SNAGA JUGONOSTALGIČARA I VELIKOSRBA JE JEDNAKA ZBROJU ZLOČINSTAVA HRVATSKIH NEPRIJATELJA U PROŠLOSTI I SADAŠNJOSTI

 SUČELJAVANJE HRVATSKE DRŽAVOTVORNE OPCIJE I ONE CENTRIFUGALNE ANTIDRŽAVNE UDRUŽENE SA ISTOVJETNIM SILNICAMA IZ SVIJETA, KOJE ONEMOGUĆUJU DRŽAVOTVORNO I DOMOLJUBNO STABILIZIRANJE DANAŠNJE SAMOSTALNE REPUBLIKE HRVATSKE

 Ovakav odnos snaga bio je izražen kroz čitavu povijest u hrvatskom narodu; jedni su za hrvatsku samostalnost, a oni njoj protivni uvijek su nastojali u svoj savez okupiti sve one iz susjedstva, europskog okruženja, ratnih i poslijeratnih političkih prekrajanja teritorija i sučeljenih ideoloških blokova, ponajprije poslije Prvoga i Drugoga svjetskog rata u svrhu onemogućavanja uspostave samostalne hrvatske države. Te destruktivne silnice nalazile su uvijek određene grupacije u hrvatskom narodu koje su im bile na usluzi osiguravajući na taj način i svoje osobne i skupne interese, a na nesreću i veliku štetu vlastitog naroda.

Ta činjenica  je očita još od 2000., a današnjim izjednačivanjem hrvatske žrtve i bivših agresora pokazuje svoju najvišu razinu zloćudnosti, nezapamćenu u hrvatskoj povijesti. Taj isti odnos je izražen i nametnut ostalim narodima s područja propale Jugoslavije i pomagan iz raznih centara svjetske političke i gospodarske moći unatoč činjenici da su ti narodi svoju samostalnost  u svojoj vlastitoj državi izborili vlastitim životima i prolivenom krvlju poslije čega su njihove samostalne države priznate od većine postojećih država u svijetu i ključnih međunarodnih foruma, a danas ih mnoge članice bivšeg i sadašnjeg zapadnog bloka, sudionice u stvaranju Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije nazvane Jugoslavijom) nastoje ponovno vratiti u okvire bivše tamnice naroda, današnjeg tzv. zapadnog Balkana preko već prokušanih ‘putokaza’: ‘za kralja i otadžbinu’ (prva Jugoslavija) preko ‘bratstva i jedinstva’ (u prošloj komunističkoj Jugoslaviji), i današnjeg ‘srpskog sveta’.

‘Srbija na zapadu’ od Garašanina do današnjeg tzv. zapadnog Balkana i ‘srpskoga sveta’

Srpski programi i posezanja za teritorijem susjednih naroda u povijesnom razdoblju dužem od dvjesto godina mijenjali su se u taktici i prilagođavali promjenama povijesnih okolnosti, ali su sadržajno ostali nepromijenjeni sve do danas.

Ovom prigodom se želim osvrnuti samo na velikosrpske programe iz zadnjih sto i deset godina koji su u biti istovjetni s današnjim i koji se nisu samo odnosili na današnju Republiku Hrvatsku nego i  na područja svih novonastalih država na području ex Jugoslavije.

 Projekt ‘Homogena Srbija’ od 30. lipnja 1941. banjolučkoga odvjetnika Stevana Moljevića, kasnije bliskog suradnika Draže Mihailovića, ministra odbrane u Otadžbini i član jugoslavenske izbjegličke vlade

 Ovaj projekt se temelji na zahtjevima za stvaranjem i organizacijom homogene Srbije „koja ima da obuhvati celo etničko područje na kome Srbi žive“. S. Moljević ističe da je osnovna pogreška Srbije 1918. godine bila što u novoj državi (Kraljevini SHS) nije odredila svoje granice, te da se to mora sada učiniti.

