Tekst i fotografije/ Josip Horvat / HŽD
Poštovani i dragi članovi Hrvatskog žrtvoslovnog društva i dragi prijatelji,
Srdačno vas pozdravljam i zahvaljujem svima koji su mi potvrdili primitak mog zadnjeg obraćanja, a posebna hvala onima koji su primljenu poštu proslijedili prijateljima, tako da odbačeno koplje leti što dalje, umjesto da padne i ostane u trnju.
Napisat ću kao član HŽD-a kratku povijest događanja koja su nas dovela do Jazovke i do mnogih Jazovki koje obilazimo. Mi stari malo znamo jer se istina u početku plaćala glavom ili Golim otokom. Ona i dalje nije poželjna. Pisci krivotvorene povijesti ni danas ne puštaju za njih neugodnu istinu na svijetlo dana. Istini se ne dozvoljava ni u škole niti u medije. Laž je uzrok podijeljenosti i zaostajanja pa se često pitamo, Bože moj, Bože moj, zašto si nas napustio, umjesto da se pitamo Bože moj, bože moj, zašto smo te napustili i imamo li mi zdrav ili pomućen um?
Naše Hrvatsko žrtvoslovno društvo išlo je i ove godine, priključivši se mnogim rodoljubima na Žumberak, u Sošice, na Jazovku odati počast našem, rekao bih na zvjerski način masovno ubijanom i istrebljivanom rodoljubnom Hrvatskom narodu, narodu koji je bio spreman braniti svoj Hrvatski dom, od onih koji nisu bili onda a nisu ni danas spremni za svoj dom, već su i danas protiv svog doma i svog rodoljubnog naroda. Rekao sam na zvjerski način ubijani, ali ne znaju to učiniti zvjeri što zna ljudska bezbožna mržnja, komunizmom zaluđenih i odnarođenih partizanskih vođa. To što su oni činili svom narodu, to je mogao samo pomračen um. I ne samo oni, već i danas poslije 76 godina imaju svoje sljedbenike koji i dalje gaje mržnju prema svom narodu, prema zemlji u kojoj žive, a zovu sebe antifašistima.
Volio bih od antifašista čuti odgovor na jednostavno pitanje: za koga i protiv koga su se borili u II svjetskom ratu partizani. Odgovorit ću ja. Partizani, organizirani i instruirani Ruskim komunističkim bezbožnim i protunarodnim nasilničkim internacionalizmom Lenjinove i Staljinove zločinačke škole, borili su se za internacionalu, za Ruske interese, a protiv u teškim mukama i u ratnoj okupaciji u svom povijesnom i etničkom prostoru stvorene Hrvatske države i teškom mukom oslobođene poznatog srpskog terora u Jugoslaviji. Komunista je bilo premalo da bi uništili dobro organiziranu hrvatsku vojsku i svojom državom oduševljen hrvatski narod. Zato su se udružili sa na žalost još od Garašanina i kraljevine protiv Hrvatske uzbunjenom pravoslavnim življem. Organiziranim terorom, sabotažom, prisilom, lažnim obećanjima, zavođenjem nerealnim idealizmom, širenjem straha nagrizali su Hrvatsku. Nije ih smetalo četničko Talijansko antihrvatstvo pogrom i iskorjenjivanje cijelih sela u Lici, Banovini, Dalmaciji, Bosni, Slavoniji, Srijemu. Tu su imali dobru suradnju. A onda su u ratnom stanju mnogi pobunjenici protiv države završavali kao zatvorenici u radnom logoru u Jasenovcu ili na prisilnom radu u Njemačkoj, ali nisu bili masovno i po kratkom postupku likvidirani iako ratno ludilo ne donosi ništa dobro. U Talijanskoj okupacijskoj zoni u Dalmaciji razvio se pod komunističkim vodstvom jak partizanski otpor.
Fašizam je propao 8. rujna, na Malu Gospu 1943. Ali time nisu propali naši antifašisti. Oni se još uvijek rađaju, neki su to i po zanimanju, a uglavnom su i dalje ljubitelji Hrvatskoj podmetnutog Tita, koji je tako slabo govorio Hrvatski a tako dobro svirao klavir, kao pravi metalni radnik! Nacizam je potrajao do 8. svibnja 1945. ali kod nas nema anti nacista. Za razliku od partizana koji su svim sredstvima rušili Hrvatsku, Hrvatska vojska se borila do kraja za Hrvatsku. Hrvati u Odžaku su se borili i mjesec dana po završetku rata dok nisu svi borci izginuli. Poslije rata, gotovo svi đaci u tom kraju su bili bez očeva.
