Oslav Smodlaka, za koga su pogrešno i Cervelin i Perušina smatrali da je ubijen krajem rata, ubijen je 15. prosinca 1949. tako što je poslije groznih mučenja, bačen s trećeg kata. Zastrašujući primjer za bokeljske Hrvate.
Možda i ne čudi što je njegova smrt vezivana za kraj rata ili neposredno poslije njega kada su mnogi naši ljudi izgubili život. Međutim, slučaj Oslava Smodlake je posebno zanimljiv jer se dogodio 1949., dakle četiri godine nakon svršetka rata. Oslav Smodlaka je, naime, uhićen početkom srpnja 1949. Tada su u kuću Katice i Oslava Smodlake došli Toni Petrović, Veljko Raković i Jovo Radenović i odveli ga u Kotor u zatvor. Naime, dva mjeseca prije uhićenja u njegovu radnju došla su dva čovjeka s Cetinja i rekla mu kako mora doći na Cetinje i raditi u poduzeću Kartonaže kao fotograf, što je on odbio, jer nije htio ići na Cetinje i odvojiti se od obitelji, tj. od žene i djeteta. U vrijeme uhićenja Oslavova kćerka je imala samo 11 mjeseci, a imali su i svoju kuću, u kojoj je bila i njihova fotografska radnja.
Nakon nekoliko dana pozvali su Oslava Smodlaku na konferenciju Narodne Fronte i na njoj ga prozvali i nazvali državnim neprijateljem, a nakon dva dana upali su mu u kuću, cijelu kuću i radnju prevrnuli i, naravno, odveli ga. Sutradan je supruga Katica pokušala doznati zašto je uhićen, ali nitko je nije htio primiti. Kada se vratila doma našla je kuću otvorenu, a iz fotografske radnje mnogo toga bilo je odnijeto (laboratorij, aparati i ostalo). Iz kuće su odnijeli dva radio-aparata, neke vrijedne stvari, kao i mnogo negativa.
Nakon nekoliko dana Katica je sa malim djetetom otišla u Konavle kod svojih, a svakih 3-4 dana dolazila je u Kotor ne bi li nešto doznala o svom mužu. I dalje je nitko nije htio primiti, niti dati neku informaciju o njemu. Mjesec i pol dana kasnije, jedna joj je žena u prolazu rekla kako su joj upravo odveli muža u bolnicu. Otišla je kod časnih sestara koje rade u bolnici i saznala da je presjekao vene na obje ruke i da ga pokušavaju spasiti. Doznala je i prave razloge za taj pokušaj samoubojstva. Naime donijeli su mu u zatvoru bočicu sa dudom (i ona je bila odnesena iz kuće, što sugerira planiranje ovog samoubojstva) i rekli da su mu ubili i ženu i dijete. Upravo s tom bočicom presjekao je vene. Kada se osvijestio, prvo što je rekao bilo je kako su mu i žena i dijete mrtvi. To je Katici ispričao liječnik, inače Nijemac, koji je radio u kotorskoj bolnici i koji ga je spasio. On i časne sestre rekle su Oslavu da su mu i supruga i kći žive. Katici nisu rekli što se dalje događalo s Oslavom. Više ga nije vidjela živog, iako je u bolnici ostao do 15. 12. 1949. gdje su ga čuvali. A što se dogodilo te kobne noći 15.12., tj. da je cijelu tu noć Oslava tukao Veljko Rašković, Katica je doznala nakon četrdeset godina iz titogradske Pobjede, gdje su publicirana neka svjedočenja informbirovaca, koji su u to vrijeme bili u kotorskom zatvoru, a tiskana su i u knjizi Rifata Rastodera i dr. Branislava Kovačevića.