Dakle, te granice ‘moraju’ obuhvatiti cijelo etničko područje na kojem žive Srbi „sa slobodnim izlazima na more za sve srpske oblasti koje su na domak mora“. U teritorijalnom pogledu pod tim se podrazumijevalo ova područja: Srbija:

„Južna Srbija“ (Makedonija), Crna Gora, Hercegovina, Dubrovnik s posebnim statusom i sjeverni dio Albanije, Vrbaska banovina, Sjeverna Dalmacija, srpski dio Like, Korduna i Banije, dio Slavonije, područje do Hrvatske Kostajnice, kotar Bugojno (osim Gornjeg Vakufa); dio kotara Livno; Šibenik i Skradin; Knin i Drniš, Vrlika, Benkovac, Biograd na moru i Preko, Zadar sa svim otocima pred njim, pa općine Gospić, Lički Osik i Medak, istočni dio kotara Perušić, općine Dabar, Škare, Vrhovine, Drežnica, Gomirje, Gornje Dubrave i Plaški, kotar Vojnić, kotar Glina, Sunja (kotar Petrinja), kotar Hrvatska Kostajnica, kotarevi Novska i Okučani, kotar Pakrac dio kotara Požege, kotarevi Daruvar, Grubišno Polje i Slatina te bosanske kotarevi Derventa i Gradačac, dijelovi Dunavske banovine i kotarevi Vukovar, Šid, Ilok, grad Osijek, kotar Vinkovci, dijelovi Drinske banovine, kotarevi Brčko, Travnik i Fojnica, Dalmacija od Ploča do ispod Šibenika, hercegovački kotarevi (Prozor, Ljubuški i Duvno) te zapadni dijelovi mostarskog i livanjskog kotara…

Srbima i Velikoj Srbiji Moljević pridaje prvorazrednu ulogu u budućoj obnovljenoj Jugoslaviji i na Balkanu, a to sve zbog srpskih „istorijskih zasluga“. Obnovljena Jugoslavija trebala se urediti na federativnoj osnovi i s tri federalne jedinice (Srbija, Hrvatska, Slovenija). Stvaranje etnički čiste i homogene Velike Srbije zamišljalo se provesti metodom etničkog čišćenja, preseljenjem i izmjenom stanovništva, a naročito Hrvata sa srpskoga područja i Srba s hrvatskoga područja.

Prema Moljevićevu projektu o velikoj Srbiji u obnovljenoj Jugoslaviji hrvatska federalna jedinica bila bi teritorijalno svedena na „ostatke ostataka“ te je u ovome velikosrpska posesivnost za hrvatskim povijesnim i nacionalnim teritorijima dovedena do vrhunca u svojim gotovo dvostoljetnim težnjama i planovima. Ova težnja velikosrpske politike za hrvatskim teritorijem dosegla je najtragičniji vrhunac u vrijeme Domovinskog obrambenog rata kad se velikosrpskom agresijom 1991. i krvavim petogodišnjim ratom još jednom pokušalo hrvatsku državu teritorijalno umanjiti. Taj konačni poraz svih četničkih i velikosrpskih projekata prekinut je vojno-redarstvenim akcijama Bljesak (1. svibnja 1995.) i Oluja (5. kolovoza 1995.)

Naglašavanje teze da svi Srbi trebaju živjeti u jednoj i istoj državi, da se velika Srbija prostire na svim onim područjima na kojima živi i jedan Srbin, imalo  je za posljedicu genocid ili „etničko čišćenje“ (termin zaobilaženja međunarodne obveze za sprječavanje genocida  koji obvezuje sve države članice UN) nesrpskih naroda i nacionalnih manjina s prethodno navedenih područja.

 Uz Moljevićev program ‘Homogena Srbija’ u vrijeme Drugoga svjetskoga rata nastajali su i neki drugi srpski programi posebno vezani za pojedine regije i okupacijske talijanske i njemačke zone. Iz jednog takvog programa Dinarske četničke divizije važno je spomenuti njihov odnos prema Hrvatima. Ne ulazeći u druge pojedinosti elaborata o Dinarskoj četničkoj diviziji, izričito se navodi planirani odnos prema Hrvatima, iz taktičkih razloga, u svrhu ojačavanja četničkog pokreta te poziv za suradnju s hrvatskim nacionalistima (zapravo jugonacionalistima – orjunašima i sličnima) da bi se smanjio odlazak Hrvata u partizane, da ne bi pod tim novim imenom kao partizani nastavili uništavati srpsko stanovništvo na području NDH.

Svi ovi projekti i planovi su postali sastavni dio Ravnogorskog četničkog pokreta Draže Mihailovića. To se najbolje vidi iz njegove programske instrukcije od 20. prosinca 1941. upućene komandantima četničkih odreda u Crnoj Gori i komandantu Limskih četničkih odreda, a proslijeđena je i četničkim komandantima u BiH i Hrvatskoj. U njoj D. Mihailović povezuje aktivnosti četničkih jedinica u zemlji s diplomatskom aktivnosti kralja Petra II. u jugoslavenskoj izbjegličkoj vladi u Londonu i sa zapadnim saveznicima. Planirali su da četnički odredi postanu vojna snaga koja će izbaciti “neprijatelja iz naše drage Otadžbine” i boriti se za ostvarenje ciljeva.

