Komemoracije i hodočašćaNovosti

Franjo Talan: Osvrt na dvodnevno hodočašće, 25. i 26. 10. 2022., u Dubrovnik

Pod duhovnim vodstvom vlč. Zorislava Šafrana, župnika župe Uzvišenja Sv. Križa Križovljan održano je, u utorak i srijedu, 25. i 26. listopada 2022. godine, dvodnevno hodočašće u Dubrovnik i jug Hrvatske

Hodočašće je održano u organizaciji Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava iz Varaždina, a uz stanovnike općine Cestica, i članove Društva sa sjevera Hrvatske priključili su mu se u Zagrebu i članovi Hrvatskog žrtvoslovnog društva i Udruge Braniteljski centar za društveni razvoj koji su u spomen na žrtve zapalili svijeće.   Hodočašće je organizirano u suradnji s dubrovačkim udrugama Daksa 1994./45. (prof. Denis Vokić), Hrvatski domobran (predsjednik Nikola Bogoje), Udrugom branitelja Dubrovnika (Đuro Vitković Pipan) kao i upravom Svetišta Gospe od milosrđa koje vode dubrovački kapucini (fra Miljenko Vrabec), a zahvaljujući razumijevanju uprave Muzeja Domovinskog rata na Srđu razgledali smo u tvrđavi Imperial  i postav izložbe, a u društvu Dubravke Beljan, voditeljice emisije HKR-a, „Kava s Doricom“ razgledali smo i Spomen sobu hrvatskih branitelja postavljenoj u zgradi nasuprot Orlanda i crkve Sv. Vlaha koju sam prvi puta imao prilike posjetiti 2014. godine ( više na adresi http://arhiva.cestica.hr/hr/1366/mladi-zupe-krizovljan-26-i-27-travnja-2014-bili-u-dubrovniku/ op. F.T.). Kako je naš posjet jugu Hrvatske bio posvećen žrtvama ratova i stradanja XX. stoljeća, u realizaciji hodočašća pomogle su nam prethodno spomenute udruge, a pošto 23. kolovoza 2022. godine, zbog ranije dogovorene komemoracije na grobištu Kolnjak kod Varaždina ( više na https://viktimologija.com.hr/wp/franjo-talan-uz-europski-dan-sjecanja-na-zrtve-totalitarnih-i-autoritarnih-rezima/ ), nisam mogao nazočiti pogrebu žrtava susretljivošću Milana Tomičića iz Zagvozda, na povratku položili smo vijenac i na groblju u Lovrinčevićima ( više na

https://hvidra-imotski.hr/2022/08/24/komemoracija-eshumiranih-zrtava-komunisticko-partizanskog-pokolja-u-zagvozdu/ ).  Proteklih 20 i nešto godina, na obilježavanju prešućivanih grobišta i stratišta žrtava Dugog svjetskog rata i poraća surađivali smo s brojnim udrugama i pojedincima, kako u Republici Hrvatskoj i susjednoj Sloveniji, a na poziv gospodina Mate Račevića, predsjednika Udruge Daksa 1944/45, Dubrovnik smo posjetili i 20. rujna 2008. godine ( https://ika.hkm.hr/novosti/tribina-zrtve-komunizma-na-podrucju-bivse-jugoslavije/ ), a tom prilikom pomolili smo se i za žrtve Orsole.

Uslijed nekih nepredvidivih okolnosti, prvotni plan puta morali smo tijekom dolaska i boravka u Dubrovniku neznatno izmijeniti, ali su se posjetila sva planirana mjesta stradanja gdje smo položili vijence i zapalili svijeće. Naime u vrijeme pripreme za putovanje nije bila planirana premijera dokumentarnog filma o p. Petru Perici ( utorak 25. 10. 2022. u 17 sati op. F.T.) pa smo posjet groblju Boninovu „prebacili“ s utorka na srijedu, a samim time je i naš odlazak iz Dubrovnika bio sat vremena kasnije, kao i dolazak u Zagvozd, odnosno na groblje u Lovrinčeviće. Iz tog razloga otpao nam je i posjet Modrom jezeru, te smo se nakon nešto kasnijeg ručka u Imotskome uputili prema Zagrebu Varaždinu i Cestici, a samim time i dolazak kući bio je  ne u srijedu pred ponoć nego u četvrtak oko 2 sata ujutro.

