Novosti

Spomen na žrtve Istre stradale u Drugom svjetskom ratu i poraću

Za čuvare uspomena na žrtve i stradanja, uz 23. kolovoz Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih režima i uz 73. obljetnicu mučeničke smrti blaženog Miroslava Bulešića

Tekst Franjo Talan, za portal Hrvatskog žrtvoslovnog društva pripremio Đuro Knezičić

S ciljem obilježavanja prešućivanih grobišta i stratišta Drugog svjetskog rata i poraća 20. rujna 2000. godine nakon “zamrzavanja” rada Saborske Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, početkom 2000., u Varaždinu je osnovano Društvo za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava. U proteklom razdoblju na području Varaždinske biskupije postavljeno je dvadesetak spomen obilježja i križeva, a na grobištu Pancerica sagrađena je i spomen kapela posvećena hrvatskom blaženiku Alojziju Stepincu. S vremenom se rad Društva „proširio“, osnivanjem Povjerenstva za Republiku Sloveniju i podružnica Čakovec Virovitica i Istra, a uspostavljena je suradnja i s brojnim drugim udrugama Hrvatski domobran …, Hrvatsko društvo političkih zatvorenika, Hrvatskim žrtvoslovnima društvom, koja se trude da se grobišta obilježe i spomen  na pokojne prešućivanje žrtve iz doba komunizma barem sačuva. Uspostavljena je suradnja sa slovenskim Društvom za ureditev zamolčanih grobov iz Ljubljane, koje je vodio Franc Perme, a suradnja je uspostavljena i s udrugom Daksa iz Dubrovnika, kolegama iz Bjelovara, Virovitice i ostalih mjesta. Društvo godišnje uz podignute spomen križeve i obilježja organizira desetak komemoracija, Leš Kotoriba, Vratišinec, Štrigova, Pancerica, grobište Leskovec kod V. Toplica, Savica – Beretinec, spomen na župnika Žigrovića, prve svećeničke partizanske žrtve na području Varaždinske biskupije i ostale…

Povodom Europskog dana sjećanja na žrtve totalitarnih režima (23. kolovoza ) te uz 73. godišnjicu mučeničke smrti vlč. Miroslava Bulešića Društvo za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava sa sjedištem u Varaždinu, osnovano 2000. godine, 22. i 23. kolovoza 2020. godine organiziralo je obilazak lokaliteta i grobišta-jama diljem Istre gdje su ubijene žrtve tijekom rata i poraća.  

U dvodnevnom obilasku hodočasnici sa „sjevera“ Hrvatske posjetili su više odredišta: grobište jamu – Tupljak, jamu Golubinčina – uz cestu Krnica – Rakalj, Svetvinčenat – rodnu župu mučenika i blaženika Miroslava Bulešić, crkvu Sveta Marija Svetomore i tamošnja spomen obilježja žrtvama rata i poraća koje je Porečka i Pulska biskupija podignula 2000. godine, grobište „Širočica“ u župi sv. Lucije, groblje „Moj mir“ u Pazinu, te se pomolila na grobovima mons. Bože Milanovića i vlč. Antuna Heka.

