Društvo za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava – Varaždin

Kako je bilo i planirano, u dogovora s vlč. Zorislavom Šafranom, križovljanskim župnikom, i usklađeno s načelnikom općine Cestica Mirkom Korotajem, komemoracija za žrtve grobišta Pancerica u Otok Virju održana je u nedjelju, 16. lipnja 2024. godine s početkom u 10,30 sati.

Na početku komemoracije članice zbora Stellarium, pod vodstvom prof. Gordane Kos Kolar, otpjevale su, kod spomen križa, hrvatsku himnu, a po izvođenju himne zahvalu im je u ime Društva za obilježavanje grobišta uputio Franjo Talan, predsjednik Društva koji je istaknuo da se pod pokroviteljstvom općine Cestica komemoracije na grobištu Pancerica održavaju od 1995. godine. U skladu s predviđenim programom potom je uslijedilo polaganje vijenaca i paljenje svijeća.

U ime Ministarstva hrvatskih branitelja vijenac je položila i svijeću zapalila Kristina Vešligaj, izaslanica potpredsjednika Vlade i ministra Tome Medveda, a u ime pokrovitelja komemoracije vijenac je položilo izaslanstvo Općine Cestica na čelu s načelnikom Mirkom Korotajem. Odavanju počasti žrtvama grobišta Pancerica pridružili su se općinski vijećnici, Ana Kutnjak i Josip Cestar, a bio je prisutan i Darko Majhen, predsjednik Općinskog vijeća općine Cestica, pročelnik Upravnog odjela za gospodarstvo i europske poslove Varaždinske županije, izaslanik župana Anđelka Stričaka.

U ime Društvo za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava vijenac su položili i svijeće zapalili Zlatko Cesar, Josip Kočet, Josip Samblec i Boris Veselnik, a potom je vijenac položilo i svijeće zapalilo izaslanstvo Lovačkog društva Sveti Hubert Cestica

 

Izaslanstvo Hrvatskog žrtvoslovnog društva iz Zagreba, predvodio je predsjednik HŽD-a Ante Beljo, a odavanju počasti nazočili su i predstavnici Udruge branitelja HOS-a iz Međimurja, Zajednica braniteljskih udruga i Društvo veterana Domovinskog rata iz Međimurja.

Odavanju počasti žrtvama grobišta Pancerica bili su prisutni, u ime Udruge specijalne jedinice policije “RODA” Varaždin, Rajko Horvat, Zvonko Kokot i Darko Škrinjar, a u ime Udruga branitelja općine Petrijanec svijeću su zapalili Stjepan Jovan i Mirko Henčić. Kod spomen križa svijeće su zapalili i gosti iz Istre, Serđo Marušić, Boris Mofardin i Eugen Bratović iz Pazina.

U ime Društva za obilježavanje grobišta svima je na dolasku zahvalio Franjo Talan,a potom je podsjetio da je župom Križovljan u vrijeme postavljanja spomen križa, isti su na Sesvete 1994. godine postavili lovci LD Sveti Hubert Cestica, i izgradnje kapele upravljao vlč. Ivan Košić kojeg 2014. godine nasljeđuje vlč. Zorislav Šafran pa se tradicija nastavila ove godine i po trideseti puta.

Prema izjavama svjedoka na grobištu Pancerica u tri jame pokopane su 172 žrtve koje su na ove lokacije, u više dana i noći, početkom lipnja 1945., dovožene iz smjera Varaždina.

U drugom svjetskom ratu i poraću s područja općine Cestica stradalo je preko 180 ljudi. Na početku rata 10. travnja, između ostalih  ubijen je križovljanski župnik vlč. Ivan Mađarić, a negdje u okolici Bjelovara u šumi Lug nakon rata ubijen je vlč. Antun Klasić rođen u župi Križovljan.

