Veterani 145. brigade Dubrava
145. brigada ustrojena je između 6. i 9. listopada 1991. na teritoriju tadašnje općine Dubrava. Kroz brigadu je prošlo i mobilizirano 6400 pripadnika Hrvatske vojske, ranjeno je 243, do je nažalost poginuo 41 hrabri hrvatski branitelja
Uoči Dana svih svetih 31. listopada 2022. godine i Dušnoga dana, zajedno s UVDPZO Zagreb i Hvidr-a Dubrava, te izaslanstvima VGČ Donja Dubrava, VGČ Gornja Dubrava, MO Novi Retkovec i Trnava, predstavnicima Domovinskog pokreta Donjei Gornje Dubrave, HDZ Donje i Gornje Dubrave, Hrvatskih suverenista, MOST Donja Dubrava, Ukrajinske zajednice Grada Zagreba i naših sugrađana, odali smo počast polaganjem vijenaca, paljenjem svijeća i zajedničkom molitvom za sve pale za našu Domovinu kod spomenika u Parku dubravskih branitelja, kod križa u Ljubijskoj ulici i kod spomenika jednom od najvećih sinova naše Dubrave Žarka Manjkasa – Crvenkape.
Dragi naši hvala Vam, počivajte u miru Božjem!
Jedan je od najvećih ratnih heroja, Žarko Manjkas Crvenkapa. Mirni dečko iz Gornje Dubrave, vječno nasmijan i spreman za šalu. Uvijek prvi kad je nekome trebalo pomoći. Zbog svoje crvene kape koju je u Zagrebu, u kafiću pored stožera HOS-a, dobio na poklon od jednog Hrvata iz Kanade, suborci ga prozivaju Crvenkapa. Žarko Manjkas Crvenkapa i svi ostali hrvatski heroji živjeti će vječno, ma koliko god se pojedinci trudili da tako ne bude. Dana 10. 11. 1991. godine poginuo je Žarko Manjkas Crvenkapa. Pri izlasku iz Bogdanovaca upali su u minsko polje, a kako bi se probili, HOS-ovi borci su se svjesno žrtvovali stajući na čelo kolone i probijajući put kroz minsko polje kako bi spasili druge. Među poginulima koji su se svjesno žrtvovali stajući na čelo kolone koja se povlačila iz Bogdanovaca bio je i Žarko Manjkas Crvenkapa…
Hrvati ne zaboravljaju svoje heroje!
SVJEDOČANSTVA PORATNIH STRADANJA I LIKVIDACIJA U LJUBIJSKOJ ULICI
Svjedoci tih događaja iz 1945. svjedočili su kako su u neposrednoj blizini njihovih kuća vršene odmazde, strijeljanja hrvatskih vojnika, Nijemaca i civila koji su nabacani u rovove (streljačke jarke) koji su se nalazili na lokalitetu na kojem se do danas nalazi napuštena prodavaonica UNIKONZUMA (Ljubijska 58).
O pogubljenjima na toj lokaciji nakon ulaska partizana u grad brojni svjedoci su ostavili pisana svjedočanstva, prvenstveno susjedi koji su i sami bili pozvani da sudjeluju u zatrpavanju posmrtnih ostataka pogubljenih.
U prostorijama Mjesne zajednice Dubrava – Središte dana 27. kolovoza 1992. godine, dok je još živih svjedoka bilo, oni su potpisali izjave.
Keser Zvonimir, rođen 1929. godine izjavio je tada: “Od 1935. godine živim i stanujem na području MZ Dubrava – Središte i dobro se sjećam zbivanja iz 1945. godine, nakon tzv. oslobođenja.
U neposrednoj blizini moje obiteljske kuće vršene su odmazde – strijeljanja hrvatskih vojnika, Nijemaca i civila koji su nabacani u rovove koji se nalazili u sadašnjoj Ljubijskoj ulici, na lokalitetu na kom se sada nalazi prodavaonica ‘Unikonzum’, Ljubijska 58. Pošto su streljačke jame bile ispunjene leševima skroz do vrha, nisu bile dovoljno prekrivene zemljom tako da su iz zemlje virili pojedini dijelovi tijela: ruke, noge, glave, uslijed čega je došlo do naglog raspadanja i okolinom se širio nesnosni zadah. Da bi se to prikrilo od šire javnosti organizirana je akcija posipanja vapnom i pravljenja humaka.
