NovostiOstala događanja

BOŽIĆNE ČESTITKE

Svim članovima Hrvatskog žrtvoslovnog društva, svim žrtvoslovcima” i ljudima dobre volje

Sretan i blagoslovljen Božić, zdravu i svakim dobrom ispunjenu 2023. godinu. 

U ovo predbožićno vrijeme, na Badnjak 2022. godine to Vam želi

                     Franjo Talan, dopredsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva i predsjednika Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava.

Sretan Vam Božić, uz Popevku Božićnu, koju sam presnimio u “arhivu” župe Križovljan, a nastala je negdje u 18 – 19 stoljeću.

Original zapis je u prilogu, a u “nastavku” je prijepis što ga učiniše vlč.  Ivan Košić i učiteljica Katica Obadić…

ostajem zahvalan svima koji istu pročitaju, a i onima koji na dnu ime autora odgonetnu. Također ako tko posjeduje note Popevke Božićne molim da se dostave…

Popevka Božićna

Kakva je to svetlost s kom Betlem gori?

Čuden glas veselja po zraku zvoni.

Dika na visine, mir ljudem na nizine!

V radosti, v radosti naj vsaki kriči.

 

Ki nebo i zemlju na lasu derži,

On zimnu golotu za nas vse terpi.

Dare mu nesete, milošče prosete.

To Dete, to Dete dare vsem deli.

 

En starec vu štali naslonjen sedi,

med oslom i volom Detešce leži.

Mati ga odeva i milo popeva:

O Jezušek, o Jezušek, dragi Sin moj!

 

Dva mlada golubka Rebeka naj da,

po ribe i rake naj skoči koj zna.

Kaj goder imamo, vidimo i znamo,

to malomu, malomu Jezušu bu.

 

Ti, Josef, z barilom vu tersje šetuj,

ti, stari Lovrina, ovčicu daruj,

ti, Ivo, purana, ti, Jelka, daj lana,

to malomu, malomu Jezušu bu.

 

Ti, Lukač šantavi, na straži buš stal,

dok mladi naš Jezuš vu miru bu spal,

polehko berduči, po dnevu kak v noči,

ter pasku, ter pasku na Dete imaj.

 

Štefina pijani naj duže ne spi,

za osla i vola naj seno skrbi.

Kaj brže i bole naj Janča zakole,

to malomu, malomu Jezušu bu.

 

Mihalek pastirom rakiju naj da,

po čem je i kakva, najbole on zna,

pogaču naj speče, i vsaki naj reče:

To malomu, malomu Jezušu bu.

 

Napuhnjeni Filip naj flautu pišči,

naj Dudko vu dude kaj more vrišči,

naj zbira vse note, naj reže vse kote,

to malomu, malomu Jezušu bu.

 

Jezuš pak serdce najrajši ima

koj Njemu daruje, rad Mu ga prida.

Sim k Njemu šetujte, serce Mu darujte,

to malomu, malomu Jezušu bu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Na dobro vam došlo Sveto Porođenje Isusovo!

Našoj široj obitelji, kumovima i  prijateljima u domovini i diljem svijeta želimo čestit Božić i blagoslovljenu Novu Godinu!

Neka nam svima Novorođeni dodijeli svoj mir, vjeru, ljubav i nadu.

Uz božićne čestitke, šaljemo i srdačne pozdrave!

Ante i Ikica Čuvalo

 

 

 

 

 

Sretan Božić i blagoslovljenu Novu godinu želu vam Marijan Pinhak

 

 

 

 

 

 

 

 

U štalici maloj rodio se Bog, koji s Neba siđe radi puka svog.

Sretan Božić uz obilje Božjeg blagoslova, mira i ljubavi,

Vama i Vašim obiteljima  želi

Slavica Vučko s obitelji

 

 

Dragi i poštovani prijatelji srdačno vas pozdravljam!

Danas je Badnjak. Dan prije radosne svetkovine u kršćanskom svijetu, dan ispred rođendana djeteta Isusa Krista.  Uz ovaj posljednji dan pripreme za Božić su vezani mnogi običaji u našem, a vjerojatno i u drugim kršćanskim narodima.

