Mir u slobodi suverenoga i solidarnoga, prema prijateljski drugima i drugačijima dijaložki otvorena, hrvatskoga naroda jest svetinjom, koju  hrvatski državljani i prijatelji Hrvatske oživotvoruju svojim dobrim djelima. Taj mir narušava trenutačna politička pobjeda „jugoljevičarske”, udbo-partijske (tzv.„jelinčićevske”) i rebalkanizatorske transdržavne internacionale nad europskom Hrvatskom, u biti okrunjena neslavnom im krunom ucjenjivača hrvatstva, koje (hrvatstvo)  nastavlja svoju demokratsku borbu za obnovu vlastitih zapadnoeueuropskih uljudbenih vrijednosti i za suveren pristup k zajedničarskomu europskomu stolu ravnopravnih naroda. Takovu je otužnu „pobjedu” proslavio (bio on toga svjestnim ili ne) glavni nam „balkanizator” nastavljajući iznositi, na prigodnoj fešti jugoslavstvujušćih družina, neke ideoložke konstrukcije glede hrvatske povijesti u europskome kontekstu. Jesu li ili ne balkanizatorova difamifranja Hrvata i Hrvatske (kojima sada podmeće navodno „veličanje nacizma”, „obranu odgovornih za holokaust”!) i njegova nastojanja na izazivanju podjela i sukoba među građanima, nastavkom balkanizatorovih poznatih aktivnosti, narodnim trudom plaćanih, na urušavanju civilizacijskih, i ustavnih, vrijednosti hrvatske države i nacije, možda će nam ubrzo biti, na juridički primjeren način, raztumačeno.

Međutim, ono što je već sada razvidnim jest Balkanizatorovo doista neprimjereno uzpoređivanje francuskoga državnika Charlesa de Gaullea, demokratskoga kršćanina i predsjednika Republike Francuske,  vođe Pokreta odpora – koji je francuski narod dostojanstveno predvodio u borbi za slobodu, demokraciju i blagostanje – sa  staljinističkim komunistom i deklariranim  Jugoslovenom Titom („Josipom Brozom”, po materi Slovencem, a po otcu – Zagorcem), koji se je borio za hrvatomornu „Jugoslaviju”, boljševičku i beogradsku, koji je s mape izbrisao legalnu i legitimnu Banovinu Hrvatsku, dao nad hrvatskim narodom počiniti democid i genocid, i koji je taj narod, nakon osmišljeno izvršenih stravičnih množtvenih pokolja i čudovišnih nasilja nad nevinim pučanstvom, podvrgnuo velikosrbskomu kulturocidu te totalitarističkomu polustoljetnomu izpiranju mozgova, kada su sustavno i neprekidno gažena temeljna čovjekova prava i narodne pravice. O tome kako je tito-kardelj-rankovićevski serbokomunizam učinkovito podupro fašističko uništavanje izvornoga hrvatskoga antifašizma i državotvorstva, i same jezgre hrvatskoga naroda, kako je u Beogradu izvršio političko umorstvo hrvatskoga antifašističkoga lidera Andrije Hebranga, zapovijedio da u svibnju 1945. Zagreb „oslobode” komunističko-četničke jedinice “Jugoslovenske Armije” na čelu sa zapovjednikom, i neosuđenim ratnim zločincem, general-lajtnantom Kočom Popovićem (potonjim idejnim suosnivačem jugopartije UJDI na Filozofskome fakultetu u Zagrebu godine 1989.!), a ne one hrvatske u sastavu X. zagrebačkoga korpusa, već je ponešto napisano i objelodanjeno. Stoga je, a u svjetlosti najnovijih odkrića i spoznaja glede titoističkoga democida, sve više onih među nama koji se bez predrasuda i straha suočavaju sa šokantnom istinom i mogućom povijestnom prosudbom o doživotnome predsjedniku  “druge Jugoslavije” (SFRJ-u) Titu kao „boljševičkom zločincu i krvniku hrvatskoga naroda” (B. Bebek, Hrvatsko slovo br. 291., 17. XI. 2000.).

