Republika Hrvatska i hrvatski narod godine Gospodnje 2022.

U utorak 7. lipnja i srijedu 8. lipnja 2022. održan je sastanak OTVORENI BALKAN u Ohridu, Sjeverna Makedonija.

Sudionici i zaključci sastanka ‘Otvoreni Balkan’

Domaćin sastanka bio je predsjednik Vlade Sjeverne Makedonije Dimitar Kovačevski (Makedonija je prema popisu iz 2021. imala 1.836.713 stanovnika). Sudionici država koje su prihvatile inicijativu ‘Otvoreni Balkan’ jesu: predsjednik Srbije Aleksandar Vučić (Srbija je prema procjeni iz 2020. imala 6.899.126 stanovnika) i predsjednik Vlade Albanije Edi Rama (Albanija je prema procjeni iz 2017. imala 2.876.591 stanovnika).

Republika Kosovo nije željela sudjelovati niti želi biti članica tog projekta (Kosovo je prema procjeni iz 2020. imalo 1.873.925 stanovnika). Predloženi projekt Republika Kosovo nazvala je projektom realizacije novoga velikosrpskog programa.

Na sastanku je također bio predsjednik Vlade Crne Gore Dritan Abazović koji je izjavio da će ponudu organizatora prenijeti svojoj Vladi i Parlamentu.

Iz Bosne i Hercegovine sudjelovao je predsjednik Savjeta ministara BiH Zoran Tegeltija (inače iz Republike Srpske) koji je izjavio da bi pristupanje inicijativi ‘Otvorenog Balkana’ bilo poželjno i za Bosnu i Hercegovinu.

Skupu se obratio videovezom iz Sarajeva Gabriel Escobar, specijalni izaslanik Sjedinjenih Američkih Država za Zapadni Balkan, koji je istaknuo kako SAD podupire tu inicijativu te da je to sjajna inicijativa u važnom vremenu za Europu, s tim da želi više jasnoće kako ona treba funkcionirati. Naglasio je da Zapadni Balkan nudi goleme mogućnosti i za Europu i SAD.

To je odmah u stopu popratio njemački kancelar Olaf Scholz, koji je počeo svoju zapadnobalkansku turneju posjećujući najprije Kosovo, zatim Srbiju, pa su uslijedile ostale države iz zagrljaja ‘Otvorenog Balkana’ uključujući Albaniju i Sjevernu Makedoniju za koje drži da su ispunile sve potrebno za pristupanje Europskoj uniji i da čim prije trebaju podnijeti zahtjev Bruxellesu za članstvo u EU-u za koje pretpostavlja da će biti jednoglasno prihvaćeno od 27 članica.

Američki State Department i diplomacija vezana uz jugoistok Europe od 1918. do danas

Poslije završetka Prvoga svjetskoga rata i osnivanja novih država raspadom Austro-Ugarske na području Europe zapadne sile su prišle formiranju višenacionalnih tvorevina, npr. Čehoslovačke te Države Srba, Hrvata, Slovenaca pretvorene u Kraljevinu Jugoslaviju, a poslije Drugoga svjetskoga rata u FNRJ, a kasnije SFRJ, u kojima su uvijek za dežurnog ‘policajca’ nad ostalim narodima postavili jedan narod što je za područje Jugoslavijā bio srpski narod i Srbija.

Njihov status bio je takav da su imali neograničene ovlasti, a za njihove zloporabe nitko ih nije pozivao na odgovornost. Kao takvima američki State Department bio je isključivo u službi diplomacije i činovnika tog naroda, i to se održalo sve do danas unatoč činjenici da je na tom području danas stvoreno šest samostalnih država.

Osvrćući se na zadnje pregovore o izbornom zakonu za nadolazeće izbore u Bosni i Hercegovini za koje je prije početka samih razgovora, koji su trajali mjesecima, poručeno bošnjačkoj strani, i ponajprije stranci SDA Bakira Izetbegovića, da će – ako ne dođe do dogovora između triju konstitutivnih naroda – izbori biti održani po postojećem izbornom zakonu. To zapravo znači da će Hrvati po četvrti put biti marginalizirani, a ovaj put vjerojatno i eliminirani iz budućeg upravljanja BiH za koju drže da treba biti građanskom državom bez konstitutivnih naroda i Daytonskoga mirovnog sporazuma.

