Pjesničke knjige „Mahovina u snovima“ i Pukotine nemira“ književnice Nele Stipančić Radonić predstavljene su u Zagrebu u Društvu hrvatskih književnika 24. lipnja 2024. godine

O knjigama je govorila  dr. sc. Željka Lovrenčić, Lada Žigo Španić i Nela je kao autorica pročitala nekoliko svojih pjesama.

O AUTORICI

Nela Stipančić Radonić je hrvatska pjesnikinja, romanopisac, prozaistica i publicistkinja. Rođena je 1967. godine u Mrkonjić Gradu, BiH, gdje je završila osnovno i srednjoškolsko obrazovanje. Još u mladosti zavoljela je i započela pisati liriku. Diplomirala je francuski jezik i književnost te ruski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Godinu dana živjela je i učila talijanski jezik u Rimu, Italija. Tijekom 2000. godine upisala je poslijediplomski studij na Fakultetu Političkih znanosti te magistrirala komparativnu politiku. U Zagrebu je predavala francuski i ruski jezik u gimnazijama i srednjim strukovnim školama, radila u privatnom sektoru te u državnoj upravi. Veću prekretnicu u životu označilo je preseljenje (2013.) iz Zagreba u Minhen, Njemačka, gdje ju je siva, iseljenička svakodnevnica potaknula na pisanje. Objavljuje pjesme, kratke priče i članke na internetskom portalu i novinama (Hrvatski Glas Berlin, Hrvatsko slovo, Večernji list…). Pjesme su joj izašle u više pjesničkih zbornika i časopisa (The Split Mind, Džepni oblak, U okrilju kraljice Jelene uz žubor Jadra, Slavonija na dlanu...), recitalima (J. Ozimec 2016 – 3. nagrada) te pjesničkim manifestacijama (Stijeg slobode 2016– 2. nagrada). Izvan Hrvatske postepeno raste i njezino zanimanje za hrvatsko iseljeništvo, kao i čežnja za povratkom u domovinu. Postala je aktivna sudionica na Hrvatskim iseljeničkim kongresima te kongresu Hrvatskog žrtvoslovnog društva. U književnosti se javila 2016. godine zbirkom pjesama (Mjesečeva djeca) i povijesnim romanom o srednjovjekovnoj Bosni i Bosanskom kraljevstvu (Grišnici i pravednici). U odabiru tema presudna je empatija prema običnom čovjeku te tražiteljski duh. Motivaciju u radu crpi iz svijesti o čovjekovoj zagubljenosti u modernom vremenu i dekristijanizaranom društvu. Kao književnici, najveća joj je nagrada kada – unatoč brojnim poteškoćama i preprekama na književnom (bojnom) polju – njezina nova knjiga ugleda svjetlost dana.

Željka Lovrenčić  – Bez optimizma, ali s nadom

Nela Stipančić Radonić: Pukotine nemirā. Split: Naklada Bošković, 2021., 102 str.

Pred nama je četvrta pjesnička zbirka autorice Nele Stipančić Radonić naslovljena Pukotine nemirā. Odmah na prvi pogled zaključujemo da je u njoj ova istaknuta prozaistkinja i vrsna pjesnikinja u potpunosti posvećena riječi te da nastavlja kročiti uspješno utabanim putovima misaone lirike. Njen recept za uspjeh su promatranje oko sebe, simbolika i promišljenost.

Već sam naslov Pukotine nemirā simbolizira ono što osjećaju gotovi svi koji žive u aktualnom trenutku. Jer, čitavo je čovječanstvo uznemireno zbog neizvjesnosti i pandemije koja nam neprestano prijeti i mnogi se pitaju Quo vadis, svijete? Naša pjesnikinja koja je vješta promatračica svega onoga što se događa oko nje, ali i u njenoj nutrini, isto tako ne može izbjeći strepnju. Brine je budućnost čovječanstva. Sama sebi postavlja neka pitanja.

Odgovore na njih pokušava dati u četiri ciklusa ove zbirke. Njihovi naslovi su: Dvi tri lūde, Dvi tri polusnene, Dvi tri tonu teške i Dvi tri mudre. Jesu li oni uzrečice? Tek nabacane misli?  Otkrijmo!

U prvom se ciklusu susrećemo s osobom koja je istinski zabrinuta za budućnost svijeta, za svoju i sudbinu čitavoga ljudskog roda. Kako bi smogla snage za preživljavanje u ovim teškim vremenima, u prvoj pjesmi naslovljenoj „Stvari kojih nema“ suočava se sama sa sobom: A ja tražim uporno nešto drugo;/stvari, kojih nigdje nema; odgovore na važna pitanja.