[18] Tako ključar kotorskog zatvora na pitanje “Strada li neko od batina prilikom isljeđivanja?” odgovara: “Bilo je, naravno, i tih batina, nema što. Upečatljiv mi je ostao i slučaj samoubojstva nekog Oslava Smodlake, fotografa iz Tivta. On je u to vrijeme u kotorskom zatvoru bio jedini po klasnoj liniji (ovo bi trebalo čitati kao: bio je Hrvat J.P.). Njega je uhapsio Toni Petrović i kada ga dovede, veli – ovoga nemoj sa ostalim da miješaš. Ja ga zbog toga smjestih u posebnu ćeliju. Jednog dana ja dijelim ručak kad njega nema. Odmah mi je bilo jasno da je izvršio samoubojstvo. Uđoh, kad vidim ga dolje svoga krvavoga. Našao odnekud neku flašicu i na obje ruke isjekao vene. Sve mu stršahu vani. Povedoh ga sa nekima u bolnicu. Povezaše mu vene i bogami oživje. Kasnije ga ponovo vratiše u ćeliju. A on iskoristi priliku i skoči sa trećeg kata. Polomi i noge i ruke. Od toga poslije umrije”. Naravno, ne treba posebno komentirati koliko je smiješna tvrdnja da se u ćeliji može odnekud naći “neka flašica'” kojom možeš pokušati izvršiti samoubojstvo, osim ako to netko nije želio. A kako je tukao Veljko Rašković opisuje jedan od tadašnjih zatvorenika: “Osim dželata Boža Jankovića, bio je i užasni batina i bezdušnik oficir UDB-e Veljko Rašković. Meni je teži bio jedan udarac od Veljka Raškovića nego devet strujnih udara. Imao je specijalnu spravu za batinanje. Sastavljena je bila od tri volujske žile na vrhu svezane u kilu. Kada me udari iza plećke nijesam mogao od bola ni da jeknem. Padao sam. Ne znam ni danas kako sam preživio te udarce. Mnogi su od njih umrli.” Isti zatvorenik opisuje i kakav su učinak imala zlostavljana Veljka Raškovića na Oslava Smodlaku: “Tu, u bolnici, sam našao (…) i nekog fotografa, guste crne kose. Jedne noći isljednik ga je maltretirao i tukao. Teško je to doživio. Preko noći mu je kosa pobijeljela kao snijeg (istakao J.P.). Sutradan je izvršio samoubojstvo. Skočio je sa trećeg kata kroz prozor od kupatila.'” Naravno, i Katici su kasnije rekli da je njen suprug izvršio samoubojstvo, ali on je bio u takvom stanju, da se nije mogao ni pomaknuti, a kamoli popeti na prozor. Očito je u pravu Ilija Perušina kada tvrdi, da su Oslava s prozora bacili njegovi krvnici. Pa, čovjek je preko noći od batina osijedio! A oni ubojstvo sigurno ne bi priznali, pa ne čudi da je o samoubojstvu govorio i ovaj zatvorenik. Osim toga, bilo ih je lako i uvjeriti u samoubojstvo kada je Smodlaka već zbog pokušaja samoubojstva i bio u bolnici, a bili su i svjedoci zvjerskom mučenju kojem je Oslav bio izvrgnut. Oni nisu ni mogli znati za monstruoznu priču o ubojstvu žene i kćeri i o dječjoj bočici kao dokazu tog navodnog ubojstva, i istodobnog oružja za samoubojstvo koje, se “odnekud” našlo u ćeliji. Od trenutka kada je Smodlaka doznao da su mu žena i dijete živi, više nije ni bilo razloga za ponovni pokušaj samoubojstva. Međutim, ni Katici, ni njegovoj braći nitko ništa nije javio, već je došao ljekarnik Marić, koji je radio u kotorskoj ljekarni i ispričao im što se dogodilo. Katica i Oslavov brat otišli su u Kotor dok je još bio živ, ali ih nisu pustili da ga vide, iako su im liječnici rekli da je pri svijesti. Jasno je i zašto ih nisu pustili k Oslavu – nisu željeli da ženi i bratu ispriča istinu o “svom skoku” kroz prozor. Rekli su im da dođu oko 6 sati poslije podne, a tada im je rečeno da je baš tada umro. Da Katici nije javio taj prijatelj ljekarnik, vjerojatno ga ni mrtvog ne bi vidjela.[19]
A nije slučajno zato se slučaj Oslava Smodlake odigrao upravo te 1949. Naime, to je bila godina nakon popisa pučanstva, popisa koji je obilježen ogromnim pritiskom na pučanstvo Crne Gore, da se izjasne kao Crnogorci. Mnogi bokeljski komunisti – Hrvati – po partijskoj su direktivi i postali Crnogorci, a medu njima i gore spomenuti šef kotorske Udbe – Toni Petrović.