Predstavnici SAD-a na zadnjim pregovorima o izmjeni izbornog zakona u BiH bili su…

Kao prvi ‘vjesnik’ pregovora bio je Matthew Palmer koji je od 1993. na poziciji u veleposlanstvu SAD-a u Beogradu, gdje je dvije godine radio kao analitičar ekonomskih i političkih prilika u tadašnjoj Saveznoj Republici Jugoslaviji (agresija na Republiku Hrvatsku počela je 17. kolovoza 1990., a Hrvatska i Slovenija su postale međunarodno priznate države 15. siječnja 1992.). Kasnije je bio pomoćnik američke državne tajnice Madeleine Albright u Ujedinjenim narodima. State Department mu je povjerio ulogu koordinatora američke politike prema Srbiji i Crnoj Gori, sa specijalnom odgovornošću za upravljanje krizom na Kosovu. Bio je zamjenik šefa američkog izaslanstva na mirovnoj konferenciji o Kosovu i Metohiji 6. veljače 1999. u Rambouilletu kod Pariza. Od 2011. bio je savjetnikom američkog veleposlanika W. Montgomeryja u Srbiji (koji je kasnije bio veleposlanik u Republici Hrvatskoj od 1998. do 2000.). M. Palmer kasnije je bio i šef ureda SAD-a za Jugoistočnu Europu.

U kolovozu 2018. imenovan je za zamjenika pomoćnika američkoga državnog tajnika za europske i euroazijske poslove te posebnog izaslanika State Departmenta za Zapadni Balkan.

Tijekom prvog boravka u Srbiji 1994. upoznao je Danicu Damjanović, liječnicu, psihijatricu, s kojom je stupio u brak, a ona se zatim preselila u Sjedinjene Američke Države te bila aktivistica srpskog lobija u SAD-u, prevoditeljica u institucijama Vlade SAD-a i savjetnica Radovana Karadžića, vrhovnog zapovjednika oružanih snaga Republike Srpske i prvog predsjednika Republike Srpske, a sada haaškog osuđenika na doživotnu robiju za genocid, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti.

M. Palmer u svojem životopisu navodi također da je njegov prvi učitelj srpskog jezika u New Yorku bio srpski pravoslavni svećenik.

Uz tekst prilažemo faksimil pisma srpskoga lobija u SAD-u, od 12. travnja 1992., u svezi s povjerljivim informacijama State Departmenta kao preporuke Radovanu Karadžiću i Radoslavu Brđaninu u Republiku Srpsku (Prilog 41) i sugestije o djelovanju vezanu uz Jugoslavensku narodnu armiju (str. 40, nastavak 3) na području bivše Jugoslavije, što se kasnije i realiziralo u svim bivšim republikama SFRJ u interesu Srbije, a zbog zločina nije nikada pokrenuta tužba na Haaškom sudu ili domaćim sudovima. Pismo je poslao Zoran B. Đorđević. Ovo je samo jedan od niza takvih dopisa na istu adresu ili adrese u Beogradu od 1991. do kraja rata.

Druga ključna osoba u pregovorima o izbornom zakonu bio je Gabriel Escobar.

U bivšoj Jugoslaviji je od 1998. do 2001. bio na poziciji šefa kabineta u Uredu visokog predstavnika u Banjoj Luci, pa potom zamjenik šefa diplomatskog tima za vezu u Podgorici.

Od 2001. u Beogradu je na funkciji šefa političkog odjela nakon što je veleposlanstvo SAD-a ponovno bilo otvoreno (nakon bombardiranja Srbije od NATO-a), te zamjenik šefa misije u Ambasadi SAD-a u Beogradu od kolovoza 2019.

Escobar je krajem 2021. preuzeo dužnost novog specijalnog izaslanika američkog predsjednika Joea Bidena za Zapadni Balkan, naslijedivši M. Palmera.

O novom veleposlaniku SAD-a u Sarajevu Michaelu J. Murphyju objavljen je članak Domagoja Tolića na stranici 42 Hrvatskoga tjednika od 2. lipnja 2022. pod naslovom Hrvati moraju alarmirati Washington – Michael Murphy, američki veleposlanik i bošnjački podupiratelj, pomaže rušiti Dayton.

O ostalim čimbenicima američkog State Departmenta nije potrebno navoditi detalje jer se njihovi životopisi mogu lako pronaći na njihovim službenim stranicama.

