Misa zadušnica služena je 20. veljače 2024. godine za četvoricu katoličkih javnih djelatnika žrtava komunističkih progona

Sveta misa zadušnica vratila me je u neka davna doba kojih se nerado sjećam.

Možda nećete znati što je to preokret, kao što ni ja nisam znao kao dijete, kada bih neprimijećen od odraslih, čuo pokoju priču o nekim ljudima koji su nestali u samom preokretu i o drugima koje su dugo nakon preokreta odveli noću ljudi u crnim kožnim kaputima i za tako nestale muževe nije se smjelo ni pitati. Kada sam bio malo veći mama mi je objasnila da je to bilo vrijeme kada su poslije rata vlast od Hrvata preuzeli komunisti. A riječ ‘vlast’ sam spojio s riječi ‘Vlasi‘ s kojima smo u miru i poštivanju živjeli u našem selu i zaključio da su vlast oni koji smiju ubijati druge ljude. Tako su dok još nisu bili vlast u lovu zarobili, mučili i ubili mog i našeg didu Joška koji je bio Hrvat. Što to znači ‘dugo poslije preokreta’? Evo jedan od brojnih primjera. Vlast je optužila našeg kuma Ivu Polgara seljaka 1950. godine, pet godina poslije rata, da skriva svog bratića Icu hrvatskog dragovoljca, ustašu iz 1941. A kosti, mladost i ideali mladog hrvatskog dragovoljca ustaše su već dugo ležale neobilježeno pod nekom ledinom, ostala je samo još živa nada roditelja da će im se sin ipak od nekud javiti. Kako kum Ivan Polgar nije mogao prokazati svog bratića Icu ustašu, vraćen je nakon mjesec dana ispitivanja iz zatvora obitelji u lijesu.

Sjećam se tog sprovoda na kojem je moja odlučna i pravedna baka Marija ljutito rekla, ‘niti je itko od tih velikih Hrvata i ustaša pitao ili vodio istragu za mog ubijenog Joška, a kamoli da bi netko odgovarao, a svi znamo tko ga je sredio, niti će itko od ovih šumskih i drumskih komunističkih razbojnika odgovarati. Moja Lizo šuti i trpi, ako tražiš pravdu za muža još će ti konfiscirati i kuću i zemlju kako su i nama htjeli. A ja šutim, što zna dijete što je konfiskacija.

Sada već znam puno više, posebno od kako sam član Hrvatskog žrtvoslovnog društva, te s predsjednikom g. Antom Beljom obilazimo masovna skrivana stratišta, pancir grabe i vrtače ili pak samo mislim da znam, a neću priznati da pripadam uzrastu koji počinje zaboravljati. Pa da ne zaboravim, kratko ću i u grubo ponoviti ono što bi svi trebali znati.

Bili smo u Europi dio velikog, bogatog, uređenog i kulturnog austro-ugarskog carstva, ali se nismo osjećali slobodni i čeznuli smo kao narod za samostalnošću. Onda je došlo da velikog i strašnog rata u kojem se ginulo, u kojem se carstvo raspalo, izgubilo rat. Hrvatska se našla na strani gubitnika sa šansom da se osamostali. Ali o stvaranju novih država odlučivale su i sile pobjednice, a ne samo hrvatske nesloge. Hrvatska se unatoč otporu ugurava u kraljevinu SHS pod Srpskom dinastijom, koja je još za velike carevine imala pretenzije na hrvatske zemlje. SHS se potom proglašava kraljevinom Jugoslavijom u kojoj svi do tada hrvatski pravoslavni Vlasi postaju pravoslavni Srbi sa privilegijama. Hrvatska se tretira kao Srpska kolonija u kojoj vladaju zabrane nepravde i srpski teror.