Pripreme za hodočašće žrtvama Istre planirano nekoliko godina

Svi koji poznaju probleme vezane uz odavanje počasti prešućivanim žrtvama Drugog svjetskog rata i poraća u vrijeme totalitarnog komunističkog sustava, koji je počeo sa scene silaziti „padom“ berlinskog zida, a kod nas u Republici Hrvatskoj prvim demokratskim izborima, znaju da je 1992. godine Hrvatski Sabor osnovao Komisiju za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Drugog svjetskog rata. S obzirom da smo mi u općini Cestica, na grobištu zvanom Pancerica, koja se nalazi na dijelu protuoklopnog rova koji su potkraj rata dali iskopati Nijemci, planirali sagraditi spomen kapelu, za istu je trebalo dobiti i od Države zemljište i ishoditi sve dozvole i suglasnosti pa sam 1996. i slijedeće godine po tom pitanju često boravio u Zagrebu tražeći kako do potrebnog doći, a nekako usput formirali smo na području općine i Općinsku komisiju za popis žrtava i kad smo taj posao u nekoliko mjeseci priveli kraju i popisne kartone predali središnjici Saborske komisije u Zagreb ponudili su mi da „preuzmem“ Istraživačko središte Komisije za Varaždinsku županiju, a čije sjedište je tada bilo u prizemlju „vodotornja“ na adresi Vrazova 4, u Varaždinu. Tako sam od 1997. do 2000. godine „prokrstario“ cijelu Županiju, a u društvu svjedoka i grobišta za koji bih obilaskom terena saznao. Vodotoranj je tada, a i danas, adresa brojnih Ureda potrebnih stanovništvu, između ostalog i Ured za obranu, za socijalizma, isti smo zvali „vojni odsjek“. I tako sam od jednog zaposlenika, kad je čuo čime se to mi u uredu za „žrtve“ bavimo iznio informaciju o jamama i grobištima na području Istre, a koje je saznao dok je boravio na „vojnim vježbama“ na kojima smo u doba socijalizma tako reći svi morali sudjelovati. Pošto je Komisija početkom 2000. prestala s radom dobivenu informaciju jednostavno nisam imao kome proslijediti. Po formiranju, u lipnju 2013. godine, Povjerenstva Vlade Republike Hrvatske za istraživanje, uređenje i održavanje vojnih groblja, groblja žrtava Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja, u koje sam „upao“ na prijedlog biskupa Mile Bogovića, jedan gospodin iz Rovinja, zamolio me da mu pokušam pomoći za dobivanje dozvola za uređenje grobova u središnjem dijelu Istre. Trebali smo se naći u Puli, 28. rujna 2013. godine, nakon beatifikacije Miroslava Bulešića. Na žalost zbog bolesti do sastanka nije došlo, a potom sam se upoznao sa supružnicima Đurđicom i Antonom Celićem. Pozvao sam ih da dođu „k nama“ na komemoraciju, 10. lipnja 2018. godine, žrtvama grobišta Pancerica u Otok Virje, a potom sam se i ja osjećao obveznim otići do jame Tupljak.

I tako smo tu „temu“ stavili na dnevni red skupština koje kao Udruga, tj. Društvo za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava moramo održavati, a program našeg hodočašća za Istru označili smo kao projekt „Spomen na žrtve Istre – grobište Tupljak“. Isto je potpomognuto od Ministarstva hrvatskih branitelja iz javnog natječaja Sudionici i stradalnici Drugoga svjetskog rata, a koji je napravljen na temelju Odluka Izvršnog odbora Društva potvrđen na sjednicama Skupštine Društva, 10. ožujak 2019. i 8. ožujka 2020. godine iz program Društva za Istru. Projekt je realiziran u suradnji Antonom Celićem, biskupom, mons. Ivanom Milovanom i svećenicima župa obuhvaćenih projektom, kao i ljudima s područja Istre koji nastoje da se prema svim žrtvama s dužnim poštovanjem odnosimo.

Korona nam „odgodila“ prvi termin

Hodočašće je prvotno bilo planirano za 25. i 26. travnja 2020, ali je odgođeno zbog pandemije koronavirusa, COVID-19.. Već dogovoreni termini, prijevoz, hoteli i svi ljudi koji su bili zainteresirani i uključeni trebalo je obavijestiti, a zadužene u Ministarstvu za praćenje realizacije projekta zamoliti za prolongiranje roka. Kad su mjere malo popustile krenule se opet u pripreme te se kao najpodesniji pokazao 22. i 23. kolovoz. S obzirom da su stalno na snazi neke mjere, hodočašće smo realizirali u skladu s preporukama Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske, a pošto se u tjednu pred polazak broj novooboljelih počeo povećavati postojala je bojazan da ćemo isto morati još jednom otkazati. S obzirom da je većina aktivnosti na otvorenom odlučili smo se i projekt realizirali kako smo se i s biskupom u miru, mons. Ivanom Milovanom i ostalima dogovorili, a eto poklopilo se i s Europskim danom sjećanja na žrtve totalitarnih režima (23. kolovoz ), i eto uz 73. godišnjicu mučeničke smrti vlč. Miroslava Bulešića (Čabrunići, župa Svetivinčenat, 13. 05. 1920. + 24. 08. 1947, Lanišće).