Badnjak je dan posta, dan kada se spominjemo prvih ljudi, Adama i Eve, dan kada se na ognjištu palilo debelo drvo, dub koji je gorio cijelu noć, uz čiji se plamen svečano uz pjesmu bdjelo prije odlazak na Misu polnoćku. Badnjak je dan na koji se rano ustajalo i koji je počinjao sa posljednjom misom ‘Zornicom’, a završavao sa  unošenjem slame u kuću, simbolom slame na kakvoj se rodio Isus. Igri na slami su se naročito radovala djeca. Na Badnjak se pila rakija sa medom. Prije večere djeca su se veselila kićenju bora ili smreke uz pjevanje božićnih pjesama. Na badnjačkoj večeri koja je počinjala s molitvom je bila okupljena cijela obitelj. Posna večera je počinjala sa aperitivom medenom rakijom, pa juhom od kuhanog vina i dalje sa ribom, rezancima sa mljevenim makom ili orasima, grah salatom, a završavalo se sa u rerni na kriške narezanoj i pečenoj slatkoj  bundevi Turkinji. Bijeli stolnjak na svečanom stolu je pokrivao od vlati slame oblikovan križ, a na stolu, u čaši sa žitom i kukuruzom su gorjele tri svijeće, crvene, bijele i plave boje, simbolizirajući Sveto Trojstvo i Hrvatsku. Na ražnju pečena i na kriške narezana ohlađena pečenica, sa hruskavom slanom kožicom se u slast jela i zalila vinom tek rano, rano ujutro na povratku  sa polnoćke.

Namjerno sam za kraj ostavio opis čestitanja Adama i Eve u ranu zoru na Badnjak, a koji se zove ‘POLOŽAJ’, kojega opisujem da se ne zaboravi.

 

P O L O Ž A J

Po našem starom običaju je važno da na Badnjak u kuću uđe prvo muškarac. To ‘donosi sreću’! Čestitar je dječak koji zna sročiti čestitku i ranom zorom ide u čestitanje, koje izgleda obično ovako dolaskom u kuću:

Dobro jutro domaćine, dobro jutro ukućani, evo vašeg Položaja:

Hvaljen Isus i Marija, čestitam vam Adama i Evu! Na dobro vam došlo Isusovo porođenje!

Žurim čučnuti u kut kako bi vam kvočke mirnije sjedile na gnijezdu.

Želim vam svako dobro i obilje. Nek’ vam sve rodi, nek’ se sve plodi, neka dan noć otjera.

Mace vam se macile, svinje prasile, krave telile, kobile ždrijebile, ovce janjile, kvočke mirno na jajima sjedile i piliće izvodile, guske legle, debele patke po dvorištu gacale. Žito vam dobro rodilo, kukuruzi hambare punili, voće se dobro zametalo, debeli grozdovi na trsovima visjeli, jesen vam bogato rodila, burad vinom i rakijom napunila.

Gdje je obilje nek’ je i veselje! Djeca i unučad vam se rađala, kuća vam bila puna dječjeg smijeha.

Rasli u vjeri, ljubavi, poštivanju, darivanju, strpljivosti i blagosti, bili bogati s osmjehom na licu, pjesmom na usnama, s nadom u srcu.

A uši, buhe, stjenice, miševi i štakori, poplave i požari, bili vam daleko od kuće, bolesti rijekom otišle u more. Tuga, srdžba, sebičnost i zavist ne ulazile vam u kuću.

Bog Otac vas blagoslovio, Sin jačao, Duh vodio !

I hvala vam što ste me posuli žitom i kukuruzom. Odlična vam je medovina, a i crna kava me ugrijala u ovo rano hladno, snježno jutro. Ovu krasnu crvenu jabuku i orahe ću staviti u jedan, a novčiće u drugi džep. Hvala vam !

Vama hvala, a ja žurim dalje… Evo me već kod mame, Andrijine i Ivine obitelji, kod nećakinja i nećaka, prijatelja…, u toplim srcima.

Dragi moji, Svima vam želim radostan i blagoslovljen Božić !

Badnjak ujutro, 24. prosinca, kako uvijek, tako i ove 2022. godine.                      Vaš položaj,   J o s i p Horvat !

 

 

 

HRVATSKO SLOVO /Iz private arhive D. Šaravanje

HRVATSKA PROZA

DRAGO ŠARAVANJA

Otkad se rastadoh sa Zorom, kao da više nisam svoja u sebi. U moju dušu ušetala je praznina, velike misli u glavu. Grljevići su moj svijet, zatvoren kamenim brdima, poklopljen okomodrim nebom. Moj obzor završava na vrhovima Biokova. A Zora nudi svijet. I zarađuješ, k tome.