Ujutro, 25. listopada 2022. godine bila molitva za žrtve Dakse, a u spomen na pognule branitelje obrane Dubrovnika popodne položen vijenac kod spomen križa na Srđu

  1. Na put prema Dubrovniku krenuli smo u ponedjeljak, 24. listopada 2022. godine u 21 sat, od župnog dvora župe Križovljan u Radovcu, a u luci Gruž u Dubrovniku pozdravili su nas, u utorak 25. 10. 2022. godine u 8, 45 sati, prof. Denis Vokić, predsjednik Udruge Daksa 1944./45. i Nikola Bogoje iz udruge Hrvatski domobran.

Nakon popijene kave brodom Maria prebacili smo se na otočić Daksu gdje je u 11 sati  održana komemoracija, a nakon položenih vijenaca na grobu žrtava molitvu za stradale  predvodio je, uz prisutnost ostalih svećenika, mons. Roko Glasnović, dubrovački biskup. U ime Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava Varaždin vijenac su položili i svijeće zapalili: Dragutin Šafarić, Miroslav Kocijan i Josip Kočet.

 

 

 

 

 

 

 

 

  1. Pod stručnim vodstvom, u popodnevnim satima, Nikše Utovca, hrvatskog branitelja, sudionika obrane Dubrovnika, žičarom smo se popeli na Srđ. Na Srđu smo u spomen na poginule hrvatske branitelje stradale u obrani Dubrovnika položili vijenac i zapalili svijeće ( u ime Društva to su učinili Barbara Turk, Alojz Crčec i Franjo Talan), a tu je molitvu predvodio vlč. Zorislav Šafran. S obranom grada upoznao nas je Nikša Utovac, a potom smo u Muzeju domovinskog rata razgledali izložbu fotografija i dokumenata „Dubrovnik u Domovinskom ratu 1991. – 1995..“

Kako se s brda Srđ pruža prekrasan pogled preostalih pola sata vremena iskoristili smo za pogled na sam Dubrovnik kao i okolne otoke i otočiće koji se nalaze oko grada, a nakon toga žičarom smo se spustili do Pila te smo kroz vrata grada ušli na Stradun. Nakon kraće šetnje u 17 sati bili smo na premijeri filma o patru Petru Perici,  a preostalih sat vremena iskoristili smo za upoznavanje kulturno povijesnih spomenika te posjetili Spomen sobu hrvatskih branitelja.

Misa za žrtve Dakse bila je u 19 sati u Franjevačkoj crkvi male braće, a oko 20,30 sati autobusom smo sa Pila došli do hotela u Gružu gdje smo nakon večere i prenoćili.

 

 

 

 

 

 

 

U srijedu, 26. listopada 2022. godine položeni vijenci na Domobranskom groblju i Boninovu u Dubrovniku, a potom i u Zagvodzu 

  1. U srijedu, 26. listopada 2022. godine, nakon odlaska iz hotela, u 9 sati položen je vijenac na Domobranskom groblju na Lapadu, a na kojem su uz ostale poginule u Drugom svjetskom ratu, pokopani i Viktor Conar iz Beletinca, pokopan u kolovozu 1941., Filip Ledinčak iz Lepoglave i Antun Oštrek iz Novog Marofa. Kod postavljene spomen ploče informaciju o Domobranskom groblju dao nam je Nikola Bogoje, predsjednik Udruge Hrvatski domobran Dubrovnik, a potom je dio teksta o pogrebu Viktora Conara objavljenog u listu Hrvatski narod iz kolovoza 1941. godine pročitao je Franjo Talan