Uporno traži ono što je u prošlosti bilo dobro, sprema se na putovanje na koje nikada, ili barem ne tako skoro, neće otići. Jer, poput mnogih od nas ostat će (prisilno) čamiti u kući i slušati vijesti u medijima koje će je zasigurno rastužiti. Počet će razmišljati o našoj aktualnoj situaciji, o prolaznosti, o nestajanju nekadašnjih vrijednosti, o općoj ljudskoj ravnodušnosti prema svemu pa i prema umjetnosti, što je jedna od glavnih odlika današnjeg doba. Upravo te teme dotiče se u pjesmi „Jučer na pogrebu“: Kao nekom nevidljivom trakom zalijepljena svima usta/a pogledi zatočeni. Kakav prizor!/Bez i jednoga muka, riječi, jauka…/Jučer na pogrebu Umjetnosti.

Današnji svijet jednostavno nema vremena za umjetnost i slične „tričarije“. Svi nekuda zabrinuto jure žudeći za Njegovim Visočanstvom novcem. Žudnja za materijalnim odavno je preplavila osjećaje koji ostaju skriveni u dušama tek onih rijetkih. Ljudi danas ne mare za ljepotu svog jezika, za prirodu i njene čari; ne zanimaju ih knjige: ni proza, a još manje poezija. Ovo je uistinu čudno doba, vrijeme internetskih mreža i otuđenja. Koliko su svi postali hladni čitamo u pjesmi „Stalna zima“.

U njoj zapažamo da je Nela Stipančić Radonić ne samo promatračica nego i oštra kritičarka ove naše tmurne sadašnjosti u kojoj se najviše cijene oni zabundani ohološću sve do grla,/a neki i krznima od pohlepe, samoljublja,/te lažnog sjaja, ali ističući ga da se što bolje vidi. (Pjesma „Zabundani“). I sada se opet nameće pitanje: kamo ide taj naš svijet koji je „Na rubu pameti“, svijet u kojemu su važnije društvene mreže i lažni sjaj od prirode i ruža, od prozračnosti šuma i spokoja vode.

Pjesma „Sjećanje na prošlost“ oproštaj je od svijeta u kojem smo donedavno živjeli: Prošlo je vrijeme snažnih riječi,/jačih i većih od svih pogibelji ljudskih i nevolja;/prošlo je vrijeme književnih i pjesničkih bardova,/naklona i pljeska duhovnim velikanima u dvoranama;/Prošlo i iščezlo je sve to i odavno iz nas. Nažalost, to je sada prošlost. Sadašnjost su „potresi, ruševine, klizišta, nove bolesti i zaraze, lockdowni i vijesti o smrti, brojanje mrtvih u svakom novom danu“. Tu stvarnost sada živimo na ovome predivnom planetu „punom mora, šuma, oranica, proljetnih mirisa“. Pjesnikinja se u ovom ciklusu bavi nekim ljepšim prošlim vremenima, trenutnom situacijom ali i svojim osjećajima vezanim uz nju. Sama sebe preispituje i traži unutarnju snagu  kako bi opstala u vremenu bezumlja i tuge.

Ciklus Dvi tri polusnene… započinje pjesmom „Moje oči zaljubljene u lavandu“ koja najavljuje nešto vedrije pjesme. One upućuju na sve ono što je u životu (bilo) lijepo: cvrkut ptica, ljeto, putovanja, muzeji koji kriju svakojaka blaga. Svemu se tome pjesnikinja u mislima utječe kako bi, kao što kaže u pjesmi „U potrazi za brodovima, pobjegla što dalje od našega vremena. I „od tragične sudbine 21. stoljeća“ koje nam je donijelo Covid, zatvorena vrata kuća, strah i nemir, crne sjene, smrt.

Sva neizvjesnost naše trenutačne sudbine sažeta je u antologijskoj pjesmi „U tišini ove noći“. Razmišljajući o kraju (ovog) svijeta, pjesnikinja izražava misli mnogih od nas: A ja se tišine noći plašim/i ne sklapam dugo oči/kraj čaše crnog vina na stolu/za kojim sa mnom nemir sjedi. Dok sjedi u možda besanoj noći poput one u kojoj je Poe susreo gavrana, Nela Stipančić Radonić razmišlja o biblijskom kraju svijeta i konačnom padu ove civilizacije. Jesmo li zaista blizu tome? pitam se. Je li ovaj svijet u kojemu je „Sve out“ jer više nema Čovjeka uistinu na rubu provalije?