Urušavanje hrvatskih institucija od 2000. do danas

U vrijeme hrvatskog osloboditeljskog Domovinskog rata hrvatsko iseljeništvo iz svijeta, a ovdje s posebnim naglaskom na hrvatsko milijunsko iseljeništvo u SAD-u, dalo je svoj veliki doprinos za pomoć obrani Republike Hrvatske kao i pri lobiranju za njezino diplomatsko priznanje. Te aktivnosti bile su presudne u procesu hrvatskog osamostaljenja te hrvatske pobjede nad agresorom i kasnije u međunarodnom priznanju kao i stjecanju članstva u institucijama od Ujedinjenih naroda do ostalih bitnih međunarodnih foruma poput NATO-a…

Kao što je objavljeno u mojem posljednjem članku, 2000. godina postala je ključna u urušavanju institucija samostalne hrvatske države, pa tako i u onemogućavanju djelovanja hrvatskog iseljeništva kao ključnog čimbenika za lobiranje na području određene države čiji su Hrvati državljani, porezni obveznici i birači do čijih se glasova drži, pogotovo ako posjeduju jake udruge i organizacije s brojnim članstvom.

Ministarstvo vanjskih poslova Republike Hrvatske, a danas Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, na normaliziranju odnosa Hrvatske kao samostalne države u odnosima s drugim državama po svijetu, pogotovu onih u kojima je veliko hrvatsko iseljeništvo, nije pokušalo učiniti ni minimum onoga što se smatralo da mu je zadaća.

Posljedice tog neshvatljivog i štetnog djelovanja danas se očituju na svakom koraku, npr. prije agresije na Hrvatsku imali smo u svim zemljama s velikim hrvatskim iseljeništvom veliki broj ljudi u parlamentima tih zemalja, na sveučilištima, u kulturnim i državnim institucijama tih zemalja, lokalnim i provincijskim vladama itd., a danas je taj broj zanemariv jer je i sama „hrvatska“ diplomacija, kao nasljednica one Budimira Lončara, napravila sve da ocrni hrvatsko iseljeništvo. Sada ne više kao iz vremena jugoslavenske diktature, kada nisu mogli biti uvjerljivi, nego su u vremenu poslije 2000. godine nastupili bivši kadrovi, a u ime samostalne i demokratske Republike Hrvatske, pri čemu su njihovi stavovi bivali općeprihvaćeni, a pogotovo ako je još iza njih stajao ili stoji Milorad Pupovac, predsjednik Odbora za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Hrvatskoga sabora i ključni koalicijski partner Hrvatske demokratske zajednice Andreja Plenkovića (a sada pojačano i Anjom Šimpragom, potpredsjednicom Vlade Republike Hrvatske)?!

Sve što se događalo poslije 2000. bilo je isključivanje hrvatskog naroda iz upravljanja državom i pretvaranje višestranačkog sustava u višepartijski sustav koji je djelovao i djeluje na način kako je djelovala nekada jedinstvena jugoslavenska komunistička partija. Tako da danas Hrvatskom vladaju kaste u ime svojih poslušnika i vazala, a za ostatak naroda izvan njihova kruga nije ih ni briga. Vladavina djeluje poprilično uspješno sve dotle dok se narodu ne prelije čaša i dok ne potraži zaista jedan djelotvoran i demokratski način upravljanja državom kao zajedničkim dobrom i na korist i na zadovoljstvo većine. Imati u vladavini državom nad većinskim narodom one koji su i državi i narodu osporavali opstanak svim mogućim sredstvima, pa i zločinačkim agresorskim ratom, ne može nikada voditi dobru!

Prateći današnje medije u Republici Hrvatskoj svaki dan pročitamo kako je jedan veliki broj iz rata izbjegle bošnjačke djece po svijetu postigao iznimno visoke pozicije na svim područjima (znanstvenom, kulturnom, športskom, političkom…) u državama u kojima danas žive i zauzeto lobiraju za svoj narod, a sve što je hrvatsko u iseljeništvu poslije 2000. godine proglašavano je u najmanju ruku neprijateljskim.

Sve ovo bilo je važno navesti da se shvati današnja situacija Hrvatske na koju se odnosi naš glavni naslov i koliko je danas važno da Hrvatska napreduje i opstane i da hrvatski konstitutivni narod u Bosni i Hercegovini, čija je ona domovina već više od četrnaest stoljeća, opstane i koliko je važno da ne dopustimo njegovo genocidno uništenje.