Za hodočašće se u razdoblju ožujak – srpanj, i početkom kolovoza 2020. godine prijavilo tridesetak sudionika, članova Društva s područja Varaždinske biskupije, iz Međimurske i Varaždinske županije i grada Zagreba, te župljana župe Križovljan i stanovnika općine Cestica. Krenulo se u subotu ujutro, u 4 sata s parkirališta kod OŠ Cestica, a dio hodočasnika potom se priključio na parkiralištu kod groblja u Varaždinu, kod „Supernove“ na Buzinu kod Zagreba, te jedan dio na odmorištu „Vrata Jadrana“ u Matuljima kod Rijeke, koji su prekinuli svoj godišnji odmor da bi se poklonili žrtvama Porečke i Pulske biskupije stradalim u Drugom svjetskom ratu i poslijeratnom razdoblju.

1. Grobište – jama Tupljak – polaganja vijenaca, paljenje svijeća i molitva

Prvo odredište – jama Tupljak bilo nam je u 10,15 sati, a po dolasku prvo je položen vijenac Ministarstva hrvatskih branitelja, a potom i organizatora hodočašća Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava iz Varaždina.

Predsjednik Društva Franjo Talan prvo je zahvalio biskupu mons. Ivanu Milovanu, na pomoći oko realizacije projekta i gospodinu Antonu Celiću, predsjedniku povjerenstva Društva za Istru, a potom je nazočne pozdravio i u ime potpredsjednika Vlade Republike Hrvatske i ministra Ministarstva hrvatskih branitelja Tome Medveda nakon čega je prof. Lidija Vukalović, članica Društva pročitala promemoriju Ministarstva hrvatskih branitelja vezanih uz žrtve Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja, a u kojoj se između ostalog naglašava da je u evidenciji Ministarstva evidentirano preko 1000 mogućih lokacija grobišta. Terenska istraživanja provedena su na 60 lokacija, a na 42 mjesta potvrđeni su lokacije grobišta. Probnim iskapanjima pregledano je i istraženo preko 35 tisuća četvornih metara terena, a pokopi ekshumiranih žrtava sa sprovodom organizirani su na lokacijama Gračani Boričevac, Višnjica, Vaganac i Dragomalja-Brod na Kupi. Između ostalog obrađene su slijedeće lokacije: Jazovka (814 posmrtnih ostataka žrtava), Macelj (82 ), grad Zagreb (Tuškanac (102), Gračani (294 ), Savska (25), Jelenovac (09.), Kustošija (4), Zagrebačka županija- Brdovec (130), probna iskapanja na širem području Velike Gorice, Zagvozd (30), Tomašica-Garešnica (57), Gospić-Čanića gaj (19), Vaganac (55) i Višnjica (10). Paralelno s aktivnostima obrade grobišta žrtava Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja, Ministarstvo u kontinuitetu bez prestanka predano provodi terenska istraživanja vezano za potragu za nestalim osobama iz Domovinskog rata. Donesen po prvi puta Zakon o nestalim osobama koji je jasno i jednoznačno odredio nadležnosti, a koje su od osobitog značaja u odnosima sa susjednim državama, pruža viši stupanj zaštite prava obitelji da saznanju sudbinu svojih najmilijih.

Franjo Talan, predsjednik Društvo za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava iz Varaždina, zahvalio je Ministarstvu hrvatskih branitelja na svemu što čini da bi se sve žrtve ekshumirale, identificirale i na ljudski i dostojanstven način sa sprovodom pokopale.

Nazočne hodočasnike potom je o stradanjima u Drugom svjetskom ratu i poraću na tom dijelu Istre i o žrtvama koje su život skončale u šahtu-jami, rudarskog okna Tupljak, koje je u kasnijem razdoblju zatvoreno i postavljena spomen ploča te zahvaljujući općini Pićan i oko njega podignuta betonska ograda i podalje uređeno igralište, govorio Anton Celić, povjerenik Društva za Istru, predsjednik podružnice.

U završnom dijelu komemoracije nad rudarskim oknom Tupljak, molitvu je, u prisutnosti vlč. Antuna Kolarevića, predvodio biskup u miru, mons. Ivan Milovan.

S obzirom da smo ujutro krenuli u 4 sata, a približavalo se vrijeme ručku, zaustavili smo se u Prodolu gdje smo se u restoranu Luna okrijepili te potom krenuli prema jami-grobištu Golubinčina, smještenog s lijeve strane prometnice Krnica – Rakalj.