Treći ciklus naslovljen Dvi, tri tonu teške… obuhvaća pjesme čija se tematika ne bi mogla nazvati vedrom i optimističnom: u njima se ponovno govori o sudbini današnjeg čovjeka u ovome našemu opustošenom svijetu, u „vremenu skakavaca“. Usamljenost, nedostatak radosti i vedrine, mržnja, bahatost, smrad nabacanog smeća, crne vrane koje slave svoju pobjedu odlika su modernog doba. I onda se čovjek, kao što kaže pjesnikinja u pjesmi „Osobna pitanja“, pita: Hej, ti? Što radiš? Kamo ćeš? Ona opet od života traži odgovore na neka pitanja na koja se mora dobiti odgovor u životnoj dobi kad nam se polako primiče jesen života, a i zima nije baš tako daleko. I ovdje se bavi tematikom vezanom uz sudbinu našeg planeta, klimu, suvremeni život,  čovječanstvo; ali, također razmišlja o vječnosti.

Optimizma nema – u pjesmi „Pisma“, primjerice, čitamo: To sivo, bezimeno vrijeme, što se lijepi stalno/po mislima, a čovjek ga uzalud tjera od sebe s gađenjem,/potrajat će barem još mjesecima,/a možda i godinama. I stalno oko nogu puzati zima. Od te duge tužne zime pjesnikinju spašava „obični bijeli papir“. Papir, simbol pisanja koji sve podnosi, koji pomaže, koji liječi, koji oporavlja od tuge izazvane samoćom. Možda bi trebalo učiniti ono što pjesnikinja navodi u pjesmi „Zvukovi“: I čovjeku ne preostaje drugo, nego zaključati vrata,/staviti katanac na dvorišnu ogradu, prenijeti psa/u svoju postelju./I prespavati čitav dan. Tjedan. Mjesec./A možda i cijelu godinu. Možda…

U završnom ciklusu naslovljenom Dvi tri mudre… naša autorica mijenja temu. Više nije (samo) kritičarka vanjskog svijeta već se okreće duhovnosti. Obraća se Isusu koji može ponuditi spas i nadu današnjem čovječanstvu: Jedan pogled Tvoj dovoljan je da cijeli svijet obasja svjetlo/i rastjera tamu zauvijek. Zaziva i Djevicu Mariju. Poziva smrtnike da se posrame pred milosrdnim Bogom. Zaključuje da nam samo istina i dobrota mogu pomoći u borbi protiv mržnje i crnila.

A osim vjere, dušu nam krijepi i povratak iz svijeta u domovinu i „dom svoj“. Jer, kao što kaže Nela Stipančić Radonić, samo zidovi doma mogu slušati jade i trenutačne nedaće nekoga tko dugo nije bio među njima.

Ovu je pjesničku zbirku napisala osoba koja, usprkos svemu, ipak vjeruje u čovjeka kojega mudre lije i druge životinje u završnoj pjesmi smatraju „najusamljenijim, najnemilosrdnijim, najugroženijim i najnepredvidljivim stvorenjem na svijetu“, koje je ujedno „i sam sebi najveći neprijatelj“.

Jasni i pročišćeni stihovi, izravnost govora i sklonost da se kaže istina pod svaku cijenu neka su od njenih obilježja.

Duhovna odiseja od nespokoja do spokoja

Nela Stipančić Radonić: Mahovina u snovima, Naklada Bošković, Split, 2018.

Nela Stipančić Radonić napisala je do sada tri romana i četiri zbirke poezije, a raspon tema i stilova joj je širok – od srednjovjekovnih intriga u složenoj proznoj fabuli do meditativne lirike u beskraju. Ova plodna spisateljica trenutačno živi u Münchenu i daje znatan doprinos hrvatskoj književnosti onkraj naše konfuzne, često i klanovske scene. Naklada Bošković je među inima objavila i njezinu pjesničku knjigu Mahovina u snovima. U uvodu pjesnikinja se obraća svim pjesnicima koji strpljivo osluškuju treptaje krilima i dozivaju čarobne trenutke u našem bučnom umreženom svijetu. Valja se podsjetiti Ujevićeva eseja Sumrak poezije (1929.), u kojem ovaj velikan predviđa nestajanje poezije u vremenu prodorne tehnologije. No poezija, kako kaže Ante Stamać, i dalje živi kao duhovna potreba svakoga suptilnog bića koje bi bez poezije zapalo u pustoš svijeta, u naše „slikovno i mucavo“ vrijeme, najsklonije barbarskoj masovnoj proizvodnji. Posveta pjesnicima Nele Stipančić Radonić važno je osvješćivanje uloge poezije u vremenu znanosti koja je konstruirala, homogenizirala i globalizirala svijet, a koji je stoga postao nepovijestan i bezavičajan. Max Weber je rekao kako su humanističke znanosti začarale svijet dok su ga prirodne znanosti odčarale. Pjesnici su među onim preporoditeljima koji još uvijek bude postojeće čari svijeta, „gurnute“ u šutnju u buci našoj svagdašnjoj. A pjesnici upravo šutnju pretvaraju u riječi.