A prošlo je bilo samo četiri godine od kako je Luka Matković na osnivačkom kongresu CASNO-a govorio kako su pučani Boke kotorske Srbi i Hrvati! Tako, po tom popisu iz 1948. u Crnoj Gori imamo 90,67% Crnogoraca, 1,80% Hrvata i 1,78% Srba, da bi 1991. imali 61,84% Crnogoraca, 1,02% Hrvata a čak 9,29% Srba. Te 1948. zabilježen je najveći broj “Crnogoraca” u Crnoj Gori – preko 90 posto, dok je recimo 1991. u toj istoj Crnoj Gori bilo nešto više od 61 posto Crnogoraca. A Hrvata je i na popisu iz 1948. bilo više nego 1991., iako sigurno znatno manje nego što ih u stvarnosti ima, računajući na podatke Katolike crkve. Zato je primjer Oslava Smodlake trebao poslužiti za zastrašivanje i daljnje etničko čišćenje Boke Kotorske od njenih starosjedilaca – Hrvata.[20]
Ali zatvaranja, gubljene posla nisu prestajali sve do danas. Zaista, sjetimo se samo slučaja hrvatskog mučenika, našeg poznatog pjesnika, Vjenceslava Cižeka. Vjenceslav Cižek rodio se 28. veljače 1928. u Đenovićima. Osnovnu školu završio je u Kumboru, a nižu gimnaziju i Učiteljsku školu u Herceg-novom. Studij filozofije diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Kao student, zbog svojih pjesmica rugalica – osuđen je na dvije godine zatvora.
Više puta otpuštan je s posla (kao gimnazijski profesor radio je u Bosni i Crnoj Gori), a policija mu je često plijenila knjige i rukopise.
Od svibnja 1972. godine je u Njemačkoj kao politički emigrant. Surađuje u gotovo svim glasilima hrvatske dijaspore. Međutim, 1l. studenoga 1977. jugoslavenska tajna policija ga je kidnapirala, te ga prisilno i tajno vraća u tadašnju Jugoslaviju. Osuđen je 18. kolovoza 1978. na petnaest godina robije.
Tada se za njega bezuspješno zauzima Amnesty International i PEN, posredstvom Hrvatskoga centra PEN-a. Potrajat će više od deset godina dok ga Njemačka, kao svog političkog emigranta, ne uspije osloboditi. Otpušten je iz zatvora 29. srpnja 1988. ( ! ) i vraća se u Njemačku.
Od posljedica ozljeda zadobivenih prilikom kidnapiranja i robovanja – oslijepio je. Vjenceslav Ćižek je umro prošle godine – kao azilant u Njemačkoj. Nije sahranjen ni u Zagrebu ni u Boki. Sahranjen je u Sinju odakle je njegova supruga.
Možemo slobodno reći kako proces odseljavanja Hrvata u Boki traje sve vrijeme od kada je ustrojena Jugoslavija. Hrvati u valovima odlaze iz Boke još od stvaranja Kraljevine Jugoslavije, pa zatim Titove SFRJ i tako sve donedavna. Naime, ako usporedimo podatke iz popisa pučanstva iz 1910. i 1991. godine, što su posljednji popisi u Austrougarskoj i Jugoslaviji – vidi se kako je ukupan broj stanovništva u Boki kotorskoj udvostručen, dok se broj Hrvata tri puta smanjio. Tu očitu pojavu odseljavanja Hrvata potvrđuju i slijedeći podaci. Primjerice, godine 1971. u općini Tivat je bilo 47,75 posto Hrvata, deset godina poslije ih je 30,88 posto, a 1991. godine samo 23,35 posto. Istine radi, na popisu stanovništva iz 1991. godine dio Hrvata (i Crnogoraca, također) se izjasnilo Jugoslavenima, ali i taj trend koji je primijećen i u višenacionalnoj Vojvodini, svejedno ne može pobiti tezu o tihom odlasku Hrvata u zapadnome smjeru.