Hrvatski narod, strana 5 – iz kolovoza 1941.
VELIČANSTVEN SPROVOD MLADOG VARAŽDINSKOG
DOMOBRANA U DUBROVNIKU
DOMOBRAN VIKTOR CONAR PODLEGAO RANI KOJU JE ZADOBIO U JUNAČKOJ BORBI
Dubrovnik, 12. kolovoza. Nekoliko hiljada dubrovačkih građana odalo posljednju počast varaždinskom domobranu Viktoru Conaru, rodom iz Kruševljaca. Najugledniji predstavnici grada i oblasti došli su, da odadu počast žrtvi srpskog barbarluka. Iz Državne bolnice krenuo je u 6 sati veličanstven sprovod. Na čelu sprovoda išla je i glazba Hrvatskog pjevačkog društva „Gundulić“, satnija hrvatske vojske, veliko mnoštvo cvijeća i vijenaca, ustaše, svećenici i lijes. Lijes vrlog domobrana bio je prekriven hrvatskom zastavom, pod kojom se i borio u Hercegovini. Gusti redovi građanstva zauzeli su prostor s obiju strana puta od bolnice do vojničkog groblja, koje se nalazi na jednom od najljepših gradskih predjela, pod najstarijim hrvatskim pomorskim svetištem, „Gospe od Milosrdja“. Sa sjeverne hrvatske granice, došao je u Hercegovinu da se bori za čast Hrvatske. I slučaj je htio da nakon što je bio ranjen, premine u Dubrovniku i da bude pokopan uz gotovo posljednji kamen hrvatskog teritorija na krajnjem jugu, tu pored mora.
Sprovodu su prisustvovali podžupan dr. Mehmed Mehičić zatim gradonačelnik dr. Baljkas, ustaški logornik prof. Mladen Kaštelan, te predstavnici svih ostalih ureda i ustanova. Prisutei su bili predstavnici mornarice i vojske u punom broju. Takodjer je jedan lijepi broj pokojnikovih drugova došao na sprovod iz Bileća. Pogrebno poduzeće Baceli stavilo je na raspolaganje besplatno svoja najljepša pogrebna kola.
Uz zvukove Gundulićeve glazbe pogreb je kretao do groblja, gdje je već bio podignut lijep kameni spomenik nad grobom Conara. Spomenik je od bijelog kamena s imenom te godinom rodjenja i smrti. Zatim stoji „Dao život domovini“.
Nakon što je u crkvi „Gospe od Milosrdja“ obavljen crkveni obred, lijes je prenesen do samog groba. Pred lijes stupio je zapovjednik Conarove čete, takodjer Varaždinac, nadporučnik Tomo Barulek. U svom govoru Barulek je medju ostalim kazao: „Kao sin naše mlade države Hrvatske pošao si iz Varaždina u Hercegovinu da i ti ispuniš svoju dužnost prema domovini. I eto, dao si i ti život ovoj Hrvatskoj, koju si tako volio da si u posljednjem času uputio svoj smješak, poklanjajući joj i život. Da, učinio si to kao Hrvat.
Tvoja žrtva je velika i bit će upisana zlatnim slovima u knjigu žrtava za izgradnju Hrvatske.
Tvoji drugovi domobranci stoje čvrsto i odlučno, da dovrše djelo svih Hrvata. Oni žele da Hrvatska bude najljepša i najsretnija zemlja na svijetu. Ako bude trebalo, slijedit će tvoje stope.“ Spuštanje lijesa u grob popratili su zvukovi glazbe, dok je vojska odala dužnu počast.
Dubrovačkoj općini je upućen prijedlog, da se jednog od gradskih ulica dade ime Viktora Conara, prve žrtve četničkog nasilja, preminule i pokopane u Dubrovniku.

Nakon polaganja vijenaca i zapaljenih svijeća molitvu su predvodili fra Josip Grivić i vlč. Zorislav Šafran, a na izlasku iz groblja tekst o Domobranskom groblju pročitala je Dubravka Beljan

Domobransko groblje – Dubrovnik
(hrvatski dio tekst prepisan s informativne ploče kod ulaza na groblje op. F.T.)
Vojno groblje utemeljeno je Odlukom gradskih vlasti Dubrovnika od 12. 9. 1832. Od osnutka hrvatskog domobranstva 1868. godine nosi ime Domobransko groblje (u doba Austro-Ugarske – op. F.T.).
Do II. svjetskog rata tu se pokapaju vojnici, mornari i časnici onodobnih europskih vojski, ali i diplomati koje je smrt zatekla u Dubrovniku. 1940. – 1944. groblje se posebno urešuje i dodatno proširuje, izgrađuje se spomen kosturnica. 1945.-1946. zadnja pokapanja likvidiranih domobrana i protivnika komunizma. 1947. – 1990. – sustavno oskvrnjivanje groblja i uništavanje nadgrobnih spomenika, nestaje ili se otuđuje arhiva sa svim osobnim podacima pokopanih.
1993. i dalje – nakon stjecanja nezavisnosti Republike Hrvatske, svu skrb o Domobranskom groblju preuzimaju Grad Dubrovnik i Udruga Hrvatski domobran
U donjem dijelu informativne ploče, s desne strane, još je nešto napisano, na žalost zbog izbijeljenih i izbljedjelih slova nisam mogao pročitati pa barem neka ostane zapisano što se moglo pročitati – Franjo Talan- 29. 10. 2022. godine