Ako u samome genocidnome „izdovoljavanju Srba” nad Hrvatima svih vjera godine 1945. i nije izravno krvnički sudjelovao, glavni balkanizator s Pantovčaka dopušta si biti predvodnikom u  činima memoricida i difamacije nacije, ocrnjivanja duše hrvatskoga naroda, koji je svoju slobodarsku bitku protiv fašizama, bitku protiv okupatorâ, započeo puno prije 22.lipnja 1941., toga spavajućega nadnevka probuđena 1990-ih s ciljem da zamijeni onu pedesetogodišnju promidžbu dvadesetsedmojulaškoga „srbobranstva”, konačno razkrinkana u miloševićevskoj JNA-ratnoj agresiji na Hrvatsku i Herceg-Bosnu. Ovdašnje hudojamsko ultraljevičarske mentalne strukture ekskulpiraju i javno veličaju jugoslavenskoga „megazločinca” (R. J. Rummel) podrijetlom iz Kumrovca, koji nikada političkim Hrvatom nije bio. A kako je to uopće moguće da njihovu titomaniju, i suprotstavljanje europskim humanističkim vrijednostima i antitotalitarističkim rezolucijama Europske unije kao našemu zajedničkomu dobru, podržava, na brezovičkoj proslavi održanoj „pod visokim pokroviteljstvom Vlade RH”, predsjednik te iste Republike Hrvatske, na to pitanje vladateljske strukture još ne daju odgovor.

Nakon objelodanjivanja na hrvatskome, god. 1991., magistralne knjige engleskoga povjestničara  Nikolaja Tolstoja Ministar i pokolji – Bleiburg i Kočevski Rog 1945. te nedavnoga odkrivanja istine o yu-komunističkopartizanskim poslijeratnim množtvenim ubijašnicama u Teznom, Hudoj Jami kod Laškoga i Ključu Brdovečkome, ne sankcionirati nego veličati staljinističke nalogodavce zločina i egzekutore  iz te “Jugoarmije” (koju su britanske trupe smatrale „najobičnijom fukarom, sklonom ubijanju i pljački, ali minimalne borbene spremnosti” – Nikolaj Tolstoj, Ministar i pokolji, str. 307.) gestom je prijezira prema čovjeku i čovječnosti. Počinitelji genocida, kao i sljedbenici ideologije megazločina koja je planirala i izvršila „besmisleni čin bjesomučne osvete” (Milovan  Đilas), sami su se izključili iz redova ljudstva i civilizacijski uređena družtva. Nije li došao čas da se prestane s tim njihovim hudojamskim sijanjem straha u ovo iznimno povijestno doba europske sinteze kada se kao narod uzpravljamo u punini istine sebe i naše otvorenosti za svijet?

Na svome milenijskome putu mira, Hrvatska će, ufajmo se, osvojiti za sebe slobodu obilježavanja  Dana Europe (9.svibnja) te 23. kolovoza kao Europskoga dana sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma i jugodiktature.

 

(Hrvatsko slovo, petak, 3. srpnja 2009. godine & Mile Pešorda: Sloboda, mir meju nami – eurogledi, str. 294/6., 2018.)

Prof.dr.sc. Ante ČUVALO, o knjizi SLOBODA, MIR MEJU NAMI – EUROGLEDI Mile Pešorde

Naš kršćanski i civilizacijski znamen za budućnost      16. 6. 2019.

 

Knjiga Sloboda, mir meju nami ― Eurogledi Mile Pešorde, književnika, pjesnika, prevoditelja i nakladnika, djelo je vrhunskog umjetnika riječi i pera, među ostalim, i dopisnog člana Europske akademije znanosti i umjetnosti u Parizu. Knjiga je izašla u vlastitoj nakladi i nakladi Matice hrvatske Stolac, a sadrži kolumne objavljene u Hrvatskom slovu.

Knjiga “Sloboda, mir meju nami” Mile Pešorde ima pet cjelina s ukupno 242 teksta, objavljena u Hrvatskom slovu osim što je zadnji prilog objavljen na portalu Hrvatskog kulturnog vijeća. Uvodni tekst, “Svjetlost pamćenja”, objavljen je 9. lipnja 1995., a ostali (241) su objavljeni kao tjedne klumne od siječnja 2007. do prosinca 2012. Na kraju knjige nalazi se Sarajevska deklaracija o hrvatskom jeziku od 28. I. 1971. Slika na naslovnici je preslik djela “Job i njegova žena” francuskog slikara Georges-a de La Tour (1593. – 1652.), naslikana 1630-tih godina.

Knjiga književnika Mile Pešorde jest zbirka od 242 kolumne. Mi, obični čitatelji, rijetko se sjetimo da za pisanje tjednih kolumna trebe čvrsta volja, ustrajnost, disciplina, dar pisanja; treba pratiti sve što se u njegovoj ili njezinoj sredini i u svijetu događa; treba biti u tijeku svih kulturnih, političkih, gospodarski, društvenih i inih zbivanja. K tomu, kolumnisti moraju na vrijeme dovršiti određeni broj kartica i predati uredništvu. Svojom umjetnošću oni trebaju čitateljstvo privući i zadržati da budu i ostanu njihovi vjerni “sljedbenici”.