A kako je bilo Hrvatima Boke kotorske tijekom Domovinskog rata najbolje se vidi prema podacima koje je iznio g. Luka Brailo na znanstvenom skupu “Hrvati Boke kotorske” koji u organizaciji Filozofskog fakulteta u Zadru i Hrvatske bratovštine “Bokeljska mornarica 809” iz Zagreba održan u Zagrebu 22. i 23. svibnja 1998. Ovdje navodimo najbitnije činjenice iz njegovog predavanja.[21]
Početak sotoniziranja katoličko-hrvatske sastavnice Boke, tvrdi Brailo, može se vezati za prve višestranačke izbore u Hrvatskoj, točnije na području Dubrovnika. U to vrijeme srbocrnogorski mediji, u čemu prednjače državne televizije Srbije i Crne Gore te listovi poput beogradske “Politike” i podgorike “Pobjede” u tamošnju javnost lansiraju priču kako je iz Tivta i Kotora u Dubrovnik “za Tuđmanov ustaški HDZ pošlo glasovati 400 Hrvata”. Iako je ta vijest demantirana medijska hajka je nastavljena, a njezina je kulminacija dosegnuta uoči i tijekom srbocrnogorske agresije na Hrvatsku. Titogradska “Pobjeda” uoči rata gotovo svakodnevno, bez uporišta u činjenicama, bokeljske Hrvate, posebice Tivat i Tivćane, tretira kao “Tuđmanove plaćenike, članove ZENGI i izdajnike”. Dakle, poslije Herceg Novog i Kotora koji je bio na redu nakon Drugog svjetskog rata, na red je došao i Tivat. Sve su češći upadi crnogorske policije i pretresi u hrvatskim kućama diljem Boke. Na primjer, 14 takvih premetačina kod devet obitelji u Tivtu, izvedeno je bez policijskih naloga. Pet od devet tih obitelji je iselilo iz Tivta tijekom 1992. i 1993. godine. Od 1991. do 1993. godine slični pretresi su obavljeni i u katoličkim objektima u Boki: otok Gospa od Milosti u tivatskom zaljevu, crkva Sv. Petra i župna kuća u Bogdašićima, župni uredi u Herceg Novome i Kamenarima te crkva Sv. Matije u Dobroti. Treba li uopće napomenuti da u svim tim pretresima ni kod Hrvata, ni kod katoličkog svećenstva nije pronađeno ništa kompromitirajuće. Bokeljskim Hrvatima se danomice prijeti, maltretira telefonom, na njihove se kuće ispisuju velikosrpski i četnički simboli itd. Za ilustraciju tog vremena, koje se na prostorima Crne Gore nazivalo “rat za mir”, Brailo je podsjetio na istupe ondašnjih čelnika tada jedinstvene vladajuće Demokratske partije socijalista. Uoči samog početka rata na hrvatsko-crnogorskoj granici, navodno zbog Prevlake i osvajanja Boke, a u stvari zbog pokušaja velikosrpskog zauzimanja Hrvatske sve do doline Neretve, tadašnji predsjednik Crne Gore Momir Bulatović izjavljuje kako se krenulo “u antifašistički front protiv pomamljenog ustaštva”. Ondašnji predsjednik Skupštine CG Svetozar Marović će tih dana reći: “Nije bilo drugačije moguće osigurati mir, a moguće ga je bilo zaštititi silom, jer je sila na mir napala i krenulo je zlo”. Tadašnji crnogorski premijer Milo Đukanović bio je još određeniji u uvjerenju kako će “Crna Gora nametnuti rat dobiti i da će se razgraničiti s Hrvatskom za sva vremena”, s tim što će nove granice biti povučene “mnogo prirodnije i logičnije nego što su to uradili priučeni boljševički kartografi'”.
U vrijeme srbocrnogorske i JNA agresije na krajnji jug Hrvatske dosta je i Hrvata bilo mobilizirano u SMB postrojbe, a pozivan je i dio svećenika iz Kotorske biskupije. Istodobno, tijekom 1991. i 1992. godine s važnijih funkcija, primjerice u općini Tivat, uklanjaju se tamošnji Hrvati. Najpoznatijem medu njima, kao dotadašnjem tajniku SO Tivat, montira se i sudski proces zbog navodnog pjevanja “hrvatsko-ustaških pjesama”. Godine 1992. u Tivtu se bilježe i prve bombe bačene na radnje tamošnjih Hrvata, a jednako tako registrirani su i slučajevi rušenja nadgrobnih spomenika i oštećenja na crkvi sv. Petra u Gornjim Krašićima kod Tivta. Tijekom 1991. i 1992. godine Bokom se šire letci u kojima “Srpska tajna organizacija -OSLONAC” bokeljske Hrvate otvoreno poziva na odlazak u Hrvatsku. Letci s mračnim porukama tipa “Ustaša, kad seliš?” upućeni su pojedincima, dok se Katoličkoj crkvi podmetalo kako navodno poziva “pučanstvo šizmatske pravoslavne vjere na prelaz u rimokatoličku”, što je popraćeno i porukom: “Još samo malo, pa vas na ovim prostorima nikad više biti neće”. Slični letci se javljaju ponovno potkraj 1994. i početkom 1995. godine. Tadašnja crnogorska vlast nije otkrila, bolje reći nije željela otkriti, autore tih poruka.