Pod kraj rata gotovo svi abolirani četnici su prešli u partizane. U toj koaliciji partizani su osvajali velike teritorije. U mjestima i gradovima, sve za vrijeme od komunista ozloglašene NDH, komunistički aktivisti su pravili i imali spiskove nepoželjnih. Neki kažu da je Hrvatski križni put počeo u Dubrovniku. Naime, ulaskom partizana u nebranjeni Dubrovnik 18. 10.1944. odmah je ubijeno 11 mladića između 19 i 22 godine. Po ulasku u grad ubijeno je preko 190 uglednih građana, intelektualaca, jedanaest svećenika, nije pošteđen ni fra Marijan Blažić koji je partizane pomagao u lijekovima. Na otoku Daksi je ubijeno 79 ljudi, a čistke i teror su se nastavile, mnoge žrtve bacane su u more bez suda i bez groba kroz cijeli naredni mjesec. To je bila uvertira i pokazatelj što čeka ondašnje branitelje dragovoljce, Hrvatske vojnike njihove obitelji, i zaposlene civile na državnim poslovima, te mnogi kojima se može nešto oduzeti.
Počeo je egzodus. Povlači se Njemačka i Hrvatska vojska, četnici koji nisu pristali uz komuniste, povlači se množina civila koji su okusili partizansku okupaciju, povlače se brojni pohrvaćeni protjerani ‘Folks dojčeri’ (Volhsdeutsah), koji su izbjegli partizanske konc logore. Slične izbjegličke valove doživjeli smo u domovinskom ratu pred Srpskim osvajačima. O posljednjim danima rata ima danas puno napisanih knjiga.
Ukratko, Njemačka je kapitulirala 8. svibnja 1945. Englezi blokiraju tenkovima put izbjeglicama na zapad. Kod Bleiburga se našlo oko 200 000 vojnika Hrvatskih oružanih snaga i oko 500 000 civila. Mnogi su još pristizali kroz Sloveniju. Englezi su razoružanu vojsku i civile izručili partizanima. I tu je nastao Hrvatski križni put . Na njemu je sada bez otpora nastavljeno četničko čišćenje hrvatske mladosti, sada zdušno potpomognuto i hrvatskim partizanima, biranim skojevcima antifašistima Hrvatima. Cijela Slovenija, Hrvatska sve do Makedonije je prepuna prikrivenih grobova. Još uvijek se za mnoga ne zna. Za strašne zločine, da se u rudnike zazidavalo na tisuće živih ljudi, ne da nitko nije odgovarao već su zločinci nagrađivani. Tim antifašistima je pravo ime anti Hrvati. Treća generacija anti Hrvata još bestidno tvrdi da bez njih ne bi bilo današnje Hrvatske. Pa i ti naši ljevičari. Zar oni baš ništa ne znaju o nedjelima svojih prethodnika. Ništa se nisu promijenili. Danas čak Europi predlažu zakon prava žena da ubijaju nerođenu djecu. No ipak su se popravili. Ne progone više istospolce. Sada već idu i u paradu ponosa. Samo ne znam s čime se ponose?!
No, to nas ne bi trebalo brinuti. Treba nas zabrinjavat ponovno koaliranje sa Srbima, a vuk nije promijenio ni dlaku ni ćud. Zaboravljamo da nas je puno puta ugrizao, a skoro i pojeo. Ponovit će zato samo statistiku o stanovništvu iz 1931. i 1948. godine u Jugoslaviji:
———————————————————————————————————————————-
Godina: 1931 1948 razlika stvarna razlika
Srba: 6 785 482 7 783 046 + 997 564
Hrvata 6 085 482 5 199 770 – 885 712 * stvarni manjak ~ – 1 685 712
*ako se pretpostavi da su i Hrvati kroz 17 godina imali prirodni priraštaj kao i srbi od oko 800 000, onda 1948. god manjku Hrvata od 885 712 treba dodati prirodni priraštaj cca 800 000, pa je stvarni manjak Hrvata jednak stravičnih – 1 685 712 K tomu SDP-ov Nenad Stazić još izjavljuje: “Izgleda da u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito. Kakva šlampavost pobjednika! Komunisti i antifašisti dakle dobro znaju kakav su posao obavili!
