S obzirom na medijsku blokadu kojoj je izložena moja predsjednička kandidatura, jasno je da sam imao razloga pristati na razgovor i s takvim „novinarom“. Već po prirodi posla svakodnevno odgovaram na neočekivana pitanja i na gruba podmetanja. Međutim, iz sasvim pouzdana izvora sam obaviješten da taj razgovor ne će biti objavljen, osim ako ga se bude moglo iskoristiti protiv mene. To je već nešto drugo, jer to s novinarstvom nema veze, ali – nisam odustao. Ipak, znajući za taj pokušaj klopke, pripremio sam se i na mogućnost da do razgovora s Vukovićem 16. kolovoza u Dugopolju uopće ne dođe ili da ga prekinem nakon nekoliko minuta. No, želio sam imati dokaz o pokušaju manipulacije kao i dokaz da se sudionici te manipulacije, koji služe na sramotu inače časnoj novinarskoj profesiji, koriste bezočnim izmišljotinama. Nije u tome bilo teško uspjeti.

Vuković me je, naime, člankom objavljenim 10. kolovoza pokušao ismijati, opisujući me kao kandidata čiji se program može sažeti u borbu protiv komunizma. Nije, doduše, nikakva tajna da zagovaram beskompromisni i potpuni raskid s teorijom i praksom komunističke Jugoslavije, ali svesti me samo na to može samo neuka ili zlonamjerna osoba. Moj se program prirodno naslanja na moj znanstveni i publicistički rad, a o nekim njegovim elementima govorio sam u nizu televizijskih emisija, podcasta i intervjua na raznim portalima. Nije bio objavljen u cijelosti, ali je svatko pismen i dobronamjeran mogao vidjeti da se ne bavi samo „borbom protiv komunizma“.

Kad sam Vukovića toga istog 10. kolovoza upitao, kako je odnosno iz čega cijeli moj program sažeo u „borbu protiv komunizma“ i je li taj dokument uopće pročitao, on je u 11:08 sati slavodobitnim tonom ustvrdio pisanom, whatsapp-porukom, da je „naravno, pročitao moj program“. To, međutim, uopće nije bilo moguće, što znači da čovjek izmišlja. Zato sam ga 16. kolovoza u Dugopolju upitao, kako je program mogao pročitati ako on dotad uopće nije objavljen? Znači li to da je hakirao moje računalo, ili to znači da ne govori istinu?

Pristojan čovjek bi se u toj situaciji zacrvenio, Vuković se zacrvenio nije. A točno je da sam mu, uhvativši ga tako u jednoj bezočnoj izmišljotini, u lice kazao kako ne govori istinu i kako bi se trebao sramiti zbog svoga neprofesionalnog ponašanja. Jer, bilo bi profesionalno da me je nazvao prije toga tobožnjeg sažimanja mog programa od 30 točaka u jednu rečenicu te zatražio taj dokument. No, njega program nije zanimao, zanimao ga je pokušaj moje difamacije.

Također je točno da toga 10. kolovoza u 12:05 potvrdio svoj pristanak na razgovor s Vukovićem uz uvjet tonskog snimanja, a točno je i to da sam mu nakon toga svog pristanka na razgovor poslao na whatsapp svoj program, životopis itd., postupajući u skladu s našim telefonskim razgovorom od 8. kolovoza te i bez toga računajući da bi ti dokumenti trebali zanimati novinara koji se priprema za razgovor sa mnom.

Jer, kako će razgovarati o programu, ako program nije vidio? Zanima li ga, imaju li drugi kandidati program, ili se razbacuju floskulama? Zanima li ga, je li moja znanstvena bibliografija doista bogatija od svih ostalih kandidata skupa? Zanima li ga moj životopis, koji pokazuje da među jugoslavenskim komunistima nisam imao ni predaka, ni kumova, ni mecena niti zaštitnika, i da ni u kojem pogledu nisam proizvod jugoslavenskoga komunizma, nego upravo obrnuto – njegova negacija!

A time što se Vuković i jučer (18. kolovoza) izruguje tim mojim pošiljkama, on prešutno priznaje da ga nikad nije ni zanimalo tko sam ja niti ga zanima što nudim i predlažem. Nije ga zanimao ni moj program niti to što o njemu misle neki drugi. Njega je zanimala moja difamacija. A neobično je to priznanje, koje svjedoči o stupnju bijesa i mržnje prema onima koji misle drugačije, zar ne? Mrzi se unaprijed, apsolutno i bezrezervno! Ta mržnja zasljepljuje misli, jer bi bistriji pučkoškolac – samo ako je priseban – shvatio kako izrugivanje tim mojim pošiljkama implicira priznanje vlastitoga novinarskog neprofesionalizma.

Točno je, nadalje, i to da je pokušaju razgovora 16. kolovoza bila nazočna moja supruga, jer smo nas dvoje skupa putovali iz Zagreba prema Imotskome na misu povodom prve obljetnice smrti mog oca, pa je bilo sasvim prirodno da i ona sjedi za istim stolom u klimatiziranoj prostoriji (kafiću odnosno restoranu), a ne čeka u automobilu na više od 35 ˚C. Ni za čiju volju, a ponajmanje za volju nekog Vukovića ne bih dopustio ponižavanje i omalovažavanje baš nijedne žene, kamoli one s kojom dijelim četiri zajednička i po svemu uzorna desetljeća te imam tri odrasla sina i četiri unuka.

Točno je, također, da sam – prethodno u snimalicu zvuka ponovivši da razgovor snimamo te ulovivši u laži tog Vukovića koji je „naravno, pročitao moj program“ – spomenuti splitski dnevnik nazvao „Slobodankom“ i kazao da ga tako naziva dobar dio hrvatske javnosti. Razlozi također nisu tajna: iako je imao kratkotrajnih hrvatskih epizoda, taj list je desetljećima bio glasilo jugoslavenskih unitarista te i danas vrlo često veliča jugoslavenske „vrijednosti“, a osobito se diči Miljenkom Smojom, čovjekom koji je slavio Slobodana Miloševića, pa je time zacijelo pridonio ovome ljupkom nazivku dnevnika koji je, razumljivo, uhljebio i Vinka Vukovića.

Ostalo iz Vukovićeva teksta nije točno (od opisa dogovora termina i mjesta sastanka, preko opisa samog susreta do opisa plaćanja računa i moga odnosno našeg odlaska), ali nije ni bitno, jer – Vinka Vukovića i 10. kolovoza i 16. kolovoza i 19. kolovoza 2024. zanima moja difamacija, a ne zanimaju ga činjenice niti korektan i profesionalan razgovor s jednim predsjedničkim kandidatom.

No, pametnomu je sve jasno. Uostalom, tko bi se bavio takvim sitnicama?! Psi laju, a karavane prolaze! Sudbina Hrvatske (srećom!) nije 1991. ovisila o pisanju „Slobodne Dalmacije“, pa ne će ni moja danas! Hrvatska je pobijedila onda, a pobijedit će i danas, usprkos Smoji i njegovima.