Dolazi još strašniji II. sv. rat. Jugoslavija se raspada pod Njemačkom i Talijanskom okupacijom. U stanju okupacije u savezu s Njemačkom proglašava se zajedno s Bosnom i Hercegovinom Nezavisna Država Hrvatska, koju Hrvati oduševljeno prihvaćaju. Ali ne prihvaćaju je pobunjeni hrvatski pravoslavci sada Srbi. Dolazi do etničkog čišćenja i pokolja cijelih hrvatskih sela naročito u dijelu talijanske okupacije od strane Srba četnika. No najveća nesreća za Hrvate dolazi napadom Njemačke na Rusiju. Staljin tada šalje zahtjev svim komunistima da pruže otpor Nijemcima i njihovim saveznicima. Stvara se partizanski gerilski pokret sa ciljem stvaranjem komunističke Jugoslavije, koji ne bira sredstva i način ratovanja naročito protiv NDH.

Niti jedan rat nije lijep pogotovo onaj u kojem su glavno oružje mržnja, laž, propaganda, zločin, pljačka, prijeki sudovi, nepoštivanje zarobljenika… Partizani su abolirali četnike čija je žalosna strategija bila genocidno uništenje Hrvata s planom stvaranja Velike Srbije. To partizansko komunističko propagirano hrvatsko-srpsko bratstvo i jedinstvo donijelo je partizansko komunističku pobjedu i sada je nastao preokret. Trebalo je organizirati i komunističku vlast. Vlast se pripremala još u ratu. Tu je bilo sovjetsko iskustvo. Komunistički aktivisti su imali spiskove koga treba likvidirati, po principu, ‘reci tko ti još smeta’. Masovno je pobijena hrvatska vojska, hrvatska mladost. I tu je početak hrvatskog demografskog sloma.

Preokret! Eto to je bio preokret. Trebalo je likvidirati toliku bandu. Poštare, činovnike, gradonačelnike, učitelje, novinare, svećenike, bogataše, sumnjivce. Za veće ‘ribe’ je trebalo izmisliti optužnice i smrtnu krivnju. Pa onda seljacima prisilne obaveze, prisilni radovi zatvori, pa pročišćavanje vlastitih redova i Goli otok. Masovni ubojice su postali heroji, državnici, kasnije direktori, pisci memoara i povijesti, diktirali su sadržaj školskih udžbenike, određivali što je istina, o čemu se ne smije pričati, što se na smije pjevati.

Slijedilo je 45 godina komunističke vlasti, Hrvatske na optuženičkoj klupi za nacionalizam, fašizam ustaštvo u čemu su se, čast iznimkama takmičili komunisti, veliko Srbi, orjunaši, a čak i lažima zavedeni pojedinci. I dok su slovenski komunisti znali da su Slovenci, makedonski su znali da su Makedonci, srpski su znali da su ne samo Srbi već i veliko Srbi, dotle su hrvatski komunisti bili Jugoslaveni. I bilo je dobro. Radilo se, rađalo, školovalo, gradile se tvornice, moglo se na rad u Njemačku, počele su se graditi vikendice, bicikl je zamijenio automobil, dobili smo i telefon… i neka netko još kaže da nam za Tita nije bilo bolje!

Kada je komunizam sazreo i počeo se urušavati, Hrvati su se na referendumu izdvojili kao i Slovenija iz Jugoslavije. Ali se Srbija nije pomirila s gubitkom Hrvatske, svoje kolonije. Počeo je teški domovinski oslobodilački rat, u kojem su se protiv Hrvatske ponovo digli i hrvatski pravoslavci i opet čast iznimkama. No znamo, Hrvatska je, od svijeta neočekivano, dobila rat zahvaljujući Božjoj pomoći, Tuđmanovoj strategiji pomirenja, zahvaljujući što ovaj puta naši komunisti nisu prešli na srpsku stranu, zahvaljujući slozi, ogromnim žrtvama branitelja i naroda, nemjerljivoj pomoći Hrvatske dijaspore, molitvom, krunicama oko vrata, i… danas, kako stojimo danas? To ne bi trebalo komentirati, svatko ima oči i neka gleda, ima glavu i neka misli. I neka svatko ispita sebe. Znamo da se za domovinu borilo ne samo puškom već i sa domoljubljem, ginulo se, a vidimo kako su branitelji nepoželjni, pa ako se sami ne znaju ujediniti što radi predsjednik?. Ako je krunicu o vratu nosio gotovo svaki branitelj i ako smo se ‘u tom znaku’ oslobodili i ako danas muškarci s krunicom na Jelačić placu mole za našu domovinu kakvi su to ljudi bez stida koji bubnjevima i sirenama ometaju molitvu, kakav je to ministar policije koji štiti izgrednike koji prkose i ismijavaju molitelje. Kakva je to i čija i za koga radi ministrica kulture koja ne da ni centa za hrvatske projekte, a obilato pomaže protuhrvatske novine i filmove. Što nam i koliko vrijedi premijer koji svjesno bira i postavlja ljude koji su protiv hrvatskih interesa, koji ne treba hrvatsku dijasporu jer dijaspora je i za komunistički pogled na svijet bila neprijateljska. Za koga radi naš premijer kada koalira s Pupovcem, otvorenim neprijateljem hrvatske države?!