Nadalje, kolumnisti govore ne samo u svoje ime, nego u ime svojih čitatelja. Njihove kolumne su odraz jednog vremena i prostora, jednog (višeg ili manjeg) dijela naroda. Kolumnisti su glas, poziv i upozorenje narodu. Oni obično vide što mnogi ne vide, čuju što drugi ne čuju. Oni imaju darove zapažanja, pisanja, izražaja, ljepote jezika… Oni ne smiju biti dosadni. Oni su umjetnici riječi i pera.

Naravno, imamo i kolumniste koji svojim perom siju i mržnju i prolijevaju otrov. Oslikani su u kolumni “Slavoserbistika” (HS, 17. rujna 2010), kao “omarxovljeni katastrofičari pera u dijelu naših masmedija, idejno oblikovani u okvirima balkanskoga ljevičarskoga jugonacionalizma, preveć zapleteni u političku paučinu strategije priča za malene o nekome boljem svijetu i pravednije uređenu družtvu od našega današnjega i nesuživljeni sa zbiljom samostojne hrvatske Republike…“. Dobro je imati na umu da među Hrvatima ima i takvih, i to ne mali broj!

Tijekom europskog srednjovjekovlja nije se pisalo povijest u današnjem smislu, nego su (uglavnom) redovnci pisali kronike i anale. (Tako imamo na primjer, “Hrvatsku kroniku” i “Ljetopis popa Dukljanina“.) Prvi nakon srednjeg vijeka koji je počeo sagledavati vrijeme “na šire”, ne na godine, nego na stoljeća bio je Hrvat Matija Vlačić Ilirik (1520.-1575.), poznati protestantski teolog. Mile Pešorda je moderni kroničar koji pravi veliku uslugu ne samo nama danas nego i budućim povjesničarima. Njegove kolumne donose pregled ovodobnih političkih, kulturnih i inih događanja za one koji nemaju vremena ili interese pratiti danomice sve što se zbiva oko njih ili u svijetu. Kolumnisti prave sažetke i daju tumačenja. Ali važno je napomenuti da će Pešordina knjiga i u budućnosti poslužiti kao povijesni izvor koji će svjedočiti što se zbivalo u naša vremena.

Kako nisam pjesnik, književnik ili jezikoslovac, moj pristup ovoj zbirki kloumna u knjizi Mile Pešorde je slijedeći: zamislio sam da sam postdiplomski student povijesti negdje u budućnosti, recimo 50 ili 100 godina od danas. Istražujem povijest Hrvata krajem 20. i početkom 21. stoljeća i “naletio” sam na knjigu Mile Pešorde. Zanima me što bi iz nje mogao saznati. Kakva su to bila vremena za Hrvate i među Hrvatima.

Da bih to mogao saznati, moram iz knjige sagledati što je g. Pešordu “mučilo”, “kopkalo”, tako reći “progonilo”, dok je pisao ove tekstove; protiv čega on “protestira”, što ga “živcira”, kakve ga “more taru”. Ako knjigu pomnije pročitam, vidjet ću da je ova knjiga odličan pokazatelj i svjedok jednog za Hrvate, a i šire, burnog vremena. Kao istražitelj povijesti, moći ću osjetiti dušu autora, njegove ideale kao i njegove muke. Pešorda ništa ne krije, otvoreno jasno i glasno govori. Ne boji se jer zna da govori ne iz mržnje nego iz ljubavi; ne govori radi sebe, nego radi istine. Hrabar je bio i ostao, sve tamo od prije i poslije Sarajevske deklaracije od 28. I. 1971. godine. On je definiran. On nije “upakiran” u nekakav postmodernistički celofan, gdje je vanjština važna a bit bljutava. Njegove vrednote su jasne: ljubav za hrvatsku domovina, slobodu svog naroda i svakog pojedinca i svakog naroda.

