UDVDR HR – Udruga dragovoljaca i veterana domovinskog rata Zagreb, organizirala je hodočašće u Zrin, povodom 81. godišnjice stradanja ponosnog Zrina i hrabrih Zrinjana od udruženih partizana i četnika, neprijatelja novo oživljene hrvatske države.
Hodočašću su se pridružili i članovi HŽD-a, te članovi pjevačkog društva iz Botinca iz Zagreba.
Zrinjani, a i cijela Hrvatska imali su i imaju se čime ponositi sa Zrinom, jer se u utvrđenom dvorcu Zrin, 1508. godine rodio hrvatski junak Nikola Šubić Zrinski, koji se 1566.g. junački suprotstavio višestruko jačoj turskoj vojsci i hrabro poginuo sa svim braniteljima u mađarskom gradu Sigetu.
Početkom II. sv. rata Zrin je imao 850 stanovnika Hrvata katolika koji su, kao i većina Hrvata oduševljeno prihvatili proglašenje samostalne hrvatske države. Napredno selo Zrin je imalo tada dvije crkve, dvije škole, poštu, trgovinu, mesnicu, vatrogasno i pjevačko društvo i bilo je trn u oku okolnim pravoslavnim selima koja su protiv hrvatske države digla oružanu pobunu. Selo se uspijevalo obraniti unatoč kleveta i ubojstava seljaka u polju, sve do Male Gospe 1943. Vođeni mržnjom i četničkom strategijom istrebljenja Hrvata i privlačnom pljačkom njihove imovine, prema partizanskom naređenju selo je žestoko napadnuto, savladano, opljačkano, zapaljeno, crkva srušena mnogi pobijeni, preživjeli kasnije protjerani u Slavoniju s trajnom zabranom povratka, sva imovina im je oduzeta, a groblje preorano. Tako se uništavala i porobljavala Hrvatska.
Na pročelju novoizgrađene današnje crkve je na dvije ploče upisano 291 ime u ratu ubijenih ili poginulih Zrinjana. Od toga je bilo 201 civil, a među civilima 12 djece. Poginulo je 9 vojnika, na križnom putu ubijeno je 47, a kasnije još 28 Zrinjana.
U ideološkom kontinuitetu vlasti, ozakonjeni zločini se i dalje danas brane, a Srpski svet i izgradnja 40 srpskih kulturnih centara se u današnjoj Hrvatskoj provodi legalno i pod lakom ideološkom anestezijom bezbolno. Tako Hrvati izdašno financiraju srpske Novosti koje joj uzvraćaju klevetom i sarkazmom. Hrvatska vlast već godinama odbija dati dozvolu osnivanju Hrvatske pravoslavne crkve iako je pravoslavlje organizirano po državama, ali kako bi onda Srbi u Hrvatskoj mogli reći „Ovo je Srbija“. U okviru 40 srpskih kulturnih centara širom RH u Zagrebu je dodijeljeno Srpskom partneru na lokaciji s ulazom iz Preradovićeve ulice, a unutra veliki prostor, blok omeđen Hebrangovom, Gajevom i Berislavićevom ulicom. Ne će se zbog toga srpski predstavnici odreći Beograda. Ne, to se od njih ne traži . Dovoljno je da na izborima daju glas za HDZ i za premijera Plenkovića. A što će se odvijati u dobro raspoređenim srpskim centrima po državi Hrvatskoj to kao nije naša briga!
(Kakva je pak politika SPC-e i koje dobro od nje može bilo tko očekivati možete pročitati u knjizi srpskog autora Milorada Tomanića, naslova “Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj“. Internet poveznica:
Na redu je u nastavku ovog članka komemoracija u Zrinu. Svetu Misu zadušnicu za sve hrvatske žrtve, a posebno zrinske vodila su tri biskupa sa svećenicima i uz brojne hodočasnike po lijepom vremenu. Porečko pulski biskup mons. Ivan Štironja rekao je lijepu prigodnu propovijed. Uvodnu riječ je rekao domaći biskup mons. Vlado Košić, a zaključnu zahvalnu i poticajnu riječ je rekao krčki biskup mons. Ivica Petanjak.