Cjelokupni taj proces trebao je biti usmjeren u stvaranje velike Srbije koja će obuhvatiti Srbiju, Vojvodinu, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Dalmaciju do Šibenika i Liku. Prema ovom elaboratu osnovna je zadaća učvrstiti Veliku Srbiju, a tek onda bi se razmatrala mogućnost stvaranja saveza s drugim državama, odnosno stvaranje Balkanske konfederacije. Velika Srbija, prema njihovim planovima, trebala je biti etnički čisto područje i u njoj je trebalo živjeti samo srpsko pravoslavno stanovništvo.

U četničkom izvještaju s kraja 1943. godine iznesene su političke prilike u sjevernoj Dalmaciji, s pretpostavkom da će biti obnovljena Jugoslavija ako u Drugom svjetskom ratu pobijede Britanci. Ujedno se konstatira dobro poznato raspoloženje da nitko od Srba ne želi Jugoslaviju, nego samo Srbiju u njezinim „etničkim granicama, bez zajednice sa Hrvatima“. (…)

DOKUMENT

Str. pov. broj 21/43.

13. februara 1943.

 

Iz pisma komandanta Ozrenskog korpusa kapetana I. klase Miloša N. Jovanovića komandantu Zeničko-vojnočetničkog odreda – Golubu Mitroviću

(objavljeno u knjizi prešućeni četnički zločini u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, str. 496)

 

U pismu Miloš N. Jovanović piše njemu podređenom zapovjedniku Golubu Mitroviću u kojemu mu objašnjava zadaću i taktiku te konačne ciljeve četničkog pokreta Draže Mihailovića.

 

„…Pošto ti i tvoji nijeste obviešteni ispravno i tačno o namjerama Ministrovim (Draža Mihailović) i naše vlade (Odnosi se na izbjegličku Vladu Kraljevine Jugoslavije u Londonu) posle pobede i pošto ste pogrešno razumjeli razloge naše oslobodilačke borbe, jer nije dosta pripovjedati, kao što ti činiš, da se borimo da sačuvamo naša sela i svoj svijet, jer naši su ciljevi viši, a naša sveta borba mora dovesti do ostvarenja ideala naših djedova i otaca, koji su za te ideale prolijevali krv i ostavljali kosti na Kosovu i Kumanovu, Mišaru i Kajmakčalanu, Cevrtniji i Ceru, a za koje ideale i mi moramo pa i prolijevamo krv, svoju srbsku krv po ovim srpskim planinama.

Ciljevi naše borbe, kako ih je Ministar formulisao jesu“: (Te ciljeve Draža Mihailović napisao je 20. prosinca 1941. i dostavio četničkim zapovjednicima u svojoj „instrukciji“, koje će četnički zapovjednici u praksi sukladno svojim mogućnostima striktno provoditi na terenu sve do kraja rata.):

1. za slobodu cjelokupnog naroda pod žezlom kralja Petra II.;
2. za stvaranje velike Jugoslavije i u njoj velike Srbije, i to etnički čiste velike Srbije u granicama Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Srijema, Banata i Bačke;
3. za uključivanje u „naš državni život“ svih još neoslobođenih slavenskih teritorija pod Italijom i Njemačkom (Trst, Gorica, Istra i Koruška), kao i Bugarske i sjeverne Albanije (sa Skadrom);
4. za čišćenje državnog teritorija od svih narodnih manjina i nenacionalnih elemenata;
5. za stvaranje neposrednih granica između Srbije i Crne Gore, Srbije i Slovenije čišćenjem Sandžaka od muslimanskog stanovništva i Bosne od muslimanskog i hrvatskog stanovništva;
6. za kažnjavanje svih onih koji su krivi za travanjsku katastrofu;
7. za kažnjavanje svih ustaša i Muslimana koji su uništavali „naš narod“, i
8. za naseljavanje Crnogoraca u krajeve očišćene od nacionalnih manjina i nenacionalnih elemenata.