Prosinac punim koracima osvaja kraj, studen prizemljeno Sunce, selo i sve nas u njemu. Godina je 1949. Glad i neimaština kao da su se zarekle ostati s nama. A kotač vremena nosi Božić. Uskoro će ušetati u selo. Treba ga dočekati kao najdražega gosta, počastiti rakijom i suhim smokvama, proslaviti pečenim zalogajem, zaliti najboljim vinom. A nigdje ništa. Ni u nas, ni u susjeda. Cijeli je moj svijet spao na prosjački štap. A Zora nudi nadu. U Konavlima, u meni beskrajno dalekome svijetu.

Zgrčena ležim na krevetu. Misli tuku mojom glavom, kao da su stupe s nekih dalekih voda osvojile moj um. Nemir me kosi oštricom svojih rezanja. U jutro se povjeravam majci. Zabezeknuta je. Misli da mi fali nekoliko duga u glavi. Nije mi to rekla, ali ja razumijem jezik njezine šutnje. Odmahnula je rukom i otišla za svojim poslom.

– E, dite moje, još ti nisi za svita. I odrasli ga se pasaju, ne iđu u nj brez velike potribe. Kad polaze plaču ko plačna godina, i oni i njijovi. A ti bi u nj s četrnes godina. Bože nas sačuvaj – reče mi na povratku.

– Zora je odrasla cura, majko.

– O tebi je rič, dite moje, ne o Zori.

– Kud ona tud i ja.

– A ko će podnit troškove?

S majčinim srcem u razmekšanome stanju, jurišam na baku Oru. Ona je majka moje majke. Otkud joj, ne znam. Udovoljila je Zorinoj procjeni i mojim sitnim potrebama.

Zora i ja lepršamo od sreće. Opraštamo se od ukućana, s praznim ruksacima na leđima, napuštamo selo. U Proboju kupujemo živu sodu. Od nje se pravi sapun. Ili je samo pomoćno sredstvo? Uistinu ne znam. Nju ćemo prodavati, kući, se vratiti pognute pod teretom darova što ćemo ih kupiti od zarade. U Čapljinu idemo autobusom. Prva me vožnja opčinila snagom svoje ugodne ljepote. Iz Čapljine idemo vlakom. Bože, kakav se svijet otvara pred mojim očima. Vlak se miče, miču se brda, oblaci na nebu, suhozidine i lišća lišeno drveće. Sva sam u svijetu i svijet u mojim očima, vrijeme kao da i ne postoji. Izbrisano je iz mojih ćutila, samo što još uvijek tečem u njemu. Niti jedem niti pijem. Glad i žeđ su nepoznanice mojim potrebama. Tolika je moć svijeta i ljepote što pljušti iz njega.

Sumrak je. Noge nam gaze asfalt cavtatskih ulica. Stari se svijet vraća u nas dvije, stare mjere i stare potrebe. Gladne smo, žedne i umorne. A ono ni kruha ni konačišta nema, nigdje, osim u našim čeznutljivim mislima i na pokazateljima ozbiljnih potreba. Molitva je sve što imamo. I krunica na kojoj registriramo napore naših jezika. Prenoćili smo pod vedrim nebom, ispod nekoliko tijesno natiskanih čempresa i nekog zimzelenog raslinja. More je tuklo hridi u nekoj dubini. Tupim se glasom prelijevalo preko, u makiju zarasle kosine. Uspavalo je grad i stanovnike životinjskoga svijeta. Nas je držalo u budnome stanju, haralo poljanama naših čuvstava. Jučer smo ga sanjale. Dosanjano, kao da ga i nema nadohvat naših očiju. Pobijedilo ga je rađanje starih potreba. Sad bi sve dale za topli ležaj što ostade u Grljevićima, sve za nježnu majčinu riječ, zagrljaj ljubavi. A ništa nema. Za sve se tek treba izboriti, donesenu robu unovčiti.

Jutro je. Neispavane i gladne idemo od kuće do kuće.

„Soda nam ne treba”, zasiplju nas istim odgovorom sa svih vrata. Čovjek da umom posrne. A dan se bliži kraju. Počinjemo strahovati i pitati se: što ako ništa ne prodamo, kako ćemo se vratiti kući? Umor i glad nadjačavaju nas. Boga molimo da nam se smiluje! Onda ja skočih u zrak, raskrivih se i viknuh:

– Zore moja, ja ti izgorih!

Vražja soda. Iscurila je iz posude, progrizla ruksak i robu na meni, nemilosrdnim zubima zagrizla u moja tkiva. Obadvije plačemo. Sa sodom pod nadzorom, s ranama u kakvom-takvom stanju, idemo dalje. Uzalud! „Soda nam ne treba”, riječ se ugnijezdila u mojim slušnim kanalima kao trn u šapi bespomoćna lava u savani.