Po završetku su se fotografirali s biskupima i svećenicima hodočasnici porijeklom, a neki i rođeni Zrinjani. Nakon šetnje putem uz potok i pored nekoliko doseljeničkih kuća do izvora i prostrane livade koju su pored licitara i prodavače suvenira i igračaka, podno ruševina starog grada Zrina, u grupicama zaposjeli hodočasnici.
Iz Zrina smo se vraćali po planu prema Kostajnici. Put vodi kroz lijepu bregovitu Banovinu, spuštamo se prema dolini kojom protječe rijeka Una. Rijetke površine su pokošene, a još na rjeđim zrije kukuruz. Rijetke kuće uz cestu i podalje su češće napuštene nego naseljene. Neke drvene stare napuštene ljepotice, nekada sigurno imućnih i brojnih obitelji, zarasle u šikaru i gusti bršljan izazivaju u čovjeku znatiželju i tugu. Oko napuštenih kuća iz šikare probijaju se stabla šljiva obrasla mahovinom i davno od roda polomljenih grana, koje nitko niti reže niti bere. Tužno!
Kod Dobrljina putem skrećemo dalje prema Kostajnici. (Što se na tom putu događalo u Domovinskom ratu možete pročitati na adresi: https://domovinskirat.hr/2024/07/26/natjerali-su-civile-u-zivi-stit-zapocela-operacija-zaoka-pobunjenih-srba/
Ulazimo u Kostajnicu, gradić zapadne kulture i arhitekture, gradić koji se ispružio uz lijevu obalu raspojasane razlivene Une, rijeke čiju ljepotu teško može zamisliti i maštoviti slikar.
Nakon kraćeg osvježenja u restoranu, put prema Novskoj prekinuli smo u obližnjem selu Baćin, uz rijeku Unu. Zaustavili smo se na proširenju zvanom Skelište s kojeg je preko Une, prema hrvatskim oranicama vozila skela. Tu nas je pored spomenika poubijanim civilima dočekala gospođa iz memorijalnog centra Baćin u ulozi vodiča.
Smrznuli smo se od istine koju smo ovdje čuli. Ne znam kako su se ponovo osjećali iz našeg autobusa branitelji koji su ne samo znali već to zlo i proživljavali. I kako se i s kojim povjerenjem osjećaju prema premijeru koji za držanje vlasti ne treba za domovinu spremne branitelje, niti dijasporu, ni svojoj hrvatskoj domovini lojalne Srbe, već notorne hrvatske neprijatelje sa stoljetnim iskustvom, a dopušta i antihrvatski odgoj mladih po školama sa srpskim programom. Očito je naša molitva slaba!.
Ljubazna gospođa nam je ispričala kako je ovo 100% Hrvatima naseljeno selo Baćin bilo srbo mržnjom i etničkim čišćenjem napadnuto i što pobijeno, što izbjeglo, što odlaskom u branitelje ispražnjeno. Ostali su još Hrvati starije dobi i neke žene ne osjećajući neku krivicu, a kao da su zaboravili što im se od susjeda dogodilo u II. sv. ratu, ne sluteći da je ovo još gora repriza, ostali su u svojim kućama u okupiranim selima Cerovljani i u Hrvatskoj Dubici. Velikosrpske okupacijske vlasti su izdale naređenje da ih se prema popisu, što milom, što silim skupi u vatrogasne domove gdje su im oduzeli sve vrijednosti kao predznak i gdje su prenoćili. Sutra dan su ih, pod obećanjem da idu na razmjenu, sve odvezli u Baćin na Skelište gdje su ih sve, njih 74 koliko ih je ušlo u autobus pobili.
Ostavili su ih ne pokopane, i tek kad se zadah mrtvih tijela proširio i na srpska sela pokopali su ih bagerom. Kod ekshumacije 1996. godine od 74 ubijenih pronađeno je 56 tijela. Drugih 18 tijela vjerojatnu nisu stali u iskopano grobište ili su jednostavno bili bliži Uni.
