„BLEIBURG“ na Maclju

Čovjek nema dovoljno riječi kojima bi opisao neopisivu tragediju hrvatskog naroda po završetku II. sv. rata.

Ovu nezamislivu klaonicu nad ljudima počinili su ljudi. Tko su bili ti pobijeni, koliko ih je bilo, što je bila njihova krivnja? Bila je to zarobljena hrvatska vojska, hrvatski dragovoljci iz 1941., ustaše i redovna vojska domobrani, hrvatska mladost i među njima u zbjegu mnoštvo civila. Krivnja hrvatskoj vojsci je bila njihova spremnost za dom, za obranu svoje domovine. Znamo što su hrvatski dragovoljci, hrvatska mladost iz 1991. godine.  A zašto civili bježe znamo odakle su i zašto i pred kim bježali civili 1991. i što su bili i jedni i drugi krivi. Samo oni iz 1945. nisu izbjegli ono čega su se bojali. A tko ih je pobio. Bila je to jugoslavenska armija, Titovi partizani, opet naši ljudi, bratstvo i jedinstvo. Narodni heroji koji su pobili najveće zločince na svijetu, ali o tome se nije smjelo pričati 45 godina. Da sam se usudio ovo reći prije, ne bih ovo pisao. Što je nadahnjivalo komuniste, čime su oni bodrili svoju vojsku molim vas nemojte propustiti pročitati priloženi tekst g. D. Dijanovića. Bila je to  izopačena laž i sotonska bezbožna mržnja, kiselo grožđe koje su jeli naši očevi od kojega i nama danas trnu zubi. Danas je demokracija, danas se možemo sjećati, možemo o tome pričati, ali ne treba baš preglasno, sinovi i unuci su još živi, pa da ih ne uzrujavamo.

Ove godine smo odlukama onih koji odlučuju, razjedinjeno na više mjesta, svetim misama zadušnicama, sjećanjem, molitvama , svijećama i cvijećem. obilježili tragediju našeg naroda na Bleiburgu, križnim putovima i na ne izbrojenim stratištima. Ovom osvrtu prilažem propovijed provincijala fra Marka Mrše na Bleiburgu i propovijed nadbiskupa zagrebačkog mons. Dražena Kutleše na Macelju, u pisanom i tonskom obliku, a gdje je prisustvovao i državni vrh.

O svetoj misi na Udbini, u crkvi Hrvatskih mučenika i o zapaženoj propovijedi povjesničara prof. dr. sc. Don Josipa Dukića bit će riječi u slijedećem osvrtu.

U nastavku sažeto iznosim svoje razmišljanje o toku događanja koja su dovela do stvaranja Nezavisne države Hrvatske i njenog krvavog sloma. Lagano je to štivo, za osmoškolce, ali to se u školi ne uči tako još ni danas.

Kao pripadnici Austro-Ugarske, kao uljuđen, kulturan i napredan europski narod, ostali smo na strani gubitnika u I. sv. ratu. U tom ratu kojeg je izazvala Srbija atentatom u Sarajevu je kao članica Austro-Ugarske učestvovala i hrvatska vojska. Srbija je bila poražena, njena vojska u izbjeglištvu. Rat je eskalirao i Austro-Ugarska je bila pred porazom od snaga Antante. Hrvatski vojni zarobljenici iz Italije i Rusije su pod kraj rata, milom ili silom priključivani  srpskom vojnom izbjeglištvu i bivali regrutirani u srpsku vojsku protiv Austrije. U hrvatskom saboru je podnesena interpelacija o nečuvenom srpskom masakru u Odesi nad suprotstavljenim Hrvatima. Tu interpelaciju, iz koje se moglo zaključiti što mogu Hrvati očekivati od Srba, koji su imali svoje Načertanije, nije nitko shvatio ozbiljno.

Svojom hrvatskom naivnošću, srpskom lukavošću i odlukama moćnih kolonizatorskih sila Antante, ušli smo u balkanski velikosrpski tor. U tom toru, kolonizatorskim, a ne bratskim ponašanjem Srba ‘pobjednika’ smo bili  opljačkani, srbizirani, obespravljeni, balkansko turskim terorom disciplinirani, političkim zabranama kulturno umrtvljeni, žandarski preodgajani, zatvarani i ubijani, sve do ubojstva hrvatskih predstavnika u beogradskoj skupštini. Počeo je rasti antagonizam između Hrvata i u državnim službama, vojsci, policiji i drugdje privilegiranih hrvatskih pravoslavaca koji su se počeli smatrati Srbima, dok hrvatsko ime nije bilo poželjno ni spominjati.

Dolaskom II sv. rata, Hrvati bez puno izbora, nalaze šansu oslobođenja i istupanja iz ‘Srboslavije ‘u savezništvu sa dominantnim Nijemcima i okupatorskim Talijanima i proglašavaju Nezavisnu državu Hrvatsku u svojim povijesnim granicama sa Bosnom i Hercegovinom, u kojoj se muslimanski narod smatrao Hrvatima. Unatoč teškim i opasnim ratnim vremenima bilo je prisutno oduševljenje hrvatskog naroda, kulturni preporod i nada da rat mora proći. Ali nova država je imala i obaveze, zahtjeve i pritiske od svojih tutora, morala je trpjeti, smatrajući privremenom Talijansku okupaciju, usvojiti protu Židovske zakone, davati vojsku na ruski front i slično.