Neću više nabrajati, i postavljam pitanje i sebi i vama:

JESMO LI SVI SPREMNI IZIĆI NA IZBORE, ili ćemo izostanak pravdati da se i onako ništa ne da promjeniti. Svi moramo preuzeti na sebe odgovornost za Hrvatsku?

1. Prvi izbori koji nas očekuju su izbori za Europski parlament, koji će se održati 6. – 9. lipnja 2024. Oni se u isto vrijeme održavaju i u drugim zemljama članicama. Ovi izbori su važni jer pokazuju raspoloženje birača i njihov stav o EU-u i političkim pitanjima koja se tiču Europe.

2. Drugi važni izbori su parlamentarni izbori za Hrvatski sabor, koji se po zakonu moraju održati u periodu od kraja kolovoza do sredine rujna.

3. Krajem 2024. godine građani će i treći put na birališta, i to na predsjedničkim izborima.

U subotu 17. veljače 2024. na Trgu svetog Marka u Zagrebu održan je prosvjed protiv Vlade Republike Hrvatske i HDZ-a.

Prosvjed je organiziralo jedanaest oporbenih parlamentarnih stranaka lijevo-liberlne oporbe zbog imenovanja Ivana Turudića za glavnog državnog odvjetnika.

Uspio sam na fotografijama pronaći jednu jedinu hrvatsku zastavu.

Fotografije i video zapisi i čvrsto stisnute ispružene pesnice podsjećaju i vraćaju me u dane preokreta iz 1945.

U Zagrebu, 29. veljače 2024. godine,

Uz mir i dobro!

J o s i p  Horvat

Izvještaj agencije IKA o svetoj misi zadušnici donosim u nastavku.

Na svetoj misi bili su i članovi Hrvatskog žrtvoslovnog društva.

POSTULATURA BL. IVANA MERZA – ZAGREB (IKA) 

21.02.2024.

Misa zadušnica na 77. godišnjicu strijeljanja banjolučkog župnika dr. Nikole Bilogrivića i odvjetnika dr. Feliksa Niedzelskog, 20. veljače 2024., slavljena je u crkvi sv. Martina u Zagrebu.

Misu je predslavio ravnatelj Caritasa Banjolučke biskupije mons. Miljenko Aničić, a suslavio je postulator kauze bl. Ivana Merza o. Božidar Nagy, SI. U molitvenom i misnom sjećanju banjolučkim žrtvama pridružene su i dvije zagrebačke – odvjetnik dr. Ivan Protulipac i poduzetnik Jerko Malinar, koji su stradali istih godina.

Sva četvorica su kao intelektualci bili istaknuti katolički javni djelatnici, posebno angažirani u katoličkim organizacijama za mladež. Usko su bili povezani s bl. Ivanom Merzom, bilo kao suradnici bilo kao njegovi prijatelji. Sva četvorica pali su kao žrtve komunističkih zločina koji su nad njima izvršeni.

Propovijed je izrekao o. Nagy. Iznio je mnoge detalje iz njihovih života i mučeničke smrti. Počeo je kronološkim redom prema godinama njihova stradanja. Prvi je stradao Zagrepčanin Jerko-Jerolim Malinar, otac četvero malodobne djece. Od svoje mladosti bio je djelatno uključen zajedno s bl. Ivanom Merzom, svojim prijateljem, u rad katoličkih organizacija za mladež. Po dolasku partizana u Zagreb odmah je bio uhićen i na montiranom procesu osuđen na smrt. Posljednje dane proveo je u logoru na Kanalu (danas Autobusni kolodvor) gdje su ga još mogli posjećivati članovi njegove obitelji. Strijeljan je 15. srpnja 1945. zajedno s brojnim drugim Zagrepčanima iz istoga logora. Za grob mu se ne zna.