Zadaća je svih institucija hrvatske države, u kojoj je danas više od 60 % stanovnika podrijetlom iz Bosne i Hercegovine, i hrvatskog iseljeništva u cjelini u kojem je također najmanje 50-60 % Hrvata podrijetlom iz BiH, i zadaća je te dužnost svakoga Hrvata na kugli zemaljskoj da zauzeto učini sve što je u njegovoj moći da scenariji koji nam se nameću ne budu ostvareni.

Nas rođene u BiH koji živimo iz bilo kojih razloga i u bilo kojoj državi na svijetu uvijek teško pogodi kad nam službeni predstavnici Republike Hrvatske daju definiciju BiH kao naše susjedne države s kojom Republika Hrvatska graniči na jugu i zapadu granicom dugom 1011 km kao da je riječ u najmanju ruku o granici između dviju Koreja – a BiH je za nas i hrvatska domovina po svim definicijama kao što je domovina i za pripadnike drugih dvaju konstitutivnih naroda.

Tijekom povijesti Bosne i Hercegovine ključna su uvijek bila tri konstitutivna naroda: Hrvati, Bošnjaci i Srbi, a Bosna i Hercegovina bila je i jest moguća kao jedina normalna održivost da tri naroda nađu način suživota zadovoljavanjem konstitutivnosti i ravnopravnosti za sve i na svaki način izbjegavanjem isključivanja bilo kojega naroda od preostala dva naroda jer svaki takav pokušaj neminovno vodi nestanku Bosne i Hercegovine.

Povijesna iskustva hrvatskoga naroda s „velikim Srbijama“ u „velikoj Jugoslaviji“ (S. Moljević), ili nametane islamske države u F BiH i BiH, za hrvatski su narod neprihvatljiva, a jedino realno i razumno rješenje ostaje pristupanje savezu ostalih europskih država u EU-u.

Jedini mogući izlaz za BiH kao uvjet njezina opstanka jest uređenje triju jednakopravnih federalnih jedinica; hrvatske, bošnjačke i srpske po uzoru na Belgiju ili Švicarsku uz jamstvo potpisnika Daytonskoga mirovnog sporazuma o nemiješanju susjednih država u tako uređenu državu BiH.

Svaki pokušaj eliminacije bilo kojeg naroda ili dvaju konstitutivnih naroda ne bi se mogao nazvati ničim drugim nego genocidom!

Opominjajuća literatura

Opominjajuća literatura o sadržaju članku iz novije povijesti o već viđenom od Balkanskih ratova i stvaranja Jugoslavija do danas – ‘Sretni’ povratak u 1912. povratnim kolosjekom u vrijeme Crne ruke:

1. Henri Pozzi: Black Hand Over Europe, London, 1935.; englesko izdanje

Knjiga je objavljena na francuskom jeziku: H. Pozzi, La Guerrre Revient (1933.) te na bugarskom jeziku: Anri Pozzi, Voinata se vršta (fonetski), više izdanja.

2. Vaso Čubrilović: Isterivanje Arnauta, Beograd, 1937.; knjiga je objavljena i u engleskom prijevodu: The expulsion of the Albans, Beograd, 1937.

3. Stevan Moljević: Homogena Srbija, 1942. („Osnovna greška u našem državnom uređenju bila je što 1918. g. nisu bile udarene granice Srbije. Ta se greška mora ispraviti, danas ili nikad. Te se granice danas moraju udariti, i one moraju da uhvate celo etničko područje na kome Srbi žive sa slobodnim izlazima na more za sve srpske oblasti koje su na domak mora. (…) Stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju, etnički čistu u granicama Srbije-Crne Gore-Bosne i Hercegovine-Srema-Banata i Bačke…“)

4. Memorandum Srpske akademije nauka i umetnosti, Beograd, jesen 1986.

5. Strategija očuvanja i jačanja odnosa matične države i dijaspore i matične države i Srba u regionu, Beograd, 2011. (po Vukovoj Srbi svi i svuda i novoosmišljenom srpskom svetu, slično onome ruskom svetu u Rusiji, koju su sve hrvatske vlade prihvatile bez pogovora i ostvaruju)

Nastavak zacrtanoga iz navedene literature realizira se danas u praksi, što obrađujemo u ovome članku, kao završna faza projekta s centralom u Beogradu koju provode Sjedinjene Američke Države i Europska unija i NATO.

Ante Beljo