Kod spomenika je zapaljena svijeća, izrečena sabrana molitva, a prisutno pjevačko društvo iz Botinca Zagreb je sa srcem i dirljivo za poginule otpjevalo dvije pjesme. Domoljubnu, ‘Jedna je Hrvatska‘ koju je skladao prof. Ivan Kačurov, porijeklom Makedonac koji je volio Hrvatsku i drugu Turopoljsku narodnu zahvalnu žetvenu pjesmu.
Gospođa nas je provela i kroz lijepo uređenu spomen sobu domovinskog rata u memorijalnom prostoru Baćina i u glavnim crtama nas upoznala s ratnim događanjima.
U općini Hrvatska Dubica u ratu je poginulo što civila, što branitelja 137 osoba. Od 74 ubijenih civila na Skelištu, uglavnom starih, bolesnih i nemoćnih pronađeno je i ekshumirani 56 osoba. Od toga je bilo moguće identificirati 47 osoba: od toga 29 ženskih, 16 muških i 2 srpske osobe koje su se suprotstavili odnosima prema susjedima starcima Hrvatima. Najstariji muškarac je imao 90 godina, a najmlađa je bila žena od 46 godina.
IZ ARHIVE HRVATSKOG ŽRTVOSLOVNOG DRUŠTVA
Hrvatsko žrtvoslovno društvo je 16. lipnja 2013. godine na VI. hrvatskom žrtvoslovnom kongresu održalo komemoraciju i odala počast žrtvama masovne grobnice u Baćinu, druge po veličini u Hrvatskoj u Domovinskom ratu, nakon Ovčare.
Pored masovne grobnice Skelište, pronađena je i grobnica Cvjetni Vir sa sedam osoba. Općina Hrvatska Dubica je prije rata 1991. godine imala preko 4 000 stanovnika koji su preživjeli većina u izbjeglištvu. Poslije rata u Hrvatsku Dubicu vratilo oko 2 000 osoba, a po popisu općina 2021. godine broji 1 462 stanovnika.
Pozdravili smo se i zahvalili domaćinima i krenuli pod dojmom spoznaja tragičnih događaja busom put Novske. Prelazimo mostom rijeku Savu, uskoro prolazimo pored samotnog kamenog cvijeta, simbola hrvatske stigme, hrvatske krivnje, mjesta u kojem su ipak preživjeli mnogi diverzanti, komunisti, protivnici i rušitelji hrvatske države, a nisu preživjeli pre mnogi mladići zarobljene hrvatske vojske 1945.g.
Spomen ploča u Domovinskom ratu palim HOS-ovcima hrvatskim braniteljima, otjerana je iz Jasenovca u šumu Trokut. Trebamo pamtiti i pamtimo sramotne riječi Vesne Pusić: “Ne trebamo stručnjake, već ‘šarafciger’”… s nadom da će se svakom vratiti onomu koji je to zaželio drugomu… a u tom su aktivno učestvovali i saborski zastupnici koji su potvrdili odluku komisije.
Pamtimo: Slavko Jager je bio Slovenac iz Maribora koji se pridružio HOS-ovcima u borbi protiv velikosrpske agresije sa samo 25 godina. Rođen je 17. 11. 1966., živio u Sloveniji, neoženjen. Poginuo je 29. studenog 1991. Bio je teško ranjen, pao u okruženje i ruke četnicima. Četnici su mu iskopali oči odvijačem i polomili mu svaku kost te ispalili u njega čak 76 metaka!
Pri pokušaju njegovog spašavanja poginuli su Davor Milaković i Miro Petrin, mladići od 25 i 20 godina.
Davor Milaković rođen je 21. 2. 1966. u Zagrebu. Živio je u Zagrebu, neoženjen. Poginuo je 29.11.1991. na precrpnoj stanici u mjestu Drenov Bok kod Jasenovca. Posljednje počivalište je na groblju Mirogoj.
Miro Petrin rođen je 8.7.1971. u Zagrebu. Živio je u Zagrebu, neoženjen. Poginuo je 29. 11. 1991. kod Jasenovca. Posljednje počivalište je na groblju Mirogoj.
