Matica hrvatska – ogranak Bjelovar, 2010., 976 str.
JUGOSLAVENSKO NASILJE I PREŠUĆIVANE ŽRTVE DRUGOGA SVJETSKOG RATA I PORAĆA S PODRUČJA DANAŠNJE BJELOVARSKO-BILOGORSKE ŽUPANIJE
IZ SJEĆANJA LEOPOLDA SUPANČIĆA, JEDNOG OD VOĐA BJELOVARSKOG USTANKA 8. TRAVNJA 1941.
Kako se opasnost 2. svj. rata približavala našim krajevima, to je i pozivanje rezervista u vojsku Kraljevine Jugoslavije naročito u ožujku 1941. bilo učestalo. U to se vrijeme popunjavao i 40. dopunski puk (pukovnija) u Filipović vojarni u Bjelovaru. Tako je i Leopoldu Supančiću, učitelju, 27. ožujka 1941. Vojni okrug poslao poziv, da se odmah javi u tu 40. pukovniju kao pričuvni poručnik i primi dužnost komandira 2. čete.
Zadaća mu je bila preuzimati pridošle pričuvne vojnike koje je trebalo pripremiti za ratište. U četu, tj. satniju umjesto 300 pričuvnih vojnika (pretežito Hrvata s bjelovarskog područja) prijavilo ih se oko 50%, dok se od 13 konjskih zaprega prijavilo svega jedna. Zbog toga se streljivo moralo prevoziti kamionima pod jakim vojničkim osiguranjem.
Dopunska 40. pukovnija sastojala se od svega 2 bataljona (bojne), svaki s 4 čete, tj. satnije. Komandant (zapovjednik) pukovnije kao i zapovjednici oba bataljona bili su srpske narodnosti i ona je bila predviđena posljednja ići na ratne položaje u smjeru mjesta Pčelić prema mađarskoj granici, dok je 108. puk čije je popunjavanje u potpunosti provedeno prije također u velikoj većini Hrvatima iz bjelovarskog područja bio (inače smješten izvan grada radi opasnosti od bombardiranja) predviđen i prije krenuti na ratne položaje u istom smjeru. Kroz to vrijeme časnici iz četa 40. pukovnije obavljali su između ostalog i garnizonske dužnosti. Tako je poručnik Leopold Supančić bio dežuran u garnizonu od 5. do 6. travnja 1941. Obilazio je dežurne časnike po vojarnama, preuzimao od njih brojna stanja ljudstva i ostalo. Završivši taj posao vratio se u zgradu pukovnijskih uredskih prostorija ispred kojih su 5. travnja u kasnim večernjim satima između 22 i 23 sata prolazile jedinice 108. puka, te je izašavši pred zgradu vidio kako su postrojbe 108. puka bile popunjene prema ratnom ustroju. Vojnici su bili dobro naoružani, a posebice je uočljiva bila mitraljeska četa. Mitraljezi (strojnice) dijelom su prenošeni konjima, a dijelom su ih nosili vojnici. Krećući se prema svom ratnom odredištu nekoliko su sati 5. na 6. travnja prenoćili uli km od Bjelovara udaljenom Severinu, dok su drugu noć 6. na 7. travnja prenoćili u području V. Grđevca i G. Kovačice (25 – 30 km od Bjelovara). Tijekom noći 7. na 8. travnja na tom se području pobunio 108. puk. Istim putem kao i 108. puk krenula je iz Filipović vojarne u Bjelovaru u ponedjeljak 7. travnja 40. dopunska pukovnija prema već spomenutom ratnom odredištu (mađarskoj granici). Uz snježnu kišu puk se zaustavio prenoćiti u Severinu, gdje su vojnici i podoficiri bili razmješteni po kućama, a ponajviše po štalama i štagljevima, dok su oficiri po trojica bili smješteni po seoskim sobama. Vojni moral bio je na niskoj razini i nije se moglo očekivati, da bi ijedan vojnik se oružjem suprotstavio Nijemcima, budući se znalo kako su oni bili naoružani boljim, suvremenijim, pa prema tome nadmoćnijim naoružanjem. Pri kraju noći u utorak 8. travnja oko 5 sati u jutro čuli su se kratki pucnjevi. Jedan podoficir iz čete L. Supančića došao je u kuću gdje je nekoliko oficira bilo smješteno sav usplahiren rekavši: “Gospodo oficiri, ne izlazite, vani je pobuna vojnika, oni ne će na granicu u borbu protiv Nijemaca. Kažu kako će se vratiti u Bjelovar, pa makar bila potrebna borba s tamošnjom ili sa strane pridošlom vojskom. “Vojnici 40. puka potaknuti porukama prenesenim preko nekoliko konjanika iz već pobunjenog 108. puka su tu noć prije 5 sati u jutro otvorili sanduke sa streljivom i međusobno ga podijelili, kao što su i pripadnici 108. puka prije nekoliko sati to isto učinili u G. Kovačici, nakon što im je kao Hrvatima streljivo bilo uskraćeno. Uslijedilo je razoružavanje oficira Srba i Slovenaca i kao zarobljenici s pukom će biti vraćeni u Bjelovar. Neki su se oficiri čuvši za pobunu sakrili i odlaskom puka za Bjelovar pojavljivali u okolini. Poručnik L. Supančić otišao je među svoje vojnike 2. čete čiji je bio zapovjednik. Vojnici su ga pitali: “Hoće li ih napustiti?” Odgovorio im je: “Kuda vi, tud i ja!