Ali imala je tek stvorena Hrvatska država i svoje unutarnje neprijatelje. To ćemo lakše razumjeti iz proživljene nedavne povijesti tokom Domovinskog rata, kada su pobunjeni pravoslavci, sada kao hrvatski Srbi podržani od Srbije digli oružanu pobunu protiv plebiscitom stvorene nove Hrvatske države. Tako je i pravoslavni živalj organiziran u četnike, u talijanskoj okupacionoj zoni, velikosrpski instruiran i od prijašnje države planski naoružan digao u Srbu 27. VII. 1941. godine oružani ustanak protiv Hrvata i hrvatske države, prema veliko srpskim načertanijama, ‘do istrage naše ili vaše’, provodili su planirano istrebljenje i protjerivanje  Hrvata katolika i Hrvata muslimana. Prve žrtve su bili svećenik i hodočasnici iz Drvara na povratku sa hodočašća svetoj Ani, iz Biskupije kod Knina. U talijanskoj okupacionoj zoni hrvatska vojska nije mogla intervenirati i ustanak i pogrom se dalje širio poput ognja. Nestajala su cijela Hrvatska sela usred Hrvatske kao Krnjauša, Boričevac, Prijeboj, Udbina, Sveti Rok, Španovica a zaseoci se ni ne broje. Hrvati nestaju, a Srbi ugroženi. Kako su u četničkom pokretu bili i neki komunisti, na tužnu sramotu taj dan se slavio gotovo 50.godina kao dan ustanka naroda Hrvatske i BiH protiv fašizma.

Drugi žalosniji neprijatelji hrvatske države su bili hrvatski komunisti.

Hrvatska vojska koju su činili hrvatski dragovoljci ustaše, i regrutirana vojska domobrani su se borili za očuvanje Hrvatske države. Bili su inspirirani domoljubljem i koliko se u ratu može, kao i domovinskom ratu pod disciplinom.

Hrvatski pobunjeni pravoslavci su se borili za veliku Srbiju genocidnim programom kao četnici, rjeđe kao  komunisti uz pomoć talijanske okupacije istrebljivanjem i protjerivanjem cijelih nezaštićenih hrvatskih sela i širili propagandu o srpskoj ugroženosti.

Hrvatski komunisti su se po ruskoj komunističkoj strategiji kao partizani borili za stvaranje komunističke Jugoslavije vezanu na Moskvu. Mnogi, naročito mlađi ljudi zavedeni komunističkom propagandom i upravljani iz Moskve, kao i oni mobilizirani, domoljubi najboljih namjera, ratnim zabludama proganjani, su iz šume vodili partizanski oružani otpor protiv hrvatske države te hrvatske i njemačke vojske. Imali su i jaku ilegalu koja je izvodila terorističke diverzije i sabotaže. Za komuniste nije bilo Boga ni zakona. Bog je bio Staljin, a cilj rušenje starog svim sredstvima. Akcija je stvarala reakciju, partizanska vojska se terorom, lažima, propagandom okrupnjavala. Kako se približavao krah njemačke sile i njeno povlačenje, vidjelo se i na primjeru Dubrovnika što se događa u mjestima u koju uđu partizani. Mnoge domobranske jedinice spašavaju glavu prelaskom u partizane. Priključuju im se i suprotstavljeni četnici. Pravoslavni narod, na žalost slabije vjere, lakše prihvaća bezbožni komunizam i Srbi komunisti postaju dominantni hrvatskim komunistima i hrvatskim partizanima . I tako u Zagreb ulaze srpski partizani, srpskom genocidnom programu pomažu hrvatski partizani i zaluđeni narod. Ova dominacija Srba komunista ostaje u vojsci, policiji, upravi i u većini upravljačkih pozicija u Hrvatskoj sve do domovinskog rata

I evo nam Bleiburga, i evo nam gotovo 50 godina života u odnarođivanju, podložnosti kvazi komunizmu i podobnostima, evo nam domovinskog rta, evo nam 30 godina hrvatske samostalnosti, evo još je uvijek istina nepoželjna, evo još je uvijek na Mirogoju preorano groblje hrvatskih branitelja, evo još uvijek ne učimo hrvatsku već partizansku povijest, evo slavimo partizanski masakr u Zagrebu, evo naš gradonačelnik nas vraća u 1945. i svrstava se ne stranu ubojica, evo još uvijek sami sebe optužujemo za Jasenovac, evo još uvijek nam ne treba hrvatska domoljubna dijaspora, a ne možemo bez Milorada, …

… umjesto da svi zajedno živimo u istini, da volimo sve ljude i svoju lijepu domovinu Hrvatsku.

I evo, još jedan evo. Evo, dolaze nam izbori !

Preporučujem da si uzmete vremena i pročitate priloženi članak gospodina Dejana Dijanovića koji potkrijepljen brojevima i činjenicama slikovito govori o ovoj tematici.

Zagreb, 23. svibnja 2023.

Srdačno vas i s poštovanjem pozdravljam !

tekst i fotografije: J o s i p   H o r v a t