U prosincu 1995. godine, iz crkve Sv. Petke, u Spiču kod Bara, preko noći je nasilno izbačen katolički oltar.[22]
Crkva Sv. Petke je, inače, zajedničko vlasništvo Katoličke crkve i SPC-a, i u tom su prostoru od davnina katolici i pravoslavci obavljali bogoslužje. Ni na taj svetogrdni čin crnogorska vlast nije reagirala, iako je znano, bolje reći upravo zato što je znano, da je cijela ta akcija izvedena uz znanje spičkog Crkvenog odbora SPC-a i samog mitropolita crnogorskog Amfilohija Radovića. Isto tako, tijekom 1994. i 1995. u Tivtu je zabilježeno nekoliko pokušaja nasilnoga zauzimanja privatnih kuća koje su u vlasništvu starih tivatskih hrvatskih obitelji čiji su vlasnici u to vrijeme bili u inozemstvu. To su obavljale izbjeglice iz tzv. Republike Srpske krajine koji su u Boku stigli poslije vojno-redarstvenih akcija “Bljesak” i Oluja”, a razdoblje nakon tih akcija poslužilo je za ponovnu “proizvodnju ustaša”. Tim primjerima valja svakako pridodati i okrutno umorstvo kotorsko a biskupa msg Iva Gugića početkom lipnja 1996. godine, kao i policijsko uskraćivanje dopuštenja hrvatskih biskupa da budu nazočni proslavi blaženoga Gracije Kotorskoga krajem iste godine.
Sva ta događanja imala su i posve konkretnoga odraza na ponašanje bokeljskih Hrvata, odnosno na iseljavanje s prostora na kojima su autohtono stanovništvo. Podatci iz popisa 1991. godine kažu kako je Hrvata u Crnoj Gori samo 6249 to predstavlja 1,2 posto ukupnoga stanovništva u toj republici. Prema podatcima Kotorske biskupije katoličkih je vjernika nešto preko 10 tisuća i oni su u Boki, u pravilu, Hrvati. Koliki je točan broj odseljenih Hrvata iz cijele Boke ne mogu se podatci točno dati, ali pouzdani su oni koje je Brailo naveo za župu Herceg Novi kao i za Tivat, grad i općinu s još uvijek najvećom koncentracijom Hrvata u Boki i Crnoj Gori.
Iz Tivta su, u razdoblju od 1991. do 1993. godine, otišla 224 Hrvata, a od 1993. do 1996. godine odselilo je još 126 osoba hrvatske nacionalnosti, što znači da je tu općinu u kojoj je danas oko 2500 ukupno napustilo 350 Hrvata. Kod tolikih brojeva jasno je da se nikako ne može raditi o navodno pojedinačnim slučajevima, kako se to nastojalo službeno prikazati. To najbolje pokazuje struktura odseljenih. Podatci, naime kazuju kako su Tivat napustila 22 profesora i diplomirana inženjera, 10 liječnika specijalista i stomatologa, 11 pomoraca, 21 student treće i četvrte godine studija, 98 žena… U promatranom razdoblju iz župe Herceg Novi otišlo je 50-tak obitelji s oko 150 članova, što znači da je Boku u posljednjih sedam godina napustilo, iz ovih ili onih razloga, više od 500 Hrvata. Velikosrpski politički blok vulgarizirao je ta odseljavanja promičući tezu kako se u Crnoj Gori mijenjaju straćare Hrvata za velebne vile nesretnih Srba koje je protjerala hrvatska demokracija”. Ali istina se ne da sakriti. Kad izostaju konkretni potezi države u opisanim situacijama, kad vlast ne poduzima ono što se. od nje u takvim slučajevima očekuje, dolazi do osjećaja ugroženosti, gubitka posla i sl. što u konačnici dovodi do odluke o napuštanju rodnoga kraja.
Hrvati su pripadnost svome matičnome narodu i običajima sukladnim mediteranskom i zapadnoeuropskom civilizacijskom krugu uspjeli sačuvati na bokeljskim prostorima u okrilju Katoličke crkve. A sjetimo se: središte Kotorske biskupije u režiji SPC-a i njoj odanih političkih struktura proglašeno je gradom Nemanjića”, cijela Boka je “Zaliv Nemanjića”, tj. iz bogate kotorske povijesti “priznaje” se jedino razdoblje vladavine raško-srpskih kraljeva, iz čega se izvodi daljnji zaključak o Boki kao “vekovnoj srpskoj zemlji”. JNA (JRM), koja je svoje posljednje uporište našla u Bokokotorskom zaljevu, mnoštvo frustriranih izbjeglica iz tzv. srpskih zemalja, neskriveni beogradski hegemonistički politički interesi i unitarizacija navodno ravnopravne federacije Srbije i Crne Gore, pretvaranje Boke donedavni švercerski raj i vojno-sindikalno srbijansko odmaralište u zajednici s paralizom gotovo svih gospodarskih kretanja, itd. bitno su izmijenili poznato bokeljsko ozračje.
