FOJBE  U ISTRI

Žrtve koje nitko ne spominje!

Kad je već aktualna tema Huda jama i mnoge druge jame i rudnici diljem Slovenije, podsjetila bih i na jame po Istri I Primorju takozvane Fojbe u kojima su stradavali Talijani, Slovenci, Njemci i Hrvati!
Mi koji živimo u Istri i rođeni smo neposredno nakon 2. svjetskog rata,čuli smo priče naših nonića, djedova i ostale rodbine o fojbama i znamo za mnoge lokacije tih jama.
U javnosti se počelo govoriti i pisati o fojbama najprije u Talijanskom tisku nako 1945. godine.
Talijanske su vlasti čak ustanovile i Dan sjećanja na žrtve fojbi 10.veljače,jer je na taj dan tj. 10. veljače 1947. godine Biskup Božo Milanović u Parizu potpisao Mirovni sporazum po kojem je Istra pripala Hrvatskoj odnosno Jugoslaviji.
Međutim Talijanski iredentisti se i dan danas sa time nisu pomirili,pa zlorabe u političke svrhe taj dan sjećanja na žrtve fojbi za svoje iredentističke težnje prema našem teritoriju.
Čak je i Talijanski predsjednik gosp. Giorgio Napolitano izjavio 10 veljače 2007. godine da je
“Slavenska krvoločna mržnja i bjes poprimila je obrise etničkog čišćenja.”
Poznato je da je Rapalskim ugovorima od 1920. i 1924. godine Italia dobila Istru, Zadar, otoke Cres, Lošinj i Lastovo te grad Rijeku do Sušaka. Dolaskom na vlast u ovim krajevima provodi prisilnu talijanizaciju svih naziva gradova ,sela imena i prezimena stanivnika. Čak su morali posmrtno talijanizirati po grobljima imena i prezimena mrtvih!
Otjerani su svi Hrvatski učitelji i iz Italije dovedeni njihovi.
Svaka domaća riječ izgovorena u školi i na javnom mjestu strogo se kažnjavala!
Uvodi se velika represija prema domaćem stanovništvu, zatire se svaki trag njegova postojanja, mada je činilo 58 % stanovništva.
Zbog progona i  svakodnevnih maltretiranja veliki broj stanovnika njih oko 60 tisuća iselilo se u Ameriku i Jugoslaviju. Bio je to prvi egzdus iz Istre!
Takvo stanje potrajalo je za svo vrijeme Talijanske vladavine sve do kapitulacije 8. rujna 1943. godine.
A gosp. predsjednik Giorgio Napolitano govori o “Slavenskoj krvoločnoj mržnji i bjesu”.
I jesu mnogi su Talijanski fašisti stradali iz osvete domaćeg stanovništva, zbog svih zala koja su im nanijeli tijekom 23 godišnje vladavine.
Međutim u jame nisu bacani samo Talijani ,koji se žele prikazati kao najveće žrtve, već i Njemci koji su zarobljeni po oslobođenu Pule i Istarski Hrvati narodnjaci koje je komunistička partija dala likvidirati. Čak su i svećenike bacali u jame!
Po pričama koje je potvrdio svojim svjedočenjem Župnik iz Ližnjana Ivan Grah (Glas koncila 3. svibanj 2009.) u jamama se ne zna broj žrtava . Samo u razdoblju izmađe 8. rujna 1943. kada je Italija kapitulirala pa do polovice listopada 1943. u jamama je život završilo 800 – 1000 žrtava.
Među žrtvama bili su i Istarski Hrvati narodnjaci, koje su partizani likvidirali. Kakva ironija sudbine, talijanski fašizam ih je progonio,kažnjavao i zatvarao i kada su se sami oslobodili, komunizam ih se rješio na tako okrutan način, da mu ne bi predstavljali oporbu po osvajanju vlasti nakon rata.

To su oni isti Istarski rodoljubi koji su poveli ustanak nakon kapitulacije Italije. Samoorganizirali su se i objavili Proglas  13. rujna 1943. godine o priključenju Istre Hrvatskoj. Da bi im Tito kada je to saznao poslao u Istru svoje političke komesare Savu Vukelića i Jakova Blaževića da ih disciplinira i stavi pod skute Komunističke partije i da proglase 25. rujna 1943. godine da se Istra priključuje Jugoslaviji.
Jedna od tih jama koju ja osobno znam gdje je, je i jama Golubinka ili Golubinčina između Krnice i Raklja.
Po pričanju moga Nona (djeda) u tu je jamu bačeno 1 200 zarobljenih njemačkih vojnika koji su se predali 9. svibnja 1943. godine po oslobađanju Pule. (Portal oko 11. siječanj 2013.)
Njemački zapovjednik Viceadmiral pozivao se na Međunarodne konvencije o ratnim zarobljenicima,međutim jugogeneral partizanske vojske izvadio je pištolj i ubio ga.
Toliko o poštivanju međunarodnih konvencija od strane partizanske vojske.
Po završetku rata umalo je i moj Nono koji je bio seoski poglavar završio u toj jami i to od strane partijskog komesara,koji se kasnije oženio sa njegovom nećakinjom. Spasilo ga je to što mu je jedna kćer stradala u partizanima.
Ovo opisujem iz razloga što su Predsjednik SAB-a i njegovi članovi izjavili da partizani nisu nikada i nigdje, ni na koji način počinili zločine.
A iz jame Golubinke mjesecima se širio nesnosan smrad raspadanja mrtvih tjelesa.
Najžalosnije i veoma neljudska je činjenica da su Talijani  činili
zločine nad sebi tuđim narodom, a partizani nad svojim vlastitim narodom i to po završetku ratnih operacija.
Sedamdeset godišnja šutnja, sakrivanje i negiranje zločina polako se otvara i stravična istina o krvavoj i zločinačkoj komunističkoj strahovladi izlazi na vidjelo i razotkriva se!

Lili Benčik/hrvatskepravice