Za čuvare uspomene na hrvatske žrtve i stradanja, poginule u Drugom svjetskom ratu i poraću, te stradale u ratovima XX. stoljeća i progonima totalitarnih režima

Društvo za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava – Kolodvorska 3, 42 000 Varaždin, osnovano 20. rujna 2000. godine – IBAN: HR8723600001101736832, OIB  20358865131

Župa sv. Martina biskupa – Donja Voća – Varaždinska biskupija

Spomen na žrtve Bleiburga i križnog puta 1945. godine

Uslijed opasnosti od širenja bolesti koronavirusa COVID-19, preporuka i odluka Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske, kao i sličnih mjera u susjednim  zemljama, te nemogućnosti odlaska u Austriju, komemoraciju za žrtve Bleiburga i Križnog puta, u dogovoru s vlč. Markom Zadravec, Društvo za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava, organiziralo je ove godine u nedjelju, 16. svibnja 2021. godine u župi Donja Voća.

Sjećanje na žrtve ratova i totalitarnih režima dvadesetog stoljeća započelo je u 10,30 sati kod Spomen obilježja stradalim i poginulim župljanima u 1. svjetskom ratu, 2. svjetskom ratu i poraću te  u Domovinskom ratu. Nakon izvođenja hrvatske himne kod spomen križa je položen vijenac i zapaljene svijeće, a potom je predsjednik Društva zahvalio svima koji su se u nemogućnosti odlaska na komemoraciju žrtvama poratnih likvidacija 1945. godine na drugim mjestima (Udbina. Zagreb…) došli za žrtve pomoliti u Donju Voću. Kod spomen obilježja potom je pročitana Izjava koju je za hodočašća u Bleiburg i Salzburg, 24. kolovoza 2019. godine, povodom Europskog dana sjećanja na žrtve totalitarnih režima, pročitala prof. Jasenka Vidić, a isto je te godine organizirano i u spomen na 110. godišnjicu rođenja i 30 obljetnicu smrti vlč. Vilima Cecelje. Molitvu za žrtve predvodio je vlč. Marko Zadravec, voditelj Hrvatske katoličke misije blaženi Alojzije Stepinac Maribor, ujedno i župnik župe sv. Martina Donja Voća.

vlč. Vilim Cecelja založio se za održavanje molitve i komemoracije u Bleiburgu

U završnom dijelu komemoracije uputili smo se do obnovljene kapele sv. Tome, a koja je sjeverno od groblja, iznad spomen obilježja nestalim i poginulim Voćancima u ratovima XX stoljeća koje je 26. travnja 2009. godine blagoslovio mons. Josip Mrzljak, varaždinski biskup.  

Nakon nekoliko kišnih dana koji su obilježili drugu polovicu proteklog tjedna ( 13. 14. i 15. svibnja 2021.), u nedjelju osvanuo je prekrasan sunčan dan s tek pokojim oblačkom, pa je misa kod kapele sv. Tome bila u cintoru, a oltar je bio postavljen ispod sjenice-nadstrešnice koja je uz sjeverni dio ograde, nasuprot ceste koja vodi prema Slivarskom i Višnjici i kojom se može i do Lepoglave i Trakošćana. 