 Možda tebi i tvojim borcima izgledaju ovi ciljevi veliki i neizvedivi.  SETITE SE VELIKE BORBE ZA OSLOBOĐENJE POD VODSTVOM VELIKOG VOŽDA KARAĐORĐA! SRBIJA JE BILA PUNA TURAKA (muslimana), U BEOGRADU I OSTALIM SRBSKIM VAROŠIMA STRŠILE SU MUSLIMANSKE MUNARE, A PRED DŽAMIJAMA SU TURCI VRŠILI SVOJA SMRDLJIVA PRANJA, KAO ŠTO I SADA RADE U SRBSKOJ BOSNI I HERCEGOVINI. NA STOTINE HILJADA MUSLIMANA BILO JE TADA PREPLAVILO NAŠU OTADŽBINU. A PROĐITE SADA KROZ SRBIJU. Nigdje nećete naći niti jednog Turčina (muslimana), nećete naći čak niti jednoga njihovog groba (mezara), ni jednoga šiljka (nišana), jer svjesni srpski narod još davno je zbrisao sa lica zemlje žive vekovne neprijatelje srpskog naroda, a isto tako dosledno i potpuno uništio je i posljednji trag mrskog Turčina, te je ostao čist i sposoban za velika djela balkanskog i svetskog rata za oslobođenje svih srpskih zemalja.

To je najbolji dokaz i najveće jamstvo, da ćemo uspjeti i u ovoj današnjoj svetoj borbi i da ćemo istrebiti sve Turke iz ovih naših srbskih zemalja. Ni jedan musliman neće moći među nama ostati. One, koji su se ogrešili o naš narod, kao i one čaršijske politikaše, koji su mjenjali sve političke boje i godinama sisali krv našeg srpskog svijeta iz Bosne i Hercegovine, dodvoravajući se našim zasljepljenim i pokvarenim političarima uništit ćemo bez milosti. Seljake i ostali svijet sitni preselit ćemo u Tursku.

 NAŠA VLADA U LONDONU POSREDOVANJEM ENGLESKE SAVEZNIČKE I PRIJATELJSKE VLADE NASTOJI DA POSTIGNE U TOM SMISLU PRISTANAK TURSKE VLADE (PA JE O TOME ČERČIL (Winston Churchill, 1874. – 1965., premijer britanske vlade i ministar obrane 1940. – 1945.) GOVORIO S ADANIS INENIJEM). Sve katolike koji su se ogrešili o naš narod u njegovim tragičnim danima, kao i sve intelektualce i sve ekonomski jače, nemilosrdno ćemo uništiti. Seljački svet, i isto tako sitni radni svet poštediti i od njih ćemo napraviti prave Srbe, koje ćemo milom ili silom prevesti na pravoslavlje.

Eto to su ciljevi naše velike borbe i kad dođe pravi čas mi ćemo ih ostvariti. Mi smo ih već u nekim dijelovima naše otadžbine i ostvarili.

Vi ste sigurno čuli za naše najnovije velike uspjehe naših boraca oko Foče, Čajniča, Goražda i Višegrada pod vodstvom samoga ministra. Tamo sada nema više niti jednoga muslimana, za njihova naselja i kuće više se i ne zna. Ta srpska zemlja, koju su dosada bili uzurpirali turski uljezi, sada čeka na srpske ruke da je obrade. Čuli ste i za uspjeh naših boraca u srezu stolačkom. Nekada u tom srezu je bilo oko 26.000 muslimana i katolika. Sada, osim nekoliko familija u samom Stocu, u samom srezu nema više niti jednog muslimana ni katolika. POČELO JE SPREMNO I USPJEŠNO, TREBA SAMO USTRAJATI.

Mi u ovim krajevima još ne smijemo početi, jer nije vrijeme podesno. Naprotiv morate sve poduzeti da na svoju stranu privučete muslimane. Najbolje je da im stalno prijetite, pa tu i tamo ponekog napadnete, ali da se ne zna ko je to učinio. Recite da su to učinili neodgovorni elementi i pozovite ih da se sami brane u zajednici sa vama. Možete ih i lepim riječima zvati u svoje redove, slati im u tom smislu pisma i pozive, ako smatrate da to može dovesti do cilja. Turci su naučili uvjek prilaziti onome, koji je jači, uvjek vrdati desno i lijevo. To morate iskoristiti, a kada dođe naš dan, znaćemo kako ćemo razgovarati (…)

Nadam se da ćeš Ti i Tvoji svrsi shodno primiti ova moja obavieštenja i da će ovog nepovjerenja za uvijek nestati.

