BIJELI  KRIŽ  ISTINE  U  SISKU  u  Capragu – 22. lipnja 2022. godine

U Sisak, u Caprag, naša manja grupa, predvođena predsjednikom HŽD-a, g. Antom Beljom je stigla iz Zagreba ugodnom vožnjom vlakom. Prošli smo pored tužne slike rafinerije i željezare te pored ciglom građenog  dvorca, utvrde na ušću rijeke Kupe u Savu, koja je odoljela i doživjela slavnu pobjedu nad Turcima, a nisu ju, kao mnoge dvorce, zapalili ni partizani. Na željezničkoj postaji su nas autima dočekali prijatelji iz udruge ‘Hrvatski domobran’ i odvezli  do dvorane pored crkve, gdje smo se upoznali, razmijenili mišljenja i bili lijepo počašćeni.  Društvu se na kraće pridružio i gosp. župnik i biskup mons. Vlado Košić.

U interesantnoj diskusiji gospodin Josip Frković iz Hrvatskog domobrana nam je u kratko opisao stanje u županiji vezano uz bijele križeve i velika poratna stradanja 1945. godine.

Nesreća za ovaj kraj i za Hrvatsku je nastala početkom 1945. kada su komunisti počeli sa likvidacijama. Radili su to u početku podalju u Banskom Grabovcu. Tamo su likvidirali zemljo veleposjednika Đuru Katića, studenticu Zlatu Kolarić, prvakinju ustaške mladeži i druge poznate Siščane.

Josip se kao dijete sjeća partizanskog logora na Viktorovcu ograđenog bodljikavo žicom. Jutrima bi drugovi tjerali iscrpljene i mršave logoraše u dotrajalim domobranskim, ustaškim i njemačkim uniformama, a i u civilu, na gimnastiku da trče. Pitao je Josip oca tko su ti ljudi, a otac je kratko rekao, to su naši vojnici. I dijete ja shvatilo za cijeli život da tu nešto nije u redu.

Za masovne likvidacije logoraša šuma Lasinja je bila puno bliža od Banskog Grabovca. U šumi su se vršile likvidacije i danju i moću. Stalno su se čule strojnice. Naša komisija je, kaže novinar Josip Frković, istraživala tragove i našla papirnate dokumente za 836 ubijenih koje je osudio prijeki sud. Zapovjednik grada je bio čovjek, na žalost porijeklom Židov koji je odlučivao o svemu u gradu Sisku i stavljao potpise na smrtne presude. Tu treba pribrojiti još 77 pobijenih na temelju milicijske presude. Dakle za 913 osoba postoji pisani trag, a za ostalih 2000 se ne zna kada ni gdje su pobijeni. Jedan od tragova takvog ‘humanitarnog rada’ bio je nalaz na sadašnjem mjestu bazena u Capragu  blizu ulaza u željezaru. Kod iskopa zemlje za bazen, pričali su radnici, naišli su na ‘brdo’ ljudskih kostiju i 19 lubanja. I kako se onda vodila briga o ljudskim pravima, sve je natovareno na kamion i odvezeno sa zemljom. Neotkrivena grobišta bi se mogla nalaziti u hrastovoj šumi od stotinjak hektara, koja seže sve do Komareva. Obećanje ministarstva o forenzičnom istraživanju nisu provedeno, jer još ima neriješenih pitanja iz domovinskog rata. Zadnje stradanje od ukupno oko 3000 ljudi je bilo 15. lipnja 1946., dakle više od godine dana nakon rata, gdje su u nadležnosti partizanskih šefova pobijeni bivši zarobljeni domobrani i ustaše iz okoline Galdova. Prema dokumentima, neke smrtne presude su potpisivali i neki uključeni građani.

Glavni u natjecanju da se tu ubije poslije rata toliko Hrvata su bili naši susjedi sa druge strane Dunava. Srbi i Vlasi. Bilo koju odoru su nosili bili su to što jesu, jer su mnogi prihvatili i u sebi gajili usađenu klicu mržnje prema Hrvatima. Ako pitate što je s tunelom šumske željeznice na Banovini kod Vrgin Mosta, to je naša ‘huda jama’, široj javnosti nepoznata. Ni o tome se nije smjelo govoriti, a nije poželjno ni danas. U Hudoj jami u Sloveniji je živo zazidano oko 2000 slovenskih ‘belogardejaca’ i oko1000 Hrvata, a u našem tunelu oko 2000 legionara i domobrana, zarobljenih od partizana, odnosno četnika. Nakon iživljavanja lokalnog pravoslavnog stanovništva nad zarobljenicima, zarobljenici su utjerani u tunel, čiji su ulazi minirani i zazidani. Pored zapuštenog i do danas neotvaranog tunela postavljen je Bijeli križ istine.