Prvi dio komemoracije završio je molitvom, a u završnom dijelu u spomen kapeli blaženog kardinala Alojzija Stepinca, potom je misu zadušnicu predvodio i održao prigodnu propovijed prečasni Valent Posavec, dekan Ivanečkog dekanata Varaždinske biskupije. Skladnim pjevanjem misno slavlje uzveličali su članovi zbora župe koji je predvodio orguljaš Marijan Županić, a pridružile su im se pod vodstvom prof. Gordana Kos Kolar, članice zbora Stellarium KUD-a općine Cestica. U misnom slavlju sudjelovao je i vlč. Krešimir Gagula i križovljanski župnik, vlč. Zorislav Šafran koji je na kraju mise svim vjernicima i hodočasnicima zahvalio na dolasku, prečasni Valentu Posavec na predvođenju mise i nadahnutoj propovijedi, te mu čestitao 50 godina svećeništva.

Župa Križovljan, spomen na žrtve grobišta Pancerica, Otok Virje, 16. lipnja 2024.

Misu predvodio, u koncelebraciji s vlč. Krešimirom Gagulom, i vlč. Zorislavom Šafranom, križovljanskim župnikom, prečasni, Valent Posavec, dekan Ivanečkog dekanata Varaždinske biskupije, kanonik Čazmansko-varaždinski zbornog kaptola Duha Svetoga, zlatomisnik.

Homilija na misi koja je za žrtve grobišta Pancerica služena u spomen kapeli blaženog kardinala Alojzija Stepinca u Otok Virju, za žrtve grobišta Pancerica pogubljene početkom lipnja 1945. godine u protuoklopnim rovovima iskopanim od strane njemačke vojska potkraj rata…

Draga braćo i sestre,

Ovo današnje evanđelje koje Isus govori prispodobama o sjemenu koje mora biti bačeno u zemlju da bi tu istrunulo i nicalo i u svoje vrijeme raslo, dozrijelo i donijelo plod. Zapravo je slika događaja zločina koji se dogodio ovdje prije 79 godina kada su prekrili šutnjom ono zlo koje se ovdje dogodilo. I trebalo je dugo da ta istina dođe na vidjelo. I zato vidite, danas smo ovdje okupljeni da bismo na tom svetom mjestu gdje je prolivena krv mučenika najprije molili za njih, zahvalili Bogu za njihovu žrtvu života, preporučili njegovoj dobroti i ljubavi, a onda da bismo se sjetili istine što se događalo davno 1945. od 9. svibnja pa na dalje.

Europa je tada dobila slobodu, mi smo dobili oslobođenje. Počevši od Bleiburga, Dravograda, Maribora pa sve tamo do Makedonije. Što se događalo, imali smo i živih svjedoka koji su nam govori, kako čovjek kada je bio žedan skoči u Dravu, ali ga je metak stigao prije, i Drava je tekla krvava. U Mariboru razdijelili su vojnike, domobrane od ustaša. I kaže mi čovjek koji je se tu nalazio. Dvije večeri sastao sam se sa svojim susjedom koji je bio među ustašama. Došao sam treću večer, tada više njega nije bilo. Rekao mi je partizanski stražar: „Dođeš li još jednom, i ti ćeš otići tamo gdje je otišao on“. Vidite koliko je trebalo vremena da se otkrivaju ti zločini, za koje su oni pisali povijest da su učinili neki drugi.

Od Tezna, od Maclja, od Barbarinog Rova, od Pancerice i drugih Pancerica sve do Makedonije. Braćo i sestre, i danas još imade grobova koje prekriva šutnja. Grobova koji nemaju spomenika. Grobova za koje se još uvijek ne želi s istinom izaći napolje. Zašto je to tako? Jer su pisali povijest oni koji su bili pobjednici, a pisali su tako da su ocrnili one koji  nisu to činili, što su oni činili.

