Ispraćaju dragog prijatelja fra Celestina Čakarića na varaždinskom groblju

Fra Celestin Čakarić, (rodio se 4. ožujka 1932. u Novoj Gradiški od roditelja Josipa i Ane r. Palla), član Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda, blago je u Gospodinu preminuo, okrijepljen sakramentima, u srijedu 5. ožujk 2025. godine, u Franjevačkom samostanu u Varaždinu u 94. godini života, 74. godini redovništva i 66. godini svećeništva.

Fra Celestin ispraćen je svečanim pogrebnim obredom, oproštajnim govorom i pjevanim psalmima uz prisutnost mnogo subraće, sa više drugih svećenika, časnih sestara i brojnih vjernika iz Varaždina, kao i pojedinaca i prijatelja iz mjesta prijašnjih fra Celestinovih službovanja. Lijes je svečano ispraćen i položen u zajedničku franjevačku grobnicu.

Odmah poslije ispraćaja održana je sveta Misa Zadušnica u prelijepoj franjevačkoj crkvi svetog Ivana Krstitelja. Misu je predvodio mons. Josip Mrzljak, biskup u miru, uz fra Milana provincijalnog ministra te fra Dragana varaždinskog gvardijana i drugih svećenika.

Poslije svete Mise u samostanskoj dvorani su održane karmine. Sve nas je, više ili manje međusobno poznate, povezivalo poznavanje  i poštivanje prema fra Celestinu i prema franjevcima, pa tako i našu trojku iz Zagreba. Dubravka i Ervin iz Karlovca su sa franjevcima povezani preko karlovačkog samostana, a ja Josip, Slavonac iz Zagreba i obitelj smo sa franjevačkom obitelji vezani iz vremena kada su koncem 1960-ih i početkom 1970-ih, za pastoral u Vukomercu brinuli fratri sa Kaptola, konkretno  fra Anđelko Linić. I kasnijih godina smo održavali vezu mi župljani i naš župnik vlč. Josip Jakšić koji je bio i prijatelj sa fra Celestinom u Kozari Boku.

Zadnjih godina, kada bi me kao člana Hrvatskog žrtvoslovnog društva kod prigodnih obilježavanja godinama skrivenih grobišta hrvatskih poratnih mučenika put nanio u okolinu Varaždina, posjetio bih prijatelja fra Celestina. Bili su to ugodni susreti. Razgovarali bi obično u velikoj blagovaonici o dogodovštinama i brojnim sjećanjima iz dobre memorije i bistra uma fra Celestina.

Zadnji puta sam ga posjetio sa još troje prijatelja. Nije više mogao sići u blagovaonicu. Njegovateljica gospođa Danica nas je odvela na kat u njegovu bolesničku sobu. Ležeći u krevetu, u svojoj bolesničkoj muci, obradovao se posjeti suznih očiju. Svjestan svoga stanja ponovio je više puta: „Eto Jozo, takav ti je taj ljudski život. Molite se Bogu za mene …“. Otpustio nas je s blago podignutom rukom i višekratnim znakom križa. Gospođa Danica mi je dala svoj broj mobitela i ispratila nas do izlaznih vrata samostana.

Sjećate se, zamolio nas je i ponovio, rekavši u množini, „Molite se Bogu za mene“!

Zagreb, Vukomerec, 25.ožujka 2025., uz MIR i DOBRO!

Tekst i fotografije: J o s i p  Horvat /IBM/

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Govor fra Filipa Đurđevića na groblju u Varaždinu

Draga braćo franjevci Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda na čelu s tobom fra Milane provincijalni ministre, dragi brate Dragane gvardijane Varaždinski zajedno sa subraćomiz samostana, draga braćo svećenici, časne sestre, dragi vjernici koji ste došli iz raznih mjesta gdje je fra Celestin djelovao.

Na poseban način obraćam se Vama, gospođo Davorka i Zorica (Lola), kao nećakinjama našeg pokojnog brata Celestina, o kojima sam puno dobra čuo od našeg pokojnog brata, koje ste se do kraja s ljubavlju brinuli se za svoga ujaka, često ga posjećujući, kao i vama pranećacima ipranećakinjama, koji ste sa posebnom ljubavlju i sa zahvalnošću došli prebirati uspomene na našega brata u Kristu, vašeg strica i ujaka Josipa, našeg fra Celestina. Vi ćete ga nositi s ponosom u svojim srcima i uzdizati Bogu svoje molitve za njegov mir i pokoj.

Kada sam 15.listopada 2019. propovijedao na sekundicijskoj dijamantnoj misi fra Celestina u dragoj mu župi Presvete Krvi Kristove u Kozari Boku u Zagrebu, gdje je godinama zauzeto djelovao, nisam se nadao da ću mu se i na ovaj način odužiti za njegovu propovijed na mojoj mladoj misi 2015. godine u Virovitici, te da će me dopasti zadaća da o njemu izreknem ovaj oproštajni govor na groblju u Varaždinu.