Mi imamo 119 stratišta i grobišta, najveći broj u hrvatskoj, nastavio je Josip. Postoji podatak da je u Hrvatskoj poslije rata 1945, pobijeno oko 300 000 ljudi. Sav taj genocid nad Hrvatima komunisti su klevetnički, pripisali hrvatskoj vojsci i Jasenovcu i broj višestruko uvećali. Uostalom, drug Tito je po svjedočenju, 20. V. 1945. u Varaždinu rekao: “Morali smo dopustiti Srbima da se izdovolje.“

Prema statistici, u našoj županiji, u 12 općina i 8 gradova, u 119 stratišta pobijeno je oko 45 000 ljudi. Imali smo svakakvih nesreća. U Sunji, općinskom  mjestu obrta i raskrsnica, u rujnu 1944. na glavnom trgu pred općinom, zaklali su 20 mladića  domobrana na očigled naroda, koje su zarobili po selima. Akciju je vodio pravoslavac Srbin. Da li ste za ovo ikad čuli ili negdje pročitali? Na Banovini je naš narod malobrojan i sve su činili da ga istrijebe.

Što se tiče Zrina, gdje je 1508.g. rođen Nikola Šubić, u srpskom okruženju su imali samo nekoliko  pušaka. Tražili su u Zagrebu pomoć. Rođak Mike Špiljka opančara je to prenio kao napad na pravoslavce i dr. Vladimir Bakarić, na žalost opet Židov je izdao naređenje da se napadne na Zrin i ubije sve što se kreće, a mjesto spali. Tako je i bilo, i do današnjeg dana jedino je biskup Košić ishodio dozvolu da se u hrvatskom povijesnom mjestu izgradi crkva sa pločama s imenima 291 žrtve.

Još bismo vjerojatno saznali mnoge nepoznate istine od gospodina Frkovića, monsinjora Košića, Ante Belje i drugih, ali je bilo vrijeme poći u dvorište crkve. Tamo su se oko Bijelog Križa već okupili vjernici, poznavatelji i poštovatelji hrvatske žrtve. Gospodin Josip Frković je ispred ‘Hrvatskog domobrana’ pročitao govor o poslije ratnim žrtvama, a biskup, monsinjor Vlado Košić sa prisutnim svećenicima i narodom izmolio molitvu za sve žrtve u još uvijek u prikrivenim grobištima u Lasinjskoj šumi i pod temeljima željezare i obavio svečani blagoslov križa. Potom je podno križa položeno cvijeće i za sve pokojne su zapaljene svijeće. Križ je trebao biti postavljen na drugom mjestu bliže iskopanim žrtvama, ali od vlasti nije odobrena dozvola. Možda je ovako i bolja da je križ pored crkve. Njegova nazočnost i natpis će mnoge potaknuti na sjećanje i na molitvu.

 

U lijepoj modernoj crkvi, prostranoj, osebujnoj sa vrijednim oltarskim mozaikom i poučnim vitrajima iz Isusovog života, i klasičnim monumentalnim nosivim stupovima stropa i krova, svečanu pjevanu svetu Misu je predvodio biskup mons. Vlado Košić s domaćim svećenicima. U propovijedi je biskup najprije protumačio pročitano Evanđelje o sv. Ivanu Krstitelju koji je svoju vjeru, poštenje iskrenost i hrabrost platio glavom. Tako su i mnogi iskreni, pošteni i hrabri Hrvati, vojnici građani i svećenici, za slobodu i vjeru u mnogim borbama za slobodu i samostalnost plaćali glavom, kako u domovinskom, a naročito u II sv. ratu. Komunisti su se borili za ideologiju, a hrvatska vojska za samostalnost kakvu imaju i drugi narodi. Danas se borimo za istinu da svaki poginuli ima pravo na ime i na obilježeni grob Zalažemo se za pomirenje u ljubavi, poštenju i poštivanju bez laži i kleveta.za pravo na sjećanje.

Poslije svete Mise svi smo se okupili oko priređenih stolova sa raznim kolačima i pićima. Bila je to još jedna prilika za druženje i razgovor. Svaka čast, hvala i pohvala domaćinima.

Ispraćeni smo od domaćina do udobnog vlaka i vratili se u Zagreb i kućama u kasni sat. Zadovoljni i oplemenjeni novim prijateljima i spoznajama , želimo svoje dojmove uz srdačan pozdrav prenijeti i vama.

U Zagrebu, 13. srpnja 2022. godine

Tekst i fotografije J o s i p Horvat

Preporučujemo poveznicu na video: https://www.youtube.com/watch?v=ik1QKRpWdDM&t=16s