O ulasku srpskih partizana u nebranjeni grad Zagreb (hrvatskim partizanskim jedinicama nije bilo dozvoljeno) i zlodjelima neću govoriti. O tome ima puno knjiga i gradiva na internetu. Za događaje okupacije Zagreba predlažem pročitajte osvrt g. Igora Vukića na Internet adresi: https://narod.hr/hrvatska/igor-vukic-partizanska-okupacija-zagreba-1945-ubijani-su-lijecnici-svecenici-ranjenici
Reći ću samo jednu usporedbu, vezu vremenski nedalekog Vukovara i daleke Jazovke:
Kada nam u domovinskom ratu iz vukovarske bolnice odmetnuti Srbi i Jugo armija, masakriraju gotovo pred očima međunarodnih mirovinskih snaga i pobiju preko 200 ranjenika, to je neshvatljivo zvjerstvo !
Kada nam naši partizani poslije rata 1945, isprazne zagrebačke bolnice i ne samo zagrebačke i pobiju sve ranjenike i napune njima Jazovke, kada sami srušimo svoju državu njenoj vojsci pripišemo sva partizanaka, komunistička, antifašistička zlodjela i proglasimo je zločinačkom i od nje napravimo pekarsku kiflu, kada likvidiramo stotine tisuća mladića i drugih hrvatskih, čitaj komunističkih, neprijatelja, to su viši partijski ciljevi, to su učinili naši heroji. Sljedbenici iste partije antifašisti i komunisti treće generacije su i danas ponosni na zvijezdu, Tita i svoju slavnu prošlost, i mi ih na izborima biramo! Iz neznanja, ali znat ćemo za posljedice. Eto, izglasat će nam i zakon da kao i oni ne smijemo za svoj dom biti spremni. Sve naopako. Naš SDP-ov predstavnik u europskom parlamentu predlaže da Europa bude moderna i napredna kao Hrvati, da izglasa zakon o slobodi žene da ubije ili rodi, da bude ili ne bude majka. Možda on kani rađati ili slavni i ponosni LGBT parovi? S kakvim ponosom nas o tome izvještava HRT! Sram ih sve bilo. Čega se pametan stidi, time se budala ponosi! Evo i posljednje vijesti: Hrvatska je najsiromašnija zemlja u EU. Ma ne nije, ispred nas je Rumunjska! A mi na izborima i dalje kod kuće spavamo. Neka i nas bude stid!
Znademo mi za Vukovar, a sada možemo znati i za zagrebačke bolnice i da su partizani 1945., prema bolničkim evidencijama iz zagrebačkih bolnica izvukli i pobili 4791osobu, uglavnom ranjenika i nepoželjnog osoblja. Hrvatskim ranjenicima, koji su imali sreće umrijeti ranije i biti sahranjeni na Mirogoju i po drugim hrvatskim grobljima, za pravdu i ljudskost osjetljivi antifašisti, da ne kažem antiljudi su uništili spomenike i preorali grobove, ne samo u Zagrebu ,već po cijeloj zemlji. Znadete li vi mladi ljevičari u kakvo ste društvo ušli?
Jazovki su dodijeljeni Hrvatski branitelji iz bolnice Sveti Duh i iz bolnice Milosrdnih sestara. Dovoženi su kamionima i kroz krvavi otvor pridruženi u dubinu već prije bacanih neprijatelja revolucije. Potom su na grob navalili velik kamen i postavili straže.
Bili smo na Jazovki. Molili smo se dobromu Bogu, prikazali svetu Misu i za žrtve i za one koji nisu znali što čine. Zapalili smo svijeće položili smo cvijeće, zapjevali pjesmu. Dok sam nosio cvijeće prema otvoru jame tim kratkim putem prožeo me cijelim tijelom drhtaj i osjećaj svjesnog jadnika kojeg dvojica vuku prema otvoru jame.