Prvi ciklus u zbirci Mahovina u snovima nosi naslov Pod kopitima egoizma i barbarizma, a sami naslovi pjesama daju naslutiti kako se radi o autoričinom razočaranju u svijet u kojem vlada ideologija progresa i ega („Poplave“, „Zadah“, „U zemlji leda“, „Maske i strašila“…) U pjesmi „U ostatku svijeta“ pjesnički subjekt pjeva o svijetu bez središta, u kojem ne znamo kad smo blizu jedni drugima, a kad daleko, jer svi kao da živimo dezorijentirani u različitim vremenima, zatvoreni u osobnim ljušturama, dok nam se pravo, zajedničko, prirodno vrijeme ruga. Današnju bezdušnu masovnost pjesnikinja će dočarati kao crnilo čudnih leptira, tunele mračnih umova, mahovinu u ljudskim očima, pješčanu oluju u mislima. U svijetu stalnoga nadmetanja, spektakla, podivljalih provokacija, u tom bešćutnom progresivnom svijetu koji se, da se pozovemo na Kranjčevića „vrti o sakatoj ruci“, pjesnikinja pokušava razotkriti carstvo nevidljive dobrote i ljepote.

S obzirom na negativan stav prema napretku koji okreće leđa prošlosti i ubrzava kazaljke budućnosti, mogli bismo reći kako Nela Stipančić Radonić obnavlja svjetonazor J. J. Rousseaua koji je vjerovao kako je ljudsko biće u prirodi plemenito (a većina pjesama ziba se u kolijevci prirodnih čarolija) dok ga društvo s nametnutim ulogama kvari, stavljajući ga u takmičarske odnose s drugima kako bi dokazalo sebe.

Nela Stipančić Radonić oblikuje pjesme kao jasnu kompoziciju, niže protočne rečenice (stih se skladno nadovezuje jedan na drugi), bez patetike ili pretjerane dramatičnosti koja bi mrvila i narušavala sintaksu ili „mutila“ tekst u nejasnim slikovnim i misaonim križaljkama. Njezine pjesme mogle bi funkcionirati i kao pjesme u prozi ili kao minijaturne lirske pripovijesti, jer njezina je pjesma narativna i lako uvodi čitatelja u svoju unutarnju lirsku avanturu. Mogli bismo reći, pjesme su figurativne i duhovne, odnosno slikovite i mistične – u gotovo svakoj je razglednica života, dočaravaju se prizori iz prirode i urbanoga svijeta, odnosno doživljaji i svjetonazor gotovo redovito izrastaju iz ambijenta kako bi se stopili slika, riječ, doživljaj i misao.

Pjesme variraju od prigušena krika do duboko čuvstvenih, pamučnih i lahorastih zanosa, od depresivnih nota do fluidnih, otmjenih i gipkih stihova, od turobnih tonova do svijetlih, katarzičnih.

