U organizaciji župnika Leopolda, župljani župe Muke Isusove iz Vukomerca iz Zagreba, uputili su se jednim autobusom u Sloveniju, u 165 km udaljenu Škofju Loku, kako bi prisustvovali dva i pol satnom čuvenom Pasionskom uprizorenju.
Putovali smo autoputom i uživali u suncem obasjanim slikovitim ravničarskim, bregovitim i brdovitim slovenskim krajolicima, prošli dvorac Mokrice, nekadašnji ljetnikovac zagrebačkih biskupa, prošli pored Krškog, Novog Mesta, Ljubljane i stigli do srednjovjekovne Škofje Loke, u slobodnom prijevodu ‘Biskupske Močvare’, grada koji nas je svojom posebnošću u mnogočemu iznenadio i svidio nam se.
Da nismo imali turističku vodičicu Mirjam, mnogo toga bi nam ostalo nepoznato. Mirjam nam ja na trgu, pored makete grada ispričala povijest i ustrojstvo ove srednjovjekovne ljepotice. Grad se spominje 973. god., kada ga njemački car Oton II. daruje Bavarskim Frajburškim biskupima i u njihovom vlasništvu ostaje 830 godina, sve do 1803. kada je pripojen Austriji. Status grada dobiva 1274. kada je bio opasan zidinama. S jedne strane, preko rijeke Sore, ulazilo se u grad kao i danas prastarim, iz XIV. st., kamenim ili Kapucinskim mostom. Grad su činile dvije glavne cjeline. U gornjoj starijoj i bogatijoj ulici živjeli su bogati trgovci, zanatlije, kler i gospodstvo. Kasnije se grad širi na donju ulicu i dalje, za niži stalež.
Godina 1511. grad je teško zadesio potres. Grad je obnovljen, dotadašnje drvene prizemnice se zamjenjuju novo izgrađenim kamenim kućama katnicama, čija su pročelja ukrašavana dekoracijama i freskama, kroz povijest održavane i ukrašavane stoje i danas. Gospođa Mirjam nas je provela gornjim i donjim ulicama uz objašnjavanje pojedinosti. Po do danas zadržanim njemačkim prezimenima sa vidi da su biskupi kroz povijest ovdje doseljavali Bavarce i Tirolce. Na gornjem trgu, najljepša je Homanova kuća – gradski dvorac u kojem je svojevremeno bila pekara i ‘gostilna’. Godine 1627., aristokrat Mihalj P. je u gradu otvorio besplatnu dvogodišnju školu za dječake, gdje su se školovali za pojedine zanate. Godine 1751. na trgu je protiv kuge, požara, gladi i rata, podignut Majci Božjoj zavjetni ‘Kužni pil’.
Posebno je na trgu lijepa i prostrana župna crkva sv. Jakova, sagrađena sa zvonikom 1532. godine. Krase ju vitki stupovi, visoki strop ukrašen štukaturom, freskama i grbovima donatora, a posebnu mističnost daju joj vitraji zagasitih boja, koji umanjuju prodor svjetla kroz vitke visoke prozore, poput tamnih vitraja u crkvi Kristova Krvavog Znoja u Maslinskom vrtu. U toj crkvi sv. Jakova imali smo sv. Misu a Slovenskom jeziku
Donji dio grada je također poslije potresa 1511. g. obnovljen, ali je ostao sa kamenim prizemnicama. Od značajnijih zgrada tu je od XVI. st. djelovala ubožnica, za zbrinjavanje bolesne i iznemogle sirotinje bez skrbi. Tu je i povijesna zgrada ‘Kašča’, veliko gradsko skladište, te zgrada obrta proizvodnje klobuka iz XV. st., od zadnjih vlasnika Vojvođana nazvana ‘Šešir’. Prerasla je u malu tvornicu i sa 40 radnika bila poznata u Europi po kvalitetnim šeširima od zečje dlake i u Americi po proizvodnji židovskih šešira. Više ne radi.
Od XIV. st. u samostanu pored velike crkve djelovale su sestre Klarise, sve do 1780. god., kada ih, kao i Pavline u Lepoglavi ili Kapucine u Zagrebu, iz političkih razloga, dekretom ukida car Josip II. U tom samostanu nastavljaju s radom sestre Uršulinke, koje otvaraju dvije škole. Vanjska škola na slovenskom jeziku je bila za puk, gdje su se stjecala znanja pismenosti, računa, i praktična znanja u kućanstvu. Unutarnja škola na njemačkom jeziku je bila za više staleže i za visoko obrazovanje. Danas su sestre uršulinke u mjestu S. Duh i djeluju odgojno na duhovnom planu, a prostrani njihov samostan se koristi za potrebe ‘Organizacije pasionske baštine ‘ kao prostor za uvježbavanje glumaca i skladištenje rekvizita.
Prije kasnog ručka u restoranu, prošetali smo gornjom ulicom, pa iza ostataka gradskih zidina uz brijeg do uršulinskog samostana i crkve, pa kamenim mostom preko rijeke Sore do kapucinske crkve s. Ane i samostana. U samostanu smo gledali film o povijesti i sadašnjosti Pasije, kojoj su autori franjevci kapucini i izvodi se po pisanom scenariju koji je 1715. god. doradio brat Marušić. Pasija je mediteranskog tipa, ali ima svojih vrijednih posebnosti, zbog kojih je 2016. god. uvrštena na svjetski popis nematerijalne kulturne baštine UNESCO-a.
Kapucinska knjižnica je osnovana 1706. god i posjeduje 30 000 knjiga, sa 20 inkunabula. Mi smo pod vodstvom gospođe Mirjam posjetili jednu sobu sa oko 1000 knjiga složenih po regalima, poredane po jezicima i abecedno po naslovima. Vrijedno i impresivno.
Prisustvovali smo noćnom uprizorenju Pasiona u režiji Marcela Brula, Pred nama su se na pozornici redali prizori mnoštva kostimiranih glumaca i statista, praćeni zvučnim i svjetlosnim efektima. Prizori su bili potpuno razumljivi i bez poznavanja staro slovenskog jezika. Cijela procesija je prikazana u 20 prizora kako slijedi:
1.) Raj; 2.) Smrt; 3.) Pakao; 4) Cehovi; 5.) Ulaz u Jeruzalem; 6.) Posljednja večera; 7a.) Samson; 7b.) Krvavi znoj;
8.) Judina izdaja; 9.) Herod; 10.) Bičevanje; 11.)Krunjenje; 12.) Jeronim; 13.) Evo Čovjeka; 14.) Razbojnici; 15.) Križni put: 16.)Razapinjanje; 17.) Sedam žalosti majke; 18.) Škrinja Saveza; 19.) Božji Grob; 20.) Narod
Kućama smo se vratili kasno i puni dojmova!
Tekst i fotografije: Josip Horvat /IBM/