Najnovije laži i podvale o omiljenom ratnom ministru obrane Republike Hrvatske ne će i ne mogu poljuljati sliku koju Hrvati i danas imaju o njemu… Gojko Šušak nikada nije surađivao s Udbom

Neugodna istina – senzacionalno otkriće – pisani dokaz prvi trag do pune istine nakon 30 godina – putovnica – Yu. RP od 15. 6. 1990. i sve biser do bisera u članku Darka Petričića, objavljenom u 7Dnevno od 11. lipnja 2021. godine, na stranicama 8, 9 i 10, napisano je toliko nebuloza, mržnje i laži s predumišljajem o pok. Gojku Šušku, najprije ministru iseljeništva u Republici Hrvatskoj (1990.–91.), a od tada ministar obrane Republike Hrvatske do smrti 3. svibnja 1998. godine u 53 godini života.

Svaki onaj koji bar jednom u životu susreo tog čovjeka osjeća se povrijeđenim dodajući tome činjenicu da je Gojko Šušak umro prije 23 godine i da ne može odgovoriti na takve objede te da ima brojnu užu i širu obitelj koji su u vremenu u kome se piše bili maloljetna djeca. Pok. Gojko je imao i još ima veliki broj živih prijatelja, suradnika i poznanika iz tog vremena koji su se svi našli ovakvim pisanjem povrijeđenim, a čitatelji lista u kome je članak objavljen osjetili su to kao udar na svoj vlastiti dignitet i nečiji pokušaj povratka u neka stara olovna vremena!?

Sličnim metodama su se služili samo najcrnji totalitarizmi XX. stoljeća!

Gojko Šušak je bio najbičevaniji Hrvat druge polovice XX. stoljeća

Načini i metode djelovanja bivših jugoslavenskih obavještajnih službi UDBE, KOS-a, SDB… bile su posebno usmjerene prema razbijanju bilo kakvog hrvatskog zajedništva pogotovo onoga između hrvatskog naroda u domovini i iseljeništvu. Te njihove metode su najbolje opisane u „materijalnima sa stručnog savjetovanja radnika SDB (Služba državne bezbjednosti), strogo čuvana „državna tajna“ izdane u dvoknjižju na 642 stranice u samo 70 primjeraka u travnju 1987. godine u Sarajevu.

Već poslije zloglasnog velikosrpskog Memoranduma SANU iz 1986. godine uslijedila je bijesna antihrvatska kampanja navedenih službi u bivšoj Jugoslaviji i po svijetu te otvorena velikosrpska i pridružene oružane agresije na Sloveniju, Hrvatsku i BiH. Uslijedila je tzv. balvan revolucija 17. kolovoza 1990. god., a kako je ona tekla i u čijoj organizaciji već je danas poprilično znano, a o tome sam i pisao u Hrvatskom tjedniku u više nastavaka.

Imenovanje Gojka Šuška za ministra obrane RH od 18. rujna 1991. do 3. svibnja 1998. uslijedila je nemilosrdna i otrovna kampanja prema njemu osobno, a preko njega i predsjedniku Tuđmanu iz svih jugo komunističkih i velikosrpskih Miloševićevih i pročetničkih zagovarača Velike Srbije koja, kako vidimo još uvijek traje.

A sada konkretno o spominjanim putovnicama i prvenstveno onoj jugoslavenskoj izdanoj u Beogradu 15. 6. 1990.

Od obitelji pok. Gojka Šuška dobio sam preslik dviju kanadskih putovnica kojima se služio kao kanadski državljanin u vrijeme povratka u Hrvatsku pa do vremena kada je dobio hrvatsko državljanstvo i hrvatsku putovnicu                       1992. godine kojom se od tog vremena do konca života služio.

Donosimo kopije putovnica prema redoslijedu:

Sami naglasak na stranici 9 u kontroverznom članku 7Dnevno da je „njegova putovnica (op.a. A. B jugoslavenska) izdana 15. lipnja 1990. godine, a treba podsjetiti da su se prvi demokratski i slobodni izbori u prvom krugu održali 22. travnja 1990.“ je besmislena i zlonamjerna.

Činjenica je da sve međunarodno priznate države svijeta kao ključne odrednice njihova suvereniteta i subjektiviteta imaju uz ostala obilježja i znakovlje, vlastite putovnice koje su isključivo u nadležnosti ‘centralne’ države, a to je bila u ovom slučaju sve do međunarodnog priznanja RH 15. siječnja 1992. (bivša SFRJ).

Zašto je taj rok od prvih slobodnih i demokratskih izbora iz travnja 1990-te preko konstituiranja prvog višestranačkog Sabora 30. svibnja 1990-te i formiranja hrvatske Vlade, zatim referendum o neovisnosti od 19. svibnja 1991., zatim donio odluku 25. lipnja 1991. godine Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske, poslije čega je uslijedilo ponovno ‘zamrzavanje’ priznanja sve do 15. siječnja 1992. godine što je zapravo davalo produženu mogućnost agresorima za daljnje očuvanje Jugoslavije pa makar ostalo to na kraju i samo Velika Srbija.