Drugi ciklus nosi naziv Snježni zapisi pred kućnim vratima i opet nam naslovi pjesama govore kako je pjesnički subjekt sada ponesen treptajima samoće, tišine i snova („Oprost“, „Jutarnji šapati“, „Oboji mi krovove djetinjstva“ itd.) U ovom ciklusu autorica se često nostalgično vraća u djetinjstvo, pokušava sjećanjima ili introspektivnim zaronima u trenutke zaustaviti kadar života, oteti se bezličnoj prolaznosti, odnosno ne dopustit da joj film života prohuji neodgledan i nedoživljen, i to u tuđoj režiji. U pjesmi „Stare frajle“ ruke se odvajaju od tijela, otimaju se sadašnjosti i idu u zagrljaj prošlosti; u pjesmi „Tjeralica za mirom“ nemir, personificiran kao kljasto biće, prikrada se i raspisuje hajku za mirom. Pjesnikinja, uronjena u žalobne, tugaljive, ali i mirne tonove prirodnih nokturna, pokušava naći spokoj koji će doseći u sljedećem ciklusu – Proljetno-jesenja rapsodija. U duboko intimističkim pjesmama iskoračit će iz vremena i prostora u duhovne orbite i suptilnim drijemežom zaći u unutarnju kreaciju prirode koja umire i rađa se, koja je egzotična, mistična i u svim svojim metamorfozama diše onako kako može disati i čovjek. U ovom se ciklusu često obraća Drugom i uzdiže prirodu na pijedestal, sa svim godišnjim dobima, slikama i mijenama, odnosno suprotstavlja svijet koji je stvoren onome koji je stvorio čovjek. U ciklusu Sjene nastavit će osluškivati prirodu, uranjati u ples nostalgije, čežnje i snova, ali će se pjesnikinja opet prisjetiti dehumanizirana svijeta, ludila bez koridora, u kojem ljudi postaju blijede kopije sebe. Naspram mahnitoj ekstrovertiranosti pjesnikinja će se, opet u ruhu terapeutske prirode, zaputiti u unutarnje labirinte, u zagonetke o neostvarenim ljubavima, neproživljenim mogućnostima i u druge tajne nikada dorečenoga. Nastavit će se gracilna potraga duše za samom sobom i za drugim bićima, često na granicama prisutnosti i neprisutnosti.

Zadnji ciklus Najljepšem cvijetu Karmela pokušaj je dovršavanja varljiva puta od nespokoja do spokoja, od rasapa do sklada, i to s kršćanskom inspiracijom. Pjesnikinja Boga ne stavlja u klerikalan kontekst, nego ga vidi u zvijezdama, u prostranstvu, u toplini, ljubavi, dobru, pa ponekad ta utješna nebesa podsjećaju na Ujevićevu „Dušu svemira“ ili na njegove „mistične glasonoše“. No Bog je ovdje osoban, ali ga autorica ne uvlači u kršćanske spekulacije, nego ga doživljava svojim srcem i svojom dušom u kojoj se produbljuje prosvijetljeno-mističan ton religije. U ovom ciklusu, kao svojevrsnom završetku duhovne odiseje (ili njezinu novom početku), opjevava se iscjeliteljska moć vjere (smiraj i dobrota naspram kaosu i zlu), na tragu Đure Sudete, Nikole Šopa, Ivana Goluba i drugih pjesnika koji su kršćansku liriku oslobodili od religiozne deklamacije ili ispovjedne patetike i združili dušu vjernika s prirodom, svemirom i svakim čovjekom.

Nela Stipančić Radonić veže stihove zorno i elegantno, žudeći za jasnom formom, za estetikom sklada u svijetu vanjskoga i unutarnjeg nesklada. Zato čitateljeva duša klizi zajedno s njezinom niz duhovni „tobogan“ (kada pjeva o nemirima), ali se i u duhovnoj „kapsuli“ uzdiže do kozmosa i utapa se u magičnu sveprisutnost svih bića.

Ukratko, pjesme za pjesnike, a i za one koji to nisu, a htjeli bi biti.

Lada Žigo Španić

Usprkos ne baš blistavim slikama današnjeg svijeta i nimalo vedrim tonovima, usprkos mraku i pesimizmu koji danas vladaju, usprkos boli i tuzi te nostalgiji jedne profinjene duše za nekim drugim, puno boljim vremenima, ova nas misaona i duhovna knjiga (ipak) okrepljuje i daje nam snagu da krenemo u novo sutra.

Željka Lovrenčić

PUKOTINE NEMIRĀ (zbirka poezije)

Nela Stipančić Radonić

U domu svom  (str. 96)

Kada se vratim jednom domu svom iz tuđine,

tiho ću vrata za sobom zatvoriti,

podragati pogledom zaboravljene sitnice,

udahnuti duboko sve izgubljene mirise,

obrisati sve nesporazume

i razgovarati dugo sa zidovima svojim

o godinama koje sam provela daleko od njih.

Pa ih zamoliti da se ne mrgode i strogo mi ne sude

zbog života daleko bez njih.

A potom slušati strpljivo sve njihove jade. O samoći,

patnji, godinama koje su proveli sami i napušteni.

O uzdasima, koje nitko nije čuo i pitanjima

postavljenim stotinu i stotinu puta…

Koliko je teško bilo zidovima mojim,

a koliko meni, ostat će među nama. Zauvijek.

 

Tekst pripremila: Jadranka Lučić

Fotografije: Arhiva Hrvatskog žrtvoslovnog društva /Jadranka Lučić/