Godine prolaze al sjećanja ostaju. 10. travnja 1995. godine bio je težaka dan za nas inženjerce. Tog kobnog dana nakon uspješno odrađene akcije “Skok 1” slijedilo je probijanje puta do novih položaja.
Na žalost na padinama Dinare u trenutku je sudbina okrenula list dvjema obiteljima i nama koji smo dijelili dobro i zlo s našim prijateljima. Obitelji su zavijene u crninu plaštem tuge.
Nediljko Milun, načelnik inženjerije i Zdenko Pavela rukovalac na Katerpilar D8, položili su živote na oltar Domovine. Danas nakon trideset godina samo hladan kamen s imenima naših ratnika ostaju nijemi svjedoci na dva mlada i hrabra ratnika.
Dolaskom na mjesto stradavanja, nakon trideset i jednu godinu, u svakom od nas se ponovno premotavaju kadrovi neispisane priče.
Ipak cvijeće i svjetlo svijeća prigrle taj hladni kamen i ostaju svjedočiti prolaznicima o hrabrim ratnicima.
Svjetlost vječna svjetlila njima.
Laka im bila hrvatska gruda.
Tekst i fotografije: Jozo Klarić Klajo
Poveznica s blogspotom: https://jozocarapice.blogspot.com/2026/04/10-travanj-sjecanje-na-ratnike.html?m=1