Pod misom  pjevao je zbor, uz glasovirsku pratnju Ivana Mihaljevića, a misna čitanja i molitvu vjernih pročitali su Lidija Vukalović i Franjo Črep. Misu je predvodio vlč. Marko Zadravec, a u propovijedi je između ostalog rekao: – Ovih dana u svibnju, oko Majčinog dana, prisjećamo se tragičnog stradanja pripadnika hrvatske vojske, ali s njima i brojnih civila, na Bleiburškom polju i na brojnim drugim mjestima u Sloveniji i Hrvatskoj. Zadnji dani rata i vrijeme poraća, umjesto da donesu dugo očekivani mir i prestanak stradanja, donijeli su pokolje nad poraženima i ideološki nepoćudnima. Tragove počinjenih zločina pokušalo se sakriti i prešutjeti, ali želje za obilježavanjem posljednjih počivališta i za molitvom za duše pokojnika bile su jače. Te su želje vodile svećenika vlč. Vilima Cecelju da iz Salzburga, kamo ga je vihor rata i poraća odnio, djeluje na čuvanju uspomene i komemoriranju bleiburških žrtava. Osim što je uspio ishoditi kod austrijskih vlasti da se o Majčinom danu i o blagdanu Svih svetih svake godine održava molitva i komemoracija u Bleiburgu, neumornim radom postigao je i podizanje spomen-obilježja na Bleiburškom polju. To bi mjesto trebalo biti mjesto gdje se svatko može doći pomoliti, prisjećati, žalovati. Pogotovo u današnje vrijeme, suočeni s novim pošastima koje odnose živote, moramo uvidjeti dragocjenost svakog života, žaliti za svim izgubljenim životima i shvaćati opasnosti koje dovode do novih gubitaka.

Tragična iskustva prošlosti govore nam da se stoljećima u važnijim povijesnim događajima hrvatski narod gotovo uvijek dijelio i nalazio na suprotnim, sukobljenim stranama. U sukobima uvijek ima pobjednika i gubitnika. Žrtava ima na obje strane, a poražena strana obično ima više žrtava. Još je tragičnija činjenica da žrtava ima i nakon službenog završetka ratova, u vrijeme mira, među civilima i vojnicima koji su položili oružje te da su i nakon ratova živote gubili civili, ljudi u zbjegovima kao i intelektualci i politički lideri nepoćudni pobjedničkim režimima. – rekao je između ostalog vlč Marko, a u završnom dijelu homilije  naglasio je – Zato je ovo mjesto danas mjesto sjećanja i mjesto molitve – da duše stradalnika dobiju utjehu i zadovoljštinu kod Stvoritelja, a da mi živi cijenimo Njegov dar života, čuvajući sebe i druge od novih stradanja. (cijela propovijed je u prilogu)

Blagoslov sadnica i svega potrebnog u poljoprivredi

U župi Donja Voća, uz zaštitnika župe sv. Martina biskupa, posebno svečano slavi se i sv. Izidor zaštitnik poljodjelaca i seljaka (spomendan 15. svibnja, op.a. F. T.), a  na najbližu nedjelju je i proštenje, pa je tako bilo i ove godine u nedjelju, 16. svibnja 2021. godine.

Da bi omogućili poljoprivrednicima i hodočasnicima, nabavu sadnica povrća, paprike, paradajza, krastavaca, tikvica  i ostalog povrća, pa i cvijeća, uz prilaznu cestu između groblja i cintora kapele sv. Tome, smjestili su se i proizvođači kod kojih su se mogli nabaviti „flanci“ povrća, a pod kraj mise vlč. Marko blagoslovio je i spomenute sadnice kao i sav alat koji su župljani i hodočasnici nabavili za obradu zemlje i obavljanje poslova na poljoprivredi.

Spomen na svećenike, Antuna Klasića i Ivana Šimunovića i učiteljicu Maricu Stanković, te žrtve ostalih grobišta

Po završetku mise članovi Društva svijeće su zapalili i na grobove svećenika župe Donja Voća koji su pokopani u cintoru kapele sv. Tome, uz istočni zid kapele, a potom su se prisjetili i na žrtve totalitarnog jugo-komunističkog režima među kojima su bili i svećenici, voćanski kapelani, vlč. Antun Klasić (1914.-1945.) i dr. Ivana Šimunovića (1892.-1945.) te učiteljicu Maricu Stanković, koja je pred Drugi svjetski rat djecu podučavala na tamošnjoj školi. Spomenuti su u Donjoj Voći djelovali na početku svojeg službovanja. Učiteljice Marica Stanković od 1922. do 1924. godine. Vlč. Ivan Šimunović bio je na Voći kapelan od 1930. do 1931. godine, a vlč. Antun Klasić za kapelana je došao 1939. i ostao do 1942. godine. Za zasluge što je djecu podučavala, učiteljica Marica Stanković, je od jugo-komunističkog režima dobila „smještaj“ u logoru Stara Gradiška, a  mjesta gdje su ubijeni i pokopani svećenici nisu ni danas poznata.