Evo nekoliko pokazatelja, pa mogli bismo reći dokaza, njegove velike ljubavi, kao i bunta, briga i tegoba koje budući student hrvatske povijesti može naći u ovoj knjizi:

Počnimo od jezika, hrvatskog jezika! Pešorda izgara od ljubavi za hrvatski jezik i viteškim ga perom brani. To se vidi iz činjenice da on u ovoj knjizi govori o jeziku 107 puta (barem koliko sam ja mogao nabrojiti). Sudbina hrvatskog naroda i sudbina hrvatskog jezika za njega su nerazdvojive, a s time i sudbina pojedinaca, čuvara hrvatskog jezičnog nasljeđa. On piše: “Sve do jučer je u našim zemljama proganjan hrvatski jezik, njegovo ime pribijano na stup srama, a neprijateljima naroda i države proglašavani svi koji su ostajali vjerni jeziku hrvatskoga kralja Zvonimira”. Zbog ljubavi za hrvatsku riječ, Pešordi osobno je javno poručeno da je “nagazio na minsko političko polje s kojega se ne vraća živ i zdrav”. (HS, 16. veljače 2007.)

Autor citira francuskog marksista koji veli “da oni koji vladaju jezikom vladaju vlašću”. (HS , 20. travnja 2007.) To je očito bilo u slučaju Hrvata i hrvatskog jezika. Ali nije to prestalo nakon oslobođenja, nakon uspostave hrvatske samostalne države. I dalje “poznati zli meštri raztakanja jezika i duha hrvatskoga opet su prionuli na svoj t(r)ajni posao, prilagođen novim globalnim trendovima”. (HS, 8. svibnja 2007.) Napadi na hrvatski jezik ne dolaze samo izvana, nego i od samih (nazovi) Hrvata ili kako ih Pešorda zgodno nazva “karadžićara”. (HS, 16. ožujka 2007.)

Mile Pešorda se ne ustručava nazvati pravim imenom ono što se njemu i nama pred očima događa pa tako on u knjizi spominje jezikocid, genocid, postgenocid, c(k)roatocid 157 puta. Svi ovi “cidi” su rezultat ideologija velikosrpstva, jugoslavenstva i komunizma. Nisu to samo ideološke tlapnje nego su te ideologije pokazale i dokazale svoju krvavu croatocidnost i genocidnost na djelu zadnjih sto godina. Nažalost one i danas žive. Trule jesu, ali još životare u post-jugo-srpskoj Hrvatskoj. Za one koji još “smrde” na te ideološke truleži Pešorda ima prikledne atribute, “jugoljubci”, “omarxovljenici” i ponajčešće “jugoovisnici” (26 puta). Od navedenih ideologija najčešće se spominje velikosrpska koju su provodili i danas nastoje provesti raznovrsni svetosavci. Velikosrbi, velikosrbizam i četništvo se u knjizi spominje 215 puta što pokazuje kakvo i koliko je zlo zateklo hrvatski narod, sve srpske susjede pa i srpski narod zadnjih sto i više godina radi nekoliko pokušaja provedbe u djelo svetosavskog velikosrpskog mita. Potreba da Pešorda toliko puta na to ukazuje govori da, i nakon zadnjeg rata, nakon Vukovara, Ovčare, Škarbnje, Dubrovnika…, nekima među Hrvatima nije jasno kakve im “darove” susjedi i danas nose. Oni su i dalje u mentalnom sklopu “jugosfere” pa zločine nad Hrvatima umanjuju ili o njima šute.

Već poznata hrvatska šutnja autora muči do boli. Zato on ne šuti i ne taktizira, nego zove na uzbunu. Njegove tri kolumne su posvećene šutnji: “Šutnja o jugodržavnome zločinu”, “Croatocid i ‘zakon šutnje'” i “Urotnička šutnja o kroatocidu”. A u knjizi on govori, bolje reći, prosvjeduje 120 puta protiv hrvatske šutnje što će zasigurno budućim pokoljenjima jasno svjedočiti o hrvatskoj ravnodušnosti nakon u krvi stečene slobode i državne samostalnosti. Šutnju u stopu prati zaborav pa autor naslovljava kolumne “Organizatori zaborava”, “Politika svezaborava”, “Strašno lice zaborava”, a u tekstovima se o samozaboravu, pamćenju i memoriji govori 187 puta. Prvi tekst u knjizi je naslovljen “Svjetlost pamćenja” a u kolumni u kojoj govori o Pupovcu i njegovoj stranci, kojima je omogućeno “suodlučivati o samoj državnoj politici RH” autor s pravom ocjenjuje “pokazateljem…ignoriranja naroda i poraza pamćenja, pamćenja koje je naciju izvelo iz porobljenosti i ‘plemenstva’ u osloboditeljsku Oluju i – Mir. Na europutu u Bruxelles, politika zaborava podarila nam je – ‘balvan'”. (HS, 11. siječnja 2008.)