Dok je uz pratnju braće hodao među ovim starim spomenicima, fra Celestin je posebno zapazio jedan koji je prikazivao orla koji uzdignuta pogleda gleda u dječaka koji stojeći grli križ. Sam mi je udijelio fotografiju toga spomenika koji ga se očito neobično dojmio, te iz kojeg je izvukao poruku. Pitao me je najprije što meni taj spomenik govori, a potom je rekao kako se njemu čini da orao zagledan u dječaka koji grli križ mu se obraća sa riječima divljenja: „Nadvisio si me, mene koji letim u susret suncu, ti si mene dječače nadvisio grleći ovaj križ!” Fra Celestin je i sam imao životne križeve, kao i svi mi, a u starosti je križ nemoći prigrlio, u njemu pronašao Božju snagu i po njemu, nadamo se i vjerujemo, uputio u visine, puno više nego što se i sam orao može vinuti u nebesa. Fra Dragan mi je rekao da je istu sliku toga spomenika stavio s fra Celestinom u lijes.

Draga prisutna braćo i sestre, dok se opraštamo od našeg poštovanog fra Celestina, lijepo bi bilo da se prisjetimo njegovog životnog puta.

Fra Celestin Josip Čakarić, od milja zvani “Pepo”, rodio se 4. ožujka 1932. u Novoj Gradiški od roditelja Josipa i Ane r. Palla, koji su uz njega još rodili troje djece, brata Zvonimira, te sestre Josipu i Nadu. Tu je osjetio i Božji poziv, te nakon šestog razreda realne gimnazije u Novoj Gradišci odlazi u Novicijat Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda u Vukovaru gdje 18. srpnja 1950. oblači redovničko odijelo.bačkoj katedrali, kao jedan od zadnje generacije svećenika ređenih za vrijeme života bl. Alojzija Stepinca, te je uvijek s ponosom isticao kako je on Stepinčev svećenik, tako te je za života svjedočio i zauzimao se za promicanje djela ovog velikog čovjeka i blaženika hrvatskog roda. Kao mladomisnik ostaje u Zagrebu, na Kaptolu gdje kao vrstan student dovršava teološke studije. Htio je poći na studij engleskog jezika, no pastoralne potrebe odvele su ga u dragu mu župu svetog Roka u Virovitici na službu župnog vikara (1960.-1963.), služeći u filijalama Bušetini i Okrugljači. Sjećam se kako je znao u razgovorima spominjati taj dan kada je stigao u Viroviticu, te se je sam morao snaći do samostana s koferom u ruci jer su braća bila na proštenju u jednoj od župa u dekanatu. Nakon tri godine boravka u Virovitici dolazi u Vukovar (1963.-1964.), u Našicama je djelovao dvije godine (1964.-1966.). Nakon toga je duži period bio župnik u Đurđenovcu (1966.-1975.), gdje je nastojao na poseban način raspirivati vjeru među narodom koji se udaljio od Crkve, u tom izazovnom vremenu obilježenom komunizmom i otežavanjem života vjernika i svećenika. Nakon devet godina službe u Đurđenovcu, pozvan je od uprave na službu gvardijana ovdje u Varaždinu (1975.-1978.). Vjerujem da je zbog toga duboko u sebi znao kako je zahtjevna služba koju gvardijan ovdje treba vršiti brinući se za stariju i bolesnu braću. Vrlo kratko 1978. je bio župnik u Špišić Bukovici, a zatim od 1978. do 1993. je bio župnik u Zagrebu – Kozari bok, u župi koja još nije imala svoju crkvu. Spominjao je kako su se vjernici okupljali u jednoj kući koja je služila kao crkva, te kako je taj prostor odisao posebnom toplinom jer je zajednica bila itekako živa. Od 1994. do 2001. živi i djeluje u Karlovcu kao župni vikar u kojem je vršio i službu vjeroučitelja u gimnaziji po čemu ga mnogi pamte. Nakon toga u kraćim periodima je u Slavonskom Brodu i Krapini kao ispovjednik, a od 2003. do 2005. u Čakovcu kao župni vikar, gdje ga se također brojni vjernici s radošću sjećaju. Od 2005. do 2022. je bio u Virovitici, prvo kao župni vikar, a zatim kao pastoralni suradnik. Virovitica mu je jako prirasla srcu, kao i fra Celestin mnogim Virovitičanima, čemu i sam svjedočim. Posebno će vjerujem mnogi pamtiti mnoge žive propovijedi, kao i razne “štiklece i cvijetiće” iz života fra Celestina. Osobno nikad neću zaboraviti kako je jednom na blagdan svete Obitelji u propovijedi spomenuo što je Gospa kuhala Isusu i svetom Josipu: finu kokošju juhu, puricu s mlincima, zelenu salatu iza desert “Šaumrole”, po njemu znane i kao “Celestinke”, a kad bi pak išli na put spremila bi fine sendviče i paprenjake, jer oni dugo mogu stajati i neće se pokvariti na putu. Pritom, bitno je reći kako su to ujedno ona jela koja je i fra Celestin volio jesti. Vjerujem kako se sada hrani obilatim poslasticama sv. Obitelji. Takvim i drugim dosjetkama, znao je nasmijati i probuditi narod I naćuliti im uši da čuju Božju poruku, koju je uvijek snažno prenosio slušaocima. 2022. zbog pogoršanog zdravstvenog stanja odlazi na liječenje u samostan sv. Ivana Krstitelja u Varaždinu gdje je proboravio do smrti. I u tim staračkim danima fra Celestin je uvijek izražavao spremnost da misi, propovijeda, ako treba drži i vjeronauke, govoreći da ga stara moć još nije napustila. Kada god bih ga došao obići u nekom mome naletu iz Čakovca prema Varaždinu, gotovo uvijek sam imao priliku zateći ga, unatoč njegovom pogoršanom vidu, kako s elektronskim povećalom čita Glas Koncila, neko teološko štivo, ili pak piše ili proučava neke svoje bilješke i propovijedi, te je često znao mi kazati: „Reci vjernicima ovo ili ono u nedjelju na propovijedi. Pitaj ih na veliki Četvrtak jesu li nabavili šunku, mladi luk i hren, tako da ih malo probudiš”. Uvijek se je interesirao za zbivanja u Crkvi i provinciji, te ga je živo zanimalo u čije će ruke doći Crkva nakon sadašnjeg pape, što ipak nije dočekao za svog života.Fra Celestin je odrastao u uglednoj krojačkoj obitelji gdje je imao priliku susresti razne ljude koji su dolazili u radnju njegovih roditelja. Kako sam svjedoči tu je naučio što je ekumenizam, te je često znao spominjati prijateljstvo sa svećenicima pravoslavne Crkve i Židovima koji su ga cijenili. To ga je oblikovalo i u njegovom djelovanju posebno u Đurđenovcu, gdje je u vrijeme komunističkih progona imao veliku podršku istih pravoslavnih svećenika i vjernika. Tijekom svog prvog boravka u velikoj Župi svetog Roka u Virovitici propovijedao je na prostoru od Slatine do Đurđevca, uvijek rado pomažući braći svećenicima, a napose je imao zanimljiv odnos prema tadašnjem biskupu mons. Antunu Škvorčeviću, koji ga je cijenio jer mu je nekad davno bio ministrant, (a Celestin bi ga pritom uvijek zvao njegovim starim nadimkom “Tuna”). U svom prvom boravku u Virovitičkom samostanu upoznao je jednog od najvećih franjevačkih glazbenika Kamila Kolba, koji ga je poučavao sviranju orgulja, što je mnogima možda nepoznanica, dok je pak svima dobro znano kako je fra Celestin i pod stare dane imao zanosan i jak pjevački i propovjednički glas. Jednom u Virovitici nije radio razglas, no tada smo shvatili da fra Celestinu on nije niti potreban. Celestin osim što je imao dobar glas, imao je i dobar sluh, teje vjerujem njime bio dobar ispovjednik, ali je i sam njime čuo brojne Božje poticaje, koje nam Bog svima upućuje.