Pa ipak, i u takvim okolnostima, Hrvati su sa svojom Crkvom i dalje prisutni u Boki. Napomenimo kako spomenici u rukama Katoličke crkve zapravo predstavljaju i oko 50 posto ukupnog kulturnog blaga Crne Gore. Upravo u toj činjenici ima dovoljno temeljenja za početak ostvarivanja ustavne obveze Republike Hrvatske prema svojim manjinskim zajednicama, napose na prostorima novonastalih država na području bivše SFRJ, u konkretnom slučaju Hrvata u Boki kotorskoj.
Iako Hrvati i dalje pamte što se govorilo i što se činilo početkom 90-tih godina danas su prihvatili Đukanovićev program reformi koji se počeo i ostvarivati, što može imati bitnoga utjecaja za daljnji položaj Hrvata u Boki kotorskoj. Otvoren je granični prijelaz na Debelome brijegu, otvoren je Konzulat Republike Hrvatske u Kotoru, obnovljen je HKD “Napredak” Tivat-Donja Lastva čija je zadaća očuvanje i njegovanje kulturnih tradicija hrvatskoga naroda i jezika na tim prostorima, posebice zaštita hrvatskog kulturno-povijesnoga nasljeđa i blaga.
Ukazala se i mogućnost za osamostaljenje Crne Gore što bi dodatno poboljšalo položaj Hrvata u Boki, jer neovisna država Crna Gora mora biti okrenuta Europi 1 prema tome Hrvatskoj. Međutim posljednji izbori, unatoč pobjedi procrnogorske opcije, ne daju nade za tako nešto upravo zbog toga što je ta pobjeda bila manja od očekivane.
Naravno, tako nešto nije moglo proći bez velikosrpskog divljanja pokrenutog iz Srpske Pravoslavne Crkve. Još dok su Bokom kotorskom kružili plakati kojim se najavljivalo da će 10. svibnja ove 2001. godine Namjesništvo bokokotorske Srpske pravoslavne crkve organizirati litiju s moštima sedamdeset dva mučenika, koji će proći kroz Tivat, i kada će se pored kostiju “srpskih mučenika” naći i Matija Bećković da izgovori svoje slovo, reagirao je crnogorski tjednik Monitor kroz intervju s don Brankom Sbutegom. Tako don Sbutega kaže[23] :
“Taj karneval, kojem deset godina asistiramo, smatram izazivačkim, bezobraznim i drskim. Taj je karneval uvredljiv i sraman. A mi ga našom šutnjom potičemo. Posljednjeg se desetljeća nastoji označavati tuda baština kao svoja: Pljačka se legitimno nasljedstvo, i duhovno i materijalno. Trebam li podsjećati na rušenje katoličkog oltara u crkvi Svete Petke u Sutomoru, kradu sramotnu starodrevnih katoličkih toposa u Duklji, Ulcinju, Baru, Budvi? Besramno se prisvaja tuda duhovna baština, i muka, i napor, i patnja. (…) Pri tome, mi – kao ostaci ostataka nečega što je nekad bilo dominantno na ovim prostorima – pozivali smo se na ono što jesmo i gdje smo realno utemeljeni. Nismo prozivali SPC niti podsjećali da je sveti Vasilije Ostroški umro kao katolik, da je sveti Vladimir pripadao zapadnoj crkvi i zapadnoj civilizacijskoj baštini. Nismo podsjećali da je ista Crnogorska mitropolija u mnogo navrata u svojoj povijesti bila u uniji sa rimskim biskupom. Nismo podsjećali da je Stefan Nemanja prešao iz katoličanstva u pravoslavlje. (…)
Ja više ne mogu šutjeti. Čuo sam da će vojni brod sa Prevlake kosti nepostojećih monaha, nepostojećih čuda, nepostojećih mirisa prenijeti kroz Tivat. Tivat, u kojem je prije Drugog svjetskog rata bilo samo nekoliko pravoslavnih obitelji, a u XIX stoljeću nije bilo nijedne pravoslavne obitelji. Ali je od ’91. godine radio-program svako jutro započinjao sa pozdravom: “Dobro jutro srpska Boko, dobro jutro srpski Tivtu.”
Celebracija 10. maja u Tivtu je duhovni falsifikat i u funkciji je politike koja se obavlja pod plastom Srpske pravoslavne crkve i svega onog što je za mene kao kršćanina, kao sina pravoslavke, jednako sveto kao i za svakog pravoslavca koji vjeruje u Boga i duhovno poslanje svoje vlastite crkve. Veliku laž te politike samo zaogrću.”