Miroslav Martinovski rođen je 8. 5. 1961. u Vinkovcima. Živio je u Zagrebu, oženjen, i bio je otac troje djece. Zapovjednik postrojbe HOS-a, bio je pripadnik 125. BR HV. Preminuo je 9.11.1991. u bolnici u Zagrebu. Pokopan na Mirogoju.
Mario Huis bio je prvi Zagrepčanin iz satnije HOS-a “Ante Paradžik” koji je poginuo. Rođen je 4. 2. 1962. u Valpovu. Živio je u Zagrebu, neoženjen. Poginuo 5.10.1991. u selu Košutarica, kod Jasenovca.
Milan Špoljarević, zapovjednik satnije Ante Paradžik, poginuo je u zadnjim satima “Oluje”.
Dino Simić rođen je 28. 7. 1966. u Belišću. Živio je u Zagrebu, neoženjen. Poginuo je 14. 10. 1991. između sela Bročice i Jasenovca. Pokopan je u Zagrebu Dino je bio Srbin, pravoslavac, a poginuo je kao HOS-ovac.
Zlatko Klasić rođen je 15. 6. 1952. u Zagrebu. Živio je u Zagrebu, neoženjen. Poginuo je 5. 10. 1991. u selu Košutarica kod Jasenovca.
Ivan Bebić rođen je 31. svibnja 1967 g. u Lipovicama. Poginuo (ubijen) je 4. studenog 1991. godine.
Željko Grgić rođen je 1966. godine. Poginuo je 11. prosinca 1991. kod Jasenovca.
Ulaskom u Novsku ugodno smo iznenađeni urednošću i ljepotom grada. Kažu da sa Novskom počinje Slavonija, a ja imam kopiju stare karte Slavonije kojoj je glavni grad Varaždin. U Novskoj smo uz predah i okrepu prema planu posjetili zanimljiv opći muzej i muzej domovinskog rata. Zanimljivost je da je muzej nastajao kao privatna zbirka iz ljubavi prema starinama i strasti koja se nastavlja s koljena na koljeno u obitelji Sajko, da bi zbog opsežnosti ugovorno došla u gradski prostor.
Muzejska izložba je vrijedna ne samo koncepcijom, sadržajem i poukom, već i primjerom kako se do vrijednosti dolazi s ljubavlju i uporno, a do posebnog zadovoljstva i bogatstva se dolazi davanjem kao što je obitelj Sajko svoju zbirku dala društvu.
U Zagreb smo sa ispunjeni vrijednim sadržajem i spoznajama sa hodočašća vratili zadovoljni i zahvalni hrvatskim braniteljima UDVDR RH na organizaciji.
Homilija biskupa Štironje u Zrinu
Homiliju porečkog i pulskog biskupa Ivana Štironje upućenu na misi slavljenoj u povodu obilježavanja 81. obljetnice stradanja Zrinjana u nedjelju 8. rujna 2024. u Zrinu prenosimo u cijelosti.
Srdačno vas sve pozdravljam. Biskupu Vladi zahvaljujem na pozivu da mogu zajedno s vama danas biti ovdje, komemorirati žrtve Zrina, moliti za pobijene stanovnike ovoga mjesta i šire, kao i za preživjele koje je zlo i mržnja zavila u crno.
Poseban pozdrav vama, dragi Zrinjani i vama potomcima Zrinjana koji ste se okupili na ovoj Kalvariji koja je samo jedna od mnoštva Kalvarija hrvatskog naroda.
Prije nekoliko godina, u prigodi jednog posjeta Sisku, biskup Vlado mi je poklonio knjigu o povijesti Zrina i stradanju Zrinjana. Bio je to moj prvi susret s ovim mjestom. Vrativši se kući u Hercegovinu, toga istog popodneva i noći pročitao sam knjigu. Nisam je zapravo ispustio iz ruku dok je nisam cijelu pročitao.
Bio je to moj prvi susret sa „Žrtvama genocida u Zrinu“, koji se dogodio o blagdanu Rođenja Blažene Djevice Marije te kobne 1943. Nije mi poznato da se igdje u svijetu dogodio tako krvav pokolj o Rođendanu Blažene Gospe i to od onih koji se predstavljaju da časte Bogorodicu.
