HŽD svake godine okuplja članove društva i ostale zainteresirane u Koloni sjećanja i odavanju počasti stradalnicima srbočetničke okupacije Vukovara i zločina koji se dogodio na širem području grada od 18. do 20. studenog 1991.

I ove godine sudjelovali smo u dvodnevnom obilježavanju tužne 27. obljetnice okupacije i potpunog uništenja našeg najistočnijeg grada na Dunavu i simbola hrvatskog otpora tada nadmoćnim srpskim zločinačkim hordama  – JNA i četničkim paravojnim jedinicama – koje je financirao i kojima je u potpunosti upravljao Beograd. Trebala je to biti još jedna povijesna prilika za provođenje patološke ideje proširenja teritorija Srbije na Hrvatsku i BiH sa ciljem stvaranja fiktivne Velike Srbije. Ta prilika zauvijek je propala, a iza sebe ostavila desetke tisuća grobova diljem RH i BiH, beskrajnu tugu neutješne djece, majki i obitelji. Danas, 27. godina kasnije, dok i dalje čekamo informacije o nestalima, u Hrvatskoj žive počinitelji zločina koji uživaju nezasluženu slobodu, dozvoljavaju se dvojezične škole, dvojezične ploče i zajamčena parlamentarna mjesta srpskoj manjini u hrvatskom Saboru. Republika Srbija, kao niti srpska narodna manjina u RH, nisu iskazali žaljenje, pokajali se niti zatražili oprost za počinjeno zlo.

Prisjećajući se proročkih riječi dr. Tuđmana iz 1996. o …tom i takvom svijetu…, ali i o onima koji … ne samo da im se nude nego im se prodaju za Judine škude…, ne zaboravimo, ova svehrvatska Kolona sjećanja jedina je komemoracija nastala kao posljedica zločina koji se nad jednim narodom dogodio pred širom zatvorenim očima Europe i cijelog slobodnog svijeta u posljednjem desetljeću 20. stoljeća na europskom tlu.

Unatoč velikom stradanju našeg naroda koje će uslijediti na bojišnicama, selima i gradovima diljem Domovine, bilo je to vrijeme obnovljenog hrvatskog zajedništva, vrijeme ratnika, vrijeme junaka i vrijeme  – ljubavi.

Niže donosimo tekst gđe Mande Patko, predsjednice udruge „Vukovarske majke“, pročitanom 19. studenog 2018. ispred spomen obilježja na stratištu Borovo komerca:

Tko može voljeti ovaj sivi beton iz kojega viri zahrđalo željezo? Tko mu se može diviti? Tko može već drugi, pa i treći dan, umornih nogu po hladnoći stajati, slušati, gledati, hodati, moliti? Možemo mi koji smo danas ovdje u Borovu naselju, mi koji znamo da su oni kojih nema među nama dali puno više za ovaj grad, za Domovinu. Dali su svu ljubav koju su imali, dali su živote.

Ovi ostaci Borovo komerca su najsuroviji spomenik žrtvama Domovinskog rata koji ukrašavamo i palimo svijeće.Nema umjetničku ljepotu, nije građen da bi bio spomenik, ali ima nešto drugo.

Ovaj beton ima dušu, on govori o našoj prošlosti. On nas podsjeća na herojsku obranu grada Vukovara, na branitelje Borova naselja, na njihovu žrtvu i ljubav. On nas podsjeća na žene, starce i djecu koji su zajedno sa ranjenim i umornim braniteljima upravo ovdje otvarali i zatvarali oči i svaku noć uz molitvu, nadu i suze čekali novo svitanje, čekali spas. Ovdje je preko dvije tisuće napaćenih stanovnika ovog dijela Vukovara, zajedno s braniteljima dočekalo 19. studeni te 1991. godine. Bili su to oni koji su sve do tog dana uspjeli preživjeti tromjesečnu agoniju Vukovara. Tugovali su za svojim prijateljima i suborcima koji su u  tromjesečnoj borbi poginuli u obrani grada, poginuli od agresorskog metka, granate. Tugovali su ali za suze nije bilo vremena. Grad se morao braniti.

A onda je došao 19. studeni. Velikosrpska čizma je već ušla u centar Vukovara, na Mitnicu, u bolnicu.  Ovdje su branitelji i dalje pružali otpor velikoj nemani zvanoj JNA, četnicima i rezervistima iz Srbije, i onima koji su im bili dojučerašnji susjedi, a koji su preko noći postali najgori neprijatelji.

Neman je bila prevelika. Palo je i Borovo naselje.  Taj dan je završena duga agonija, ali je započela  nova, teška kalvarija hrvatskog naroda i svih koji su ostali u ovom gradu iz ljubavi prema domu, prema Domovini. Beograd je slavio oslobođenje Vukovara. Slavio je bezumlje. Slavio je djelo svojih čeličnih ruku. A to djelo je bio porušeni, uništeni grad, mrtvi ljudi po ulicama, pod ruševinama, živi ljudi osakaćeni, izmučeni. Najveće dostignuće tog djela su bili prijeki sudovi, ubijanje nemoćnih, ranjenih, onih koji se više ne mogu obraniti. Mnogi su tog dana ovdje poniženi, odvedeni u logore, protjerani, s vrećicom u ruci ili bez ičega. Tog dana su mnogi ubijeni usput, odvedeni na stratišta, mučeni, ubijani. 

Za mnoge ni danas ne znamo. Obitelji nestalih traže, mole,… a oni koji znaju šute. Mnogi koji danas žive u Vukovaru znaju gdje su grobnice hrvatskih branitelja i civila, znaju gdje je 308 njih za čijim sudbinama tragamo. Zna i Beograd. Ali šuti i poručuje preko njihovih novina da je sve ono što se dogodilo u Vukovaru mit koji su stvorili Hrvati. Zaboravljaju da se dogodilo u vrijeme civilizacije i da je sve zabilježeno, i da za sve postoji svjedok, pa i onaj koji šuti. Nama ostaje nada da će jednom proraditi savjest, da će ove svijeće obasjati i put prema istini i otopiti i najtrđa srca.

A njima kojih nema neka je vječna hvala i slava!

Pred Hrvatskom je vedrija budućnost koju naši pali dečki, muževi i očevi nisu dočekali, jer su morali izgubiti život da bismo mi mogli živjeti i uživati slobodu u državi koju nismo dobili, već su nam je oni izborili i ostavili na čuvanje. Ne zaboravimo to nikada, pričajmo o tome često, osvješćujmo svaki dan da imamo državu, svoj jezik i kulturno nasljeđe koje trebamo njegovati kao nježan cvijet i u dane kada nema sunca.