U spomen na spomenute mučenike i žrtve župa Donja Voća postavila je u dvorištu župnog dvora njihova poprsja, a iste je u nedjelju, 8. studenoga 2015. godine blagoslovio mons. Josip Mrzljak, varaždinski biskup.

Kako su na komemoraciju žrtvama Bleiburga i križnog puta 1945. godine članovi Društva došli iz raznih smjerova Varaždinske biskupije, na povratku svojim domovima svijeće su zapaljene i na grobištu Dravska šuma Varaždin, a i na grobištu Pancerica u Otok Virju.

Od strane Društva na komemoraciji za žrtve Bleiburga i križnog puta 2021. godine, u župi Donja Voća (16. svibnja 2021.g.) bili su: Lidija Vukalović, Miroslav Kocijan, Ivo Ivanović, Stanko Cecelja, Franjo Črep, Boris Veselnik i Franjo Talan.

Predstojeće komemoracije od strane Društva za obilježavanje grobišta 

1. Spomen na žrtve grobišta Leš – Kotoriba – na Dan državnosti – Kotoriba 30. 5. 2021. u 8 sati misa – potom polaganje vijenaca – molitva  
2. Spomen na žrtve grobišta Pancerica – Otok Virje,  župa Križovljan – općina Cestica

Nedjelja, 13. lipnja 2021. – 10 sati – Spomen kapela bl. Alojzija Stepinca – Otok Virje

Franjo Talan, predsjednik Društva za obilježavanje grobišta

U Varaždinu, 17. svibnja 2021. godine (17:40 sati)

Svećenik Vilim Cecelja

(Sv. Ilija, 24. 4. 1909. – Salzburg 3. 7. 1989.)

Za vlč. Vilima Cecelju, na simpoziju održanom u rodnoj mu župi, 3. srpnja 2019. godine, mons. Zvonimir Sekelj,  rekao da je vlč. Vilim Cecelja  cijeli život posvetio Bogu, čovjeku i domovini, a bio je, imenovan od nadbiskupa Alojzija Stepinca, prvi župnik (1939.-1942.) i  graditelj crkve sv. Nikole Tavelića u Kustošiji kojom je jedno razdoblje upravljao i mons. Zvonimir Sekelj (1978.-2002.).

Za vrijeme hodočašća, 24. kolovoza 2019., na Bleiburško polje i Salzburg prof Jasenka Vidić je rekla: – vlč. Vilim Cecelje uputio se 7. svibnja 1944. za Beč gdje je brinuo o duhovnim potrebama ranjenika, koji su se početkom ožujka 1945. nalazili u 97 bolnica, kao i o svim hrvatskim postrojbama koje su se nalazile na području tadanje Njemačke, a da bi im pomogao i u ostalim potrebama već u lipnju osnovao je podružnicu Hrvatskog Crvenog križa. Isti je početkom svibnja 1945. preselio u Salzburg odakle je nastojao pomoći brojnim izbjeglicama koje su uspjele izbjeći izručivanje saveznika partizanima. Zbog pomoći izbjeglom stanovništvu agenti Udbe tražili su njegovo izručenje pa su ga američke snage koje su zaposjele taj dio Austrije držale 19 mjeseci u logoru iz kojeg je pušten kad se nisu mogle dokazati optužbe za koje ga je partizansko-komunistička vlast optuživala. Nakon izlaska iz logora, 20. svibnja 1947. godine, teško narušenog zdravlja s 47 kg težine, nastavio je svoj svećenički i humanitarni rad. Računa se da je u razdoblju do 1960. godine kroz austrijske logore o kojima je vlč. Cecelja vodio skrb prošlo preko 30 tisuća izbjeglih. O djelovanju vlč. Cecelje na pomoći bližnjima Tomislav Mesić u proglasu američkim  Hrvatima 1957. godine je rekao: “Odmah iza svršetka Drugog svjetskoga rata našle su se tisuće i tisuće hrvatskih izbjeglica – ojađeni, bespravni i od svih napušteni – razasuti po Srednjoj Europi, poglavito u Austriji, Italiji i Njemačkoj. Nešto iz straha pred novim događajima, a pritisnuti teškim materijalnim prilikama, mnogi su se povukli u se, nastojeći spasiti svoj goli život i sačuvati zajednicu svoje obitelji. Jedan čovjek, koji nije poznavao nikakva straha, koji je ne jedanput stavljao svoj vlastiti život na kocku, da spasi život kojeg svog bližnjega, čovjek koji je evanđeoski primjer žrtve i ljubavi prema bližnjemu, živi i djeluje danas u srcu Europe, u Salzburgu, u Austriji. Živi i radi za druge! Živi i trpi za pripadnike svoga hrvatskog naroda! Ime mu je rev(erend) Vilim Cecelja. (https://www.biskupija-varazdinska.hr/vijesti/hodocasce-u-bleiburg-i-marijansko-svetiste-maria-plain-kod-salzburga/40397 )