2.  Jama Golubinčina, uz cestu Krnica Rakalj, procesija za križem i molitva

Tu smo planirali postaviti spomen križ na kojem je upisan tekst „ U spomen na žrtve 2. svjetskog rata i poraća – jama Golubinčina“, a koji smo napravili na temelju izjava ljudi i posjeta ovoj jami 13. siječnja 2020. godine . Od ceste prema jami krenuli smo u procesiji za križem, a pridružio nam se i župnik, don Graciano Živolić. S obzirom da je okoliš oko same jame zatrpan velikim količinama svakojakog, i starog i novog, otpada odustali smo od polaganja vijenca i paljenja svijeća (zbog raslinja i drveća ponijeli smo baterijske lampione op ft), a potom smo se, na jednom predjelu na kojem nije bila toliko hrpa otpada, na lokaciji između same jame i puta, za žrtve jame Golubiničina i sve stradale u ratovima i progonima totalitarnih režima pomolili.

Ivan Dino Bedrina, rodom iz obližnjeg sela Rakalj, u svjedočanstvu koje je izrekao nedaleko grobišta napomenuo je kako je jama Golubinčina u dva navrata bila mjesto stradanja ljudi, najprije u rujnu 1943. nakon kapitulacije Kraljevine Italije, te u svibnju 1945, par dana poslije svršetka 2. svjetskoga rata. O tom drugom događanju iznio je svjedočanstvo koje su mu prenijeli njegovi pokojni roditelji. „Te noći probudila ih je buka, u kojoj su se odjeci pucnjave miješali s jaucima žrtava, pretežno njemačkih vojnika. To traumatično događanje pod okriljem noći trajalo je satima. Sljedeća dva-tri dana okoliš Golubinčine  bio je pod partizanskom stražom  i pristup civilima nije bio dopušten. Par dana poslije toga  moji roditelji pošli su poslom do svoje njive koja je u blizini te su obišli i okoliš jame. Uokolo jame trava je bila ugažena, grmlje polomljeno, okolo razbacane slike iz lisnica, istrgnute oznake činova s vojnih odora …“. Ta tema Golubinčine, kao i drugih mjesta masovnoga stradanja ljudi, dugo je bila tabu tema, obavijena velom šutnje. O temi žrtava 2. svjetskoga rata u Istri, pa i o jami Golubinčina, među ostalima istraživali su i pisali arhivist i povjesničar mons. Ivan Grah, te povjesničar Herman Buršić, rodom iz obližnje Krnice. Općenito je ohrabrujuće što se ta tema u Istri i šire sve više znanstveno istražuje te društveno i medijski aktualizira, u smislu porasta osjetljivosti za to pitanje prava žrtava i njihovih obitelji. Jer sve žrtve zločina, kao i njihove obitelji,  imaju pravo na istinu, spomen i sućut. To je i smisao Europskoga dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih režima. Nadajmo se da će se u tom duhu dostojno urediti i okoliš jame Golubinčina, rekao je Bedrina.

Kako smo već bili na području naselja Krnica krenuli smo prema župnoj crkvi Sv. Roka, gdje nas je župnik, vlč. Graciano Živolić upoznao s poviješću crkve i župe, a predali smo mu i križ s molbom da se isti, kad se steknu „uvjeti“, tj. odstrane naslage otpada i dobi privola vlasnika zemljišta, postavi kod same jame-grobišta Golubinčina.

S obzirom da smo ovo hodočašće realizirali u sklopu projekta „Spomen na žrtve Istre – grobište Tupljak“, planirano za 25. i 26. travnja ove godine, a koje smo zbog „korone“ morali odgoditi htjeli smo posjetiti i Vodnjan, crkvu sv. Blaža i tamošnji Muzeju sakralne umjetnosti u kojem se nalaze, tijela svetaca i relikvije koje su također vezane uz kršenje ljudskih sloboda i progone stanovništva u ranijim razdobljima. Tako smo nakon Krnice krenuli prema Vodnjanu i pred crkvu sv. Blaža, uz koju je najviši istarski toranj, stigli oko 15,30 sati. Zahvalili smo biskupu Milovanu na pomoći i razumijevanju te pred crkvom snimili jednu zajedničku fotografiju, nakon čega nas je „preuzeo“ gospodin Miroslav Jemrić i poveo kroz sve dijelove Muzeja, a u prvom dijelu upoznao nas je s poviješću crkve. Planiranih pola sata odužilo se do 17 sati nakon čega smo već polako umorni krenuli prema Puli i istoimenom hotelu kamo smo stigli oko 18 sati.

Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima – 23. kolovoz 2020.

3. Svetvinčenat – blaženi Miroslav Bulešić

Završni dio projekta „Spomen na žrtve Istre – grobište Tupljak“ zbog „korone“ odgođen sredinom ožujka za realizaciju je dogovoren tek za 22. i 23. kolovoz, a pošto je 23. kolovoz od strane Europske unije predložen kao Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima (komunizma, nacizma i fašizma…) nastojali smo „obuhvati“ i još neke lokalitete vezane za žrtve Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja na području Istre. Kako je mučenička smrt svećenika Miroslava Bulešića (ubijen 24. kolovoza 1947.) vezana uz progone Crkve od strane poratne jugo-komunističke vlasti prvo smo ujutro iz Pule krenuli prema Svetvinčentu i crkvi sv. Vinka u kojoj je pokopano tijelo blaženog Miroslava Bulešića. U Svetvinčenat smo stigli nešto prije 10 sati. Položili smo vijenac kod oltara u kojem je prvotno bio pokopan blaženik, a potom smo prisustvovali svetoj misi koju je s početkom u 11 sati predvodio i prigodnu propovijed održao fra Darko Terpet. Nakon mise upisali smo se u knjigu dojmova, a potom nam je župnik vlč. Darko Zgrablić predstavio životopis blaženog Miroslava koji je mučeničkom smrću, ubijen od „nositelja“ komunističke vlasti, stradao u Lanišću, pred 73 godine.

4. Žminj – polaganje vijenaca i molitva za žrtve mučenike Istre

Zahvalili smo župniku, vlč. Zgrabliću te krenuli do crkve Sveta Marija Svetomore, blizu Žminja gdje su vjernici Porečke i Pulske biskupije, 2000. godine podignuli spomen obilježje žrtvama rata i poraća. Tamo su nas pričekali prof. Elvis Orbanić i vlč. Jordan Rovis koji su nam u crkvi govorili o povijesti župe i same crkve u kojoj smo boravili, a potom smo položili vijenac kod središnjeg kamena u koji je uklesano: „Jubilarne 2000. godine kršćanstva na spomen svim istarskim svjedocima i mučenicima vjere u 20. stoljeću podižu vjernici Porečko-pulske biskupije“. Na području biskupije u Drugom svjetskom ratu i poraću stradalo je i mučeničkom smrću život završilo 15 svećenika, 2 bogoslova i jedan sjemeništarac. Uz blaženike, svećenike Franceska Bonifacia (1912.- 1946.) i Miroslava Bulešića (1920. – 1947.), stradali su još Rudolf Brnobić (1886. – 1941.), Angelo Tarticchio (1906.-1943.), Šime Milanović (1905.-1943.), Emanuele Ongaro (1884.-1943.), Graziano Zanin (1912.-1944.), Camilo Ammirati (1876.-1944.), Marco Zelco (1893.-1944.), Mirko Vekjet (1902.-1944.), Luigi Brandosolise (1885.-1944.), Šime Frulić (1868.-1944.), Kazimir Paić (1911.-1945.), Ratimir Beletić (1919.-1947.) i Vlatko Lakoseljac (1924.-1949.), bogoslovi Vladimir Vivoda (1924.-1944.) i Milutin – Gracijano Križmanić (1923.-1945.) i kao najmlađi sjemeništarac Antun Kožljan (1927.-1944.). Nakon čega smo se uputili prema Pazinu, odnosno župi sv. Lucija. Nakon polaganje vijenaca i paljenja svijeća molitvu za sve žrtve stradale u ratovima i od posljedica progona totalitarnih režima, fašizma, komunizma i nacizma predvodio je vlč. Jordan Rovis, a po opraštaju od naših domaćina na tom lokalittetu krenuli smo prema župi sv. Lucija i grobištu – jami Širočica“