“ Ishod pobune se nije znao te je bilo časnika koji su bili neopredijeljeni. Poručniku Leopoldu Supančiću priključili su se dvojica časnika Hrvata i to potporučnik-Tomislav Jelić, učitelj iz Stare Ploščice i potporučnik Trepe (zaboravljeno ime), porezni činovnik iz Gospića i postrojili vojnike 40. dopunske pukovnije. Čekalo se na vrijeme pokreta zajedno sa 108. pukom kojeg je vodio narednik Ivan Čvek i koji je stigao predvodeći zarobljene oficire Srbe i Slovence bez oznaka. Postrojeni 40. puk preuzima voditi poručnik L. Supančić i oba puka kreću prema Bjelovaru. Sporo su se kretali naprijed s osiguranjem prethodnica radi neželjenog dočeka regularnih motoriziranih trupa jugoslavenske vojske upućenih iz Zagreba. Kad su stigli pod brijeg kod prigradskog naselja Mlinovca, pred pobunjene pukovnije stiglo je izaslanstvo Gradskog poglavarstva Bjelovar na čelu sa zrakoplovnim kapetanom 1. klase Ivanom Mrakom i u kojem su bili poznati HSS- ovci: Fabijan Antoljak, Franjo Hegeduš – ujedno narodni zastupnik i još neki drugi. Dogovoreno je kako će zatim kapetan Ivan Mrak zajedno s gradonačelnikom Julijem Makancem, senatorima Robertom Vagnerom i Kunekom, kotarskim predstojnikom Josipom Verhasom i HSS-ovcima Antoljakom, Hegedušom i Tomom Vojkovićem utemeljiti Mirotvorno vijeće koje je preuzelo brigu i o obadvije pukovnije čiji zapovjednik postaje kapetan Ivan Mrak.
Mirotvorno vijeće utvrdilo je svoje glavne zadaće djelovanja, a to su:
- odluka o ulasku pukovnija u grad i njihovo postrojavanje na Logoru (danas nogometno igralište i prostor oko njega);
- proglašenje Hrvatske kao suverene, nezavisne države;
- obrana grada i razmještanje pukovnija radi vanjskog osiguranja od kaznenih pothvata;
- unutrašnjeg osiguranja u gradu od moguće pljačke, uhićenja lojalnih građana i sl.;
- riješiti pitanje zarobljenih oficira Srba i Slovenaca;
- surađivati s predstavnicima vlasti u Zagrebu, odnosno s HSS-om i Banovinom.
Sve navedene glavne zadaće djelotvorno su provedene. Tako je/su:
- Pobunjena vojska krenula je u grad, obradovana, jer su na svim kućama bile izvješene hrvatske zastave, a na ulicama mnoštvo građana oduševljeno ih pljeskom pozdravljalo. Utvrđeno je kako su obje pukovnije na ulazima u grad čekale žandarske i četničke postrojbe, razmještene po zaklonima i iza uglova kuća. Tako su prije podneva iz zasjede zapucali na kamion s nekoliko pobunjenih hrvatskih vojnika koji su krenuli u grad po hranu i izvide, te su dvojica vojnika Hrvata ubijena, a trojica ranjena. Kad su prethodnice pukovnija 108. i 40. ulazile u grad, ti četnici i žandari pobjegli su i nestali. Stigavši po dogovoru na Logor novi zapovjednik obje pukovnije zrakoplovni kapetan 1. klase Ivan Mrak ih je postrojio i rasporedio te je 108. pukovniju vratio izvan grada na mjesta s kojih je krenula prema ratnom položaju s zapovjednikom narednikom Ivanom Čvekom. Po tom rasporedu 40. dopunska pukovnija ostaje u gradu Bjelovaru u vojarnama sa zapovjednikom poručnikom L. Supančićem.
- Proglašenje Hrvatske kao suverene, nezavisne države je 8. travnja 1941. dakle istog tog dana proglasio s balkona Gradskog poglavarstva (danas zgrada Gradskog muzeja) u 18 sati gradonačelnik grada Bjelovara dr. Julije Makanec.