U doba vladanja totalitarnog jugo-komunističkog režima vlč Vilim Cecelja pronašao je načina da se podsjeti na bezbrojne žrtve stradanja poubijane i likvidirane od strane partizansko komunističke vojske i vlasti,  kojima je do uvođenja demokracije 1990. godine bilo zabranjeno i ime spomenuti. U poratnom razdoblju Drugog svjetskog rata naredbom vlasti odstranjivani su nadgrobni spomenici i uništavana groblja gdje su pokapani poginuli vojnici drugih vojski (Bjelovar, Varaždin, Zagreb ….), a za žrtve stradale u masovnim likvidacijama i progonima, u brojnim jamama, rudnicima, preostalim rovovima, rijekama i ostalim mjestima, nije se smjela ni svijeća zapaliti.

Kako je Bleiburško polje bilo jedno od mjesta gdje je započeo križni put od saveznika izručenih vojnika i civila partizanima to je bilo u cijelom svijetu i jedno od rijetkih mjesta gdje se na dostojanstven način moglo na sve te žrtve i njihove znane i neznane grobove, grobišta i stratišta podsjetiti i pomoliti, a to je vlč. Vilim Cecelja i činio sve dok mu je zdravlje dopuštalo.

Od strane Varaždinske biskupije, povjerenje za prikupljanje građe o djelovanju vlč Vilima Cecelje, biskup mons. Josip Mrzljak povjerio je vlč. Marku Zadravec, a jedna od predstojećih aktivnosti je i obilježavanje godišnjice smrti 3. srpnja koja će se održati u skladu s epidemiološkim mjerama i mogućnostima. 

 „Dodatak“ o vlč. Vilimu Cecelji zapisao u utorak, 18. svibnja 2021. godine (dovršeno u 8:30)  – Franjo Talan