Obilazimo i druga stratišta. Ne možemo stići na sva. Mnoga su još skrivena. Pridružite nam se i vi antifašisti. Otvorimo svi srca i oči. Ne budimo uporni u zabludi. Ne budimo slijepi. Najveći slijepac je onaj koji neće otvoriti oči. Pridružite se i vi veliki ljudi, vi koje smo izabrali za vođe, vi moćni koji imate čast i zakletvu služiti svom narodu, pridružite se nama malima al’ velikog srca. Neka vam srca ne otvrdnu. Ne obilazite samo mjesta izvora i začeća zla. Dođimo zajedno i na mjesta gdje je Zlo odložilo svoje plodove. Pridružite nam se i vi pravoslavni. Vaši preci i vi ste ovdje rođeni. Volite ovu zemlju. Hrvati su vam veći prijatelji od daleke braće iz davnina koji vas zlo savjetuju iz svog interesa. Držite se svoje vjere i njenih zapovijedi. Budimo složni. Načinimo preporod u istini.
Vama moćnima i odgovornim želim još reći ovo što i vi dobro znate: Srbi su već davno rehabilitirali svoje koji su osvajali tuđe, a mi još svojima koji su za našu domovinu i svoj dom bili spremni i ginuli nismo ni grobove obilježili. Znajte da oni koji ne vole nas, ali vole naše žele nas nesložne i nespremne. Zato budimo složni i spremni!
Držimo se svi uzrečice: Tuđe poštuj a svoje zadiči !
Da zaključim, dodat ću brojčani popis odvedenih i umorenih iz zagrebačkih bolnica 1945. poslije rata.
Dragi i poštovani prijatelji. Gnjavim vas ovim dugim štivom, a to je štivo za poznavanje povijesti za četvrti razred osnovne škole. Mislim, možda je dobro i to gradivo ponoviti. Ali, kažite mi molim vas kako s tim gradivom upoznati one visoko obrazovane, naše predvodnike kojima znanje iz četvrtog razreda ne treba, iako je tada već trebalo znati i razlomke!
P O P I S B O L N I C A
| RedniBroj | I m e | Mjesto | U l i c a | Broj žrtava |
| 1 | Rebro | Zagreb | Kišpatićeva 12 | 467 |
| 2 | Vojna bolnica | Zagreb | Vlaška 87 | 500 |
| 3 | Vojna bolnica | Zagreb | Kunišćak | 1170 |
| 4 | Sv. Duh I. | Zagreb | Sv Duh 60 | 690 |
| 5 | Sv. Duh II. | Zagreb | Sv. Duh 20 | 250 |
| 6 | Sestre milosrdnice | Zagreb | Vinogradska 13 | 297 |
| 7 | Privremena bolnica | Zagreb | Račkog 4 | 285 |
| 8 | Privremena bolnica | Zagreb | Savska c.77 gimnazija č.sestara | 550 |
| 9 | Privremena bolnica | Zagreb | Ratkajev prilaz | 341 |
| 10 | Privremena bolnica | Sljeme | Runolist Sljeme | 91 |
| 11 | Privremena bolnica PTS-a | Sanitetski konvoj Slovenija | Krajiška ulica | 150 |
| UKUPNO broj likvidiranih iz zagrebačkih bolnica 1945. | 4791 |
Propovijedi Varaždinskog biskupa Bože Radoša
ZAGREB (IKA)
22.06.2021. / 19:01
Prije samog misnog slavlja, župnik žumberačkih župa Krašić, sv. Magdalena i Oštrc, Ivan Vučak rekao je da su iz jame Jazovke, na području Žumberka od 13. do 17 srpnja 2020. u organizaciji Ministarstva hrvatskih branitelja, i uz stručnu pomoć Ivone Paltrenieri izvučeni ostaci 814 žrtava. Tome su prethodile zahtjevne terenske aktivnosti, speleološka istraživanja i ekshumacija posmrtnih ostataka.!!!!
Uvodeći u homiliju, biskup Bože Radoš pozvao je na sabranost i molitvu Gospodinu da oraspoloži naša srca za Njegovu riječ, pobudi u nama kršćanske osjećaje. “Braćo i sestre, na ovom smo mjestu danas sklopljenih ruku. Molimo Gospodina da on razabere naše misli, molimo Ga da nam podari kršćanske osjećaje, da nam podari osjećaj strahopoštovanja prema njemu, jedinome Bogu, izvoru života. Da nam podari pravi osjećaj sućuti prema žrtvama koje su ovdje ubijene i bačene u jamu.!!!!