Sve to nije bilo dovoljno pa se pristupilo izgradnji objekta prodavaonice, a temelji su podignuti iznad počivališta pobijenih žrtava. Od tada, tj. 1945. godine, do danas, prikrivalo se ovo nedjelo pa sam odlučio to iznijeti u javnost kako bi se taj lokalitet zaštitio i žrtvama odala zaslužena počast. Po mojoj procjeni ispod same prodavaonice počiva oko 100 žrtava komunističkog divljanja.
O tome je upoznat i gospodin Čičak, otac Zvonimira Čička, a imenovani je stanovao u mojoj ulici u vrijeme spomenutog masakra.
O tome bi se mogao očitovati i gospodin Velimir Lukač iz Zagreba, Dubrava, Ljubijska ulica broj 48.
Da su moji navodi istiniti, predlažem uvid na licu mjesta tj. na lokalitetu Ljubijska 58.
U posjedu smo i rukom pisane izjave Velimira Lukača o tim događajima.
„Ja niže potpisani Lukač Velimir ovime izjavljujem da sam poslije II svjetskog rata početkom mjeseca maja bio pozvan od općine Zgb – Dubrava da pomažem zakopati ubijene ljude, čija su tijela bila pokrivena s nešto malo zemlje… Kad sam došao iz grada Zagreba u Dubravu i vidio da su pojedini dijelovi tijela tih naših Hrvata izvirili izvan groba, to mi je bilo strašno gledati pa sam zamolio stanare svoje nedovršene kuće Zgb. Dubrava Ljubijska kbr. 48., da oni idu zatrpati te grabe umjesto mene”, navodi Lukač.
Mirko Krizmančić pak u svojoj izjavi navodi: „Izjavljujem da sam imao 13 godina te se sjećam kao dan danas poslijeratnih pogubljenja u zagrebačkoj Dubravi.
Strijeljanja su se događala u Ljubijskoj ulici, tada se zvala Sarajevska, iza igrališta NK Dubrava uz istočni rub na središnjem dijelu. Tu je bila locirana njemačka PA artiljerija i kad su Njemci napustili položaj ostale su grabe od ukopanih topova.
U njima je bio strijeljan priličan broj ljudi i njih sam tamo osobno zatrpavao.
Zemlje su nabacili sasvim malo tako da su se bili na svestrane ljudski ekstremiteti vidjeli.
To smo mi morali zatrpavati. Isto tako sam zatrpavao i u Ljubijskoj ulici gdje se danas nalazi samoposluga. Tamo su se nalazile šicen grabe od domobrana i ustaša koji su pripremali obranu grada. Poslije su njih iste, kao i Nijemce te i one na koje se pokazalo prstom tu postrijeljali.
Jedan od zloglasnih pokazatelja stanovao je u Oporovečkoj ulici Škraba. Imena mu se ne sjećam, imao je tri kćeri, Veru, Gretu, i Branku. Taj ih je dao posmicati veliki broj, bio je Slovenac. Isti je gad dao uhapsiti i mog brata Petra koji je bio u sastavu PTS-a. Došli su po njega na Duhove i odveli ga u Strojarsku ul. a otud u logor Prečko i od onda nije bilo glasa od njega.
- godine tražeći preko međunarodnog crvenog križa dobili smo obavijest da je od prijekog vojnog suda u Zagrebu osuđen na smrt strijeljanjem (moje su sestre iz Amerike i mi to tražili).
Stjecajem je okolnosti lokacija na Miroševcu odabrana za groblje poslije rata. Tu se se također događala velika strijeljanja. Likvidiranje je trajalo petnaest ako ne i trideset dana neprekidno.
Ne samo da sam tada ovdje boravio nego smo tada imali koze koje sam na ovim terenima čuvao pa sam sve vrlo dobro vidio. Vidio sam kako ih svezane žicom vode na smaknuće.
Toga se sjećam kao nečega danas prije deset dana, možda i bolje jer sam tada bio vrlo mlad.
Po kućama su svako malo dolazili i tražili da zatrpavamo. Cinzek je bio gostioničar i trgovac mješovitom robom. Mislim bio je dvoličan. Bilo je i potajnih otkucivača. Broj pogubljenih nije mi poznat, mislim barem dvije stotine a možda i više.
Ovu izjavu dajem Mjesnoj zajednici Dubrava – Središte i Društvu bivših vojnika hrvatske regularne vojske, Zagreb, Gundulićeva 37″, navodi u potpisanoj izjavi očevidac.”
Više o lokaciji – ahiva – video uradak Mladena Cetinje /svibanj 2022.
Tekst priredila: Jadranka Lučić
Fotografije: Veterani 145. brigade Dubrava