5. Grobište „Širočica“ – župa sv. Lucije – Ježenj

Do župne crkve sv. Lucije stigli smo nešto prije 15 sati i tu nas je već čekalo tridesetak župljana i predstavnika braniteljskih udruga iz okolnih mjesta. Priključili smo se procesiji koju je od župne crkve, uz moljenje krunice, poveo vlč. Željko Zec, a do spomen križa postavljenog uz jamu Širočica stigli smo za nepunih pola sata. Kod spomen križa postavljenog 2015. godine prvo je postavljen vijenac Ministarstva hrvatskih branitelja, a potom i Društva za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava iz Varaždina, nakon čega su zapaljene svijeće koje su po završetku komemoracije odnesene u crkvu sv. Lucije. Tu je također kao i nad jamom Tupljak pročitana promemorija Ministarstva hrvatskih branitelja, a potom je je Franjo Talan, predsjednik Društvo za obilježavanje grobišta ratnih i poratnih žrtava, zahvalio domaćinima na očuvanju uspomene na progone i žrtve Drugog svjetskog rata i poraća te obilježavanje njihovih mjesta stradanja te rekao: – “Dolazimo iz mjesta na kojem su, na grobištu Pancerica isto spomen križem 1994. godine obilježili lovci lovačkog društva sv. Hubert Cestica, a uz spomenuto grobište od 2000. godine stoji i spomen kapela. Na tom grobištu komemoracije se u pravilu održavaju, pod pokroviteljstvom općine Cestica, od 1995. godine na drugu nedjelju mjeseca lipnja, a na području Varaždinske biskupije uz brojna grobišta postavljeno je više desetaka spomen križeva i obilježja. Zahvaljujući radu Povjerenstva Vlade Republike Hrvatske za istraživanje, uređenje i održavanje vojnih groblja, groblja žrtava Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja, posljednjih godina puno se učinilo da se žrtve ekshumiraju, identificiraju i dostojno i sa sprovodom pokopaju pa su tako danas ujutro predstavnici Ministarstva hrvatskih branitelja i članovi brojnih udruga koje vode brigu da se žrtve iz tog razdoblja ne zaborave, na groblju u župi Tomašica pokopali ekshumirane žrtve s tamošnjeg grobišta, a obred ukopa predvodio je mons. Vjekoslav Huzjak, biskup Bjelovarsko-križevački. Značajan doprinos na utvrđivanju istine o stradanjima i očuvanju uspomene na prešućivane žrtve Drugog svjetskog rata i poraća posljednjih nekoliko desetljeća dalo je i daje Hrvatsko žrtvoslovno društvo koje i preko svojih kongresa nastoji da se istina sačuva i prenese na mlađe generacije pa Vas sve pozivam da jedan od slijedećih kongresa posvetimo žrtvama i stradanjima na području Istre, odnosno Porečko i Pulske biskupije, rekao je Franjo Talan i još jednom zahvalio svima koji njeguju i čuvaju uspomenu na žrtve i stradanja.

O žrtvama grobišta-jame Širočica potom je govorio Tomislav Ferenčić koji je naglasio da uz ovu jamu uz koju smo se okupili postoji i jama Mandaljevica, a nakon toga pjesnik Ivan Klarić pročitao stihove vlastite pjesme posvećene žrtvama.

Komemoracija žrtvama kod jame Širočica završili smo molitvom koju je predvodio vlč Željko Zec, a potom smo se uputili natrag do crkve gdje smo se pjesmom Bože čuvaj Hrvatsku oprostili od naših domaćina i krenuli na završni dio našeg hodočašća, prema Pazinu.

6.  Groblje Moj mir Pazin –grob Bože Milanovića (1890.- 1980.)

Završni dio realizacije projekta „Spomen na žrtve Istre – grobište Tupljak“ , posvećen žrtvama Drugog svjetskog rata i poratnog razdoblja s područja Istre posvetili smo u znak zahvale za doprinos prosvjećenju Istre i njenom pripojenju Hrvatskoj, don Boži Milanoviću, uz kojeg je pokopan i vlč. Antun Hek (1944.-2002.), čijom zaslugom je formiran „Pazinski kolegij“ i „nakladničko poduzeće“ dr. Josip Turčinović koji i danas djeluje u Pazinu. Na grob smo položili vijenac i zapalili svijeće, a potom je molitvu predvodio vlč. Željko Zec.

Oprostili smo se od vrijednog i agilnog župnika i zahvalili mu na susretljivosti i pomoći te nakon kraćeg odmora stigli do autobusa s kojim smo oko 18 sati krenuli prema Rijeci i potom prema Zagrebu i Varaždinu, a kući u Cestici stigosmo, prevalivši u dva dana oko 840 kilometara nešto prije pola noći, u nedjelju, 23. kolovoza 2020. godine.

Odgovori