Podsjetivši na broj od 76 godina od stravičnog zločina, biskup Radoš primijetio je šaputanje šume o mračnim ljudskim tajnama rekavši da šuma čuva zadnje jauke ljudi koji su nasilno završili svoj ljudski hod. “Prošlo je 76 godina od strašnoga događaja križnoga puta i likvidacije u ovoj šumi. Ova šuma šumeći šapuće o mračnim ljudskim tajnama. Čuva zadnje jauke ljudi koji su ovdje nasilno završili svoj ljudski hod, svoje putovanje. Posebno u ove dane lipnja čuva jeku jauka i odjek praska pušaka koji siju smrt. Naš je narod nazvao ovaj put od Bleiburga do svih ovih stranputica gdje su ubijani – križni put. Imenom koje simbolizira najveću patnju čovjeka – Kristov križni put. To je put našega učitelja Krista Gospodina.!!!!“Tim dijelom i mi smo danas prošli. Na križu Krist je učitelj. Na križu je podigao katedru s koje poučava o smislu ljubavi, o smislu patnje, trpljenja, o smislu križa. I mi smo danas ovdje, njegovi učenici da nam on podari svoje oko, srce da možemo razumjeti poruku, da možemo osluhnuti jeku koja dopire sa svih naših stratišta, danas iz ovih jama. Gospodine, mi ti odmah želimo kazati da nam ne oblačiš sudačku togu. Mi ne želimo biti suci nego želimo biti učenici tvoji, tvoji prijatelji, spremni poći za tobom na tvome križnome putu, da nam otvoriš horizonte ljubavi. Jer, samo ako se uspnemo s tobom na Golgotu; ako se uspnemo na tvoj križ, tada možemo razumjeti ljubav; tada možemo vidjeti daleko; tada i naš pogled u mračnu jamu može vidjeti svjetlo, ne samo tamu i smrt. I neće nas obuzeti osjećaji nelagode i straha, nego ćemo i mi udahnuti radost, udahnuti Evanđelje”, istaknuo je.!!!
S ovoga mjesta želimo čuti poruku Kristovu, poruku Evanđelja. Želimo da se jeka odbija od one stijene, koja je stijena vječna, od stijene Kalvarije. Samo ako se odbije jeka naših stratišta od te stijene tada ćemo dobro razumjeti poruku Kristovu, poruku Kristova križa. Možda ćemo u toj poruci jasnije nego inače čuti ono što nam je teško čuti – Bože, Oče, oprosti jer ne znaju što čine… Uzeli smo Evanđelje koje govori o vrhuncu Isusove muke. Izranja pred nas jedan čovjek, znamo odakle je, iz Arimateje, zove se Josip. Njemu Gospodin ne daje riječ da propovijeda, nego mu daje status svjedoka. Želi da pogledamo u njega, u njegov život. Da osjećaje koje on ima, budu i naši osjećaji. Želi nam kroz njega da nas nagovori. Pođimo s njim u taj svijet, na Golgotu.!!!!
Podsjećajući na tek pročitanu Riječ Božju, biskup Radoš osvrnuo se na Josipa iz Arimateje. “Reče nam Riječ Božja, da da nije bio među prvim Isusovim izabranim učenicima, oni su pobjegli. Ali, bio je među onim potajnim, onim simpatizerima koji su u učitelju iz Nazareta vidjeli posebnoga učitelja. Na taj se dan i on kao svi pobožni Židovi našao u Jeruzalemu. Htio je zajedno s njima slaviti, htio je da i on osjeti predokus mesijanskih vremena. Napravio je još nešto – sebi je blizu hrama gdje će se pojaviti Mesija iskopao, pripravio grob. Da kada dođe Mesija, spasitelj, i pozove, da odmah bude prvi u povorci koja ulazi u vječni grad Jeruzalem. Smijemo kazati – da, bio je pobožan čovjek; bio je čovjek koji očekuje slavu Božju. Ali, taj dan je nešto drugo vidio, vidio je i potresla ga je osuda jednog čovjeka. Išlo je to teško, mučno je bilo gledati kako ga lažno optužuju, kako mu stavljaju trn u krunu, kako ga bičuju. Teško je gledati križni put, kako ga muče. Nije mogao zaustaviti tu povorku smrti, nije mogao zaustaviti mržnju, ali je napravio potrebnu distancu. Vidio je još nešto – kako ga razapinju, njegov krik, njegovu bol. Nije ostao zatvorenih ušiju i zatvorenoga srca. Bol s Golgote probijala je u njegovu dušu i nije mu dala mira. Vidio je i pogled onih koji su oko Isusa; pogled njegove majke, one koja trpi. To je žena koja u sebi skuplja svu bol – i sina i majke. Pa nisu li majke one koje najviše trpe kad gledaju svoju djecu koja su razapeta, koju ubijaju, gdje se muče”, kazao je.!!!!