Strašno mi je zazvučala rečenica: „Na Malu Gospu 1943., zvona župne crkve su zadnji put zvonila i zadnji put je održana procesija kod crkve Svete Marije Magdalene. Idući dan, Zrin je izbrisan s lica zemlje“. Nimalo manje tužna spoznaja bila je to da se nakon Domovinskog rata i uspostave Hrvatske države nije ništa učinilo kako bi se barem donekle ispravila nepravda, i kako bi se Zrinjanima vratila oduzeta imovina te se konačno u Zrin na svoja ognjišta vrati hrvatski živalj i život, da se vrate barem oni koji to žele.
Poznato nam je jako dobro da je Kalvarija mjesto gdje je raspeta Istina i Pravda, mjesto tuge i boli, mjesto sjećanja na pomrčinu sunca i tamu u sred bijela dana.
A kako i ne bi bila tama kad je raspeto sunce pravde, Sin Božji, Onaj koji je došao u ime Gospodnje, onaj koji je mislio, pričao i činio samo dobro. A razapeše ga zločinci koji su jedno mislili, drugo govorili a treće činili.
Prvo čitanje iz Knjige proroka Izaije (35,4-7a) danas nam tako zorno poručuje: „Budite jaki, ne bojte se! Evo Boga vašega, odmazda dolazi, Božja naplata, on sam hita da vas spasi!“
Možda smo zbunjeni jer se ne ostvaruje proroštvo Izaijino: Slijepci još nisu progledali, hromi još nisu prohodali, gluhima se još nisu uši otvorile, nijemi još nisu progovorili. Sve se zapravo odvija suprotno tomu. Oni koji vide pretvaraju se da ne vide; oni koji govore glume da su nijemi; oni koji čuju pretvaraju se da ne čuju; oni koji znaju što se ovdje dogodilo pretvaraju se kao da ništa ne znaju, i da bude još gore glume da se nikakvo zlo nije dogodilo.
Na ovo mogu samo reći i ponoviti prvu rečenicu Izijina teksta: „Budite jaki, ne bojte se“. Braćo i sestre, budimo jaki i nebojmo se. Vjerujmo, ne bojmo se jer Isus je s nama. On nam jamči: Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta.
Prisjetimo se da se Izaijino poroštvo o dolasku Sina čovječjega, spasitelja i otkupitelja svijeta, obistinilo gotovo sedam stoljeća nakon najave. Bogu ništa ne znače naša stoljeća. Bog je vjeran svojim obećanjima, On sam hita da nas spasi.
Kalvarija, križ, raspeće Isusa koji je jedina Istina i jedina Pravda nisu posljednja riječ. Život ide dalje. To potvrđuju naši mučenici toga vremena: bl. Alozije Stepinac, bl. Miroslav Bulešić, bl. Jula Ivanišević i sestre Drinske mučenice. Raspeće i križ je samo posljednji dah i atom zemaljskoga života koji ujedno najavljuje novi život, uskrsnuće i vječnost.
Sv. Jakov u svojoj Poslanici, koju maločas čusmo (Jak 2,1-5), kaže: „Braćo moja! Vjeru Gospodina našega Isus Krista slavnoga ne miješajte s pristranošću“. Vjera u Isusa Krista ne može ići s pristranošću niti s politikom. Kraljevstvo Božje nije za jednoga čovjeka niti za jedan narod. Vjera je ponuda svima, svim ljudima dobre volje.
Okupili smo se danas u vjeri u Isusa Krista, Uskrsloga Gospodina našega, Spasitelja i Otkupitelja. Zato dopustimo da svjetlo Uskrsloga Isusa u potpunosti obasja ovo mjesto i razbije kalvarijsku tamu i zlo. Kaže sv. Jakov: „Čujte, braćo moja ljubljena: nije li Bog one koji su svijetu siromašni izabrao da budu bogataši u vjeri i baštinici Kraljevstva što ga je obećao onima koji ga ljube“.