Molim te o svemu me opširno izvjesti. Također malo detaljnije me obaviesti o krivicama boraca koji su pobjegli iz Tvog odreda i nalaze se kod nas u zatvoru. Odmah po primitku pozvati kurire i svakako izviestiti o eventualnom rješenju u glavnom štabu glede ovog što se tiče Tvog i žepačkog sreza, kao i o kapetanima, koje sam Ti poslao.

 

S VEROM U BOGA  – ZA KRALJA I OTADŽIBNU!

 Komandant Ozrenskog korpusa:

kapetan I. klase

Miloš N. Jovanović v. r.  

 (Pečat: mrtvačka lubanja i dvije kosti)

 

Nastavak života uz plodove ‘bratstva i jedinstva’ od 1943. do Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti iz 1986. i agresije na Hrvatsku od 17. kolovoza 1990. do vojno-redarstvenih operacija Bljesak (1. svibnja 1995.) i Oluje (5. kolovoza 1995.)

Poslije navedenih operacija uslijedila je stabilizacija i učvršćivanje državnih institucija Republike Hrvatske i integracija istočne Slavonije u državno-pravni okvir Republike Hrvatske.

Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman preminuo je 10. prosinca 1999., a promjena vlasti u Republici Hrvatskoj je uslijedila 3. siječnja 2000. godine.

Predsjednik nove Vlade RH Ivica Račan i novi predsjednik države Stjepan Mesić (19. veljače 2000.) slabili su i aktivno urušavali institucije Republike Hrvatske te utirali put povratku u nove ‘balkanske asocijacije’. Uslijedio je ‘Balkanski summit’ u Zagrebu 24. studenoga 2000. godine koji je označio početak ‘detuđmanizacije’ i urušavanja državne suverenosti RH.

Poslije izbora 2003. godine dr. Ivo Sanader je postao predsjednik Vlade RH  (23. prosinca 2003.) a ujedno kao predsjednik Hrvatske demokratske zajednice počeo je provoditi ‘detuđmanizacije’ i unutar vlastite stranke HDZ, koju provodi u nekoliko faza, poslije kojih je stranka svedena na današnju razinu i postala puka suprotnost izvornom HDZ-u iz vremena njenog utemeljenja i utemeljitelja dr. Franje Tuđmana.

Nasljednici na čelu stranke HDZ-a, uz male iznimke, slijedili su put Ive Sanadera i doveli hrvatski narod do današnjeg uključenja u ‘srpski svet’ čije projekte državljani i porezni obveznici u Republici Hrvatskoj, a i oni iz velikog hrvatskog iseljeništva, izdašno plaćaju.

Projekti ‘srpskog sveta’ koje financira Republika Hrvatska, a o kojima se šuti i malo zna u Republici Hrvatskoj

U trećem desetljeću XXI. stoljeća i životu u samostalnoj RH nama Hrvatima se ponovno nameće projekt velike Jugoslavije – zapadnog Balkana i u njemu velike Srbije.

Uz već dobro poznate projekte financiranja iz proračuna Republike Hrvatske ponajprije za srpsku manjinu u Hrvatskoj putem ministarstava kulture, znanosti, obrazovanja i športa…, financirani su i projekti vezani uz srpsku Prosvjetu i Srpsku pravoslavnu crkvu. Posebni su projekti vezani uz aktivnosti  stranke SDSS-a i Srpskog narodnog vijeća i njihovih novina ‘Novosti’ koje su pokrenute 1999., kao dotadašnje glasilo srpske manjine u Hrvatskoj, a naglo su 2009. prerasle u njihov današnji oblik srpskih ‘Novosti’, sadržajno prepunih antihrvatskih stajališta, a financiranih izravno od hrvatskih poreznih obveznika iz državnog proračuna RH.

Bivši pretplatnički kanal ‘Una TV’ (s aluzijom na zapadne granice velike Srbije – rijeku Unu) osnovan je u Srbiji sa sjedištem u Beogradu, a program je emitiran iz studija u Beogradu, Zagrebu, Banjoj Luci i Sarajevu. Zagrebački studio je počeo emitiranjem dnevnog programa u prosincu 2021., a u ekipi njihovih novinara bilo je više od dvadeset novinara, reportera, od kojih je znatan broj bio hrvatske nacionalnosti. Osnivači i financijaši su bili tvrtke – Foundcenter Investment GmbH iz Berlina sa 80 posto sredstava te Infinity Media iz Banje Luke sa 20 posto. Zagrebačka podružnica UNA TV je ugašena krajem prosinca 2022. pod pritiskom Sjedinjenih Američkih Država na Vladu Republike Hrvatske s razlogom što ta postaja nije provodila sankcije prema Rusiji nego je Rusiji i njezinoj agresiju na Ukrajinu pružala potporu.