Tu je još jedna žena koja istinski ljubi – Marija Magdalena. Ovdje smo i pod njezinim okom. Ona je pod križem. Lijepo je da je ova župna zajednica posvećena upravo njoj, ženi koja gleda raspetoga Krista, koja suosjeća sa svima onima koji su na križnome putu, onima koji umiru. Ovaj čovjek gleda žene koje trpe, koje ljubavlju prate osuđenika i suzama žele isprati svoju bol. Vjerujem da je još nešto osjetio ovaj čovjek. Učitelj, kojega samo površno poznaje, stalno je govorio o Bogu kao ocu. Govorio je da su svi ljudi braća, da je on sin Božji, a da su po njemu svi ljudi braća. Svakoga je tako prihvaćao – i one koji su ličili na Boga i one koji su svojim ponašanjem izgubili tu sličnost s Bogom. Svakoga je prihvaćao kao onoga kome je Bog dao život, koga neizmjerno voli. Primijetio je da je na križu radi svakoga čovjeka – radio onoga koji je pošao za njim, kao njegova majka, u čistoći i ljepoti, ali i svi oni koji su pod križem, kojima je iskazao milosrđe, i za one koji ga prate i viču: Raspni ga! Ubij ga! Uništi ga! Baci ga u jamu!
!!!!“Je li to njegova poruka i za nas?”, upitao je okupljene biskup i nastavio. “Draga braćo i sestre, poruka koju čuje s križa je poruka mira. Ovaj čovjek želi Isusu dati grob. Dati mu svoj grob, iako ga je pripremio za mesijanska vremena, da on bude prvi. Ali, ljudska suosjećajnost ga tjera da dadne čovjeku grob. Zna da time iskazuje počast ne samo čovjeku nego i onome čije je čovjek djelo, čije je dijete. Možemo li više iskazati počast majkama, suprugama, ako iskažemo počast njihovoj djeci ili onima koje oni neizmjerno ljube? Ovaj mu čovjek želi iskazati počast – dati mu grob. Želi da oni koji plaču imaju mjesto gdje će oplakati svoju bol. Tako je važno za nas ljude da imamo mjesto gdje možemo isprati svoju bol suzama, gdje nam Bog može kroz suze ponovno progovoriti svojom utjehom. To nam lijepo kaže Marija Magdalena koja ujutro rano u nedjelju odlazi na grob, odlazi plakati, odlazi biti na grobu onoga koga istinski voli. Duboka je potreba u ljudima imati grob, imati mjesto gdje ćemo se isplakati, gdje ćemo biti na osobit način povezani s onima koji su ubijeni. Imati tu poveznicu s Onim koji je izvor života.
Draga braćo i sestre, prije 76 godina ovo mjesto je postalo svjedokom zločina. Što je dublja šuma, što je dublja jama, vjerujem da je bila misao – to će se manje znati, zauvijek će zašutjeti. Ali, onaj koji je stvoren da s Bogom razgovara, i kad umre ima glas, ima glas koji mu Bog daje. Ne dopušta da zašuti jer njegovo je djelo. Bog ne želi da njegova slika bude uništena, da mu se izbriše sa zemlje svaki trag. On je onaj koji čuva spomen na svakoga. Lijepo nam kaže Job: O kad bi se moje riječi zapisale u nešto tvrdo, da ostane, u kamen kad bi se urezale. Ali, još dublje se urezuju u dušu onoga iz koga je potekao naš život.!!!!