- Obrana grada radi vanjskog osiguranja dodijeljena je 108. pukovniji. Dana 9. na 10. travnja noću iz Zagreba preko Čazme bila je upućena motorizirana jedinica koja je trebala pokoriti pobunjenike i poslati ih na granicu, no dočekana je i zaustavljena mitraljeskim rafalima vojnika 108. pukovnije u području Velikog Korenova blizu rijeke Česme. Napadači, bojeći se velikih gubitaka zbog ravnog terena, su se povukli. Istoga dana 9. travnja bilo je povremenih uznemirenosti i povika građana: “Idu četnici!”, strahujući od njihova napada. Međutim, jedinice 108. pukovnije i jednog dijela 40. dopunske pukovnije bile su dobro raspoređene dogovorom zapovjednika Ivana Čveka i Leopolda Supančića, pa je grad bio potpuno osiguran.
- Unutarnje osiguranje u gradu bilo je također na visini zadaće i manje – više uspješno. Pojedine ophodnje 40. pukovnije potpomognute s naoružanim građanima i Mačekovom zaštitom održavali su mir i red, osiguravali podnošljivost prema lojalnim Srbima, sprečavali moguće pljačke i sve ostale nezakonite radnje. Tako je i samom ophodnjom zapovjednika Supančića spriječena skupina pobunjenih vojnika jer su silom htjeli provaliti u trgovinu željeznom robom Filipa Omčikusa u Zagrebačkoj ulici, Srbina po narodnosti, jer je kako su vikali četnik i ima oružje. U istoj ulici nekoliko vojnika tjeralo je jednog civila, inače užarskog obrtnika, maltretirajući ga kao opasnog četnika, međutim to je također ophodnja zapovjednika Supančića prekinula, budući se ustanovilo kako su vođa tih nekoliko vojnika i taj obrtnik u svađi od prije, te kako je očito na djelu osveta. Bilo je još sličnih slučajeva, ali nisu neke ophodnje bile uspješne u suprotstavljanju pojedinim nasrtljivim i osvete željnim osobama.
Rješavanje pitanja zarobljenih oficira Srba i Slovenaca. U samom gradu 8. travnja buknuo je nakon ubojstva dvojice i ranjavanja trojice pobunjenih vojnika ustanak protiv Jugoslavije u kojem uz Mačekovu zaštitu sudjeluju građani, a naročito hrvatska mladež i po dolasku pobunjenih pukovnija u grad zahtijevaju i žele oružje kako bi pomogli pri zarobljavanju i svladavanju pobjeglih oficira Srba. Taj dio sudionika u ustanku bio je naoružan, svrstan u ophodnje (patrole) izviđajući po gradu i okolici. Vojna komanda iz Zagreba zabrinula se za zarobljene oficire Srbe i Slovence zbog bojazni, kako će ih Nijemci nakon ulaska u Bjelovar preuzeti i kao svoje zarobljenike otpremiti u Njemačku. Upućen je zbog toga 9. travnja odlučan zahtjev u Bjelovar kako zarobljenike odmah treba prevesti vlakom u Zagreb Vojnoj komandi na raspolaganje, a pukovnije se moraju također odmah vratiti na ratne položaje prema granici. Ne učini li se tako, zaprijetilo se toga dana bombardiranjem Bjelovara iz zraka. Kako bi se to izbjeglo, Vijeće je odlučilo udovoljiti zahtjevu Komande iz Zagreba, te su svi zarobljeni oficiri prevezeni vlakom u Zagreb. Što je dalje s njima bilo nismo saznali.
str. 29, 30 i 31
…Predgovor Suočavanje s komunističkim zločinima u Hrvatskoj napisao je prof. dr. sc. Josip Jurčević. Uvodni tekst ove knjige Stradanja i pogubljenja hrvatskih ljudi na području današnje Bjelovarsko – bilogorske županije u obje Jugoslavije i tekst za grad Bjelovar napisao je dipl. ecc. Zdravko Ivković. Uvodne tekstove za gradove Čazmu i Garešnicu te općine: Berek, Hercegovac, Ivanska, Kapela, Nova Rača, Rovišće, Severin, Štefanje, Velika Trnovitica, Veliki Grđevac, Veliko Trojstvo i Zrinski Topolovac napisao je prof. Josip Vusić. Uvodne tekstove za gradove Daruvar i Grubišno Polje te općine: Đulovac, Dežanovac, Končanicu, Sirač, Šandrovac, Veliku Pisanicu i tekst Stradanje Crkve na području Bjelovarsko – bilogorske županije napisala je prof. Anita Blažekovič. Dr. sc. Vladimir Geiger autor je teksta Folksdojčeri u sabirnom logoru Velika Pisanica 1945., a prilog Povijesni izvori o Travanjskom ratu napisao je ravnatelj Državnog arhiva u Bjelovaru, prof. Željko Pleskalt…
Str. 5
Fotografije: Josip Horvat/HŽD i Marko Vidović/HŽD