    Kada sam prošetao Pohorjem  vidim razne table, ovdje ovakvo drveće, ovdje tu je izvor ovakav, na jednom tabli piše: „Ovdje su KNOJ-evci 1945. godine klali hrvatske vojnike i njemačke vojnike.“ Prerezao mu je grkljan, drugi je došao s drvenom kukom i odvukao ga u jamu, koje su prije iskopali bombama. Drvene kuće po Pohorju tresle su se kao od potresa. Mi smo tada kao djeca radoznala išli vidjeti što se to događa po noći jer su kamioni neprestano dovozili nekoga. Koga? Hrvatske vojnike, njemačke vojnike gdje su ih doslovno klali.“

Braćo i sestre, što se dogodilo u Barbarinom Rovu. No nisu to bili vojnici, nego djevojačke pletenice. Devet zidova su napravili da bi ih žive zakopali. O tome se ništa nije govorilo. Tek se sada, i to još nekako sa stidom o tome se govori.

 Braćo i sestre, ovih dana razgovarao sam s jednim mladim političarom, koji je rekao da je  on lijeva opcija: Reče „Treba zaboraviti to, o partizanima i ustašama, treba gledati budućnosti“. Tada sam mu rekao: „ Prijatelju ti si ono što si bio jučer i što si danas, tko ćeš biti sutra, to mi ne znamo.“ Tako i to. Povijest treba pamtiti, treba biti istina kakva jest da jest, ali mora biti istina. Zato otkrivanje i čašćenje ovih svetih mjesta, braćo i sestre, za nas je sveta dužnost. Mi se tu spominjemo svih onih koji su bez suda na najkrvoločniji način bili ubijeni i zakopani, s oproštenjem kao neke životinje. Stoga vidimo braćo i sestre, da upravo dok je došla Domovina Hrvatska koja je u svojoj veličanstvenoj  pobjedi Oluji donijela slobodu. Da toga nije bilo. Pitanje je što bi danas bilo s nama. Zato je važno slaviti,  govoriti o tome što se dogodilo 45-te, što se dogodilo 91. godine, da ne zaboravimo, da budemo ponosni.

Prije sedam godina u Maclju na misi za žrtve Maceljske šume, propovijedao je i predvodio misno slavlje kardinal Vinko Puljić. Započeo je svoju propovijed  riječima: „Đede što plačeš“, a on odgovara: „Govorim unucima o Križnom putu, a oni kažu nas to ne zanima“. Braćo i sestre, o tome treba govoriti djeci od malena, o tome treba govoriti o Domovinskom ratu, o tome treba govoriti. Da budemo ponosni da smo svoji na svome. Gdje bi danas bili, braćo i sestre, da nemamo svoje države, da nemamo onih hrabrih branitelja koji nisu pitali što ćemo dobiti, nego su pošli u obranu svoje Domovine. Zato danas ovom svetom Misom zahvaljujemo Bogu na daru ljubavi kojom su darovali sebe i svoje živote za slobodu naše Domovine. Nikada ih ne smijemo zaboraviti, ni prvog hrvatskog predsjednika, ni ratnog ministra Gojka Šuška, ni tolike branitelje koji se još uvijek vode kao nestali. Zato draga braćo i sestre, istina će vas osloboditi, rekao je Isus Krist. Samo istina kakva god bila, ali istina će vas osloboditi. Zato smo i danas ovdje da bismo posvjedočili tu istinu, da oni koji su se smatrali osloboditeljima, da su humanisti, zapravo su bili i te kakvi krvnici, da su sve one za koje su smatrali potencijalnim neprijateljima dali poubijati i ovako zakapati po raznim jamama i Pancericama. Tko su ti koji su mogli činiti takva zlodjela? Znademo dobro braća i sestre, da je već Kain ubio brata Abela: Zlo se širi i oni koji ne vjeruju oni šire to zlo.

