U Boričevcu simbolu stradanja Hrvata u 2. svjetskom ratu, u subotu 27. srpnja 2024. godine služena je u župnoj crkvi Rođenja Blažene Djevice Marije misa za žrtve Boričevca, posebno za one iz roda Ivezića, i to na 83. obljetnicu njihova stradanja.
Molitvu s odrješenjem kod grobnice Ivezićevih predvodio je župnik Igor Lulić, a nakon blagoslova vijence je položila rodbina ubijenih žrtava.
Polaganje vijenca i sviječa nastavljeno je kod spomen-obilježja za sve žrtve Boričevca koji je podigla Republika Hrvatska 2017. godine.
Organizaciju i protokol odavanja počasti žrtvama su organizirali Željko Tomić i Marko Krznarić u ime Zajednice Hrvatskih žrtvoslovnih društava.
Vijence i svijeće su položili predstavnici obitelji Ivezić, brojne udruge branitelja iz Domovinskog rata Ličko-senjske županije, Osječko-baranjske i Zadarske županije, Pakoštana, Vodica, Udruga Domobrana iz Duge Rese, Zaprešića, Kastva, Malog Lošinja, Vodica, Hrvatskog žrtvoslovnog društva kao i Josip Šerić ispred Ministarstva hrvatskih branitelja.
UDRUGA LIČANA ŽUPE BORIČEVAC
U knjizi Dossier Boričevac naš Josip Pavičić veli slijedeće: ”Prvi je Boričevac nestao kad su Liku osvojili Turci, drugi (o kojem najmanje znamo) isčezao je kad su Turci Liku izgubili, treći (Boričevac naših predaka) izbrisan s lica svijeta 2.kolovoza 1941.g u jutarnjim satima, a četvrti (Boričevac raseljenih Boričevljana i njihovih potomaka) otad intenzivno živi evo već više od sedamdeset godina: u uspomenama raspršenih, seljana, u mitologiji nestalog univerzuma, strahovima, ljepotama i uzbudljivim čežnjama za zbiljskim i fanatičnim boričevačkim krajolikom.“
Poštovani, taj četvrti je nešto čega se ne smijemo odreći. Al nakon tolikih pokušaja naših prognanih predaka, s generacije na generaciju iznova naletimo na zid nerazumijevanja. I tražimo pravo na svoje iznova, ne poradi neimaštine jer mi nismo prosjaci nit’ u nuždi. Jednostavno odnekud se pojavi nada i već 75.g. krećemo s generacije na generaciju. Ne znajući više niti postoji li pravo vrijeme, krenemo iznova pokraj zdrava vida i otvorenih srca naletimo na isti zid. Nerazumijevanja. Nada ishlapi kao kap vode na vreloj površini. Ostane očaj i lovi nas patnja. A čovjeka plemenita srca, ta patnja tako steže i to baš u grudima, gdje se čuva majčinstvo. A kakva razlika između majke i domovine? Priznajem, nema je! Majku i domovinu ne biramo! Niti ih se odričemo! Eto, otud nas u grudima steže. Kad naletimo na zid nerazumijevanja. Mada priznajem i sam se upitam, a što sad s Boričevcem? I gle, eto, lika majke, hej pa od majke se ne odustaje. Jer je jedna i jedina. S majkom tu je i nada, koja stiže kao sjenka, a nju ne treba lovit nego pustiti da nas slijedi u korak. Priznajem, moje promišljanje dovede me ponekad na cestu sumnje. Al’ mišljenje je učenje i stjecanje znanja. Pa krenu misli lijepe, ružne, bistre, mutne. Prihvaćamo ih ili ne, al ostavljaju trag u našem biću. I tkaju patnju. I nažalost, naše iščekivanje s generacija na generaciju kroz taj četvrti Boričevac izgradi kraljevstvo patnje. Sad nosimo tu patnju. Poruka patnje je težnja, kroz povijest ljudska vrsta teži oslobođenju od patnje. Čovjek se trudi birati sam svoj put, kroz svijet koji je pun života kao i patnje. Nagon vlastite duše put mu je i putokaz. I krene putem, razmišljajući i očekujući izbavljenju iz patnje. Zato sam uvjeren, preživjeli Boričevljani i mi potomci, moramo ustrajati. I što obećati osim truda i čekanja? Kako bi divno bilo kad bi svi ljudi voljeli svoj dom i domovinu? Tad bi oni koji trebaju pružiti nam nadu, razumjeli nas! Tužno je i to što patnja stiže kao spoznaja i pitanje jesu li Hrvati izašli kao pobjednici, iz drugog svjetskog rata kad naši djedovi i bake otrgnuti su od svojih korijena, ne mogaše im se vratiti?! Zato vas pitam odustati il’ ne? Od čega? Od djedova i baka, od njihovih čežnji i nada, od njihove patnje? Mislim da ne smijemo jer tad odustajemo od sebe!
PREDSJEDNIK UDRUGE: MARKO PAVELIĆ
Tekst pripremila za portal: Jadranka Lučić
Fotografije: Josip Horvat