Na putu prema Svetište Gospe od milosrđa u kojem je dugo godine proveo i fra Leander Leskovar rodom iz Gornjeg Vratna, zastali smo i kod spomenika poginulim vatrogascima koji su u tijeku gašenja, 6. prosinca 1991. godine stradali od agresorskih granata. Zbog bolesti nije nas mogao pričekati fra Miljenko Vrabec, pa nas je s poviješću samostana i Svetišta, upoznao fra Josip Grivić, a na kraju smo snimili i jednu zajedničku fotografiju.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

  1. Iz toga uputili smo se na groblje Boninovo. Na tom dubrovačkom groblju 1994. godine pokopan je p. Ivan Leander Leskovar (sin Stjepana i Marije r. Dobrotić, rođen u Gornjem Vratnu 14. lipnja 19123. – umro u Dubrovniku 07. studenoga 1994. godine op. Franjo Talan), a kako mu zbog rata nitko iz župe te 1994. godine nije mogao doći na sprovod htjeli smo mu se nakon što smo već bili u Dubrovniku, nakon 18 godina od sprovoda, za dobrotu jednim vijencem i molitvom zahvaliti. Molitvu su predvodili vlč. Zorislav Šafran i fra Josip Grivić. U ime župe Križovljan i općine Cestica vijenac su položili i svijeće zapalili Milena Kolmačić, Marija Ivačić i Josip Vnuk. U blizini kapucinske grobnice pokopan je i p. Petar Perica (ubijen na Daksi 25. listopada 1944. godine op. F.T.), a i bivši čelnici Udruge Hrvatski domobran Dubrovnika, Tihomil Vranješ i Željko Kulišić, koje sam imao čast poznavati i s njima surađivati. Pjesmu „Majkama sa Boninova“ pročitala je Dubravka Beljan, a posjetili smo i spomen križ na dijelu groblja gdje su pokopani poginuli hrvatski branitelji stradali u obran Dubrovnika u Domovinskom ratu. Pjesma „Majkama sa Boninova“ – Boninovo. Suton zlati, djeco naša niste sami, godine se bolne nižu, vjera, lijek je našoj rani./ Grobovi vam cvjetke barke, ko usnulim morem plove, a svjećice treperave, šapću nam mrtve snove./ U te kolijevke od boli, zibamo vas svakog dana, jer su drugi zbog vas sretni, manje boli naša rana./ U sutonu dubrovačkom, Boninovo s vama sniva, mi idemo praznom domu, a vas djeco kam pokriva./ Mir Božji bio s vama, snivajte i ove noći, sutra kada dan svane, majke će vam opet doći.

Zahvalili smo fra Josipu na iskazanoj dobrodošlici i gostoprimstvu te se iz Dubrovnika uputili prema izlazu iz grada.

 

 

 

 

 

 

Prva pauza bila n am je na odmorištu pred Pelješkim mostom, a potom i u dolini Neretve gdje smo kod lokalnih OPG-ovaca kupili  mandarine.

  1. Slijedeća naša postaja na putu prema domu bila je Zagvozd. Na ulazu u naselje pričekali su nas Ante Beljo, predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva i Milan Tomičić koji nam je do groba žrtava do Lovrenčevića bio vodič kao i kasnije na putu za Imotski. U ime Društva vijenac su položili i svijeće zapalili Igor Horvat, Viktorija Petek i Barbara Turk, a o stradanjima i pokopu žrtava izvijestio nas je Milan Tomičić. Molitvu za žrtve predvodio vlč. Zorislav Šafran, križovljanski župnik, duhovni vođa našeg putovanja, a o stradanju Zagvozda kroz povijest na putu do Imotskoga izvijestio nas je Milan Tomičić.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Na ručak u Imotski stigli smo u 15 i 30 (Spiza Imotski…), a nakon boravka u Imotskom zahvalili smo Milanu na posvećenom nam vremenu te se oko 16,30 sati uputili prema Zagrebu, Varaždinu i Cestici kamo smo stigli u četvrtak oko pola dva.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Iz župe Uzvišenja sv. Križa Križovljan i župe Sveta Barbara Natkrižovljan, iz općine Cestica, na hodočašću u Dubrovniku bili su: vlč. Zorislav Šafran, Marija Vincetić, Milena Kolmačić, Marija Ivančić, Josip Kočet, Marija i Josip Vnuk, Marija Bogataj, Terezija i Franjo Talan.

One thought on “Franjo Talan: Osvrt na dvodnevno hodočašće, 25. i 26. 10. 2022., u Dubrovnik

Odgovori