Mili Pešordi, kao i svim mislećim Hrvatima, posebice smeta prešućivanje i nijekanje strašnih zločina i progona koji su počinjeni nad hrvatskim narodom zadnjih stotinu godina i da su zločinici prošli i prolaze, što bi u Dalmaciji rekli, “lišo”. U ovoj knjizi on govori o lustraciji 17 puta. Kolumna od 15. lipnja 2007. je naslovljena “Lustracijski zakon!” i u njoj autor među ostalim kaže: “Za početak istinski europskoga mirovnoga puta, predlažem da Hrvatski sabor, po žurnome postupku, dakle prije izbora, donese lustracijski zakon, nimalo blaži od onoga koji primjenjuje prijateljska nam Poljska.“ Ali, kako i znamo: “Državne vlasti ne daju odgovore i ne donose odluke glede zahtjevâ za lustracijskim zakonom i učinkovitim sudskim procesuiranjem zločinâ komunizma i srbske agresije...” (HS, 13. srpnja 2007.) Pešorda se pita, a i mi s njime: “Znači li to da je preveć udbinih sinova u sadašnjim stranačkim i državnim vrhovima i paradržavnim središtima moći?” (HS , 9. studenoga 2007.) Odgovor nam je svima dobro poznat: lustracije nema na vidiku, a udbini sinovi i unuci se snalaze “k’o cipli od porta”.

Knjiga pjesnika Pešorde vrvi raznolikim temama koje njega i nas s njime “muče”. Većina njih je iz naše svakidašnjice ili bliže i dalje teške prošlosti, ali tema koja prožima cijelu knjigu, koja se najčešće pojavljuje, je ljubav. Pisac se dotiče te svete teme 203 puta. Ali za razliku od tema koje ga “kopkaju” i “progone”, ljubav ga nadahnjuje. U toj temi on se “nalazi doma”.

Slijedeće kolumne su usko vezane sa temom ljubavi: “Hrvatsko slovo od Ljubavi” I, “Hrvatsko slovo od Ljubavi” II, “Čiste ljubavi nam žar”, “Zakon ljubavi”, “Ljubav bez granica”, “Puntarski glas ljubavi”, “Pozvani na ljubav” i “Veleljubav fra Bonaventure Dude”.

Ljubav je za Pešordu sveobuhvatna i cjelovita ― za hrvatski jezik, za istinu, za slobodu, za mir, za čovjeka pojedinca, za svoj narod i čovječanstvo… Ona je naš kršćanski i civilizacijski znamen. Ona je sebedarje; dio njega, dio hrvatskog naroda kao što je on i mi dio veličanstvene Ljubavi.

Spoznajući tu istinu, Pešorda ne zagovara odmazdu i mržnju “već utemeljenjem u onom djelu ufanja i žrtvovanja za mir i dobro, kojim je objavljena civilizacija Ljubavi i Pisma, činu s kojim smo toliko srođeni da je to, uz jezik nam hrvatski, ključnim znakom naše duhovne suverenosti i prepoznatljivosti među narodima svijeta. (HS, 12. siječnja 2007.) Dakle, na jednoj strani, autor glasno i jasno ukazuje na tegobe, patnje, žrtve i nepravde koje je podnio i podnosi hrvatski narod, a na drugoj poziva da jobovski sve prihvatimo s vjerom i ljubavlju jer “…u istini Riječi, i Ljubav prema neprijatelju, a ne osveta, naš je izabrani put. (HS, 11. svibnja 2007.)

Moj mogući mladi povijesničar negdje iz 2118. godine bit će zahvalan što mu je Pešorda osvijetlio današnja društvena, kulturna, politička, duhovna i ina zbivanja među Hrvatima, a i mi smo mu zahvalni za sav rad na hrvatskoj njivi, a ponajviše za žar i ljubav s kojom to radi.

Prof.dr.sc. Ante Čuvalo / Hrvatsko slovo

Hrsvijet.net

……………………………………….

Hrvatski književnik i publicist, novinar kolumnist, prevoditelj romanist Mile Pešorda rođen je u Grudama (BiH) 1950. godine. Studirao je u Sarajevu, Zagrebu i Parizu, gdje se družio sa slavnim romanopiscem Milanom Kunderom, kod koga je pripremao državni doktorat i disertaciju na temu ″Ideja Europe u djelu Ive Andrića i Miroslava Krleže″. Uveo je i predavao hrvatski jezik na Sveučilištu u Rennesu, gdje je 1991. osnovao Društvo francusko-hrvatskoga prijateljstva koje je bilo središtem intelektualne i humanitarne potpore Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini u borbi za samostalnost i slobodu.