Često u slavlju sprovoda, može izgledati da mi ljudi ističući samo dobre strane pokojnika činimo malu kanonizaciju, no znamo samo kako Bog poznaje srce ljudsko. Fra Celestin je kao i svi mi imao svojih mana, propusta, pogrešaka. Reklo bi se, uvijek je govorio što mu je na umu, što je znalo neke i povrijediti. No, ljudi mu to uglavnom nisu dugo zamjerali, te bi ih po sljedećem susretu srdačno primio. Vjerujem da je bio svjestan toga. Sjećam se kako je znao citirati riječi pokojnog pape Benedikta XVI., kojemu se očito divio. Bile su to riječi odgovora jednom novinaru koji je papu kao i svi oslovljavao sa Sveti Oče i pitao kako je to biti svet, na što je papa nadodao: ‘Kada stanem pod križ i pogledam u Raspetoga, itekako vidim da sam pun pukotina!’ No, znao je i reći tada, samo Bože, nemoj me ostaviti samog jer bez Tebe ne mogu, ja grešnik! Fra Celestin je svoje pukotine predao Kristu raspetom u predvečerje svoga života, zagrlio svoj križ kao i onaj dječak sa spomenika koji je i orla nadvisio. Neka ti Njegov Križ bude utjeha i nagrada! Molimo ovdje da se i ti vineš put nebesa. Doživio si lijepe godine, velike jubileje u svećeništvu I redovništvu, te se nadamo da ćeš u ovoj godini jubileja nade i sam dospjeti u vječni jubilej, vječno slavlje nebeske domovine!

Počivaj u miru dragi brate Celestine!


U Varaždinu, 6. ožujka 2025. godine.