FOTO GALERIJA

Fotografije: Zlatko Cesar, Boris Veselnik, Stanko Cecelja i Franjo Talan

Donja Voća – 16. svibnja 2021. godine – vlč. Marko Zadravec

Spomen na žrtve Bleiburga i križnog puta

Ovih dana u svibnju, oko Majčinog dana, prisjećamo se tragičnog stradanja pripadnika hrvatske vojske, ali s njima i brojnih civila, na Bleiburškom polju i na brojnim drugim mjestima u Sloveniji i Hrvatskoj. Zadnji dani rata i vrijeme poraća, umjesto da donesu dugo očekivani mir i prestanak stradanja, donijeli su pokolje nad poraženima i ideološki nepoćudnima. Tragove počinjenih zločina pokušalo se sakriti i prešutjeti, ali želje za obilježavanjem posljednjih počivališta i za molitvom za duše pokojnika bile su jače. Te su želje vodile svećenika vlč. Vilima Cecelju da iz Salzburga, kamo ga je vihor rata i poraća odnio, djeluje na čuvanju uspomene i komemoriranju bleiburških žrtava. Osim što je uspio ishoditi kod austrijskih vlasti da se o Majčinom danu i o blagdanu Svih svetih svake godine održava molitva i komemoracija u Bleiburgu, neumornim radom postigao je i podizanje spomen-obilježja na Bleiburškom polju. To bi mjesto trebalo biti mjesto gdje se svatko može doći pomoliti, prisjećati, žalovati. Pogotovo u današnje vrijeme, suočeni s novim pošastima koje odnose živote, moramo uvidjeti dragocjenost svakog života, žaliti za svim izgubljenim životima i shvaćati opasnosti koje dovode do novih gubitaka.

Tragična iskustva prošlosti govore nam da se stoljećima u važnijim povijesnim događajima hrvatski narod gotovo uvijek dijelio i nalazio na suprotnim, sukobljenim stranama. U sukobima uvijek ima pobjednika i gubitnika. Žrtava ima na obje strane, a poražena strana obično ima više žrtava. Još je tragičnija činjenica da žrtava ima i nakon službenog završetka ratova, u vrijeme mira, među civilima i vojnicima koji su položili oružje te da su i nakon ratova živote gubili civili, ljudi u zbjegovima kao i intelektualci i politički lideri nepoćudni pobjedničkim režimima.

Podjele razaraju hrvatsko društvo. Bilo da su uzroci sukoba ili posljedice sukoba, podjele u politici i javnom mnijenju, u načinu tumačenja prošlosti i u načinu gledanja na žrtve – bili oni pripadnici hrvatskog ili drugih naroda kojima je Hrvatska domovina, pogubne su za daljnji napredak našega naroda i domovine. Nedopustivo je nijekati ih, relativizirati ih, opravdavati ih, manipulirati brojem žrtava ili najgore – izbrisati ih iz kolektivnog sjećanja.

Mjesta komemoracija žrtvama ne smiju biti mjesta podjela. Na mjestu kao što je ovo, na mjestima svih masovnih stratišta i koncentracijskih logora, na svakom mjestu gdje je oduzet nevin ljudski život – svi moramo prignuti glavu i odati počast žrtvama žaleći za izgubljenim životima i priznati sebi da su nas svi režimi dosad vodili u propast, donosili nam patnje, poniženja, nepravde i smrt.

Zato je najprije pozvana hrvatska vlast, ali i čitavo hrvatsko društvo, da smogne snage i odgovornosti i jasno raščisti s mitovima prošlosti i ideologijama osuđenima europskim pravnim dokumentima. Krajnje je vrijeme da se poklonimo bez iznimaka svim žrtvama zločinačkih režima obilježavanjem i komemoriranjem svih stratišta i grobišta. Za pouku budućim naraštajima, jer strašne pogreške iz prošlosti ne smijemo više ponavljati ako nam je stalo do duševnoga zdravlja i mira našega naroda kao i prosperiteta naše domovine i svih njezinih građana.

elike krize poput ratova ili pandemija iz svakog čovjeka izvuku maksimum onog što nosi u sebi – ili postaje zvjerski ubojica i profiter ili herojski spašava živote i pomaže drugima. Ako u svom srcu nosimo ljubav za bližnje, slijedeći Kristove zapovijedi i primjere, naći ćemo način da prežalimo prošlost čuvajući uspomenu, a ne gajeći mržnju i ogorčenje, uviđajući pogreške i trudeći se graditi tolerantnije odnose među nama.

Zato je ovo mjesto danas mjesto sjećanja i mjesto molitve – da duše stradalnika dobiju utjehu i zadovoljštinu kod Stvoritelja, a da mi živi cijenimo Njegov dar života, čuvajući sebe i druge od novih stradanja.