Inače, samu legendu o trovanju 72 monaha vezanu uz rušenje crkve sv. Mihovila na Prevlaci preko puta Tivta raskrinkao je don Ivo Stjepčević u svom najznačajnijem djelu “Prevlaka”, Zagreb, 1930. Jasno je da cijela ova farsa povezana sa željom da se, kako to konstatira novinar Monitora, zabluđela Crna Gora vrati tamo gdje je Beograd htio vidjeti, ali ona pokazuje da će Hrvati u bilo kakvoj Jugoslaviji biti stalno ugroženi.
[1]Ankica Pečarić, publicistkinja
[2] Akademik Josip Pečarić, publicist i znanstvenik, član HAZU
[3] Ankica Pečarić, “Hrvati u Boki Kotorskoj u prvoj Jugoslaviji “, Znanstveni skup “Hrvati Boke kotorske”, Zagreb, 22. i 23. svibnja 1998.
[4] Isto
[5] Dr. sc. Franko Mirošević, Strossmayerovo suprostavljanje integralnom jugoslavenstvu. U knjizi: A. i J. Pečarić, Strossmayerova oporuka, HAZU, 2001.
[6] A. Pečarić, nav. djelo.
[7] Luka Brajnović, “Ponosan sam što sam Hrvat iz Boke”, Hrvatsko Slovo, 25. travnja 1997. Spomenimo i ovdje velikosrpsko svojatanje prof. Luke Brajnovića otkako je u Spanjolskoj ustanovljena internacionalna nagrada za novinarstvo koja nosi njegovo ime: “Premio Brajnović a la comunicacion”. Tako je u podgoričkoj “Pobjedi” tiskan tekst: “Uručena nagrada ‘Luka Brajnovi攑. Karakteristična je prva rečenica tog teksta: “‘Pobjeda’ je nedavno pisala daje u Španiji ustanovljeno visoko novinarsko priznanje koje nosi ime ‘Crnogorca’ Luke Brajnovića, nastanjenog u španskom gradu Pamloni”. S druge strane, u “Evropskim Novostima” (uredništvo u Beogradu. a pretiskuje se u Frankfurtu) od 26. listopada 1997. nalazimo tekst: “Kako i zašto je ugledna nagrada udruženja novinara Španije dobila ime našeg čoveka. Dobri profesor Luka…”.
[8] Ilija Perušina, “Drukčiji postupak srpskih komunista od hrvatskih spram vlastitom narodu”, Drina, God. XV. Br. 1-2, Madrid, 1965., str. 204-213.
[9] Luka Brajković, nav. djelo
[10] Z. Lakić, “Narodna vlast u Crnoj Gori 1941.-1945., Beograd, 1981.
[11] Ljubo Boban, “Hrvatske granice od 1918. do 1991. godine”, Zagreb, 1992.
[12] A. Pečarić, nav. djelo.
[13] Krešimir Crvelin, “In memoriam: Dragi naši hrvatski Bokelji, junaci i mučenici”, Zatvorenik 3 5/3 6, 1994. str. 3 3 .
[14] Ilija Perušina, nav. djelo.
[15] Luka Brajnović, nav. djelo.
[16] Prof. Brajnović je o Daksi napisao i pjesmu:
Daksa 1944.
Crno je jugo stišalo pluton
i vrisak koralne himne mira.
Nad otokom prijeti se nebo i kiša
slaveći pijanstvo krvava kumira.
Jesenjski zapad, crven, vapi u visine
i dotiče kroz oluju Jadran plavi
i dvadeset i četiri leša
i; uz njih, krvave mrlje na travi . ‘
[17] A. Pečarić, nav. djelo.
[18] Rifat Rastoder i dr. Branislav Kovačević, Crvena Mrlja, Pobjeda, Titograd, 1996.
[19] A. i J. Pečarić,” Kako je Boka kotorska postala dio Crne Gore: Slučaj Oslava Smodlake”. Časopis za suvremenu povijest 30, br. 2, (1998), 377.-385.
[20] A. Pečarić, nav. djelo.
[21] Luka Brailo, “Položaj Hrvata u Boki kotorskoj od 1991. do 1998. godine “. Znanstveni skup “Hrvati Boke kotorske”, Zagreb 22. i 23. svibnja 1998.