Zagovornici iz svijeta ovakvih neljudskih, nedemokratskih i neprimjerenim odnosima prema žrtvama zapravo su uporno cijelo to vrijeme davali lažnu nadu žrtvama i uporno ohrabrivali agresora. I na kraju mnogi od njih su nevoljno priznali Hrvatsku kao samostalnu državu, a i danas čine sve da joj zagorče život.

Sporna YU putovnica Po jugoslavenskom Ustavu i 1974. godine po pitanju Republičkog udjela u odlučivanju o predstavnicima udjela u sastavu diplomatske službe SFRJ određeni ključ je uspostavljen i o sudjelovanju republičkih Vlada u diplomatskim službama diljem svijeta. Poslije održanih izbora u republikama bivše države, pa tako i Hrvatske taj je ključ bio primijenjen, tako da su na izboru izabrane

osobe na čelu Sabora i Vlade, a dobili i određene putovnice od Savezne vlade SFRJ u Beogradu koje su im po funkcijama pripadale.

Pitanje crvene Yu putovnice iz toga vremena i njenog korištenja od strane ministra Gojko Šuška u članku 7Dnevno ništa nije rečeno, a interesantno je da o takvoj putovnici jedino znaju oni kojima je ta putovnica dostupna, a od obitelji o tome ništa ne znaju.

Međutim, činjenica je da se pok. Gojko Šušak služio kanadskom putovnicom sve dok nije dobio hrvatsku putovnicu.

Službeni put delegacije Hrvatskog Sabora i Vlade

od 20. rujna 1990. do 1. listopada 1990.

Ovo je bila prva službena delegacija poslije izbora iz travnja 1990-te konstituiranja Hrvatskog Sabora od 30. svibnja 1990-te i formiranja nove Vlade Republike Hrvatske. Sponzorirana od hrvatskog iseljeništva u SAD i Kanadi i raspored po mjestima za navedenu, cjelovitu delegaciju bio je ovim redoslijedom:

Petak 21. rujna 1990. – Let Zagreb – Toronto

Subota 22. rujna 1990. – Skup u Norvalu kod Toronta s preko 10 000 posjetitelja i banket u Ontario Place

Nedjelja 23. rujna 1990. – Skup i banket Clevelandu SAD

Ponedjeljak 24. rujna 1990. – Let za Washington i sastanci u Washingtonu

Utorak 25. rujna 1990. –  Nastavak sastanaka u Washingtonu i svečani banket

Srijeda 26. rujna 1990. – Ottawa – glavni grad Kanade – sastanci i svečani banket

Četvrtak 27. rujna 1990. – Let za Toronto – Ontario – sastanci

Petak 28. rujna 1990. Minneapolis – SAD – glasni grad države Minnesote, važni sastanci , let u Los Angeles, svečani banket u državi Kaliforniji

Subota, 19. rujna 1990. – Skup u L. A. i svečani banket u San Franciscu

Nedjelja, 30. rujna 1990. – Skup u Vancouveru

Ponedjeljak, 1. listopada 1990. – povratak delegacije u Hrvatsku – let Vancouver – Toronto, jedan dio delegacije ostao je u ove dvije države u posjeti hrvatskim zajednicama od 1. listopada do 6. listopada 1990-te.

Članove delegacije poimenično je naveo akademik Davorin Rudolf u svome članku objavljenom u Vijencu broj 537 Feljton: Zapisi O vremenu stvaranja države Hrvatske (I. dio) od 2. listopada 2014., pod naslovom Tuđman u Americi. U tom članku akademik D. Rudolf je napisao: „U povodu 15. godišnjice smrti prvog hrvatskog predsjednik, koja se obilježava u prosincu, Vijenac objavljuje feljton akademika Davorina Rudolfa o stvaranju Hrvatske države napisan na temelju sačuvanih bilješki i sjećanja na razgovore s predsjednikom Republike Franjom Tuđmanom.

Prve duge, iscrpne razgovore o međunarodnim odnosima i vanjskoj politici Hrvatske imao sam s državnim glavarom, predsjednikom Franjom Tuđmanom, tijekom jedanaestodnevne turneje po Sjedinjenim Državama i Kanadi potkraj rujna i početkom listopada 1990. Bio je to prvi važan izlazak u inozemstvo izaslanstva najviših državnih tijela Republike Hrvatske nakon izbora u travnju i svibnju 1990. Hrvatska je još bila članica jugoslavenske federacije, ali sve je bilo drukčije: iz Ustava su izostavljene ideološke označnice, tako iz naziva republike (riječ „socijalistička” primjerice), državnih tijela i najviših državnih dužnosnika. Promijenjeni su zastava i grb. Federacija (Predsjedništvo SFRJ), Savezno izvršno vijeće, tj. savezna vlada) o putovanju hrvatskoga izaslanstva u SAD i Kanadu nisu bili konzultirani.