On želi ponovno govoriti nama. Želi nam govoriti o jamama. O jamama grijeha. Želi nam progovoriti da čovjek kada ubaci u jamu drugi život, tada jama postaje njegov život. Ne može glas Božji u njemu zašutjeti. Savjest stalno govori. Pa i onda kada se osjeti sigurnim, da je zaboravljeno, Bog progovara tiho ali moćno: oni koji baciše druge u jamu sami u sebi imaju jamu, sami u nju padaju, padaju u svoj grijeh, padaju u svoju smrt. Ne može jama izići iz njih. Draga braćo i sestre, pa mi želimo prije svega da svaka jama iziđe iz naše duše, da jamu Bog pročisti svojim hodom, svojim pogledom, svojim govorom. Da se i naše jame stope s njegovim grobom, s njegovom jamom, da iz naših jama progovori život. Mi želimo da iz ovih jama progovori život!
“Danas dok stojimo nad jamama u koje su bačena naša braća i sestre pitamo se: Gospodine što trebamo ovdje činiti? Što trebamo ovdje reći? Što trebamo zabilježiti u svoju dušu i ponijeti s ovoga mjesta? Prije svega Gospodin nam želi kazati da s ovoga mjesta nemira „ponesite mir koji samo Bog može dati”. Onaj mir koji Bog daje svakom čovjeku. Pa i onda kada smo prošli dolinom smrti, kada smo ušli u grob, u grobnice, u jame, Gospodin je sa mnom, naš pastir, on nas i tada voli. Naš pogled, horizonte, širi prema svakom čovjeku i govori – stavite moje oko, mojim okom gledajte, stavite dioptriju Kristova križa i razumjet ćete križni put vašega naroda. Križni put će biti križni put spasenja, života i radosti.!!!!
Braćo i sestre, neka s ovoga križnoga puta bude grob koji govori o životu, o radosti. Ovo nas mjesto poučava da je istina svetinja koja obvezuje, ali da pazimo da istinu ne pretvorimo u ideologiju, da sud prepustimo Bogu jer on jedini sudi svojom ljubavlju, da osveta i neprijateljstvo, mržnja ovdje nemaju zadnju riječ. Da, ovdje može biti kolijevka neprijateljstva, mržnje, želje za osvetom, može biti i to žarište. Ali, može biti i kolijevka novih ljudi, onih koji s Kristova groba nose mir svijetu, mir Uskrsloga Krista. Nas molitelje danas Gospodin stavlja u tu kolijevku i želi da mir u nama raste, da dođe kroz naš život; da jeka koja dolazi s Kristova groba, s Kristove kalvarije, u nama ima jasni poziv da smo svi djeca jednoga nebeskoga Oca, da je On onaj koji otvara sve naše grobove i čini nas sve djecom koja putuju prema vječnoj domovini. Domovini gdje samo On vlada, kraljuje, gdje nam daje potpuni mir. Neka onima koji ovdje počivaju Gospodin dadne taj mir, neka im dadne pokoj. Pokoj vječni daruj im Gospodine! Počivali u miru”.
Prenijevši pozdrave muftije Islamske zajednice Aziza Hasanovića, imam Muhić rekao je da je Islamska zajednica u Hrvatskoj nikada ne dvoji kada je riječ o ovom spomen činu te se spomenuo i hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata.!!!!
Jama Jazovka na Žumberku poznata je kao mjesto masovnog ubojstva Hrvata tijekom i nakon završetka 2. svjetskog rata od strane partizana.
Jazovka je, prema navodima istraživača, duboka oko 40 metara, a između otvora i prvog sloja kostiju koje su pronađene u njoj razmak je oko 30 metara. Žrtve su bile uglavnom ranjenici, medicinsko osoblje i časne sestre koje su pripadnici Jugoslavenske armije prisilno odveli uglavnom iz zagrebačkih bolnica Sv. Duh i Vinogradska bolnica nakon završetka Drugog svjetskog rata 1945. Protiv zločinaca nikada nije proveden sudski postupak!!!
Zagreb, 25. lipnja 2021.
J o s i p HORVAT