[22] O tome vidjeti: J. Pečarić, Sv. Sava uljez na Prevlaci, Nedeljna Dalmacija, 16. veljače 1996. J. Pečarić, Povratak Hrvata u Crnu Goru, Hrvatski Obzor, 2. rujna 1996.
- i J. Pečarić, Hrvati u Crnoj Gori, Zadarska smotra I -5 (1995), I SI -166.
- i J. Pečarić, Položaj Hrvata i katolika u Crnoj Gori od Svetojeronimske afere do danas , Hrvatski iseljenički zbornik 1997., 251-262.
- A. i J. Pečarić, Položaj Hrvata i katolika u Crnoj Gori od Svetojeronimske afere do danas , Podlistak Hrvatskog obzora, 24. siječnja – 14. veljače
[23] 21 J, Pečarić, Jahači apokalipse opet jašu Bokom kotorskom, Hrvatsko Slovo, 9. lipnja 2001.
J, Pečarić, Jahači apokalipse opet jašu Bokom kotorskom, Hrvatsko Slovo, 9. lipnja 2001.
P O S L J E D N J I P O Z D R A V…
Svatko tko je poznavao akademika Josipa Pečarića iznenadila je i rastužila vijest o njegovoj smrti. Taj plemeniti čovjek koji je iskreno ljubio Hrvatsku, do posljednjeg trenutka pisanom riječju borio se za dobrobit hrvatskog naroda.
Njegovu veličinu je teško sažeti u suhoparnom nabrajanju njegovih radova. Toliko je toga napisao objavio da bi se mogli izgubiti u nabrajanju.
Nema riječi koja bi opisala snagu ljubavi kojom je ljubio svakog hrvatskog sina.
Hvala ti Jozo za svako ispisano slovi za svaki dan koji si poklonio hrvatskom narodu.
Ti si nam pokazao kako se ljubi Domovina, bez zadrške i zareza. Kolika je snaga ljubavi kada ne pitaš, ne računaš i ne prozivaš.
Pokazao si nam svojim životom kolika je snaga ljubavi kada se daješ.
Zato neka ti je ljubav nagrada kojeg ćeš naći u nebeskim prostranstvima, izmiren s Gospodinom.
Akademiče i veliki čovječe do zadnjeg trenutka si se borio za rodnu grudu. Sjećat ćemo se tvoje ljubavi i dobrote, tvojeg znanja i svjetskih priznanja, kojim su te darivali, tvom znanju se klanjali. Bilo mi je veliko zadovoljstvo i čast što si me primijetio.
Jozo Klarić Klajo
Sućut obitelji.
Bog mu bio nagrada za sve dobro što učini bližnjima i zajednici.
Počivao u miru Božjem.
Franjo Talan i članovi Društva za obilježavanje grobišta ratnih i popratnih žrtava Varaždin
Napustio nas je Josip Pečarić, velikan-gromada hrvatske misli, matematičar, akademik, na listi najutjecajnijih znanstvenika svijeta…
Lili Liljana Benčik
Pocivao u miru Božjem.
Hrvatsku je volio neizmjerno.
Šimun Dodig
Počivao u miru božjem🙏🏻🙏🏻🙏🏻
Ana Toth
Počivao u miru Božjem
Mladenka Prskalo
Preminuo je naš dragi prijatelj, Josip Pečarić!
Neka počiva u miru Božjem!🇵🇾✝️
Željko Tomašević
Akademik Pečarić za Hrvatsku dao je cijelog sebe, nemam boljih riječi. Čak ga ni ovi koji su ga onemogućavali nisu mogli zaobići i prešutjeti. Ipak on je bio jedan od najvećih svjetskih matematičara, a sigurno najveći hrvatski znanstvenik. O njegovom društvenom i publicističkom radu ni riječi.
Bog mu daj duši lahku i laka mu bila hrvatska zemljica, možda i bokokotorska.
Zdenko Jurišić
10/29/2026] Slavica Vučko: Kako tako iznenada. Jučer sam mu lajkala objavu na FB.
10/29/2026] Slavica Vučko: Počivao u miru Božjem.
Slavica Vučko
Pokoj mu vječni! Izniman čovjek za pamćenje.
Hvala na sjećanju.
Marica Jurić
[19:11, 10/29/2026] Zorica Gregurić: Draga Jadranka mene je strašno pogodilo. Strašno 😪
[19:12, 10/29/2026] Zorica Gregurić: Bože moj samo Nevenka i ja ostale.
Zorica Gregurić
Tekst: Jadranka Lučić
Fotografije: Jadranka Lučić, Đurđa Cecelja i Oskar Šarunić