 NOVA SRPSKA TELEVIZIJA U HRVATSKOJ ‘VIDA TV’ oformljena je isključivo za programe Srpskog narodnog vijeća u svrhu promoviranja ‘srpskoga sveta’ na području svih država koje su nastale na području bivše Jugoslavije, a njezino financiranje će biti pokrivano iz državnog proračuna Republike Hrvatske.

 Glavni urednik srpske televizije ‘Vida’ Robert Zuber u prilogu pod naslovom ‘Na Pupovčevoj televiziji rade Robert Zuber, Yaya, Zoran Predin, Nina Violić: Znali smo da ćemo brzo postati hit’ (‘Večernji list’, nedjelja, 15. studenog 2022., str. 12./13.) zaključio je kako: „Jedna manjinska organizacija daje većinskom narodu i svim građanima Hrvatske prostor u kojem se mogu slobodno izraziti.“

Direktor ‘Vide TV’ je Mihajlo Radosavljević koji objašnjava kako se našao u toj ulozi: „Za taj izazov dobio sam poziv od glavnog tajnika Srpskog narodnog vijeća Saše Miloševića i predsjednika Srpskog narodnog vijeća Milorada Pupovca. Pozvan je bio i Robert Tomić Zuber. Tražili su od nas da pokrenemo nove medije koji će biti potpuno slobodni i gdje će svatko moći reći što želi, zato što u ovom trenutku ne samo u Hrvatskoj već u čitavoj regiji treba jedan takav medij. Mislim da mogu doprinijeti tome s obzirom na to da imam već dvadeset godina iskustva na raznim pozicijama u Srbiji.“ Na pitanje kako će se postići objektivnost ako je televizija u vlasništvu Srpskog narodnog vijeća Radosavljević odgovara da „ćemo biti neovisni i slobodni jer već imamo takav primjer tjednika Novosti koji izdaje Srpsko narodno vijeće. Te novine ne samo da su slobodne i objektivne u Hrvatskoj već i diljem regije. Novosti se čitaju od Zagreba i Rijeke do Beograda i Skopja, rade ih jako dobri autori koji imaju potpunu slobodu izražavajući svoje mišljenje i stavove ali potpuno objektivno bez ikakve tendencije i zato sam prihvatio takav projekt.“

O sadržaju emisija govorili su pojedini urednici i izjavili da je interes javnosti za njihov program u regiji iznad očekivanja. „Mi jednostavno ne želimo biti lokalni medij već medij za sve gledatelje u čitavom regionu.“, naglašavaju.

Nije li zadaća ‘VIDE TV’ identična ili pojačana u odnosu na ono zbog čega je hrvatska Vlada morala obustaviti emitiranje ‘UNA TV’ poslije intervencije Sjedinjenih Američkih Država?!

 Zaključno

 Četnički program Stevana Moljevića i Draže Mihailovića iz Drugoga svjetskog rata o stvaranju velike Jugoslavije i u njoj velike Srbije identičan je programu današnjeg ‘srpskog sveta’ i velike Srbije na cijelom području bivše Jugoslavije na čijem području te ‘tamnice naroda’ su vlastitom krvlju i životima izborene samostalne i međunarodno priznate države.

Teško je razumjeti pojam ‘ruskog svijeta’ i agresije na Ukrajinu koju osuđuje gotovo cijeli svijet i paralelu sa ‘srpskim svetom’ na području tzv. zapadnog Balkana?!

Bilo bi poželjno da netko konačno hrvatskoj javnosti objasni logiku i značenje tih pojmova u usporedbi sa sadašnjom ruskom agresijom na Ukrajinu i mogućih  budućih agresija sličnih onoj velikosrpskoj iz 90.-ih godina na području tzv. zapadnog Balkana?!

Zar zaista netko u svijetu želi ponavljanje tragedija na ovim prostorima koje su nam se događale u nekoliko navrata samo u posljednjih sto i deset godina?!

Hrvatska javnost je duboko zainteresirana za razjašnjenje toliko istovjetnih pojmova sa još uvijek različitim tumačenjima?

Tko je zapravo u relaciji na ‘ruski svijet’ na ovom području Ukrajina, a tko Rusija?