Nema dugo na Hrvatskom radiju dali su  vjerojatno reprizu o Žuži Jelinek, koja je znamo bila u partizanima i govori: „Da ne bi otkrili partizanski položaj zadavila sam vlastito dijete“. Govori dalje, imala sam pet brakova, a onih izvan oho-ho. Zar su to ideali, zar su to ljudi, zar takvi danas mogu nam predstavljati našu budućnost. Braćo i sestre na suđenju blaženom Alojziju Stepincu 45-te godine, tada je lijepo rekao blaženik: „Povijest će pokazati tko je bio u pravu.“ I danas vidimo da se otkriva ta istina o našoj povijesti. Ako su se usudili jednog zagrebačkog nadbiskupa staviti na komunistički sud i osuditi ga na 16 godina robije i 5 godina gubitka građanskih prava, onda se pitamo što je značio život običnog čovjeka. Zato danas vratimo se, načinimo taj zaokret, vratimo se kršćanskim vrijednostima, ponovno slavimo deset božjih zapovijedi kao temelj na kome se gradi naša Domovina Hrvatska. Budete li vršili živjet ćete, ja ću vas blagoslivljati rekao je Mojsije kad je pročitao narodu Deset Božjih zapovijedi. Te zapovijedi vrijede i danas.

Mi se zgražamo braćo i sestre kada su našli novorođenče u kanti za smeće u Zaprešiću. A pitam vas koliki se još  nerođeni nalaze u kantama za smeće legalno. Jesu nam ostavili komunisti Zakon da se može ubiti još nerođeno dijete. Pitam vas braćo i sestre gdje je onda naša budućnost, u čemu. Graditi kuće, imati dobre automobile, vikendice, a nemati života. Zato vidite, ovo danas podsjeća da nastojimo život ljubiti, život poštivati za život moliti. Čovjek je onaj radi kojeg Bog postao čovjekom. Da bi nam pokazao tu vrijednost. Da bi nam pokazao da od onog malenog djeteta do starca i bolesnika da je to čovjek koji dozrijeva polako za onaj konačni vječni život koji će biti položen u zemlju ali to nije kraj nego početak jednog novog života kojega je Bog obećao onima koji su vjerni do kraja.

 Zato molimo danas da bi naša Domovina ponovno zaživjela novim životima, da poštujemo život, da poštujemo čovjeka, da nam ne bude ljubimac vrjedniji od djeteta ili starca. Nego da znademo da je Bog pokazao da je čovjek najvrjedniji i da upravo o tome koliko ljubimo i poštujemo čovjeka, po tomu ćemo  na koncu života i mi biti suđeni. Što god ste učinili jednom od ove najmanje braće to ste meni učinili. Dao Bog da nas prepozna kao one koji su činili dobro. Da čujemo riječi: „Dođite blagoslovljeni oca mojega, primite u baštinu kraljevstvo, pripravljeno za vas od postanka svijeta. Bio sam gladan, nahranili ste me, žedan, napojili ste me, gol, zaogrnuli ste me, bolestan, pohodiste me.  A oni će pitati, a kada smo te to vidjeli gladna, žedna, bolesna…

Što god ste učinili jednom od najmanje braće to ste meni učinili. Draga braća i sestre neka nam ovaj današnji skup potakne srce da više imamo vremena za čovjeka, više ljubavi za čovjeka, jer znamo to nas uči naša sveta vjera koju imamo već od stoljeća sedmoga, koja je upisana ne samo u stijeni kamenoj nego u našim srcima da bolje živimo i tako slavimo i bremenita i vječna dobra.

Amen.

Zahvaljujući audio snimci Josipa Horvata iz Zagreba, i „prijepisu“ Jadranke Lučić, ispravljeno i upotpunjeno, 8. srpnja 2024. godine

Od strane Društva komemoraciji su bili prisutni: Barbara Turk, Milena Kolmačić Zlatko Cesar,  Franjo Črep, Ivica Dolenec, Stjepan Jovan, Vladimir Horenec, Danijel Labaš, Josip i Miroslav Kocijan, Josip Kočet, Josip Sambolec, Franjo Talan i Boris Veselnik.

Po završetku komemoracije pripremio Franjo Talan, predsjednik DOGRPŽ-a, dopredsjednik HŽD-a završeno u srijedu, 19. lipnja 2024. godine

Za objavu na portalu HŽD-a pripremila Jadranka Lučić

U prilogu nekoliko fotografija koje su snimili Jadranka Lučić, Josip Horvat, Antonio Kišić i Danijel Labaš