Dragi moji Zrinjani! Nije mi strana vaša patnja i tragedija. Strahote koje su pogodile ovo vaše mjesto i vaše obitelji, pogodile su, nažalost i bezbroj mjesta i bezbroj obitelji širom naše domovine Hrvatske, Bosne i Hercegovine pa i dalje gdje žive Hrvati. Pa i osobno mogu posvjedočiti o sličnoj tragediji kako svoga rodnog kraja tako i svoje obitelji.
No moram posvjedočiti još nešto važnije a to je da je Bogu moguće dati da iz staroga panja nikne mladica i da iz pepela nikne život. Nije li se to dogodilo i ovdje. Ova divna crkva je potvrda da se na Kalvariji rađa život, da umjesto tame dolazi svjetlost, da Kalvarija mijenja lice, umjesto smrti postaje mjesto života, umjesto poraza postaje mjesto pobjede. Umjesto: „Raspi, raspni ga“, odjekuje: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine“, „Uskrsnuo je, nije ovdje“; „Što tražite mrtvoga među živima“?
Uz ovu podignutu crkvu koja je vidljivi znak podizanja iz pepela i početak novoga života u Zrinu, vi ste kao potomci pobijenih Zrinjana također znak Božje brige za vas. Roditelji nekih od vas, protjerani su kao djeca iz ovoga mjesta, danas su tu kao ponosni i čestiti ljudi. Iz pobijenih i prognanih obitelji sa Zrina, brojni su sinovi i kćeri koje je Bog učinio bogatašima u vjeri i baštinicima novoga života u Isusu. Neka mi bude dopušteno spomenuti barem jednoga, a to je naš biskup Ivica, čiji su roditelji kao djeca protjerani sa Zrina, i na čijoj su se obitelji obistinile riječi 126. psalma: „Išli su, išli plačući noseći sjeme sjetveno, vraćat će se s pjesmom noseći, noseći snoplje svoje“. Ovakvih primjera je više među vama danas ovdje.
Sv. Marko u svom evanđelju donosi događaj ozdravljenja „gluhog mucavca“ (Mk 7,31-37). Isusu je dovoljna samo jedna riječi: „Otvori se“. I evo čuda! No uvjet da se dogodi čudo je vjera. Tamo gdje nema vjere, tamo nema čuda.
Otvorimo se vjeri u Isusa kako bi se dogodilo čudo ozdravljenja i novoga života u nama i po nama. Otvoreni obraćenju i novomu životu zasigurno ćemo moći i osobno posvjedočiti: „Dobro je sve učinio! Gluhima daje čuti, nijemima govoriti“.
U predslovlju o Blaženoj Djevici Mariji čitamo da je Gospa obasjala svijet „vječnim svjetlom, Isusom Kristom“, po kojemu anđeli hvale Božje veličanstvo, „klanjaju se Gospodstva i dršću vlasti“. Ljudski gledano, mnogi bi htjeli vidjeti kako to dršću ozloglašene vlasti, no ipak nije to najvažnije. Najvažnije je da ljudi spoznaju snagu Božju, da svojim životom prihvate Istinu i pravdu kao temeljno bogatstvo te svojim očima progledaju i prihvate ozdravljenje.
Kao pomoć i primjer vjere na putu obraćenja stoji Blažena Djevica Marija čiji rođendan danas Crkva slavi. Kao što je Bog učinio čudesan zahvat u trenutku njezina začeća u utrobi majke Ane, kao što je učinio čudesan zahvat u trenutku kad je začela svoga Sina Isusa, tako je spreman učiniti čudesan zahvat obraćenja u srcu svakoga čovjeka. Molimo danas na tu nakanu, da se ovakvo zlo nikomu i nikada ne dogodi.
Kao što je Gospa stajala na Kalvariji pod križem svoga Sina Isusa, tako stoji na ovoj našoj Kalvariji, gleda u moje i tvoje lice moleći za nas i predajući svomu Sinu sva naša trpljenja i boli. Molimo je da našoj domovini i svim ljudima izmoli milost kako bi Isus stavio ruke na gluhe mucavce u znak ozdravljenja, obraćenja i prihvaćanja istine. Amen.
Poveznica: https://ika.hkm.hr/novosti/homilija-biskupa-stironje-u-zrinu/
Zagreb, 13. rujna 2024.
Josip Horvat