Sumrak nas zasiplje tamnim zrakama. Naša je kuća opet vedro nebo. I noćište. Tako se čini. To nam se ne sviđa, a druga obećanja ne nosi lađa naših trenutnih stanja. Osvajamo i noć i put pod nogama. Ispred nas se ispriječila neka štala. Ulazimo u nju kroz prikučena vrata. Dobrodošlicu nam želi krava s punim zahvatom sijena u ustima i prigušenim mukanjem. Uznemirili smo je priskakanjem njezinih plotova. Umirujemo je prijateljskim dlanovima i nježnim riječima. Obećajemo joj tiho sustanarstvo u noći. A onda na vrata mlada žena. Kao da je Nebo posla. Ili nedaj Bože Nečastivi, kuća mu bila daleko od naše. Iznenadila nas je, i mi nju. Došla je obići kravu, a ono oko nje puna kuća gostiju. Neugodno nam je. Načas se ne snalazimo. Riječi bježe od nas, kao da nikada nisu bile svojina naših jezika.

Žena je anđeo dobra srca, vodi nas u kuću. „Kuća je za ljude, staja za stoku”, reče prije toga. Bog joj platio za svaku riječ. Obilno nas je nahranila i strpala u tople krevete. Spavale smo kao planinom pritisnute. Budimo se posute najljepšim suncem u jutru. Zrak stoji kao da ga neke sile zakovaše za zemlju. Upokojeno more sklopljenih ruku bulji u nebo. Na pučini dimi se neki parobrod. Bog zna u kojoj će luci dočekati svoj Božić.

Mlada me žena vodi natrag u sobu. Obnažila me je do pojasa i namazala kremom.

„Maži se dvaput na dan”, rekla mi je dajući mi kutiju s kremom. Bože, kakve li žene. Anđeli još uvijek hodaju zemljom. Već sutra, bolovi su bili na dalekim pučinama, svakoga su časa odmicali, sve dalje i dalje, dok na njih nisam posve zaboravila.

Pred kućom je stol natrpan jestivim blagodatima. Poslužujemo se same. I mlada nam žena pomaže. Njezini su već na polju, na poslu, negdje od koristi sebi i svojima. I ona će im se pridružiti, čim nama pogleda u leđa.

Najele smo se i napile. Aura topline oblijeva nam tijela. Duše nam u njoj plivaju, kao u moru nekoga novog života. Darovane novim snagama, opet smo spremne za obijanje tuđih pragova. Ali ne. Mlada ih je žena obila za nas. Ispraznila je naše ruksake, lisnice natrpala sanjanim novcem. Ne znam je li joj soda trebala ili ju je milosrđe nagnalo na čin kojim nam udobrovoljena srca pridruži nebeskim osjećajima duše. Mislim da je milosrđe bilo posrijedi. Zahvaljujemo joj, korake podajemo putu koji nas dovede u ovaj divni kraj, u hram žene anđeoske ljubavi. Godine su se protočile ispod svojih mostova. I sad mi je žao, savjest me peče što joj ime ne ponesoh u svijesti, ne pribilježih ulicu, kućni broj, ime sela. Da jesam, bila bih joj se već sto puta odužila dugom vlastita milosrđa. Molim se Bogu za nju i sve njezine. I molit ću se, dok me noge budu nosile poprištima našega svijeta.

Iste večeri stižemo u Žitomislić. Dalek je put do Grljevića, ali poznat i osvojiv. Opet smo gladne i žedne, ali svakim korakom bliže kući i roditeljskome zagrljaju. Ruksaci su nam puni maslinova ulja, naranča, rogača i svega čime selo oskudijeva. A duša još punija radosti, koju ni hladna kiša, što uporno lije, ne može potisnuti iz nje.

Noć je. Kucam na vrata roditeljskog doma. Majčin me zagrljaj udomljuje kao suncem posijana dolina. Ne mogu opisati ljepotu što pišti s izvorišta mojih čuvstava. Cijela je kuća na nogama. I susjedi su. Ne znam kakve ih sile pokrenuše. I obadvije bake, Ora i Doma. Plaču! Veseli ih povratak zalutale ovčice. Plačem i ja. Srce mi se rastočilo poljanama ljubavi i ljepote. A Božić samo što ne kuca na vrata. Juriša prostorima svemira, kao vječnost, nada i obećanje.

 

Odgovori