U njujoršku zračnu luku John Kennedy sletjeli smo 20. rujna 1990. poslijepodne. Navečer je u jednome od čuvenih njujorških hotela bila priređena svečana večera u čast predsjednika Tuđmana, na kojoj je bilo nekoliko stotina hrvatskih iseljenika i odličnika iz političkoga, javnog i kulturnog života New Yorka. Za nas je bio postavljen stol na uzvišenome mjestu ispod golemih zastava, hrvatske i američke. U sredini za stolom sjedili su predsjednik Tuđman i njegova supruga Ankica, lijevo od njih predsjednik Sabora Žarko Domljan, potom ja (op.a. A. B. Davorin Rudolf, ministar pomorstva), do mene ministar znanosti i obrazovanja Vlatko Pavletić i Zdravka Bušić, osobna predsjednikova tajnica. Zdesna gospođi Tuđman sjedili su ministar iseljeništva Gojko Šušak, osobni predsjednikov savjetnik Slaven Letica, sveučilišni profesor Hrvoje Kačić i šef predsjednikova ureda Hrvoje Šarinić. Večera je počela kratkom molitvom, „blagoslovom jela”, na hrvatskome…“

Većina članova navedene delegacije su u to vrijeme bili s jugoslavenskim putovnicama, jedino je bez te putovnice mogao biti Gojko Šušak s kanadskom, Zdravka Bušić s američkom i Hrvoje Šarinić s francuskom.

Autor navedenog članka je mogao uz navedenu YU putovnicu Gojka Šuška iz toga vremena donijeti i preslike drugih putovnica iz tog razdoblja, ali izgleda taj dio njega nije previše zanimalo kao što izgleda da ni pokojnog Gojka Šuška nije zanimala previše ni takva crvena Yu putovnica. Ali ni u kom slučaju nije moglo raditi o suradnji ministra Šuška nikada nigdje i ni po koju cijenu sa Udbom.

Činjenica je da su se i u ranijim napadima na Gojka Šuška pojavljivale manipulacije o njegovim posjetama bivšoj državi u vrijeme boravka u Kanadi od konca 60-tih pa do veljače 1990-te, a zapravo se radilo o Udbaškim manipulacijama između dvojice susjeda Gojka Šuška Stanina i Gojka Šuška nazivanog prema imenu njegove majke koji su obojica iz susjedstva na Širokom Brijegu, obojica rođenih iste godine, obojica bili u istoj školi i zapravo u istim razredima, obojica završili fiziku i matematiku i živjeli jedan u Oakville kod Toronta, a ministar Šušak u Ottawi. Gojko Stanin bio je politički angažiran i nije mogao dolaziti u posjetu u bivšu državu, a drugi Gojko Šušak je bio aktivan u Hrvatskoj zajednici kao učitelj hrvatskog jezika u subotnjoj hrvatskoj školi i nije imao razloga da nije posjećivao rodbinu u bivšoj državi što je uglavnom činila i velika većina iseljenika iz Kanade u tom razdoblju.

Uglavnom u navedenom tekstu na pitanja autora Darka Petričića bivšem posljednjem ministru vanjskih poslova SFRJ Budimiru Lončaru i autoru embarga na uvoz oružja i gospodina Franje Krnića šefa Kabineta Budimira Lončara vezano uz Gojka Šuška odgovori su bili dovoljno diplomatski korektni ali ne tendenciozni i zlonamjerni.

Najcrnje objede o pok. Gojku Šušku davao je Stjepan Mesić u izjavama o torbama novaca donošenim iz Australije 1992. godine i mnogočemu drugome što je uslijedilo njegovim lažnim svjedočenjima u Haagu i svim drugim prigodama i mjestima do kojih je stizao. O tome su već određeni dokumenti i objavljeni pa im nije suvišno i ponovno donijeti preslike.

Današnje pojave u Hrvatskoj i njihovi nositelji iz razdoblja od 80-tih godina prošlog stoljeća i ratnih godina do oslobodilačkih akcija „Bljeska“ i „Oluje“ iz 1995. godine neće uspjeti da nas ponovno vrate u vrijeme UDBA-ške i KOS-ovske istine!

I na kraju o pok. ministru Gojku Šušku presliku sućuti upućenom predsjedniku Republike Hrvatske dr. Franji Tuđmanu od Bernarda M. Luketicha, predsjednika Hrvatske bratske zajednice i oproštajne riječi bivšeg ministra obrane SAD William Perry-a na pogrebu pok. Gojka Šuška na Mirogoju parafrazirajući Shakespearea: “Otišao je čovjek, takva više nećemo vidjeti.”

Ante Beljo, predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva

i jedan od utemeljitelja Hrvatske demokratske zajednice

i dugogodišnji prijatelj Gojka Šuška od srednjoškolskih dana