Druga žrtva komunističkog zločina bio je dr. Ivan Protulipac koji je ubijen 31. siječnja 1946. po danu na ulici u Trstu od izaslanika tadašnje jugoslavenske tajne službe Ozne. Dr. Protulipac, premda nije uopće bio politički ni vojno angažiran tijekom Drugoga svjetskog rata nego je vršio svoju odvjetničku službu, za jugoslavenski komunistički režim predstavljao je opasnost zbog svojih izvanrednih talenata, organizatorskih sposobnosti i rodoljubnih vrlina, koje su dolazile do izražaja u katoličkim organizacijama kojima je stajao na čelu kao voditelj i predsjednik. Bio je prvi od istaknutih Hrvata u emigraciji kojega je komunistički režim likvidirao. Isto tako, njegovo tijelo je među žrtvama, s demokratskim promjenama, 1993. prvo vraćeno u domovinu i sahranjeno na Mirogoju u Zagrebu.

Vlč. dr. Nikola Bilogrivić je još od studentskih dana kao bogoslov bio bliski prijatelj bl. Ivana Merza o čemu svjedoči i njihova sačuvana korespondencija. Kao svećenik i povjesničar posebno se bavio proučavanjem prisutnosti Katoličke Crkve u vrijeme turske vladavine na području Bosne. Na montiranom komunističkom procesu u Banjoj Luci je kao hrvatski znanstvenik i rodoljub osuđen na smrt i strijeljan 20. veljače 1947.

U 34. godini života pao je kao žrtva komunističkog zločina dr. Feliks Niedzelski. Izuzetno nadaren provodio je svetački život pa su ga bili prozvali „drugi Merz“. Veoma aktivno angažirao se još od svojih studentskih dana u katoličkim organizacijama. Tijekom Drugog svjetskog rata obnašao je i civilne službe u Bosni pa je u tom svojstvu pomagao brojnim progonjenicima i stradalnicima. Kad je protiv njega organiziran montirani komunistički proces, 800 srpskih obitelji koje je spašavao i pomagao tražilo je njegovo oslobađanje, ali komunističkim progoniteljima to nije ništa značilo. Osuđen je na smrt i strijeljan zajedno sa župnikom Bilogrivićem 20. veljače 1947.

Junačko je bilo Feliksovo kršćansko svjedočenje posljednjeg dana njegova života i neposredno prije strijeljanja, slično mučenicima iz prvih kršćanskih vremena. Znade se gdje su obojica pokopani (Borik u Banjoj Luci), a nad njihovim neobilježenim grobovima izgrađeno je sportsko igralište koje i danas postoji.

Crkvica sv. Martina u Zagrebu u Vlaškoj ulici izabrana je za misu zadušnicu jer je u nju tijekom studiranja u Zagrebu na molitvu često dolazio dr. Niedzielski.

Na slavlju se okupilo četrdesetak vjernika raznih dobi, štovatelja te četvorice istaknutih hrvatskih katoličkih javnih radnika koji su svojim življenjem i mučeničkom smrću posvjedočili vjeru u Isusa Krista.

Među ostalima, sudjelovao je Hrvoje Malinar, ing., sin ubijenog Jerka Malinara, sa suprugom i kćeri. Jerolim Malinar je jedna od rijetkih žrtava komunizma kojoj je u demokratskoj Hrvatskoj, zalaganjem njegove obitelji, Županijski sud u Zagrebu 21. siječnja 2020. potpuno poništio presudu komunističkog režima i proglasio ga neosuđivanim i nevinim hrvatskim građaninom. O tomu je javnost svojedobno obavijestio i Glas Koncila.

Na kraju mise najavljeno je da će se i idućih godina u toj crkvici toga dana služiti godišnje mise zadušnice.

Fotogrfije i tekst: Josip Horvat